UMORSTVO MUFTIJE KARABEGA

Pašin konak

Ibrahim Kajan

UMORSTVO  MUFTIJE KARABEGA

(Fragment. Posveta rahm. dr. Fatimi Karabeg Mašović)

Hiljadu muškaraca, od dječaka do staraca, poput neobuzdane i pobješnjele rijeke, uspinjala se uz uski, strmi sokak uz suho korito Dronje što se samo s jeseni obrušavala na mostarsku Tepi. Primicali su se drvenom mostu i polukružnoj uzdignutoj Tabiji i zgradama Konaka iza nje.

Ljudi su bili neuredni, neispavani, puni srdžbe, psovali su, mahali zelenim bajracima, podizali u zrak pušketine i zakrivljene sablje, prijetili još nevidljivom dušmaninu koji se, kažu, primiču u desetinama hiljada od Metkovića. Ustali su, od svoje volje, poput Dauda a.s., na silu o kojoj znaju malo, a najčešće nimalo.  Već su se tijesno stiskali na mostu i potiskivali željeznu rešetku čvrste kapije, ali i askere koji su je branili, prijeteći im da će pucati bez milosti!

Iz glavne zgrade Konaka, iz palače Suda, Hukumeta, već dugo niko nije izašao. Niko nije donosio vijesti što tamo govore vijećnici Džihadske komisije, što se odlučuje, hoće li brigadir Ali-paša popustiti i podijeliti oružje golorukim mostarskim ustanicima, spremnim - u Allaha se Jedinoga kunu - poginuti za svoj grad i svoje porodice u njemu. Narod ih je nazivao evbašama, lolalma i hrsuzima, ustašama, ali i gazijama i časnim nasljednicima najhrabrih velikana iz prošlosti.

Navala pobješnjelih na kapiji postajala je teška mora golobradim vojnicima koji su je osiguravali. Kapija se ljuljala i svaki je čas mogla prsnuti, ili pasti, pod snažnim pritiskom građana i travničkih rezervista, tabora redife, jedinih koji su se odazvali ustaničkom emiru Alijagi Hamziću.

Dežurni poručnik je procijenio što bi se, svakoga trena, moglo dogoditi na kapiji. Požurio je preko velikog dvorišta visokom stepeništu sudske palače. Ušao je u dvoranu i pogledom tražio mutesarrif-pašu Mustajbega Hulusiju. Čuo je izmiješane glasove, i muftijin, i Hamzićev, i brigadira Ali-paše. Neki su govorili tiho, da se jedva čulo, a nesi su odgovarali resko, iritantno, vičući poput Podveležaca. A kad bi se iznenada razgovor spustio u međusobno nečujno došapatavanja članova vijeća, postajalo je  jasno da više niko nikoga ne sluša, da se nema više o čemu dogovarati i da su pregovori izgubili svaki smisao.

Poručnik se, snebivajući, primaknuo iza leđa mutesarrif-paši, saginjao se njegovom uhu da mu prošapće da je opasost od provale ustanika na kapiji dosegnula vrhunac. Da, provalit će rulja svaki čas, pa mu, možda,  neće stići ni izgovoriti tih nekoliko riječi upozorenja.

Baš tada je nad njihovim glavama zaurlao srašni glas emira Alijage Hamzića: Dosta! Dosta je vaše priče! Dosta je vašeg zavlačenja!

Stajao je na sredini odaje s podignutim kažiprstom desnice. Bijes mu je izobličio  lice spremnog ratnika. Kroz zube je rekao:

 Želim samo dva pitanja i dva odgovora, ništa više!

Upro je prstom u brigadira Ali-pašu, komandanta nad pet hiljada vojnika u mostarskoj kasarni: Hoćeš li predati kasarnu ili nećeš!

Ali-paša pogleda prema mutesarrif-paši, ispruži prema njemu otvorenu pesnicu. Mutesarrif u nju spusti telegram koji se, već danima, očekivao. 

Brigadir mu smirenim glasom odgovori:

Ne mogu tebi predati ni vojnike, ni oružje, ni zgrade kasarne..., jer rata više neće biti.  – Evo, Generalštab ti javlja preko mene: „Avustriya gelecek isade, dostane gelecek. Yusuf Izzedin.“ Biva: „Austrija će doći, ali će doći kao prijatelj. Yusuf Izzedin.

„Dakle, ne daš, ti ne daš...“

„Ja bih ti dao, ali general turske vojske, a on je ipak i sin sultana, ne daje ti. Meni je naređeno da predam generalu austrijskom... a ti, kako hoćeš.“

Vođi ustaša  lice je postalo modro poput ćivita. Plameni bijes mu je siktao iz očiju. Usmjerio je svoj prsti prema muftiji Mustafi Sitki Karabegu, poput džehennemskog tužitelja. Muftija ga je promatrao bez kapi krvi u licu.

O muftija, o Mustafa, o efendijo! Hoćeš li dati fetvu da smo slobodni botiri se pod Allahovom zastavom ili je nećeš dati?

Muftija mu je odgovorio tiho, ali potuno jasno, bez ikakve dvoumice:

Ne mogu ti izdati fetvu za boj pod Allahovim bajrakom. Ne izdajem ih već pola godine. Ne mogu, jer nad ovom se zemljom, u stvarima rata i mira, više ne pita sultan. A fetve se ne izdaju u zemljama gdje nema halife... Ne mogu je izdati i neću je izdati.

Emir mostarskih ustaša reče: Ne možeš izdati fetvu. Ne možeš, ali Bosnu možeš predati din-dušmaninu! Sad si je, kjafire, predao u ruke Austrije!

U tom trenutku iz dvorišta fijukne kuršum, razbi staklo na prozoru i zari se u Fadil-begovo rame, kajmekamovo, Fadila, zeta mutesarrifova koji je do njega sjedio.

Vani se tutnjalo: ljudi su oborili kapiju i nasrnuli, trčeći po velikom dvorištu između Hukumeta, mutesarrifove rezidencije i zgrade vojne komande...

-         Fetva! Fetva!

-         Puške, noževe, puške, noževe!

U dvorani je nastao muk. Svi su polegli po podu.... a potom puzajući ili potpuno prignuti pokušali naći spasa u susjednim prostorijama hukumeta.

Hamzić je, praćen svojim pomoćnicima, pojurio prema izlaznim vratima, imajući samo jedno na umu: da smiri svoje pristalice nad kojima je on emir, da smiri i usmjeri kako mu se prilike otvore i pokažu. Sa uzdignutog stepeništa vriskale su njegove komande ljudima koji ga nisu čuli, rapomamljenim, što od glasova, što od lomljenja prozora i lupanja kundacima po vratima rezidencija brigadira i mutefasarrifa koje su im bile na putu. Pojurio je prema tabiji, gdje je u pripravnosti čekao trubač da pozove u pomoć travničke rezerviste rasute po mostarskim baščama i kafanama. Naredi trubaču da zatrubi zbor, jer nema druge! Mora obuzdati nezaustavljivo! On je emir! U nestrpljenju, posla i jednog momka da ih traži po čaršiji i požuruje u Hukumet, da im kaže da muftija nije donio fetvu pritiv Austrije, da se pripreme za sve!

Pored njega, vrti se džube hodže Drače. Urla on na sav glas:

O Umet-i-Muhammede, vrata Dženneta se otvoriše, požurite i pobijte kjafire u palači!

A onaj momak što ga posla Hamzić,  ode skupljati raštrkane askere i razglasi po Mostaru i ono što nije mogao čuti - da je muftija donio fetvu o predaji!

Potom je nastao lom. Hamzićeve bande su krenule s palicama i dugim noževima, sabljama i kuburama, prema Hukumetu. Uzvikivali su imena gradskih ajana  - mutesarrifa, kajmekama, kadije i muftije. Tražili su da izađu iz dvorane i polože svoje vratove, njihovo je vrijeme na kraju -  jer oni idu prema njima.

Prijatelji ajana potrčaše u palaču suda da ih pokušaju spasiti od razbojnika, ili bar razdvojiti u presudnom hipu da ih ne smaknu na pravdi Boga jedinoga -  a Allah je odredio kako će najposlije biti.

Dvojica prihvatiše muftiju ispod lakata. pa ga žurno izvedoše i krenuše dvorištem prema Ali-pašinoj palači. Uspjeli su pretrčati- a da ih niko ne susretne. Ali, nevidješe, u zao čas, da je pred vratima jedan bradati Hamzićev pristalica. Čim ih taj evbaša opazi, dreknu koliko je mogao, urličući poput pijane hulje :

O, vas dvojica nevjernika, gdje bježite sa kjafirom?! Danas njemu nema bijega! On ne može pobjeći!

Pijani hamzićevac potrča prema Tabiji da javi ustanicima da je muftija tu, ali da će pobjeći krmak ako se ne požure i zgrabe ga.

Spasioci izvedoše muftiju uz stepenice Ali-pašine rezidencije, prihvatiše kvaku vrata; vrata su bila zaključana!

Pogledaše prema bašči i opaziše grupu pobunjenika kako ih promatraju. Puške su im bile naslonjene na zidić.

Muftijini se spasioci odluče ponovno vratiti u mutesarrifovu palaču, pa joj se počeše, prignuti, primicati. U taj tren, iznenada, cijelim se dvorištem prosu desetine haramija rezervnog sastafa travničkog tabora. Zapucaše sa svih stane i niko nije znao hoće li preživjeti ovaj zlokobni dan na početku vrelog mjeseca augusta 1879. godine.     

Utrčali su u palaču. Sjetiše se hamama pa muftiju gotovo odvukoše do vrata, s još trojicom koji im pristadoše, kadijom i jedan od ajana imenom Mustafa hadži Šakir ef. Džabić.  Ali, i tu -  na vratima – katanac! Kadija ga silom otrže. Uđoše i jedva zatvoriše vrata, a mutesarrif i njegov šura, nisu mogli ući...

Odmetnici navališe na mutesarrifa Mustajbega i na ranjenog Fadil-bega, koji im je pod nogama samrtnički hroptao. S Fadil-bega su bijesno trgali dijelove odjeće, pa ga – dok mu je duša bila između neba i zemlje – svukoše, zajedno s mutesarirf-pašom,  niz stepenice i zaklaše ih kao dvije ovce. S mejita  su skinuli svu odjeću i ostavili ih gole pred samim ulazom u palaču pravde! Allah im se smilovao!

Kad su ih zaklali, obrisaše noževe i ruke vezenim mahramama koje su im djevojke vezale oko vrata, da ih se sjete i ne zaborave ih u boju protiv dušmanina u koji su naumili krenuti. Krvave jagluke baciše pod noge i okrenuše se stepenicama. Ustrčaše uz njih, pa hodnikom do vrata hamama. Nasrnuše na njih poput razjarenih risova.

Uza svu silu, vrata nisu mogli otvoriti. Jedan, zapjenjen, uperi pušku i opali prema vratima. Krik iza vrata jasno je govorio da je u hamamu, kao u klopci, neko žestoko ranjen.

Tada uspiju otvoriti vrata. Ustaše životinjski nasrnuše, zaglavljujući se u usku ramu vrata, posrćući i jašući jedan preko drugog, urlajući.

 Jebat ćemo vas kjafiri!

Glave ćemo vam oderati! 

Muftiju na kolac nabiti!

Gazili su po ranjeniku, skakali mu po trbuhu, tukli ga drškom velikog noža po lubanji, dok nije izdahnuo bljujući slapove potamnjele krvi, očiju koje samo što nisu iskočile iz svojih koštanih čašica. Svukli su nešto odjeće s njega, pa ga odgunuli nogama do zida, podižući svoje plamteće poglede prema obamrlom muftiji i kadiji koji je potpuno zanijemio i krkljao samo neke mukle, zastrašujuće, izgubljene glasove koje niko od ljudi nije čuo.

Jedan je čeličnom šakom, kao maljem, raspalio u sred kadijina lica, da ga je cijelog krv oblila. Kadija se stropoštao na pod, pod noge katila.  Drugi  ga zgrabi za nogu pa ga odvuče kroz hodnik, preko ulaznog praga i izvuče na terasicu s koje su se spuštale stepenice u dvorište. Na terasi mladi krvolok uze još živa kadiju   na svoje ruke, nasmiješi se poput smrtonosnog mladoženje, pa odbaci tijelo uvis, urličući  - U džehennem naglavu! – pa tijelo pade na basamke i prelomi se. Čulo se lomljenje kostiju. Košćani patrljci izvirili su iz skršenih noga i polomljenih  ruku nesretnika.

A onda su se okrenuli vrhu stepenica i vidjeli  svog trećeg bradatog druga  kako oštricu dugog noža upire u muftijin podbradak, ne dopuštajući mu ni da se milimetar pomakne, ako nije sam odlučio da, bez Božjega halala, otputuje na ahiret.

Svedi nam kjafira... – reče onaj bezdušnik koji je ubio kadiju.  Sišavši, počeše ga udarati nogama i rukama, drškama noževa i kratkim lancima.

Ali tada grupa gradske eškije s Tabije vidje kako ona ološ, evbaše, iz zindana pušteni, pripremaju posljednji čas mostarskom muftiji, pa im povikaše:

Mi ćemo ubiti nevjernika! Stanite, mi ćemo to uraditi, nema njemu spasa!

Pritrčavali su im s velikim noževima u rukama.

Muftija, Allah mu se smilovao, smogne još toliko snage za zaviče:

Braćo, ne ubijajte me iz straha od Allaha! Allah uzvišeni kaže da će onom ko ubije vjernika kazna biti Džehennem! U njemu će vječno ostati! Allah će na njega svoj gnjev spustiti! Proklet će ga Allah i patnju mu veliku pripremiti!

Hrsuz mu reče: Ti nisi vjernik, o muftija!

Muftija, gušeći se, na to reče: Vjernik sam, hvala Allahu džellešanuhu!

Hrsuzov mladi drug u zločinu zapara vrhom noža muftijino lice i reče mu:  Ti si krmak nad krmcima, o muftija!

Samo što su sišli sa stepenica, svukoše s muftije odjeću, a mladi ga ustaša udari sabljom od vrha glave prema lijevom uhu i ozlijedi mu mozak. I drugi ga je udarao po glavi i mišici! A onda je ponovno zamahnuo - i mišicu mu potpuno odsjekao. I treći ga je posjekao sabljom iza šake i lijevoga zgloba, presjekao mu tetivu, ponovno uzeo isukani mač, gurnuo ga od sebe i odsjekao mu kožu s prstiju i same prste. Jedan od njih udari ga nožem po glavi i rasiječe koliko dva prsta. Drugi ga je odmetnik uzeo za bradu i zareza ga vrškom oštrice od uha do uha kao janje kad se kolje – ali koje se još,  šejtanskim naumom, ne usmrćuje. Bradati mladići  koji su sve iz blizine promatrali, ustadoše s trave i visokim glasom donesoše tekbie, Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber!

Prema krvavom klupku jurišao je dugokosi, stasiti čovjek s isukanim handžarom, bez košulje, samo u šalvarama. Oko čela je povezapo zelenu traku s vezom u zlatnu koncu: Allah je Velik! Zovu ga Memac. Njega, junaka mostarskih mahala. S lica mu je sijala zla radost Iblisova osvetnika – i on, svom silom zari u muftijina leđa handžar dugački – razorivši mu posljednje tragove života!

Odmetnici ponovno zaurlaše tekbire, grleći  onoga što ga je konačno rastavio od ovoga svijeta. Ljubili su ga u čelo, podizali ga na ruke i bacali u velikom veselju uvis, kličući mu: Sretan bio gazija! Blagosloven bio! Iz loze gazija, gazija si od gazija! Memac!

Zaučio je ezan... Pored golog zgrčenog mejita mostarskog muftije Mustafe Sitki Karabega, prolazili su hodža Drače i hafiz Sefić, oni koji su bacali „drva na vatru“ i na koje se emir pobunjenika Alijaga Hamzić potpuno oslanjao. Nisu ni svrnuli pogleda na svoga svirepo likvidiranog muftiju i prijatelja iz djetinjstva i sa slambolskih studija, na kojima je Mustafa bio najsjajnija zvijezda.

U trenu nailaska hodže i hafiza, Memac, iznenada, stade ispred Drače: Oprosti moj dobri hadžija. Daj mi taj Zakonik Mudri... pa ga uze hodži iz ruke i baci na na mrtvo, masakrirano tijelo muftije Mustafe Sidki Karabega.

Evo ti Zakonik! – Sad piši fetve koliko god hoćeš!

To reče Memac.

Ezan je pozivao vjernike koji se Boga boje da ne zakasne na namaz, na ikindiju...

LAPOT, KURBAN

ibrahim kajan

LAPOT, KURBAN

(Poratni zapisnik)

Kad su došle zvijeri sa istoka,

naša su djeca pobjegla

a nas su ostavila.

A ne znaš ti to, i mi smo nekad – puste li pameti! –

stare roditelje naplaninu iznosili pa ih nijesmo slazili.

Ko biva čekali... da ih Bog Veliki u svoje ruke preuzme.

Ne prepoznaješ me, Hazbo, samo zapisuješ.

Vidim ja da me ne prepoznaješ.

Kako bi me i prepoznao kad mi je koža crna.  I crnja od katrana.

A nije. Ispod je bijela poput runa janjetova.

Kad su od mog Mujage meso, predamnom, 

otkidali i s mosta u Drinu bacali.

Zavijala sam poput vučice

glasom koji nije izlazio

pa se strava polijepila po koži.

Kazuju da ovo je crni prišt. Od onoga što sam vidjela 

Zato sam ja crna, kao bijelo janje Ibrahimovo, što je trebalo biti zaklano

ali je Gospodar naš u zadnji tren

ruku s nožem od kurbana otklonilo

pa je crno janje sa žrtvenika

odskočilo

  

(2018.)

NABUKODONOZOR

IBRAHIM KAJAN

NABUKODONOZOR

Nabukodonozor progovori i reče:

Je li istina Danijale, Mišaele i Azarje

da vi ne služite mojim bogovima…?

U peć užarenu ognjenu odmah ja ću vas baciti!

I bacio ih je ne trepnuvši.

Onako kako je Nabukodonozor načuo o pustom svjedočenju

koje se desilo kasnije (❜92! - a to je čudo! ) – meni je

Miralem Medanović iz Sanskog Mosta

u pero govorio:

Prvi dan u peć su bacili petnaestero djece, od onih najmlađih…

One koji su se previše otimali, na Ahiret su odmah poslali.

Uza sebe, majka bi dijete grabila

uz krik koji niko ne može opisati

Može samo nacrtati njegovu razornu bezglasnost

A kad je Nabukodonozor u oganj užareni dječake bacio,

čuo je psalme što su ih anđeli kroz njihova usta pjevala.

Čudio se, nevjernik, kako su, u živu ognju, živi opstali

Vi mislite das u oni mrtvi, a nisu. Živi su!

2018.

VRIJEDAN DOPRINOS KULTURI I HISTORIJI GRADA MOSTARA

Dr. Faruk Taslidža

VRIJEDAN DOPRINOS KULTURI I HISTORIJI GRADA MOSTARA

Promocija  knjige  dr. Ibrahima Kajana Mujaga Komadina

Mostar, Centar za kulturu, 29. jun 2018.

Pozdravljam sve prisutne. Čast mi je i zadovoljstvo danas biti dio ovog značajnog kulturnog događaja, kojim se promovira nova knjiga našeg eminentnog književnika dr. Ibrahima Kajana.

Knjiga dr. Kajana Mujaga Komadina monografskog je karaktera i bitan je prilog u sagledavanju životnog puta poznatog gradonačelnika Mostara iz razdoblja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Tekst knjige na 215 stranica podijeljen je u dvanaest poglavlja, te  nadopunjen dodatnim prilozima i popisom korištene literature.

Ibrahim Kajan se odvažio postaviti sasvim logična, ali ne baš lagana pitanja. Ko je bio Mustafa (Mujaga) Komadina (1839-1925) ? Šta nam je to ostavio taj nesumnjivo sposobni i zaslužni mostarski gradonačelnik sa početka XX stoljeća i zašto je (uglavnom) zaboravljen? Kakva je bila njegova reakcija na političku zbilju u kojoj je živio? Jesu li provjerene, ili pak neutemeljene i zlonamjerne, odavno uvriježene insinuacije koje se dovode u vezu sa tim vrijednim Mostarcem?

Pronicljivi književnik Ibrahim Kajan, tragajući za detaljima iz Mujagine biografije, dotiče se (ponovo!) i historijskog razvoja svoga rodnog grada - od samih početaka iz ranog osmanskog perioda, pa sve do savremenog doba. Sa historijske distance, Kajan promišlja o specifičnim okolnostima nastalim nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Uspjieva  dati i svoj prilog geneološkom proučavanju Mujagine porodice. U vezi sa tim, nakon što je konsultovao prvorazredne izvore, utvrđuje da se Komadine u Mostaru pojavljuju u prvoj polovini XIX stoljeća. Paralelno, pokušava rasvijetliti i malo poznatu, mladalačku (osmansku) fazu Mujaginog života. Postepeno, otkriva nam se lik agilnog poduzetnika spremnog da iskoristi sve pogodnosti kapitalizma i modernizacije koje u Mostar dolaze sa upravom Dvojne monarhije. U knjizi se u više navrata pocrtava Mujagina humanost i velikodušnost. To je zasigurno i osnovano, jer je među Mostarcima do danas ostala zapamćena Mujagina sklonost da stečeni imetak troši ''na Božijem putu'', tj. nesebično pomaže svoju zajednicu i,  kako Kajan kaže,  ''obične ljude iz mahale''. 

Kajan se donekle upušta i u vrlo složeno pitanje antirežimskog pokreta (1899-1902) koji je predvodio mostarski muftija Ali Fehmi Džabić. Naravno, fokusira se na ulogu Mujage Komadine u tim historijskim dešavanjima. Naglašen je značaj osnivanja Muhamedanskog čitalačkog i dobrotvornog društva - mostarske Kiraethane (1898.), što je prema Kajanovom mišljenju, bio Mujagin prvi ozbiljniji društveno-politički iskorak. Iz tog perioda, obilježenog vrlo dinamičnim političkim dešavanjima sa dosta obrata, u knjizi su ponuđeni (prvi put na bosanskom jeziku) vrlo korisni, dešifrirani policijski izvještaji, koji dodatno osvijetljavaju Mujagin politički angažman.

Kajan pažljivo prati aktivnosti koje je Komadina poduzimao kao član Gradskog vijeća u prvim godinama XX stoljeća. Zanimljiv je i bitan Mujagin doprinos u realizaciji odluka o podjeli Mostara na kvartove, proširenju vodovodne mreže, te općenito unapređenju gradskih komunalnih usluga. Posebno se čini bitnim Mujagino zalaganje za proglašenje, te i primjenu novog općinskog Statuta iz 1907. godine, koji je Mostaru omogućio nešto veći stepen autonomije u odnosu na raniji period.

Kajan nam pruža osnovne informacije i o Mujaginim graditeljskim poduhvatima kojim je Mostar poprimao izgled evropskog grada. Tako saznajemo kratku historiju Mujagine Musafirhane (1883.), Stare Općine (1890.), te reprezentativnih objekata na Glavnoj ulici koji su kasnije postali poznati kao zgrada Djevojačke škole (1893.) i zgrada Zeme/Name (1898.). Na mostarskom Šetalištu Komadina je (1901.) podigao svoju raskošnu Vilu, a u Cernici (1906.) palaču koja je nakon Drugog svjetskog rata služila kao zgrada Općinskog suda. Mujaga je bio zaslužan i za temeljitu rekonstrukciju Ćejvan Ćehajine džamije (1885.)., kao i izgradnju prve džamije u Drežnici (1903.). Nažalost, pojedina od navedinih zdanja, kako primjećuje Kajan, danas su u ruševnom stanju i vape za obnovom.  

Značajan dio Kajanove knjige (Poglavlja VII, VIII, IX, X) tretira ulogu Mujage Komadine kao gradonačelnika Mostara (1910-1918). U sklopu toga, posebna pažnja posvećena je atmosferi koja je u Mostaru vladala tokom historijske posjete austrijskog cara Franza Josepha (1848-1916) 3. juna 1910. godine  Kajan konstatira da je gradonačelnički mandat Mujage Komadine definitivno  označen uređenjem i europeizacijom Mostara, te daljim razvojem gradske infrastrukture. Gradonačelnik je, pun entuzijazma, poticao elektrifikaciju, proširenje gradskih prometnica, uređenje parkova, pokretanje privrednih postrojenja, otvaranje novih škola, bolnica. U isto vrijeme, Gradsko Vijeće vodilo je računa i o redovnom stipendiranju darovitih mostarskih učenika.

Čitav je niz većih ili manjih pionirskih projekata koji se mogu pripisati gradonačelniku Komadini i njegovim saradnicima. Gradska električna centrala (1912.), Lučki most preko Neretve (1913.), Gradska banja na Musali (1914.), samo su neki od njih. Ni kao gradonačelnik, Mujaga nije zaboravljao socijalno najosjetljivije kategorije stanovništva. Pored ostalog, u Mostaru se (u Brankovcu) 1912. godine pobrinuo za osnivanje, te i samostalno finansiranje Konvikta za siromašne srednjoškolce. Bio je to zaista jedinstven projekt, jer u to vrijeme, kako navodi Kajan, u cijeloj Bosni i Hercegovini nije bilo slične institucije čiji je rad u potpunosti izdržavan sredstvima jednog čovjeka. Gotovo istovremeno, uviđajući značaj obrazovanja za opstanak i prosperitet svog  naroda, Mujaga je na ime hadži Balinog vakufa (u Brankovcu) podigao zgradu koja je potom služila kao ženska medresa.          

Kajan daje i kratak osvrt na poznato ubistvo Franc Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914. do kojeg je došlo neposredno nakon prijetolonasljednikove kratke posjete Mostaru. Nakon toga, u knjizi se nižu i određene aktivnosti Mujage Komadine tokom I svjetskog rata (1914-1918). Sve ukazuje da je već ostarjeli mostarski gradonačelnik faktički do kraja ostao vjeran bečkom dvoru. I dalje je odgovorno upravljao Mostarom, pa je 1916. godine počašćen posebnim carskim odlikovanjem. Zanimljivo je da je u vihoru Velikog rata (1917.), zalaganjem austrougarske vojske, ali i uz određenu podršku Gradske uprave, Mostar dobio novi armirano-betonski (Carinski) most. Vrijedno pažnje je i Kajanovo ''otkriće'' malo poznate ''preventivne dobrovoljačke vojne jedinice'' u Mostaru,  koja je u narodu nazivana ''Mujaginom gardom''.

Iz perioda koji je uslijedio neposredno po okončanju I svjetskog rata (1914-1918), Kajan izdvaja Mujagino naprasno razrješenje dužnosti, njegovo pristupanje JMO, te predsjedavanje Vakufskim povjerenstvom u rodnom gradu. Slijede crtice iz posljednjih godina Mujaginog života, te  informacije o datumu smrti (5. maj 1925.) i grobnom mjestu (harem džamije Ahmed-bega Lakišića) požrtvovnog mostarskog gradonačelnika. Autor nudi i vlastita promišljanja o ''strategiji prisilnog zaborava'', kojom je Komadina anatemiziran i marginaliziran za vrijeme monarhističke i socijalističke Jugoslaviji. Na koncu, Kajan zaključuje da je legendarnog gradonačelnika Komadinu, uprkos svemu, bilo nemoguće potisnuti iz kolektivnog sjećanja Mostaraca.    

*

Ibrahim Kajan nije historičar, niti pretendira da bude historičar. Međutim, pišući o plodnoj karijeri Mujage Komadine, Kajan ne pravi ozbiljnije metodološke pogreške. Uz to, njegova knjiga je inspirativna, potiče na razmišljanje. Kao da nas poziva da odbacimo ustaljenu praksu po kojoj historijske ličnosti, pa i cijele historijske epohe, cijenimo po isključivom principu crno-bijelo. Ne može se nečiji historijski značaj (a Kajan je toga potpuno svjestan) procijenjivati, na osnovu savremenog, aktuelnog društveno-političkog konteksta, bez uvažavanja i razumijevanja historijskih okolnosti u kojima je ta ličnost živjela i djelovala. A to se upravo dogodilo u slučaju Mujage Komadine, koji je svoja briljantna društveno-politička postignuća ostvario u razdoblju okupacione i aneksione austrougarske uprave u BiH i Mostaru. Nažalost, slična je situacija i sa mnogim drugim zaboravljenim ličnostima iz višestoljetne historije grada Mostara, čije uloge i značaja još uvijek nismo dovoljno svjesni. ( NPR. U toku svojih istraživanja, imao sam priliku proširiti znanje o gotovo potpuno zaboravljenom mostarskom ajanu (gradonačelniku) Osman-agi Halebiji. Riječ je o markantnoj političkoj ličnosti, domaćem čovjeku, opjevanom heroju odbrane grada sa konca XVII stoljeća - iz doba najžešćih uskočkih (mletačkih) navala na Mostar. Halebija se istakao i kao nosilac strateški važnog fortifikacijskog utvrđivanja Mostara. Faktički, spomen na njega sačuvan je jedino u imenu kule koja se nalazi uz Stari most na desnoj obali Neretve).   

U svakom slučaju, Kajan nam indirektno sugerira da je nužno uložiti dodatni istraživački napor, steći uvid u još uvijek neproučenu arhivsku građu, te tako bitno proširiti i naučno upotpuniti  temu o Mujagi Komadini. Naravno, u vezi sa tim, od krucijalne važnosti je uloga stručnjaka iz oblasti humanističkih nauka. Oni su pozvani da svojim djelima, kako su govorili drevni historičari,  ''utvrđuju branu koja spriječava da bujica vremena sve odnese u ponor zaborava''. Oni su ti ''cjeloviti, slobodni ljudi'', sposobni da za opće dobro, prepoznaju i otklone naslage mitologije, kao i ideološke i sve druge zablude. Time se otvara i jedini poznati put za prioritetno samopotvrđivanje nacionalnog i državnog identiteta. Ibrahim Kajan nas već duže vrijeme potiče da promišljamo o smislu našeg historijskog bitisanja, te i da uz trud i  pregalaštvo, zaslužimo egzistenciju i afirmaciju.       

Smatram da je Ibrahim Kajan sa monografijom o Mujagi Komadini ponudio vrijedan prilog kulturnoj i političkoj historiji grada Mostara. Pojava njegove nove knjige pravo je osvježenje u ovim ljetnim mostarskim danima, te vam je sa zadovoljstvom preporučujem za čitanje.

                                                                                          Doc. dr. Faruk Taslidža

Mostar, juni 2018.

MOJA SESTRA MERSIJA

Moja jednogodišnja sestrica Mersija u krilu svoje majke Tidže, 1941.

U korijenu njezina imena krije se značenje plemenitosti i darežljivosti. Tako joj je majka dala ime, Mersija, onoga dana kad ju je rodila. Oca nije bilo kod kuće. Regrutiran je bio prije njezina rođenja, i u nekoj je domobranskoj pukovniji bio. Nije mogao ništa protiv sile Nezavisne države Hrvatske: Otrgnuli su ga od zaljubljene supruge; od dvojice malih sinova i kćeri; i od nje – koja se još rodila nije... ali će se pomoliti na ovom svijetu kad je rat pobjesnio, polovicom godine 1941.

U dane bombardiranja Mostara, u zimsko, bombe su padale po Cernici, u kvartu nad Neretvom, počela je govoriti, od straha: Bzo braco, ajijoni, ajijoni…

Onda bi je moj najstariji brat Remza, 8-godišnji, uzdizao na ramena… Lijevom je rukom čvrsto držao šestogodišnji Mirzu, a desnom sestricu 4-godišnju, Amiru. S njima bi pretrčavao dugačku kaldrmisanu avliju, izlazio među ruševine Stupčeva sokaka, umiješao bi se među užurbane starce i izbezumljene žene, što su, poput zapjenjenog potoka silazile niz strmi sokak na pećine Neretve. Među pećinama je spas! – a u jednoj šupljini,  prostrani polumračni bunker. Čekali bi da prestane grmljavina eksplozija i tutanj obrušenih kuća…

Majka je i tog dana radila u Krankasi, na Baštinama. Prala je posuđe, gulila krumpire, prala krvave košulje…. I molila da je puste ranije, jer su joj djeca sama, a među njima i najmanja, trogodišnja Mersija. Kad je na nebu utihnulo, pustili su je. Da, trčala je kao bez duše svojoj kući – a kuća je, srce joj je skočilo od radosti! – još stajala na svojim temeljima!

Zastala je pred poluotvorenim vratima malenog stana. Ništa se nije čulo. Sa srcem u grlu, otvorila je vrata i zatekla ih kako pokušavaju zapaliti vatru u dugom limenom šporetu.

Sva sretna, Mersija joj je poletjela pokazujući joj tanjušni, izvijeni dio grane, blatnjav i smrznut: Mi ti kupili duva za vatru! – tepala je pokazujući grančicu koju je ona našla da pripomogne toplini doma.

Majka ih nježno odgurnula od „fijakera“ i zapalila pripremljena drva. Vatra je planula. Mersija je rekla: Nisi moje duvo, zapali moje duvo!

Majka se osmjehnula, poljubila je i pomilovala po glavici. „Tvoje će najbolje gorjeti, mileno!“ Otvorila je limena vratašca i u bukteći plamen ubacila Mersijino smrznuto drvo.

Prije nego je zatvorila vratašca – drvo se pomjerilo, počelo prevrtati, siktati, prema izlazu iz ognjenog pakla. Zmija! – vrisnula je moja dobra majka. Ona mi je to pričala, meni koji sam rođen kasnije….Tako je započeo njezin život, sa zmijom u rukama koja joj se pričinjala... nevinim drvetom. Tako to biva u životu. Da nam se najzloćestije, predstavlja dobrim i korisnim.

Da, toga sam se događaja jučer sjetio, dok smo Mersiju, moju dragu sestru, otpremali kroz vrata Ahireta, na malom fojničkom greblju, pored Atik džamije, ispod devastiranog brežuljKa Križ.

U Mostaru, 25. juna 2018.