15. srp 2011.

POČITELJ / SVILA I KRV

Putopis iz moje domovine
Piše: Ibrahim KAJAN
U mjesecu sam svibnju, a u Počitelju.
Stao sam na isto mjesto, valjda i u iste stope gdje stajah prošloga mjeseca: tada je iz poda minama raznesene džamije izbijala zoha s već razgranatim i bujnim tamnozelenim lišćem, pred časnim mihrabom, na mjestu gdje je cijeli, polumilenijski imamski niz predvodio namaze onima koji su se u Božije ruke predavali. 
 Počiteljski prizor ratne okrutnosti; Drugi se ubijaju i protjeruju
a njihove se bogomolje spaljuju
Prošli smo put sjekli draču i čkalj što se gusto i nemilosrdno zalijetao i prelijevalo s desne i lijeve strane kaldrmom učvršćena središnjeg puta, koji nas je strmom, propinjajućom uzbrdicom, vodio ulaznim dverima utvrde. Zidine su joj obućene u sivu kamenu patinu što je zaboravila vrijeme svoga nastanka. Sada smo ostavljeni samo najtežem - slutnji i uranjanju u omamljujuću vodu imaginacije: težimo odgonetnuti nešto u što nikada nećemo moći biti sigurni. Kada se to i ko se to ovdje zaustavio da otpočine i predahne? Eto, Počitelj! Je li to ime od želje da se iznova počne ili označuje kraj, gubljenje nade, zadnje mjesto gdje se dolazi na – beskrajni počitelj?
Propeta je, ta stožerna, ta ključna, ta snažna kula s prozorima-očima svevidećeg Kerbera koji uvijek gleda, propeta s nedvosmislenom namjerom da nikada ne sklapa budne očne kapke vojaka na straži, da motri nepotkupljivo tajnovite putnike, zlehude uhalađe u milećem prikradanju Humskoj zemlji poganina Miroslava Viševića iz knjige samoga Porfirogeneta. Ima li na zidini, ima li na nekom kamenu kakav onovremeni grafit, urez, znak kralja Tvrtka Prvoga Kotromanića, koji ju je, puneći snagom Bosansko kraljevstvo, podigao između rimskoga puta i zelene provalije kojim vijuga Nerenta, “božanstvo koje teće”? U detaljima nema ništa, jer sve je uzidano u cjelinu, u prejasno kraljevsko obilježje, u silovitost kule otvorena značenja: to je smrtonosna pesnica! To je krv! To je erekcija šiknula iz blage arhitektonske nježnosti poredanih kućica na brdskoj strmini. To je Počitelj – svila i krv.
Ideje su u središtu rusaga, a tvrđe koje se ne mogu razrušiti – na rubnim crtama država koje rastu i ne žele propasti.
Tako shvaćam Počitelj, koji nikada niko nije razrušio.
A kada vrijeme potroši sadržaj ideje, u opni ostane samo okamina što je održavala prostor, branila ga, i sama istrošena i prazna, poput školjkine ljušture, odbačena i zamijenjena novom, mentalnom kronosu sukladnijom…
 Otuda se ovdje, sada, ne prepoznaje ništa od velikih vojvoda bosanskih Sandalja Hranića i Stjepana Vukčića, ali je u svemu prisutan njihov vlasnički i brižni udio, osobito potonjeg, Kosače, viteškog štita Bošnjana križom prognanih iz rodnih hiža bosanskih, koji im je, prognanicima u vlastitoj domovini, širom otvorio sva vrata po Hercegovini, pa i ova, počiteljska! Sve je to zaboravljeno, zatureno i pod zmijski kamen sakriveno. Kroz huku vremena i potrese zemlje pod kopitama, stolječa su ovdje izbrojali opjevani dizdari a najposlije i zadnji kapetani jedinog vezira usturena na Hercegovini, onoga Rizvanbegovića o kojem mi, u ove dane, uz saz i suze, popijeva dr. Hašim Muharemović: Viknu vila sa brda Porima / I doziva mostarskog vezira / Oj vezire na Hercegovini / Čuvaj Stoca, pazi Počitelja / Ni Mostara ne ostavljaj sama...
Počitelj je ostao u opni bez vremena, pored puteva u zaobilaženju, silno iznenađen duhom koji ga je napustio, koji ga noću obilazi i oživljava u kricima duhova mletačkih plaćenika, neustrašivih branitelja koji uvijek ginu prvi, madžarskih i turskih grlenih slogova što paraju po ušima, romornim šapatom bošnjačkih duša koji su, dok su hodili po ovom svijetu, s njegovih prozora, iz pukotina urezanih u zidovima, s kruništa kulinih obzida – po svaku cijenu odgurivali neprijatelja koji je došao tako odlučan da mu porobi domaju i poruši kućicu od kamena vješto postavljenu na zastrašujući nagib.

TETOVIRANA, SMEŽURANA RUKA

A kada sam jesenas prošao mimo Počitelja, prekrit sjenkom mrtvoga grada, tužnog nepomaknutog vojaka koji ne čuva ničiju kuću, na kuli zadnjih Gavran-Kapetanovića uzdizao se golemi križ, poput ratnog znaka zauzetog teritorija. Utaknut je, demonstrativno, u onom kobnom danu, u onom kad su crnokošuljaši falangi Mate Bobana vojničkim čizmama i dugim metalnim cijevima pokucali na vrata jednog Boškaila, domoroca koji nije ni mrava zgazio, pa ga, prorešetavški mu hudim mecima bijelu košulju, poslali na onaj svijet obilježen stećcima i bašlucima vječne samiloste nevinosti.
Nikad se neće zaboraviti: u ključalom mjesecu augustosu tisuću devet stotina devedeset i treće godine, uhitiše Počiteljce i pridodaše ih stolačkim i mostarskim sužnjima, zazidaše ih u, od svijeta sklonjene, zloglasne logore Jadranka Prlića. A dječake i djevojčice, njihove lomne majke i didove, s licem od ispisanih listina izravnih nasljednika dobrih Bošnjana – predadoše “trećim državama” iz kojih se zasigurno nikada više neće vratiti.


Medresa, škola koja je trajala stoljećima, sve do pojave Mate Bobana 

Na osvojeni teritorij zabili su svoje obilježje: križ, pod kojim je Božji poslanik Isa a.s. trpio otkupljujući grijehe svih nevoljnika, nije nimalo utješan i ne nudi nadu novim stanarima, po kojima baca tamnu sjenku, onih dovedenih u omrznutom projektu “humanog preseljenja” iz njihovih tisućgodišnjih zavičaja blagih bosanskih šljivika između Vareša i Kaknja. Proviruju sad zabrinute oči dobrih bakica, stidljivo i nevino zalepršaju njihove crne mahrame kad provire kroz tuđe demirli pendžere, iz zaprepaštenih odaja dičnih i prognanih hanumica. Vidjeh onu staračku, motivima sa stećaka tetoviranu ruku bosanske katolkinje, u hipu, kad mahnu, kratko i hitro, dvjema curicama koje uđoše u novi dječji vrtić, netom otvoren baš ondje gdje su softe učili ajete Časnoga Kur’ana, ponavljali retke s Božjega prijestolja, kao opomenu cijelome svijetu.


KADA JE U PEPELU ZASPALA VATRA

A s početka proljeća kada sam bio, kada hazreti Hizir, kad sveti Juraj, svojim prisustvom oživi zemlju nježno-zelenom travom, kad pokrene pupanje lišća i, zamalo, zatrpa puteljke laticama raspuhana behara, kada svojim čudom umeška svaku kamenu provaliju, prevuće oštro stijenje maslinastom pokožicom mahovine, ovdje sam susreo podivljalu mačku, sa strašnim staklenim očima!
Susrela me zapanjena, iskeženih zuba od kojih me oblio znoj, nakostriješena i napeta u luk zavinuta tijela – prijeteći da će isjeći moje lice i izrovati moje oči. Htio sam nekoga doviknuti, ali tada ovdje nikoga nije bilo: između nesretnih razvalina, između ruina i paklenih prizora koji ništa ne mogaše posvjedočiti o bivšoj ljepoti – lelujali su samo duhovi bez milosti otjeranih, porobljenih ili pobijenih Bošnjaka u konačnom ljetu 1993.
Sada se Počitelj ubrzano obnavlja, trava travi, šipak pun sitnoga lišća sa stotinama rujnih lulica!
Hajdemo, Halile – zamolih prijatelja – hajdemo u Počitelj. Pita je li se koji Počiteljac vratio u zavičaj, ali znademo da je sada daleka zemlja u kojoj stanuju, za koju su imali besplatnu putnu kartu i obećanu, bagatelnu stanarinu, na adresi te nepristojno udaljene “treće zemlje”. Izlazeći iz paklenog ključa Dretelja, i Gabele, i Heliodroma – prvo su dobili tu adresu, i tu avionsku kartu u jednom smjeru.

12. srp 2011.

MOJ PRIJATELJ OSMAN MUFTIĆ I NJEGOV ZAPIS O IBRAHIMU KAJANU

hommage

 
EMERITUS PROF. DR. OSMAN MUFTIĆ
(Sarajevo,  8. III. 1934. – Zagreb, 27. VII. 2010.)

Uskoro će biti ispunjena još jedna godišnjica kako je umro moj dragi prijatelj dr. Osman Muftić. Rođen je u Sarajevu 1934. godine, a u Zagrebu je živio od ranog djetinjstva. Bio je jedan od najcjenjenijih zagrebačkih sveučilišnih profesora. Držao je nastavu iz mehanike i nauke o čvrstoći, teorije mehanizama, biomehanike, robota i manipulatora, ergonomije, konstrukcije zrakoplova i teorije giroskopa. Osim nastave na FSB-u, držao je i dodiplomske i postdiplomske studije na Elektrotehničkom, Medicinskom fakultetu, Šumarskom, Tehnološkom te Fakultetu grafičke tehnologije gdje je bio i prvi dekan. Autor je ili koautor u više od 150 znanstvenih i stručnih radova. Samostalan je autor četiriju knjiga, a kao koautor je sudjelovao u pet knjiga. Dekan na FSB-u postaje 1990., a nakon prvih višestranačkih hrvatskih izbora te godine i prvi ministar znanosti i tehnologije (od 1990. do 1991.), a potom i prvi veleposlanik RH u Islamskoj Republici Iran (od 1993. do 1996.). Nagrađen je znanstvenom nagradom "Nikola Tesla" 1989., dobitnik je Krambergerove medalje za antropologiju 1991. godine, kao i državne nagrade za životno djelo 2000. Bio je ugledni član islamske zajednice u Hrvatskoj. Džennaza mu je klanjana na zagrebačkom groblju Mirogoj.


Osman Muftić:
ZAPIS O IBRAHIMU KAJANU

Uvijek mi se dešava isto. Dugo smišljam, a onda se desi, iz nekakvih razloga, da to smišljano treba brzo napisati. Tako i ovaj zapis o Ibrahimu Kajanu. I evo, dok ga ispisujem, siguran sam da sam mnogo bolje razmišljao, nego što će iz tog razmišljanja ispasti. Zapravo, ova priprema se sastojala od nekih zapisa, koje bijahu poticajne za razmišljanja što i kako da napišem. A zapisi su se odnosili pretežno na razdoblje od 2000. do 2002. godine, dakle u doba kada se Kajan pripremao i na posljetku otišao "kao gastarbajter" u susjednu Državu.
Natuknut ću ovdje i malo onog iz prvih ispisa, početnih bilježaka koje su pripremale ovaj tekstić. Tako, primjerice, kad bih ubilježio i imena uz sjećanja koječega što se desilo, možda bi to nekog povrijedilo, a to nipošto ne bih želio, jer za to nije dostojna ni prigoda a nije osobitost ni mojega stila. Ali zato ću pojave malo i prenaglasiti, pa oni koji imaju maštu neka sebe pronalaze u tome, ako im to uopće i treba.
Pisati o nekome se može na mnogo načina. Jedan je kroz poznavanje njegova rada, pa pišeš o tome što je taj radio, koliko je radio, kako je dugo radio i naposljetku što je tim radom odradio. I sve ostaje isto ako promijeniš ime čovjeka o kojem pišeš i naslove radova koje je radio. Dobar, bolji, uspješan i tako to. Ovako se obično pišu biografije, tj. autobiografije koje se nude poslodavcu kada se traži posao. Želim izbjeći takav način kako bih pokazao lik i djelo „druga Ibrahima“. Ja ću pisati o njemu i njegovim „vragolijama“ bez obzira na njegovo djelo, ili bolje rečeno o onome između lika i djela. Hoću da pokažem njegovu duhovitost i duhovnost, koju mnogi nisu i neće nikada ni osjetiti, a kamoli biti u prilici ocjenjivati je. Nisam neskroman ako kažem, da sam s lbrahimom imao jedan zajednički osjećaj za opažanja nekih duhovnih kretanja u nekim asocijacijama nekih skupina, pa smo o tome pričali i tako se s time ugodno zabavljali. Baš zabavljali.
Ovaj napis o lbrahimu Kajanu zamišljen je kao jedna skica zasebnog dijela predgovora za njegovu knjigu, koja će se možda nekad napisati, a kojoj bi naslov bio „Sabrana djela Ibrahima Kajana“.
Zato mi to i jest prigoda da napišem nešto o Ibrahimu, ovako nešto lijepo i važno. Nešto što pokazuje ljepotu druženja s posebnom vrstom pjesnika.
Ibrahima ibn Kajana prvo sam upoznao kao pjesnika preko jedne knjižice koju sam pronašao u Antikvarijatu Matice Hrvatske, tamo u Ilici odmah pokraj Salimova dućana, i to još 1968. godine. Bijaše to knjiga pjesama, Arabija ljubavi. Pomislih prvo, obzirom na moju sumnjičavost, da je tu posrijedi neka greška s imenom Kajan, pomislih: valjda Hajjam! Mislio sam dakle da se radi o prijevodu, kad ono - iz pjesama se vidi - pa je to naš pjesnik! I to iz Mostara! Čudnog grada koji je prozvan Gradom pjesnika.
Osobno sam se upoznao s Ibrahimom desetak godina kasnije, ne znam točno koji je to bio datum, ali se sjećam da je bilo ljeto i da sam mu gledao u vrat koji je jedinstven. Zašto, e baš vas briga! Nisam više siguran, ali mislim da smo odmah govorili jedan drugom - ti. Odmah sam vidio, da je to jedna skromna ljudska duša prekrivena lažnom superiornošću u ponašanju, što se kasnije više puta dokazalo i pokazalo.
Skraćeno rečeno, bez lažne skrornnosti i njegove i moje, osjetilo se da smo bliski. Tada sam znao da je deset i pol godina mlađi od mene, zatim da se rodio u rečenom Mostaru, da bih kasnije doznao da se  školovao u rodnom gradu, Dubrovniku i najposlije u Zagrebu, gdje je studirao i diplomirao defektologiju. Radio je kao nekakav šef u Knjižnici pokraj Cvjetnog trga.
Družeći se s njim doznao sam mnoštvo pojedinosti iz njegova života pa odatle mogu reći i nešto o njegovom dosadašnjem književnom, pjesničkom i publicističkom djelovanju. Prvo što se očito uočava jest činjenica da se iz njegovih radova teško raspoznaje njegova životna sudbina, barem u onom smislu kako čitatelj to želi znati kada čita njegove tekstove.
U prvoj napisanoj zbirci pjesama, čini mi se 1967., a posebice u onoj iz 1978. (Kuću dok nađeš) mladom se Ibrahimu svijet ukazao u svom djelomičnom obliku kakav će se ostvariti u ratnim i poratnim godinama. Meni je to tada izgledalo nevjerojatno. A Ibrahim je već tada pokazao, u ondašnjem protuvjerskom ozračju, hrabrost da dosta jasno i otvoreno piše o mržnji jednih prema drugima.
Tridesetak godina kasnije u knjizi Bošnjak na Trgu bana Jelačića, koja je bila skup njegovih uvodnika u čuvenom (zagrebačkom) Beharu, stvorio se dojam da se njegova pesimistička vizija ostvarila u doslovnom smislu, kako je to izgledalo i na početku njegova djelovanja. Zanimljivo je da svi uvodnici zajedno djeluju sasvim drugačije. Valjda što ih pojedinačno zaboravljamo. I može se reći, da je sve što je pisao uvijek bilo istraživanje i rnnoštvo pitanja o uzrocima te čudne pojave gluposti mržuje koja se javljala na svim razinama ljudskog bivstvovanja. I ispade samo od sebe da je glavni uzrok mržnje - neznanje umotano u glupost. A glupost je nevjerojatno maštovita, maštovitija od pameti. A nažalost, ima je puno. Prepuno.
Čini se urednim reći i nešto o njegovom ideološkom usmjerenju. Mišljenja sam, da je gotovo nemoguće baviti se poslom kakvim se Ibrahim bavio, a da ne budeš pod utjecajem raznovrsnih tokova naše književnosti dvadesetog stoljeća. Pa tako i on kao i mnogi drugi stvara u ekspresionističkom stilu uz očitu jasnoću izraza, ali s time da se u njegovim tekstovima, a posebno u poeziji, osjeća snažna nutarnja dinamika u shemi njegova slobodnog stiha, a u prozi - samog izričaja. Posljednju tvrdnju argumentira Ibrahimov nenadmašeni putopis Tragom Božjih poslanika, koji je, po mojem ukusu, i njegovo najuspješnije djelo u kojem je osobno iskustvo putovanja po malo poznatim krajevima Turske proživio i opisao kao pjesnik, povezujući to tlo i začuđujuće spomenike kulture u jednu zanimljivu priču.
Toliko za mene zanimljivu, da me je potaknuo da probam napisati svoj putopis s putovanja u Koreju (što sam do sada djelomično učinio, ali to neka čeka bolja vremena).
Naravno, da se pišući o jednom čovjeku ne može sve reći, ako se ne spomenu i ljudi s kojima je živio i proživljavao život. Počam od žene, kćerki i ostale obitelji, tu su i brojni prijatelji, suradnici, poznanici i - neprijatelji.
Učini mi se, a tako i jest, da je najslikovitiji izgled osoba s kojima je bio blizak, moguće izlučiti iz njegova razdoblja u kojem je bio glavni urednik Behara. I ne samo to, nego i zanimljivo umijeće u izboru tekstova, koji su evo sada kada pišem ovo predamnom, ponovno zanimljivi i čitam ih, kao da ih prvi puta vidim.
Kako je bilo ugodno družiti se s Ibrahimom! To činim i sada, kada on dođe u posjetu u Zagreb, ali to je ipak drugačije nego ono prije.
Dođem ja u Preporod, a on će meni: „Osman beže, hoćemo li na kahvu u Korzo?“
„Hajd'mo!“, odgovorim ja.
I onda on nešto nabroja Jasmini što treba učiniti, pa mi niz one opasne stepenice, kroz dvorište, pa onda desno u Ilicu i evo nas na terasi Kavane Korzo.
Ljeto je. Oko podneva. Uvijek bismo naručili makijato s vodom. I tako bi sjedili, pili kahvu, pušili i pričali svašta i uvijek zanimljivo.
Sada, dok ovo pišem, hladan je mjesec studeni, a i Ramazan je. Pa mislim da je ovdje Ibrahim, onda bi se večeras našli poslije teravije, pa bismo se dogovarali šta treba napraviti ili učiniti. A ovako ne ostaje drugo nego da mu se javim preko interneta. I to nije loše, ali je sasvim drukčije.
I tako sam se, igrajući s računalom, upustio i u to da malo preinačim neke lbrahimove portrete s fotografija koje sam učinio za vrijeme njegova posjeta ovdje u Zagrebu. I oni su moj jedini likovni prilog ovom mojem zapisu.

 Osmanova kompjutorska igra: "Skrivena lica Ibrahima Kajana"


KAKO SMO USPJELI IZGUBITI IBRAHIMA 
S MJESTA GLAVNOG UREDNIKA BEHARA?

Sada, kad već pišem ovaj tekst, želim reći, da njime ne pokušavam ništa izmijeniti, niti nesto popraviti, već sarno da iznesem kako se, po mom viđenju, izgubio Ibrahim iz Preporoda. Za tu prigodu ponovno pročitah svoje zabilješke o zbivanjima vezanim uz agoniju Preporoda i Ibrahimov odlazak. I tako, da ne budem dosadan, a možda u nekim potankostima i neugodan, jer sam na neke stvari u doba tih zbivanja bio doslovno i ljut, pa je to razlogom da sada neću prepisivati spomenute zabilješke, vec ću pokušati zbivanja opisati figurativno i skraćeno.
Iz nekih (ne )poznatih razloga htjede jedna grupa ljudi maknuti našeg Ibrahima s mjesta predsjednika u Preporodu. I što je najgore u toj grupi ljudi bijaše i nekoliko vrlo uglednih i meni dragih ljudi, ali oni zapeše na tome, pa je, onda, to zato, još i tužnije. Nevažno je čija je ideja, da se ide na čovjeka i da se sruši, tako da se sazove hitna Skupština društva, jer je dotadašnja uprava to bila otegla. Hajdemo poslati peticiju, rekose Petanti! I tako tom peticijom traže Petanti (inače na brzinu upisani novi članovi Preporoda, koji to nikada prije nisu bili) da se održi Skupština i da se smijeni Ibrahim i njegovi pajdaši. Naime, oni mišljahu da Ibrahim želi i dalje biti predsjednikom. A Ibrahim zna da je već ispucao svoje mandate i načisto je da neće biti dalje predsjednik jer se nije ni kandidirao), ali želio je biti i dalje glavnim urednikom Behara, časopisa kojim je Ibrahim udario svoj osobni pečat na svoj mandat predsjednika. Na Petantsku peticiju je trebalo putem Glavnog odbora dati nekakav odgovor s razlozima odgovarajućeg kašnjenja. Već je na ovom sastanku (koji i kao svi drugi sastanci u Preporodu traju beskonačno dugo, uvijek predugo) došlo i do ruruih riječi.
Iza tog je bio još jedan sastanak u Preporodu, kada je došla horda Petanata. Narnjemo izostavljam imena ljudi i datum sastanka. O tom sastanku mi je teško pisati, jer bih najradije da se nije nikada desio. To je bio sudar dvaju razinski različitih skupina ljudi. Oni bolji, za razliku od nas koji smo gori, glasno su vikali i upadali u riječ, a ja sam tobože kao sabran i miran čovjek, imao zadatak da smirujem uzburkana, ali sada već i vulgamo vokalizirana duhovna kretanja. I kad sam vidio da nisam u stanju to smiriti napustio sam sastanak. Ibrahim je bio uzbuđen, ali nije pokazivao nikakve znakove svog uzbuđenja. Banalizirano rečeno, oni bolji su, od nas koji smo gori, tražili da se otjera Ibrahim Kajan a uz njega i jos pokoji od loših dječaka. Kasnije sam doznao da je došlo do nekakvog dogovora te da se treba održati Godišnja a istodobno i jubilarna Skupština, kojom se trebalo obilježiti 10 godina opstojnosti Preporoda, odnosno Behara. (Baš tada je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, valjda sa spoznajom o tome što je Kajan značio bošnjačkoj manjini kroz proteklih „deset krvavih godina“, službeno primio lbrahima i izaslanstvo u kojem su bili njegovi prijatelji i suradnici - Zija Sulejmanpašić, Ahmed Salihbegović, Kemal Nanić i moja malenkost – i čestitao mu!)
Ali, da nastavim priču: iza svega toga, slijedila je Statutomo utemeljena Godišnja skupština Preporoda s biranjima novih funkcionara društva. Ponašanje je Petanata, koji su pokušali ostvariti podjelu među ljudima, imalo one poznate oblike s pripremljenih konferencija Socijalističkog Saveza iz prijašnjih vremena. Uz relativno veliku buku i ispade Petanata, koji su pored brojnih neutemeljenosti i citiranja nekih, od njih neshvaćenih pravnih normi - ispali istodobno i smiješni, tako da je Skupština postala i zabavna. Moram priznati da sam se ugodno zabavljao u očevidnom krahu gluposti. I kako već rekoh, svi su sastanci u Preporodu dugački, oduži se i ovaj. Nakon kuvertiranog glasovanja otišao sam kući. Za rezultate glasovanja doznao sam sutradan. Od Petanata - nije prošao niti jedan jedini! (Pa to je divno - rekao bi jedan drugi nas pjesnik). Za predsjednika je izabran Senad Nanić. Ja sam ostao u izdavackom odboru, i Ibrahim, koji je trebao biti glavnim urednikom - ali nije postao.
Meni nekako ni do danas nije jasno zašto, valjda zbog toga što je u Mostaru pa po mišljenju Predsjednika ne može ispunjavati radno vrijeme, ili nešto tako. Mi smo, kasnije, izabrali Muhameda Ždralovića za glavnog i odgovomog urednika. A od Ibrahima više ništa.
Što više, svi smo se i kroz administrativni način ponijeli krivo prema Ibrahimu, počam od tajnika, pa preko predsjednika do svakog od nas. Prvi radi šlampavosti i neizdavanja obvezatnih papira nakon prekida radnog odnosa, a ovi drugi radi toga što nismo pritiskivali ove prve. Koliko mi je poznato ti papiri nisu još uvijek sređene i nakon više od godine dana.
I tako sada kada smo to već sve tako napravili, da sad ipak malo proanaliziramo što smo, kao nekakva zajednica ljudi, učinili sami sebi. Preporod je kultumo društvo Bošnjaka u Hrvatskoj i ima svoja upravljačka tijela, predsjednika i članove i nekako djeluje. Nedavno, tj. u svibnju 2001. godine, Društvo je slavilo desetu obljetnicu svog ovdašnjeg, zagrebačkog postojanja. Članovi su društva pretežno Bošnjaci, ali ima i onih koji to nisu. Nešto što je izuzetno i posebno u tom Društvu jest časopis Behar, kojem je od osnivanja bio glavni urednik ujedno i predsjednik društva u razdoblju od 10 godina, gospodin Ibrahim Kajan. Bez ikakve sumnje Ibrahim Kajan je vrlo priznat i uspješan bošnjacki pjesnik ali ostvarujući desetljećima svoje djelo u Hrvatskoj (baš onda kad to u Bosni nije mogao), on je, kako piše prof. dr. Elbisa Ustamujić u uvodnom eseju njegovim izabranim pjesmama (Melek, BZK Preporod, Sarajevo, 2002 - zajedno sa Eneseom Kiševićem), već i svojim državljanstvom i hrvatski pjesnik i književnik. Možda je pretenciozno reći: to osnažuje ne sarno bošnjačku nego i vjersku, muslimansku manjinu u RH, a u njoj su ne samo Bošnjaci, nego i Hrvati. A možda je i ovo pretenciozno kazati, pa - ipak - zapisat ću: Uvjeren sam da će za jedno sto godina, kada više ne bude nikog od nas na ovom svijetu, on biti spominjan s većim dignitetom, nego što je to primjerice danas cijenjen i spominjan Savfet-beg Bašagić, posebno za nas, koji živimo ovdje, u Hrvatskoj. Kajan je, naime, pjesnik koji se javlja kao izuzetak u sto godina. Dokaz njegova umijeća jest upravo i njegovo vođenje Kultumog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, koje je iznjedrilo Behar, za koji se slobodno može reci, da je i sadržajno i po obliku jedan od dosad pojavljenih, najbolji časopis, pretežno vezan uz muslimanski kultumi krug u Bosni i Hrvatskoj.
I što smo mi napravili? Pustili tog maga kulture da ode u pečalbu, doduše u svoj rodni Mostar, da nam iz daljine udara na savjest, jer mu je ovdje i dom i žena i djeca i unučići, rodbina i prijatelji.
I jedino što nam glede Ibrahima Kajana sada ostaje da radimo, jest da ga vratimo u Zagreb.
Međutim, ne može to tako, misle neki! Neće on nama određivati ništa, kažu oni. On se naprosto ne da zajašiti, i sve što mu je u glavi i na jeziku mu je.

BEHAR (Zagreb), god. XI, br. 59,  2002., str. 33-35

BOŠNJACI U REPUBLICI HRVATSKOJ



Zagrebačka džamija


PIŠE: IBRAHIM KAJAN


POVIJESNI PREGLED

Bošnjaci su slavenski, starosjedilački narod i većinsko su stanovništvo na povijesnim prostorima Bosne i Hercegovine. Sve do očitijeg formativnog procesa u moderne europske nacije, ukupno se bosansko stanovništvo očitovalo jedinstvenom imenom – Bošnjanima (kroz razdoblje srednjovjekovne bosnaske države), odnosno Bošnjacima (kroz stoljeća osmanske vladajuće administracije).
Jezik su, od najstarijih tekstova pa sve do novijih vremana, imenovali bosanskim (rjeđe bošnjačkim). Pod tim su imenom pisani i tiskani rječnici i gramatike, ne samo krajem 19. i početka 20. stoljeća.
Autohtono bosansko pismo bosančica, kurzivna ćirilična inačica, mada potiskivana u kasnijim vremenima, održavala se gotovo sve do modernijih vremena u prorijeđenom aristokratskom muslimanskom sloju bošnjačkog stanovništva i franjevačkim samostanima. 


 Naslovnica udžbenika (Osijek, 1827.), prevedena je iz latinskog u bosanski jezik, što svjedoči o govornom prostoru bosanskog jezika izvan granica Bosanskog ejaleta (klikni da povećaš sliku)

Islamizacijom jednog dijela Bošnjaka, muslimanski dio bosanskog stanovništva prilagođava svom jeziku arapske grafeme u narodu poznato pismo pod imenom arebica. Arebicom, na bosanaskom jeziku, nastala je cijela književnost nazvana po sličnoj pojavi u islamskoj Španjolskoj, aljamijado (alhamijado, tj. ne-strani, nearapski). Arebica je bila u punoj, službenoj uporabi sve dok nije dokinuta austrougarskim zakonima.
U službenu se uporabu pušta naziv hrvatsko-srpski jezik. (Osim na narodnom, bosanskom jeziku, Bošnjaci su stvorili izuzetno bogatu i raskošnu književnost na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, koja se i danas izučava na nekim sveučilištima, osim u BiH, u Turskoj i Iranu).
To je istodobno i početak snažnog nacionalnog osvješćavanja katoličkog i pravoslavnog dijela bosanskog (tj. bošnjačkog) stanovništva kao Hrvata, odnosno Srba. Preko političkih pokreta sa sjedištima i Zagrebu i Beogradu, pokušava se i nacionaliziranje muslimanskih Bošnjaka, ali s malim uspjehom. Ne samo da se nisu odreki bošnjackog imena, nego su ga, u sukladnosti novih nacionalnih diktata vremena, započeli istraživati i osnaživati! Tako, primjerice, započinje izlazak lista Bošnjak (1891-1910) u kojem Safvet-beg Bašagić objavljuje programske budnice harambašitevskog tipa „Pozdrav Bošnjaku“ i „Šta je Bošnjak“, u čemu ga pjesnički slijedi Musa Ćazim Ćatić, a kojem prethodi Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, kulturno-politički radnik ispod čijih fotografija u knjigama (1886.) otiskuje bosančicom ispisani autogram. Nažalost, Bošnjaci (muslimani) propašću Turske, a potom i Austro-Ugarske koja je ipak shvatila njihove težnje, više nisu bili nikakav politički subjekt. Tako je nacionalistička euforija brisanja bošnjačkog naroda i „znanstvenog dokazivanja“ njihovog hrvatskog, odnosno srpskog nacionalnog porijekla, trajala duže od jednog stoljeća, ukljućujući i najrecentnije vrijeme. „Prisvajajuci“ Bošnjake, prisvajali su zapravo pravo na Bosnu! Pasivni, gotovo svojevrsni gandijevski otpor Bošnjaka svakom nacionaliziranju (iskazivan gotovo redovito "nacionalnom neopredjeljenošću" u državnim popisima stanovništva), nastavio se i u komunističkom dobu.
Agonija je prekinuta popisim pučanstva Jugoslavije 1971. godine. Komunisti, nakon što su 1946. odbili muslimanima pravo na povijesno bošnjacko ime, dopuštaju mogućnost da se iskazuju kao Muslimani, što je svojevrsni paradoks.
U jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, Bošnjaci su odlučili da dokraja i zauvijek uzmu svoju sudbinu u svoje ruke: na Bošnjačkom saboru 27. XI. 1993. u Sarajevu, napokon je s oduševljenjem vraćeno povijesno ime - Bošnjaci.


BOŠNJACI U HRVATSKOJ – PRISUSTVO, USTAVNA
DEFINICIJA I STATISTIČKA SLIKA
Prisustvo Bošnjaka u Hrvatskoj, aka ostavirna po strani 16. i 17. stoljeće, statistički se registrira (po vjerskoj muslimanskoj komponenti) od 1910. godine, odnosno po malobrojnoj bošnjackoj skupini u Zagrebu koja utemeljuje grobište na Mirogoju s prvom nadgrobnom stelom nekom Osmanu Banjalučaninu, krojaču, 1883. godine, vidljivom i danas. Zagreb postaje centar goleme privlačnosti za Bošnjake, ne sarno za trgovce i političare, nego i za studenate, književnike i kulturne radnike. Cijela plejada bošnjačkih pisaca, koji se prije svega politički deklariraju Hrvatima a u djelima svjedoče jaku bošnjačku, narodnosnu, svijest - prošla je kroz samo srce najpoznatijih hrvatskih nacionalnih udruga, kakve su primjerice Matica hrvatska ili Književo društva Sv. Jeronima.
  
Izdanje pripovijesti tandema Osman Aziza (Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića), 1886.

U potonjim desetljećima Zagreb će, uz Sarajevo, postati najjače intelektualno središte, mada ne i brojčano, muslimana i Bošnjaka, juznoslavenskih prostora.
Industrijalizacijom Hrvatske nakon Prvog, a osobito nakon Drugog svjetskog rata, broj Bošnjaka u Hrvatskoj raste, ali se statistički razviđa tek od 1971. godine, kada se 1%, od ukupnog hrvatskog stanovništva deklarira Muslimanima u smislu narodnosti.
Raspadom ]ugos1avije, Hrvatska se u Izvorišnim osnovama Ustava RH (1990) definira kao „nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih...“.
Prema popisu iz 1991. godine u Hrvatskoj se 43.469 građanina izjasnilo Muslimanima. U odnosu na ukupan broj hrvatskog stanovništva (4,784.265), Bošnjaci zauzimaju treću brojčanu veličinu u RH, odnosno druga su nacionalna zajednica po brojnosti, odmah iza Srba.
Evidencija pokazuje da Bošnjaci žive u gradovima: u Zagrebu živi 11.247 (1,59% od ukupnog stanovništva), Rijeci 4.803 (2,86%), i Dubrovniku 2.715 (5,56%), Sisku 2.322 (5,07%), Puli 2.281 (3,66%), Gunji 1.489 (28,76%), Splitu 1.150 (0,61%), Labinu 914 i (10,12%) itd.
Taj je popis donio i novost u registriranju vjerskog očitovanja: po njemu se vidi da su gotovo svi Bošnjaci u islamu, kao i veliki dijelovi albanske manjine i romske etničke zajednice. Taj je zbir pokazao, indirektno, da je među Hrvatima gotovo zanemariv vjerski osjećaj islama, pa se statistički potpuno gubi i zanemaruje. To je važno pripomenuti zbog sve učestalijih obmana javnosti, kombiniranih s pritiscima na manjinu da se odrekne svog nacionalnog uvjerenja, „javljajući“ da u Hrvatskoj živi „nekoliko stotina tisuća „Hrvata islamske vjeroispovijesti“!
Popis, nadalje, vrlo upečatljivo potvrđuje da su Bošnjaci u Hrvatskoj urbani element, pa su prema tome najčešće u proizvodnim, uslužnim, te intelektualnim, znanstvenim i kreativnim zanimanjima.
Moglo bi se zaključiti da su Bošnjaci tijekom prve dvije godine nove Republike Hrvatske, jasno prepoznali (promjene) kao ispunjenje obećanja o Ustavom zajamčenoj demokratskoj državi, kao ispunjenje i svojih vlastitih želja (potvrđujući to prije svega masovnim odzivom na referendumu kojim je izglasana samostalna, suverena i neovisna republiku, a potom i izuzetno dojmljivim, snagom i brojem, herojskim suprotstavljanjem srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku). Njihovi ratni podvizi na sisačko-banijskom i dubrovačkom prostoru, svakako će ostati zapamćeni. Računa se da je najmanje 5.000 Bošnjaka aktivno branilo opstojnost mlade države.

STUPANJ UKLJUČENOSTI U STRUKTURU DRUŠTVA
Slijedom činjenica, koje ne može zasjenčiti nikakva dobra valja za uspostavom dobre slike dobrog položaja Bošnjaka u Hrvatskoj, valja reči da se bošnjački trud i jasno domoljubno prepoznavanje nije, bar dosad, vratilo u očekivanoj mjeri i na očekivani način: mada se službena politika (u samom startu) pohvalila da su u „vlasti zastupljena dva Srbina i jedan Musliman", to, nažalost nije bila točno; taj je "Musliman" zapravo bio Hrvat, asimilirani Bošnjak-Musliman. Navodimo taj primjer .jer te, kako će se ubrzo vidjeti, izuzetak postati posvemašnje pravilo u hrvatskom društvenom i političkom životu! Bošnjaci su u strukturi političke, državne i društvene elite potpuno zaobiđeni, a „tihe čistke“ su odstranile sve nacionalno opredjeljene Muslimane ne sarno iz zatečenih struktura, nego su „pomjereni“ različitim izgovorima i s rukovodećih radnih mjesta, ostajući ponekad u potpunosti bez zaposlenja!
Nažalost, domaći i strani tisak je vrlo uredno registrirao brojne izjave i intervjue koji su polazili iz samog vrha države, čija je funkcija bila jasna i nedvojbena: negiranje bošnjačke nacije i „europsko civiliziranje Muslimana“. U sjenci takvih stavova i ponašanja koja su slijedili takve stavove, Bošnjaci nisu mogli kvalitetnije obogatiti svoj društveni život - nažalost, u nekim su ga segmentima, u odnosu na prijeratno vrijeme čak i osiromašili u svom odnosu prema hrvatskom ukupnom nacionalnom kontekstu.


POKUŠAJ ISKAZIVANJA AUTENTIČNIH POLITIČKIH
STAVOVA I POKUŠAJ NACIONALNOG
ORGANIZIRANJA
Političke stavove i političko biće Bošnjaka u Hrvatskoj, u preteklom je razdoblju mlade hrvatske demokracije, pokušavala interpretirali i očitovati, ponekad doduše vrlo nezgrapno i anegdotski, u Bošnjaka uvažavana Stranka demokratske akcije Hrvatske, ali ne samo da u tome nije imala uspjeha, nerijetko ni elementarnog razumijevanja, u vladajutim strukturama, nego je (1993) u jeku sukoba Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini, javno žigosana, bez ijednog relevantnog dokaza - terorističkom skupinom!
Utemeljenoj Nacionalnoj zajednici Muslimana (Bošnjaka) Hrvatske u 1993. godini, dugo je onemogućivano registriranje, pa se ni na razini zaštite nacionalnih prava Bošnjaci nisu mogli sluzbeno očitovati, što je dopušteno svim drugim manjinama u Hrvatskoj!
Dakako, da se onda ne može ni govoriti da su mogli koristiti pravo predviđeno 2. stavkom 18. članka Ustavnog zakona o ljudskim pravirna i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih manjina, koji govori da nacionalne manjine manic od 8%, „imaju pravo izabrati pet zastupnika u Zastupnički dom Sabara RH“. Tako, nažalost, imamo paradoksalnu situaciju: Bošnjaci (Muslimani) koji po popisu stanovnistva imaju više pripadnika od svih ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj (izuzimajući Srbe), ne mogu još ni pomisliti da njihov kandidat zauzme mjesto u Zastupničkom domu Sabora, rezerviranom za nacionalne manjine.
U takvom okružju, za sada Bošnjaci mogu ustvrditi - s nadom u promjene na bolje – da su u političkom smislu, postali taoci države koju su stvarali s većinskim, hrvatskim narodom i drugim manjinama koje žive u Hrvatskoj. Taoci, zbog političkih prilika i političkill poteza dominantnih i vladajućih stranaka u BiH.
Ukratko bi se dalo reci: Bošnjaci nisu, ni u jednom jedinom slučaju, ni dobili ni izborili odgovarajuće mjesto koje posreduje njihovo političko, njihovo društveno ni njihovo kulturno mjesto u državno-političkoj hijerarhiji Republike Hrvatske.
Bojimo se da je na taj način zaobiđen smisao ustavnih načela o slobodi nacionalnog izjašnjavanja (tj. izjašnjavanja bez straha od egzistencijalnih ili društvenih posljedica) i društvene participacije o kojem govori Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodarna i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.

KULTURNA GIBANJA I POJAVNI OBLICI BOŠNJAČKE
KULTURE U HRVATSKOJ
Brojni Bošnjaci (i Hrvati bošnjačkog porijekla) bili su desetljećima vrlo istaknute i osebujne osobe hrvatskog društvenog i kulturnog života. Danas se rijetko susreću; jedan broj se „nije snašao u novim okolnostima“, drugi je javno postiđen, a treći djeluje – u jedino ostavljenom prostoru - kroz Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod (utemeljenom 1991.) i Islamsku zajednicu (osnovanu prije 80 godina).
Tijekom svog kratog djelovanja, Preporod je organizirao impozantan niz pojavnih kulturnih oblika u hrvatskom kulturnom prostoru, koje, recimo opet nažalost, tiskovni i elektronski mediji priopćavanja (od 1993. do 1995. godine) napadno zaobilaze, ne registriraju ni jednom jedinom riječju. Umjesto da obogate kulturni repertoar sredine u kojoj živimo i kulturno djelujemo kao Bošnjaci, mediji su pripomogli daljnjem osiromašenju hrvatske kulturne scene. Spomenimo samo nekoliko imena koji djelom više ne pripadaju samo Bošnjacima ni sarno Hrvatskoj – Munir Vejzović, Ismet Ico Voljevica, Izet Đuzel (izložbe), Enes Kišević, Fadil Hadžić, Enes Čengić (književne večeri), Mustafa Nadarević, Amir Bukvić, Zijad Gračić, Asim Bukva (recitali, dramske izvedbe), prof. dr. Muftić, prof. dr. Hadžić, prof. dr. Kurjak, prof. dr. Z. Haznadar, prof. dr. N. Pašalić (teme iz znanosti) i bezbroj takvih u gotovo petogodišnjem djelovanju!


Najslavnija edicija Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod
 Behar, prva i posljednja stranica br. 45



Preporod je mali nakladnik koji tiska časopis (Behar) ocjenjen „najboljim što su Muslimani uopće imali“, tu je nešto mlađi informativni prilog Beharu, Behar Journal, koji registrira sve relevantne pojave u ukupnom životu Bošnjaka u Hrvatskoj, te najposlije Preporod je tiskao i desetak djela iz bošnjačke književne i kulturne baštille nastale, dohrim dije1om, u Hrvatskoj: tiskane su pjesme Muse Ćazima Ćatića, eseji Safvet-bega Bašagića i dr. Smaila Balića i druge, a pred samim su iz1askom romani Hivzi Bje1evca, Envera Čo1akovita i anto1ogija bošnjačkog dječjeg pjesništva. Preporod je najpos1ije, ali ne i na kraju, i producent kratkih dokumentarnih video-filmova kojima registriramo tragova i pojavnosti bošnjačkog ( i islamskog) života u Hrvatskoj.
Preporod i njegova kulturna proizvodnja su - podvucimo - najsvjetlija točka državnog odnosa, odnosa kao brige o bošnjačkoj nacionaInoj manjini; Društvo je novčano potpomognuto, po predloženim programima, od Vladina Ureda za nacionalne manjiue i polučuje pohvale za svoj rad koji još ni izdaleka nije ono sto se zapravo že1i učiniti, a tu svakako jedno od k1jučnih mjesta zauzima i suradnja kao razumijevanje među većinskim i manjiuskim narodom u RH.
Kulturni programi bitni za ukupni razvoj duhovnog i nacionalnog bića Bošnjaka u Hrvatskoj, pod pokroviteljstvom ili u organizaciji Islamske zajednice, snažno a nerijetko i presudno utječu na formiranje stavova u ovdašnih Bošnjaka. Osim vjerskih aktivnosti i ispunjavanja vjerskih propisa koji se odnose na reguliranje islamskog praktičnog života, te edukacije djece u vjeronauci, 1993. ie, unutar IZ, utemeljena i srednja sko1a „dr. Ahmet Smajlovit“. Vjeronauk, fakultativni predmet u osnovnim hrvatskim školama, islamskom poukom nažalost nije pokriven u poželjnoj mjeri iz nekoliko razloga, od kojih su dva ključna: kadrovske malobrojnosti i goleme disperzivnosti muslimana po širokom prostoru Hrvatske.
Na kulturnom planu, u uobičajenom smislu riječi, IZ je također dala golem dopriuos i suvremenoj svjetskoj islamskoj mis1i (kroz održavanje simpozija na kojima sudjeluju najveti autoriteti iz cije1og svijeta). Vrlo je vrijedna i izdavačka produkcija IZ Zagreb, koja podjednako objavljuje djela iz islamistike i iz književnosti.


Jedna od najzanimljivijih monografija napisana o islamu i muslimanima na tlu današnje Hrvatske. djelo je  muftije zagrebačkoga Ševke ef. Omerbašića (Naslovnica: Mersad Berber)

Is1amska zajednica u Hrvatskoj, najbolje organizirana zajednica u Europi, odigrala je izuzetnu i nezamjenjivu ulogu u muslimanskobošnjačkom prilogu izgradnji, obrani a osobito u priznavanju Repub1ike Hrvatske u većiui islamskih i arapskih zemalja. Islamska zajednica i vrhovništvo države gajili su vrlo prijateljske i plodotvorne odnose, sve do najnovijeg vremena očitih pokušaja političke manipulacije i „upotrebe“ muftije od strane hrvatskih političkih i državnih vrhova, a smutnji u odnosima nedvojbeno su pripomogle antiislamske kampanje tijekom sukoba Bošnjaka i Hrvata u BiH, a posebice opetovane najave (u 1995.) koje obećavaju „civiliziranje i europeiziranje Muslimana“...

KAKO ZAKLJUČITI OVAJ TEKST?
Umjesto zaključka, mže se reći da je objektivni uvid u život Bošnjaka kao nacionalne manjiue u Hrvatskoj, ispod kvaliteta koji nudi Ustav Republike Hrvatske i Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u  Republici Hrvatskoj. Bošnjaci ne mogu potvditi da uopće participiraju ni u strukturama državne niti lokalne društene i političke elite, a niti ih ima i u jednom ministarstvu ni na jednoj razini; Bošnjaci ne mogu potvrditi čak da ima direktora poduzeća ili ravnatelja škola iz redova Bošnjaka...
U hrvatskim novinama, na hrvatskom radiju, na hrvatskoj televiziji (uključujući tek i emisije za nacionalne manjine!) nema zaposlenog nijednog Bošnjaka koji bi to tekstovima javno očitovao... Najposlije, odnos dijela istaknutih javnih državnih i političkih dužnosnika kao da potencira uznemiravanje nacionalnih i vjerskih osjećanja („slučajevi“ policijskog premlaćivanja i demonstrativnih legitimiranja vjernika u Zagrebu (1993-94. i Rijeci 1995.), što je u posvemašnjoj suprotnosti ustavnoj i ustavno-zakonodavnoj regulativi.
Bošnjaci drže da su vrlo konstruktivni prema Republici Hrvatskoj, a svojom su krvi i nerijetko položenim životima (kako se voli reći: na altar domovine), nedvojbeno pokazali svoja domoljubna osjećanja.
Kroz najbolje primjere kulturnog i vjerskog djelovanja, najočitiji su, na toj liniji, institucionalni oblici bošnjačke manjine, koji su ostvarili ili ostvaruju, primjerenu komunikaciju s državnim i političkim tijelima RH, a to su Islamska zajednica, Kulturno društvo Bošnjaka Preporod i Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske.
Ipak, obostranim trudom, emitiraju se maleni, ali ohrabrujući pomaci. Gledajući u tom pravcu - Bošnjacima se obećavaju bolji dani i bolje prilike kojima će i sami od sebe otklanjati „greške u koracima“.

LITERATURA:
Balić, Smail: Kultura Bošnjaka (Muslimanska komponenta) Beč, 1973. (Zagreb 1994.)
Bašagić, Safvet-beg: Kratka uputa u prošlost BiH, Sarajevo 1900.
Filipović, dr. Muhamed: Smisao bošnjaštva, Govor na Bošnjačkom saboru 27. IX. 1993, Behar br. 8-9, 1993.
Gramatika bosanskog jezika, Sarajevo 1890 (reprint: Wuppertal, 1994.).
Hadžijahić, Muhamed: Od tradicije do identiteta, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1990.
Isaković, Alija: Biserje, antologija muslimanske književnosti, Stvarnost, Zagreb 1972.; drugo, dopunjeno izdanje: O. Keršovani, Rijeka 1992.
Isaković, Alija: Naše podsjećanje i pouke. Uvodna besjeda na Bošnjačkom saboru 27. IX. 1993; Behar Journal br. 2, 1993; Behar br. 21, 1995.
Isaković, Alija: Rječnik karakteristične leksike bosanskog jezika, Wuppertal, 1993.
Isaković, Alija: O „nacionaliziranju Muslimana“, O. Keršovani,  Rijeka, 1989.
Kapetanović, Mehmed-beg Ljubušak: Narodno blago, Sarajevo 1887, (pretisak: Svjetlost Sarajevo, 1987).
Klaić, Nada: Povijest srednjovjekovne Bosne, Eminex, Zagreb, 1993.
Malcolm, Noel: Povijest Bosne, Erazmus, Zagreb, 1994.
Nametak, dr. Abdurahman: Hrestomatija alhamijado književnosti, Veselin Masleša, Sarajevo 1981.
Ustav Republike Hrvatske, Narodne navine, Zagreb, 1992.
Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama  i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Narodne novine, Zagreb, 1992.

BEHAR (Zagreb), god. V, 1996., br. 22-23, str. 10-12

10. srp 2011.

KATARINA KRALJICA BOSANSKA


ZAŠTO DON FRANCISKO NE JEDE RIBU?
Roman lbrahima Kajana Katarina kraljica bosanska


 Piše: dr. sc. Dijana Hadžizukić

Rijetke su historijske ličnosti iz prošlosti Bosne i Hercegovine koje i nakon više vijekova privlače pažnju i čiji je lik pretvoren u kult, kao što je bosanska kraljica Katarina. Poznato je da i danas starije žene u selima srednje Bosne nose crninu u znak sjećanja na nesretnu kraljicu. Burna prošlost Bosne inspirisala je mnoge naše velike romanopisce - poput Selimovića, lbrišimovića, Kulenovića, Sušića – ali je to najčešće bilo vraćanje u osmanski period naše historije. Srednjovjekovna, bogumilska Bosna maestralno je progovorila tek kroz poeziju Maka Dizdara, i eva, sada, kroz roman, dramu i putopis lbrahima Kajana. Katarina kraljica bosanska spada u onu grupu historijskih romana u kojima historijsko dešavanje nije tek pozadina i dekor za svevremenu egzistencijalnu tjeskobu čovjeka već roman koji progovara o stvarnim likovima i događajima te ih, uz imaginativno osmišljavanje, preoblikuje u romaeskne (a svi znamo da umjetnost počinje tamo gdje prestaju historijski fakti). Čitajuci roman o kraljici Katarini, mi istovremeno čitamo i priču o Bosni - srednjovjekovnoj, ali i današnjoj.
U vješto vođenoj fabuli romana lik kraljice višestruko je osvijetljen: ona je kćer Stjepana Kosače, majka razdvojena od djece, kraljica nesretnog i progonjenog naroda, kao i jedna u nizu žrtava podlih političkih spletki Rima.
Sa aspekta vremena, fabula romana obuhvaća posljednje veče u životu kraljice Katarine, od trenutka dolaska dominikanca don Francisca do kraljicine smrti. Posljednje poglavlje romana Sudbina izvan je ovog vremenskog okvira i u srukturi romana predstavlja epilog, a sadrži razgovor radnika na gobu i citat natpisa sa grobne ploče. U toj glavnoj fabularnoj liniji pripovjedač je izvan dijegetski, a pripovijedanje u trećem licu. Međutim, s obzirom na to da je osnovni oblik pripovijedanja u romanu dijalog, česte su promjene pripovijedne pozicije: kraljica postaje pripovjedač prošlih događaja ili putem direktnog govora ili putem unutrašnjeg monologa. U poglavlju Molitvenik s kraljevskim grbom, na primjer, pripovijedanje je trostruko posredovano: Katarina se sjeca onoga što je pričala Paula, a ona opet prenosi riječi Vojače koja je doživjela neobičnu sahranu posinka Nenada, a onda sanjala san koji razotkriva ubicu. Ovako složen pripovijedni postupak je svrhovit, jer san predstavlja čvorišno mjesto romana. Naime, dominikanac od svog ulaska drži molitvenik u rukama i na njemu se često smiruje pogled uznemirene kraljice, na kraju, kada je kraljica već mrtva, don Francisko otvara molitvenik i na prvoj strani vidi grb bosanskog kralja Tomaša, a u snu je rečeno da je ubistvo kralja pokrenuo onaj ko ima taj molitvenik. Drugi važan predmet u fabuli romana i neka vrsta provodnog motiva jesu pastrmke koje je za večeru donio dominikanac. Autor nam ni u jednom trenutku ne dozvoljava da zaboravimo na njih, kraljica ih ili jede ili samo dodiruje nožem dok govori, da bi u samrtnom hropcu dva puta ponovila kako joj je žao što don Francisco nije uopće jeo. Nigdje eksplicitno nije rečeno da je kraljica otrovana, ali indicije jasno upućuju na don Francisca. Tako čitalac uz pomoć dva ključna predmeta razotkriva da i iza smrti kralja Tomaša i kraljice Katarine stoji Rim.
Smrću kraljice zatvoren je drugi krug unutar romana, također najavljen snom, ovaj put Pauline na samom početku priče. U romanu postoje još dva bitna predmeta, koji su ujedno prerasli u simbole: stolnjak i vino. Vino je hercegovačko, boje "posuđene od samoga sunca", dok je stolnjak bosanski sa karakterističnim motivima narodnog veza, a koji za kraljicu simboliziraju izgubljeni dom i zavičaj u njenom petnaestogodišnjem izbjeglištvu u Rimu.
Izuzev dominikanca i kraljice u romanesknom vremenu sadašnjem, prisutna je još sarno Paulina čiji je lik ostvaren kroz dvije funkcije: ona je sugovornica, nosilac sua i zle slutnje.
U postupku karakterizacije lika dominikanca don Francisca autor koristi vanjski prikaz, postupke, riječi izrečene u dijalogu, a ponekad pribjegava i elementima fantastike te dominikancu iz usta viri rascijepljeni zmijski jezik. Osim toga, za njegov je portret od ključne važnosti poglavlje U podzemlju San Sabina u kome je zbivanje vremenski pomjereno u prošlost i u kome je on fokalizator. U ovoj retroverziji vidimo mučenje jednog od posljednjih bosanskih patarena Radmila koji je osuden "... na groznu smrt, na nestajanje, jer ne pristaje da se odrekne svojih vlastitih misli, da zgazi dobrotu koja stanuje u ljudskom srcu..."
Kompletna scena je irealna, dominikanac ja sam đavo koji liže krv mučenika i ima rep, on prolazi kroz zid, tekst odricanja od hereze ispisuje pero samo, stolić lebdi iznad glava... Cilj sa kojim je general došao kraljici ostvario je odmah na početku primoravši Katarinu da potpiše svoju autobiografiju kao svojevrsni testament kojim Bosnu ostavlja crkvi u slučaju da njen sin ostane pripadnik islama.
Karakterizaciji lika kraljice Katarine, uz djelovanje i direktne iskaze, doprinosi i opis njene sobe kao i predmeta u njoj. Također, odlomci teksta njene autobiografije inkorporirani su u samu strukturu romana te, govoreći o prošlosti, osvjetljavaju njeno sadašnje stanje. Kao u Bosni, u Katarini se susreću i sudaraju različite religije i svjetovi: rođena je od oca patarena i majke pripadnice pravoslavlja, muž i ona su bili katolici, a brat i djeca muslimani. Čitanje dijelova autobiografije inicira kraljičina sjećanja, a ona obuhvataju njeno sretno djetinjstvo na očevom humskom dvoru, nesretnu ljubav i samoubistvo glumca Mrvca, prosidbu i udaju kojom budući muž kupuje poslusnost Stjepana Kosače, a on daje kćer, jer će tako ojačati svoj položaj. Slijede nesretni dani na dvoru kralja Tomaša, sukob i rat majke Jelene i brata Vladislava protiv bludnog oca Stjepana, te sjećanja na strašne progone naroda bosanskog koje je Kralj Tomaš pokrenuo pod pritiskom crkve. Negodujući zbog svega što je tada vidjela i doživjela, kraljica kaže: "Da je Bog htio, svi bi ljudi na svijetu bili iste boje, govorili bi istim jezikom i na isti način Boga Uzvišenoga vjerovali, a eto, uzoriti generale, niti su iste boje, niti jezicima istim govore, a ima ih koji nikako neće čak ni u Boga Dragoga povjerovati.A ipak je Bog Veliki rekao: Svi su ljudi braća..."
Niz događaja koje kraljica pominje, kao i odlazak i tajanstvena smrt kralja Tomaša, don Franciscu su poznati,jer ih je sam pokrenuo po nalogu crkve. Konačno, po istom nalogu primorao je kraljicu da potpiše testament, a onda ju je i otrovao, završivši razgovor riječima: "Bog je svemoćan. Mi smo, ipak, tu da mu pomognemu u sitnim stvarima... Kasno je, bivša kraljice, bivše kraljevine bosanske. Kardinal Borgia postupit će po oporuci..., a mi ćemo... biti strpljivi. Zabadat ćemo po Humskoj zemlji križ po križ. Vremena bar imamo..." Postoji samo jedan detalj iz života kraljice na koji general nije mogao utjecati i što ga je silno razbjesnilo – ona je molila brataAhmeda da joj djecu zaštiti i time doprinijela da završe pod šatorom Isa-bega Isakovića. Spašavajući im život kao majka, ona je pomogla da postanu muslimani. Stoga nije slućajno da je posljednje što dominikanac vidi u kraljičinoj sobi bio mjesec: "A mjesec, poput golemog, zlatnoga srpa, njemu se taka učini, krenuo je na sami, otvoreni prozor."
Iako roman svojim sižeom obuhvata posljednje veče u životu bosanske kraljice, uz samo dva lika i nekoliko predmeta, fabularno priča priču o cjelokupnom Katarininom životu, porodici, Bosni, spletkama i utjecaju velikih sila na propast Bosanskog kraljevstva. Sa moćnim Osmanskim carstvom na granici, stalnim unutrašnjim sukobima, a pod permanentnim pritiskom crkve i katoličanstva, malo kraljevstvo moralo je nestati. Čitajuci o Bosni tadašnjoj, mi litamo o Bosni kroz vijekove, ali i o našem vremenu. Kraljica Katarina tako prestaje biti samo jedno od imena prošlosti bosanske, oživljena iznova Kajanovim perom - ona postaje dio nas.

DIWAN, god. X, br. 23-24, 2007., str. 141-143 (VOTUM SEPARATUM: IBRAHIM KAJAN)

9. srp 2011.

IBRAHIMOVI SINOVI



 Danial
Ušao sam u veliku i drevnu džamiju. Hodao sam ispod njezinih svodova između njezinih prastarih lukova. Čuo sam kako diše neko zaspalo dijete, u kutu. A ja sam tražio, pod svodovima koji pamte golemo vrijeme prošlosti, jedan mezar za koji se duboko vjeruje da čuva zemne ostatke Božjeg poslanika... I kad sam pomislio da su me zavodljive informacije prevarile, spazih ograđen prostor, zaklonjen zidovima od mutnog stakla i lesonita. Unutra ima netko i taj će me uputiti na pravo mjesto, pomislio sam. 


Otvorih vrata. Preda mnom je bio uzdignut, zelenim plišom i zlatnim ajetom, prekriven grob: DANIAL PEYGAMBERLER, Poslanik Božji Danial, starobiblijski prorok Daniel. Zaustavio sam dah a dlanovi su se podizali sami od sebe... A onda me podiđoše srsi i led: jedan se čovjek, koji je dotad mirno spavao pribijen dužinom groba, nevidljiv, podiže i reče: Merhaba, Kardesim.
- I ja tebe pozdravljam, brate – rekoh suhim grasom za koji sam se pobojao da se neće m izviti iz sleđena grla. Sve je na njemu odavalo stranca, Europljanina., Na glavi je imao malu kapicu, gotovo prilijepljenu uz tjeme. Pitao sam ga:
- Dolazite iz Izraela?
- Ne, iz Engleske, kazao je. A zašto? - dodao je.
- Mislio sam da ste Jevrej, rekao sam iskreno,
- Dobro ste mislili, odgovorio je smiješeći se. A vi, odakle ste? Rekoh da dolazim iz Hrvatske, iz Zagreba... ali nisam katolik - dodao sam mada me nije ništa pitao. Gledao me, laktom se oslanjajući na mezar velikog jevrejskog proroka, na mjestu, za muslimane nimalo čudnom, u džamiji.
Potom se pridignuo. I glasom koji miluje po ušima, dječački, namještenom patetikom, izgovorio: Djeca Abrahamova, kao onaj Ishak i kao onaj Išmael, na čudan način produženi u nama - mogu poći negdje i na čaj!
I pošli smo na čaj. Tog dana, u  vrelom kolovozu, u mjesecu augustu, u godini 1990., u biblijskom gradu Taršušu, u antičkom, Kleoptarinom mjestu ljuvenog sastavka s Antonijem, u Turskoj.

Vanja
Kada je to bilo, kojeg stoljeća? Prije rata, kao prije tisuću godina!
U kojoj sma se prapovijesti susreli onaj moj drugi i pravi prljatelj o kojem ništa ne znam a mislim na njega ne samo kad se puca četničkim kuršumima s Jevrejskog groblja, u Sarajevu?
Vanja Albahari. Sefard kojem sam jednoć, ganut nježnošću njegova prvotnjeg glumačkog zanosa u mostarskom teatru, napisao pjesmu i objavio je u knjizi. Ja sam se vratio u Zagreb, a Albahari svom sarajevskom domu.
Gdje je Vanja i gdje je njegov brat, najzanimljiviji  pjesnikk, Vladimir?
U ovom potopnom vremenu, aka su još živi, jesu li gladni - mada u Sarajevu ljudi nikada ne ostaju sami! Nikada, pa ni onda kada ih svi napuste. Ibrahimova djeca,
Sarajevski Jevreji, ima li išta nježnije od njih u gradu od kojeg je netko odlučio napravitl najveću grobnicu na planeti?
Muslimani nisu ostavljali Jevreje ni u huda vremena: toliko su brojna pojedinačna i grupna zauzimanja, da se uzdižu na opću razinu zaštite male sefardske zajednice u vrtlogu pomahnitala fašizma u Bosni, u strahotama II. svijetskog rata. Postoje, povijesti poznate rezolucije, kojim su se Bosanskl Muslimani opirali, zgržavajući se, nad likvidacijom i pogromima i samlh Srba.
Jevrejsko groblje je prije nekoliko godina zaokružilo 450 godina svog postojanja. Četnici su se ukopali u kosti onih koji su gradu donijeli mnoštvo lijepih riječi koje su otlkrivale nenama i djevojkama u mušebacima cijele nove svjetove. Muslimanke su gotovo u srednjovjekovlju šaputale 'toledo', diveći se najnovijim mustrama za heklanje. Zanatlije su donijeli zanate a liječnici zdravlje u umorne mahale. Momci - pjesme pune sjete od koje čovjek gotovo da zaplače.
Kakav je to, Vanja, hir povijesti? Zar da tako nestane jevrejska općina, da se iseli pred pomahnitalim i pobješnielim brđaninom? U godini Kolumbova otkrića Amerike, i bosansko je otkriće Sefarda. Ali ti ćeš znati ispričati mjestima sretnijim od našeg ukletog prostora da smo, zajedno, kroz cijelo to vrijeme, prekrivali oskudicu svijeta s jedinim što sma imali: svojim golim srcima. Bog mi je svjedok da govorim istinu. Nikad se nisam stidio ponoviti riječi koje mi šapuće duša i nagovara da ih glasno izgovorim. Uvijek ću biti na onom mjestu gdje si i ti.
Tako je zapisano: Ishak i Ismael. Drevna su slova statična a interpretacije mladosti svijeta oživljavaju u bojnim poljima njihovih bliskih granica. Ali nigdje nisu opisana braća nakon razlaza, i kada su odrasla i zar ih niste videli u bosanskom susretu koji je trajao toliko stoljeća? U gradovima-medaljonima a imena su im Tešanj, Mostar ili Sarajevo? U svijetu bi to trebala biti obavezna lekcija iz povijesti.
Prije svega u udžbenicima islamsklh i jevrejskih skala. To je možda jedina točka u kojoj se taka prisno i blisko susreću i usklađuju duhovni pravci koji se nadmeću dobrotom, a ne zlom, toplim donovima a ne okrvavljenim noževima. Bosna je prilika tim svijetovima da kroz nju, kao kroz vrata, uđu i prisjete se što su: Djeca Ibrahimova!

Doh tolerancije
Bosanski Muslimani u Bosni i Hercegovini ponavljaju dvije novovjeke nesreće. Svoju vlastitu. I jevrejsku. Tko može uprijeti prstom i pronaći i jednu jedinu nepravdu koju su oni, Bosanci, učinili bilo kome na svijetu? Nema je. Stradaju, jer su u svijet ušli s nakanom da mu pridodaju nešto svoje. I koliko god da su pridodavali, stalno su im oni sa Istoka i oni sa Zapada oduzimali, govoreći: To je naše. I gle čuda: A Bosanci, Muslimani i Jevreii među njima, nikako da postanu siromašnijir Nikako da (ih) se raskuće i da nestanu, da se pretoče i ime svoje prediju! Slijede svoj duboki, mudri duh, ostajući trajno svoji a ni jednog trenutka ne prestajući biti i „tuđi“. Božji je poslanik Ibrahim, Abraham, volio svoju djecu. Pa zar su mogla ta djeca, odlazeći jedno od drugoga, osnaženi najdubljom vjerorr u najdublje vjerovanje oca koji ih je porodlo – zar su mogli ne pronositi taj duh u nasljednicima koji su naselili cijeli svijet: duh tolerancije. A što je duh tolerancije?
To je duh koji pokreće ruku pomoći. Najbolji je onaj čovjek koji koristi drugima, kaže čuveni hadis. Zato se ne čudim odzivu izraelskih liječnika, koji su liječili duše holokausta u svom narodu, da pomognu svojim ljekovitim rukama i riječima Bosanskim Muslimanima.

Zadnji autobus
Pristižu zadnji Jevreji iz Sarajeva u izrešetanim autobusima sarajevske Jevrejske općine. Među njima su i njihovi prijatelji Muslimani, Hrvati... i Srbi. Autobusi su pažljivo promicali izmđau iznenadno nagomilanih brda mržnje, kotrljajući se poput simbola koji će vas uvijek osnažiti u vjerovanju da pošten čovjek i iskrena duša neće mijenjati glavno za sporedno. Kamo god da se uputi, on vodi svoje prijatelje sa sobom. Čak i onda, kad ništa ne mole, on ih zadržava u mislima, hrabri ih svojim molitvama iz daljine.

Oaze zla
Uzvišeni mezar proroka Daniela, Božjeg poslanika Daniala a s., svaku noć ulazi u moj san.
Podiže moj duh i nudi svoje primjere. Vidim užarenu peć u koju ga je bacio kralj babilonski i vidim užareno ugljevlje po kojem hoda.
Čujem riku lavova...
Snažno osjećam prisutnost dječjih duša koje se iznenada pojavljuju iz antologije četničkih zločina koju sam objavio prije tri mjeseca. U toj sam knjiz, u Muslimanskom danku u krvi, na jednom mjestu objavio stravičan lapis: Djecu su bacali u goruče peći.
Zatvarali bi, kaže zapis, poklopce, da ne izgore - nego da se dobro zapeču.
Gdje je sada onaj čovjek iz kolovoza, iz Tarsusa? Onaj, koji se pridigao iz grobnog zaklona? Onaj, koji je kao i ja vjerovao da su sva.zla svijeta uknjižena i neponoljiva. Onaj, koji kao ni ja, nismo prepoznali vrijeme svijeta i uočili plutajuče oaze zla.

HO KAL (Zagreb), Glasnik Židovske općine Zagreb, 1993.
BEHAR (Zagreb), god. I, br. 7, 1993., str. 15

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...