PJESNICI TURSKOG JEZIKA S KOSOVA, Moje uspomene na autore

 

PJESNICI TURSKOG JEZIKA S KOSOVA

 Davne godine 1975. neko mi je od pjesnika s Kosovao (ili iz Skopja, slavni Necati Zekeriya), poslao na zagrebačku adresu prve prepjeve turskih pjesnika iz Prizrena. Radilo se o knjizi Tiple ruke, panorami turske poezije. Priredili su je Bajram Ibrahim Rugovali i Iskedner Muzbeg, a preveli, uz spoemnutog Muzbega, Sadik Misirlija i Arif Bozaci. Knjigu je objelodanila kuća Jedinstvo u Prištini.  Ugodno iznenađen, napisao sam prikaz i objavio ga, vjerovatno u Vjesniku, ali odavno ne znam gdje mi je. Kasnijih godina, upoznavao sam i susretao gotovo svakog od njih, Zeynela Baksača, Hasana Mercana, Iskendera Muzbega, Osmana Baymaka, a nedavno umrli  Nusret Dišo Ulku, me čak i posjetio sa svojom gospodjom u Zagrebz, jer im je sin tu služio vojni rok. U skopskom  dnevnom listu turske nacionalne manjine "Birlik", osim mojih pjesama, preveo je i u nastavku obavio moj fetljton o Turskoj "U Zemlji Sivog vuka".... Poznajem i sretan sam zbog toga, i druge turske pjesnike koji nisu obuhvaćeni  panoramom "Tople ruke" iz koje sam preuzeo, sjećajući se svojih prijatetlja, ove pjesme... Neka je rahmet na ahiret preseljenim, a zdravlje živim - s hajrom na putu kroz ovaj svijet! 

Iskender Muzbeg

(Prizren, 1947)

 

 

*

*         *

 

smrt smo davno zaboravili

kao tužne dane

ona je gorka

ona je daleka

 

rađa prijateljstva naših ruku

toplije su ruke tvoje

 

niko ne zna o smrti

njezina sjenka je ono znano

kao munja

kao grom

 

raste prijateljstvo naših ruku

toplije su ruke moje

 

smrt sam zaboravio

al danas me nešto mori

strah u meni I tuge

kao planinski izvori

 

daleko sam od tebe

i od ruku tvojih

 

 

OČIMA SMO VJEROVALI

 

Nekad smo očima vjerovali

Oči nas prevariše

Ko će ljubav oživjeti

Oči koju polomiše

 

 

Nusret Dišo Ulku / Nusret Düşo Ulku

(Prizren, 1937. – Skopje, 2022.)

 

TAKO

 

Nebo nije bilo tako prostrano

Zemlja tako plodna

Vode nisu bile tako hladne

Zemlja tako topla kao sada

 

Sunce nije bilo tako daleko

Mjesec tako blizu

Dani nisu bili tako hladni

Noći tako topple kao sada

 

Životinje nisu bile tako poslušne

Ljudi tako mesožderi

Tijela nisu bila tako hladna

Krv tako topla kao sada

 

 

Hasan Merdžan / Hasan Mercan

(Prizren, 1944. – Ankara, 2006.)

 

TETKA ADILA

 

1.

Ja sam kamen

Na meni vrijeme golo

Kalim se

 

 

Ti si hlad od ljudi tražila

Dadoh sve što imam

Kakve koristi od prošlih dana

 

Ja sam kamen tvrd

Da li će se sa mnom družiti

Usamljen golub taj

 

 

Zejnel Beksač / Zeynel Beksaç

(Prizren, 1952)

 

OD ADAMA OVAMO

 

Kad počesmo saznavati o sebi

Međ ljudima

Počela je

Jedna neočekivana bitka

Skamenjena

“JA” tako mora biti

Ako ne bude

Kaoj majko jao…

 

ZAMAGLJENA OGLEDALA

 

Da li je memla na ogledalima

Ili šta

Sad nismo mi oni stari

Kako smo izlizani

Prošlosti ostale su bez traga

Ili ogledala zamagljena.

 

Koliko je proljeća prošlo

Slast je još u sjećanjima

Gosti su naše ruke u trn divljih ruža

I dalje…

Ispred zamagljenih-memljivih ogledala

Besmisleno stoji naše JA.

 

 

Ibrahim Bajram Rogovali

(Prizren, 1947.)

 

ZALAZAK SUNCA

Umrlo je u našim kobnim mislima plavo more

Skinuo sam sunce s prozora

Umrle su u našim rikama plave ribe

U početku dana

 

SUMRAK NA EGEJSKOM MORU

sad si padajući sumrak u Egeju

pisala si uspomene na listiću ljubičice

odlaziš kao tužna ptica iz mojih ruku

 

sad sin a mom albumu sa starom fotografijom

u Egeju kao padajuće veče

sada tvoje ruke sun a izgorelom parabrodu Romea I Julije

zarobljene

 

u mojim očima

ti si

od spomeni pozemeljene kiše

grančicom ljubičica

ti si

u Egeju kao padajući sumrak

 

 

Arif Bozadži / Arif Bozaci

(Prizren, 1945.)

 

PROLJEĆE

Svaka kap tvoje rodne kiše

Jedino je što u meni diše.

 

ŽIVOT

U kiši stanuje miris hljeba

Život sunca cvijet stoljeća

Zvijezda ovog i onog neba

Dah svih proljeća.

 

 

Osman Bajmak / Osman Baymak

(Prizren, 1954. - Prizren, 2018)

 

JEDNO SRCE

Nerudi

 

Kao izlaz dana nezastare

Svetli

Polako u rukama zvezda raste

Jedno srce

Jedan mir

To je Neruda

 

Tokom dana njemu uzvišeno sunce stražari

Rađaju se zore

U krvi arterija

Jedan čovjek jedan pjesnik

To je Neruda

 

Tokom noći njemu uzvišeno stražari mjesec

Spomenikom rađa se zora

Radosno put koplja raste sunceslobode

Jedno plavetniko

Jedno crvenilo

To je Neruda

 

Najstrasniji let k nebeskim vezovima

Gorke boje

Gorki vezovi

N e r u d a…

 

 

 

 

HISTORIJA GRIJEHA I NASILJA

 

Napisao: prof. Dževad Drino

Prof. dr. sc. Dževad Drino

Šef Katedre za historiju države i prava

Pravni fakultet Univerziteta u Zenici

72000 Zenica, ul. Fakultetska br .1.

dzevad.drino@gmail.com

 

Recenzija rukopisa 

Ibrahim Kajan: HISTORIJA GRIJEHA I NASILJA - Sekvence uklonjene

historije.

                             Zapisi i vedute iz Zemlje Dobrih Bošnjana

                             (Mostar 2019.)

 

Rukopis Ibrahima Kajana Historija grijeha i nasilja  predstavlja dio odabranih tekstova koje je autor objavljivao u bosanskohercegovačkim i inim časopisima, ali po prvi puta sakupljenim i prezentiranim kroz, tematski uređenih, pet poglavlja. Razloge ponovne objave saznajemo tek kad odložimo netom pročitani rukopis; stavovi, misli i ideje autora apsolutno odgovaraju hodu vremena, samo vrijeme im daje onu finu patinu pa ih je još zanimljivije čitati upravo sa sadašnje vremenske distance. Kao što uživam pročitati stare novine zatečene čišćenjem podruma ili staru knjigu koja je slučajno pala iza neuredno složenog reda u mojoj biblioteci, tako mi je uvijek zanimljivo pročitati stare tekstove i komentare, uvijek sa onim - nije li šta autor potiho izmijenio, zagladio, retuširao?

Kod Kajana budite bez brige!

Njegov beskompromisni pjesnički jezik je ostao isti, ideja nepromijenjena, rijeci i ličnosti neretuširani, nijedan tekst "popraovljen ili poljepšan"; kako je njegova poezija ali i proza uvijek pokazivala visok standard, i ovdje vidimo disciplinirani izbor riječi, ali i Kajanovu ironiju i subverziju.

Nijedna na odmet ili reda radi!

Ova je svojevrsni Kajanov Manifest protiv kulture selektivnog pamćenja ali i protiv historijskog revizionizma, o čijem nastanku nam najbolje priča Miljenko Jergović. Francuz Moris Bardeh objavljuje jula 1947.godine knjigu u kojoj se okomljuje na francuski pokret otpora te suđenje nacistima; svi dokazi o istrjebljenju Židova su lažni, tvrdi on, i time je utemeljio historijski revizionizam, danas taka čest na našim prostorima!

Pri tom se historijski revizionizam ponajčešće označava kao historiografska i kulturna tradicija s ciljem "likvidiranja revolucionarnih tradicija od 1789.godine, do danas!", i jasno se razlikuje od reinterpretacije ili novog pogleda u znanosti. Kod autora vidimo multidisciplinarni pristup u izlaganju - detaljnim korištenjem historiografske građe i arhivalija, literature, putopisa, jasno određuje svoj humanistički diskurs kao kompleksnu strukturu akumuliranih znanja, sa metanarativima u historijskoj pozadini: fašizmom, civilizacijom, kulturom, zemljom. U ovom vremenu ukrštenih historija autor analizira društvene procese, vjerovanja i motive koji su određivali tok historije na ovom prostoru - stoga je ova djelo svojevrsna historijska čitanka kojoj je teško dati jasnu odrednicu - publicističko, historiografsko ili literarno djelo? Za mene i jedno i drugo!

John Burrow će reći da književno djelo čije sastavljanje zahtijeva rigoroznu metodu, disciplinu i analitičku sposobnost - to razlikuje Herodota i Tukidida od mesopotamskih pisaca, čuvara činjenica a ne povjesničara! Stoga zapisi i svjedočanstva velikih historičara podsječaju na velika djela književnosti iz kojih se vidi koliko povijesna činjenica može biti važno za razvitak kulture i sudbinu nacija. Uostalom, podsjetimo se da je i najveći njemački pravni historičar Theodor Mommsen za svoju Povijest rimskog carstva, dobio prvu nobelovu nagradu za književnost!

Kajanovo djelo je zapis u vremenu koje će nas vratiti istinskom poimanju ljudskih vrijednosti, izvornom humanizmu gdje čitanjem učestvujemo u jednom nevjerovatnom procesu koji će nas učiniti obrazovanijim, suosjećajnijim gdje čitalačka revolucija preoblikuje svijet u novi - ljepši i bolji! Stoga, čitalac slijedi ideju Klaudia Magrisa koji navodi da je svaki pravi savremeni Odisej dužan navuci kućni haljetak, prije nego marinersku jaknu, te zaploviti kroz biblioteku jednako kao među rasute otoke...

Pro captu lectoris, habent sua fata libeli - sudbina knjiga, u krajnjemu, zavisi od onoga ko ih čita - pa mislim da ova djelo Ibrahima Kajana predstavlja krupan doprinos bosansko-hercegovačkom simboličkom intelektualnom kapitalu uopće.

 

Zenica, na rođendan 19. februara 2019.g.

                                                                     Dževad Drino

Promocija i promotori: 

Slijeva: Sanadin Voloder, dr. Dževad Drino, Ibrahim Kajan, mr. Alen Zečević i mr. Ibro Rahimić

BESTJELESNA HISTORIJA JEDNOG PJESNIKA / ZBIRKA ŽIVOTA

 

Napisala: dr. sc. Irma Marić

Dr. sc. Irma Marić

Bestjelesna historija jednoga pjesnika

(Prikaz knjige pjesamaNakon potopa Ibrahima Kajana, „Shura publikacije“, Opatija, 2021)

 

Nova zbirka pjesama bosanskohercegovačkog književnika Ibrahima Kajanau svome apokaliptičnome naslovu Nakon potopa potvrđuje davno izrečenu misao da književnost, preispitujući granice čovječnosti i humanističkih vrijednosti, dolazi do apsolutnih i univerzalnih saznanja o neminovnostima nakon kraja. Kajanova samoosluškivajuća potraga za vlastitošću u labirintu života i prijeko potrebno suočavanje s neminovnostima početka i kraja, sada ga je dovela u poziciju Bezmjesnog (tako se zove i jedna pjesma) jer se „ne možeš sastaviti“ jer „ti živiš na jednom mjestu, a tvoja duša na drugom.“ Stoga, Kajanovo nakon bi bilo o izgubljenosti, stranosti, ranjivosti, o traumi rata, o vremenu poraća, o egzilu. Nad ovom poezijom propitujemo i individualne i kolektivne pogibije, u čuđenju - zar je na putevima ovog svijeta toliko mnogo prognanika?!

Mostarska promocija knjige "Nakon potopa", s lijeva na desno: I. Kajan, dr. S. Satić, dr. E. Ustamujić i dr. I. Marić, 25. VI. 2021.

Zbirka sadrži šest cjelina, i to: Sveto janje, Nakon potopa, Daleko putovanje, Zalazak sunca, Kritički putokazi i O autoru. Od Arabije ljubavi iz 1967. godine, pa do zbirke Nakon potopa, prošlo je više od pedeset godina što poetiku Ibrahima Kajana čini autentičnom i prepoznatljivom. Zilhad Ključanin je u studiji o bošnjačkoj poeziji s pobožnim motivima Lice svjetlosti prepoznao izrazito pobožnan karakter Kajanove poezije koji, zasigurno, u našoj prošlosti nije bio popularan. Kontinuitet takvoga poetskog kazivanja potvrđen je i novom zbirkom autopoetičkih i apokaliptičnih pjesama koje su nastajale „u onom vremenu prije vremena kad nisam postojao, u kući svojoj svemirskoj“[1], ali i „po Dobroj Zemljici… Narentom, Božjim djelom koje teče.“[2]

Složeni, a ponekad i hermetični, refleksivni izrazi pjesničke zbirke Nakon potopa provlače čitaoca kroz tjesnac intimnih, porodičnih, zavičajnih, filozofskih, pa i religijskih pitanja - pounutrenja, te lirskome subjektu preostaje kalemom i pismenima svjedočenje o precima, rastancima, o sinu razmetnome, o Humskoj zemlji, o Kabilu, o Čovjeku koji je razgovarao s vrapcima, o iskustvu Istoka i Zapada, iskustvu čovjeka čije je srce uznemireno i tuče čekićem po istini kao kovač po željezu.

Neprilagođeni lirski subjekat u vremenu i prostoru „nakon potopa“, s jedne strane, svjestan je ujevićevske spoznaje da je naš put krug. S druge strane, u tome čudnome vremenu izvire i zrela poezija nove osjećajnosti, reminiscentno isprekidana sama sobom - naslijeđenim religijskim i porodičnim pričama, svakodnevnim paralelama, nostalgijama, retoričkim uskličnicima, otvarajući tako beskrajna pitanja koje lirsko ja postavlja i kroz pjesmu Sveto janje: “Kamo bih se okrenuo i gdje bih se skrasio? \ Šta uraditi s tijelom koje me više ne može pratiti? \ Trebam li poći za glasom koji odjekuje u meni čim sklopim oči?”[3]

Recenzent knjige Željko Grahovac uočava “sufijsko sašaptavanje” nastalo iz pokuša da pjesnikovo “pijano srce” odgonetne najdublje slojeve iskustva i nadiskustva (“Dođi, prijatelju, ma tko ti bio, samo dođi…”) svijesti i podsvijesti, koje uokviruje prezreo umjetnički glas, sudbinski predodređen da kalemom zapisuje svoja i tuđa iskustva u mikromozaiku postojanja:

 

U gradu Harranu, doznao sam za prvu ispričanu

priču, onu s početka svijeta, kada je Tvorac Džibrilu

diktirao imena stvari i svrhu postojanja njihova…

 

O Rabbi, štaće ova stvar raditi? Ta će stvar raditi to

i to. O Rabbi, trska ova, šta će raditi? Ta se stvar

zove kalem. Zapisivat će sudbinu ljudi.[4]

 

Neizostavno je, kao jedan sloj čitanja zbirke, u prikazu nazvanom 'Bestjelesna historija' jednog pjesnika, spomenuti i motiv potopa koji pronalazimo u priči o Nuhu, Božijem poslaniku koji je, po jednoj predaji, 950 godina bezuspješno odvraćao od grijeha i nasilja. Potom, po naređenju Gospodara, gradi lađu u kojoj će se spasiti malobrojna muslimanska zajednica. Izrugivali su ih, omalovažavali, upirali prstom u tu veliku lađu u pustinji, pravljenu daleko od bilo kakve vodene površine, za nevjernike to je bio humorističan prizor za ismijavanje i uvrede.[5] U književnosti, a posebno u onoj starovjekovnoj, prisutan je motiv potopa, između ostalog, predstavljen kao konstantno i sveprisutno razmišljanje o našem postojanju, svijesti i savjesti, a s druge strane taj motiv manifestuje Božije prisustvo, opomenu, kaznu, ali i priliku da iznova sagledamo sebe i kroz grijehe nad kojima budno bdijemo. Motiv  potopa se provlači i kroz različite religije svijeta, zabilježila ga je i književnost u sumerskom epu o Gilgamešu, indijskom epu Mahabharati, a onda i u Ovidijevom mitološkom epu Metamorfoze, poznati su i stari mitovi Egipćana, zatim i perzijski, skandinavski mitovi.[6] Metaforički, potop znači kraj jednog ciklusa i početak drugog jer, opet, sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, kako stoji u jednoj od hebrejskih mudrosnih knjiga Propovjednik koja raspravlja o trpljenju, o smislu života i smrti kroz vrijeme traženja i gubljenja, vrijeme šutnje i govorenja, vrijeme rušenja i građenja, vrijeme rađanja i umiranja. A čitajući novu zbirku poezije Ibrahima Kajana, rekli bismo i vrijeme nakon potopa.Sjetimo se i Ibrišimovićevog Abdullaha Misrija el-Bosnawija iz romana Vječnik koji nastoji da svoje biće ničim ne odredi svjestan da nam samo preostaje težnja za savršenstvom što je vječna, pa i literarna, istina sveukupnog kulturno-civilizacijskog iskustva na Zemlji.Tako se i Pjesnik „čist i slobodan poput oslobođenog meleka“, smirivši svoje srce, izmirio sa sudbinom. [7]

Naslovnica zbirke "Nakon potopa", Shura publikacije, Opatija, 2021. 

Motiv potopa upozorava na suštinu čovjekovog bivstvovanja, vraća na početak kruga, možda ili na njegov kraj, jer put je krug.[8] Pjesme  iz zbirke Nakon potopasu pisane u virtuozno konstruisanim stihovima i strofama, zadivljuju dubinom misli, lirskim izrazom o čovjeku umornom, razočaranom nepravdama i raznim usudima, ali uplašenom poput jelena s porukom iz duboke zemlje: „Tek kad upoznaš svoga gospodara, počet ćeš ga tražiti.“[9]

U Kajanovoj zbirci Nakon potopa svaka pjesma je ispisana sa dubokim uvjerenjem da je lađa spasa namijenjena onima koji razumiju, onima koji putuju ka sebi, ka svome identitetu jer kako i Kundera kaže: Pjesnici ne izmišljaju pjesme. Zbirka pred nama svjedoči o snazi jedne etičke i estetičke individualnosti, kao i o samobitnosti jednog stvaralačkog čina. Pred nama je knjiga o tlapnji za srećom, za porodicom, zavičajem, za sobom, za Sveopćim smislom. Ovo je knjiga o sudbini. Ovu zbirku poezije možemo nazvati i zbirkom života.

 

Izvor: ISTRAŽIVANJA, broj 16, 2021.

Časopis Fakulteta humanističkih nauka, Univerzitet  "Džemal Bijedić" u Mostaru

 

 

 

 

---

[1]Košulja, str. 11.

[2]Kao jelena smaknu me brat moj iz kuće izlazeći, str. 33 – 35.

[3]Sveto janje, str. 12.

[4]Ibrahim Kajan, Nakon Potopa (uvodni zapis). 

[5] „… Pa smo nebeska vrata otvorili vodi koja je neprekidno lila, i učinili da iz zemlje provru izvori, pa su se vode sastale, kako je bilo i određeno. A njega smo na lađi nosili, od dasaka i klinaca.“ (Kur'an, El-Kamer, 10-13).

 

[6]Čitanka iz stranih književnosti: za srednje škole, 1. dio, Od starog vijeka do klasicizma, Nevenka Košutić-Brozović, „Školska knjiga“, Zagreb, 1977.

[7]Pomirih se sa sudbinom i smirih svoje srce, str. 30-32.

[8]Kad me unuci o potopu budu pitali, str. 45-46.

[9]Poruka iz duboke zemlje, str. 62-63.

TURBE ŠEJHA MAHMUD-BABE I TAJNA NJEGOVA ŽIVOTA

 

Ibrahim Kajan

TURBE ŠEJHA MAHMUD-BABE I TAJNA NJEGOVA 

ŽIVOTA

 

Ima jedno turbe u sred historijskog jezgra grada Mostara. Čudno je da ga vidimo, ali ne uočavamo; turbe koje želi biti nevidljivo! Na četvrtastoj metalnoj ploči piše: TURBE ŠEJH MAHMUD-BABE.

U doba kad se primaju prve spoznaje o svijetu u kojem smo se rodili, čuo sam priču kako nam ju je moja majka ispričala, nama, malenima, tjerajući od nas dosadu i dječje besposlice:

Bio je jednom davno jedan čovjek u Mostaru. Jedan Derviš. Taj čovjek je bio Dobri, pa mu je Allah Kerim, Bog Jedini, dao snagu da može uraditi sve što mu duša poželi. Kad bi god završio namaz u onoj džamiji na Velikoj tepi, nad Neretvom, on bi se spustio na obalu rijeke i zaklonio među velike pećine da ga niko ne vidi. To bilo čudno njegovim prijateljima, pa ih znatiželja natjera da nađu jedno bosonogo dijete te ga, tajom, pošalju za tim dervišom. Reknu dječaku da dobro otvori oči i da dobro zapamti šta će sve raditi taj njihov prijatelj među pećinama. A nisu oni znali da je taj Dobri!

A kad se dečkić vratio, stanu ga Mostarci ispitivati, te šta je bilo i šta je čuo i šta je vidio. Dijete im ispriča: Išao sam za dervišom i vidio kako se zaustavio među najvećim pećinama. Dobro sam se krio da me ne vidi, ali mi on, ne okrećući se, reče: "Sine, priđi mi bliže!" Kad sam mu prišao, rekao je: "Stani svojom nogom na moju nogu. Stani i zažmiri." I ja sam mu stao nogom na nogu. Bogami sam i zažmirio. I sad vam ne znam reći šta je bilo... Kad sam otvorio oči, vidio sam da se nalazimo na drugom mjestu, među puno ljudi koji su govorili jezikom koji nisam razumio.

Ljudi se pogledaše pa ga počeše ispitivati! Jedan će ga pitati kako su ljudi bili odjeveni, a drugi je li vidio kakvu džamiju. Treci, opet, je li se ovaj naš selamio s kojim ljudima, i hiljadu nekih pitanja da ih ne popamtiš.

A dijete je odgovaralo i odgovaralo: klanjalo se ko u džarniji, na selame se odgovaralo, a ljudi su u zelene džubbe bili odjeveni... Najposlije, sjeti se, pa uskliknu: "Ovu sam travu ubrao, jer je baš jako mirisala pa sam je mojoj majki ponio..,"

Ljudi se začudise kad vidješe mirišljavu travu koja raste samo u uzvišenom Gradu, u Mekki, u Majci svih gradova! Tako im se u glavi sve sabralo: i jezik kojim su ljudi govorili, i njihova odjeća zelena i trava koja raste blizu Kabe, pored Zemzem vrela koji je u pijesku pronašao sin Ibrahima, Božjeg poslanika, Ismail alejhiselam!

Kad sam porastao, saznao sam da se Dobri zvao Mahmud, i da je bio sufija, i da je pripadao jednom sufijskom tarikatu i da je u tom tarikatu bio šejhom. Živio je u Mostaru i brinuo se, ima jedna predaja, o velikim bratovim zakladama, brata svojega, glasovitog dobrotvora Koski Mehmed-paše koji je onu džamiju, u priči spomenutoj, podigao i obdržavao za života i financijskim izvorima određenim po vakufnami, onako kako je propisano. I koja je i dan danas na svom mjestu. Turbe Mahmud-babe od nje nije ni pedeset metara udaljeno.

Narod priča da je Mahmud-babi u jednom boju odsječena glava, pa je tu odsječenu glavu u rukama nosio sve do mjesta gdje je pao - a to je eto tu: na tom je mjestu turbe njegovo.

Kad silaziš niz ulicu što spaja Titovu s Tepom, pogledaj preko lijevoga ramena i vidjet ćeš ga, to turbe znamenito obnovljeno 1876., jer si ga i prije vidio - ali ga možda nisi zapazio! To je omanja zgradica čiji je krov prekriven kamenim pločama, pred kojom je od zemlje malo uzdignuto drveno predvorje, otvoreni trijem pod krovnim produžetkom što se oslanja na četiri tanka drvena stupa. Iznad ulaznih vrata je ploča (razlomljena i oštećena na sredini) s uklesanim kronogramom gradnje turbeta u stihovima:

Kabuir šejha Mamut-babe, 1772

Ovaj Mahmud-baba, neka Allah posveti njegovu tajnu,

Umro je devet stotina i osamdesete godine (1572.)

Već duže vrijeme njegovo turbe stoji obrušeno,

Pa ga sada poduzetni ljudi obnoviše.

Mostarcima koji pokazaše dobročinstvo,

Za uloženi trud oko obnove turbeta neka ide nagrada.

Ovo turbe lijepo i tvrdo se izgradi,

A zahvalnost za to pripada dobrotvorima.

Uz učenje Fatihe prispješe krkleri i rekoše mu kronogram:

Obnovljeno Mahmud-babino turbe počivalište je trajno.

21. mayis 1293. godine (1876).

 

U ovim ljetnim danima, prozor na turbetu nerijetko je otvoren: priđi, pa ćeš u polumraku vidjeti kabur od kamenih ploča s bašlucima iznad glave i ispod nogu rahmetli šejha. Tarih je ispisan na turskom jeziku uzglavnog nišana s turbanom u gužvi i kazuje da je Mahmud-baba preselio u bolji svijet 980. hidžretske godine, odnosno 1572., gregorijanske.

Ko je zapravo bio šejh Mahmud-baba, teško je odgovoriti. Je li bio brat povijesne ličnosti Koski Mehmed-paše, kako misle neki historičari jer je pašin brat Mahmud u zakladnici spomenut, teško je odgovoriti.

Teško je odgovoriti, jer je šejh ispraćen sa ovoga svijeta punih 45 godina prije nego je džamija Koski Mehmed-pašina na Neretvinoj stijeni podignuta.

Tajna života osobe mostarskog derviša... ostaje i tajnom osobnog identiteta Mahmud-babe.

Iz knjige:

Ibrahim Kajan: GRAD VELIKE SVJETLOSTI - Mostarske vedute, Muzej Hercegovine / IC Štamparija, Mostar, 2014., str. 51-53