25. lip 2018.

MOJA SESTRA MERSIJA

Moja jednogodišnja sestrica Mersija u krilu svoje majke Tidže, 1941.




U korijenu njezina imena krije se značenje plemenitosti i darežljivosti. Tako joj je majka dala ime, Mersija, onoga dana kad ju je rodila. Oca nije bilo kod kuće. Regrutiran je bio prije njezina rođenja, i u nekoj je domobranskoj pukovniji bio. Nije mogao ništa protiv sile Nezavisne države Hrvatske: Otrgnuli su ga od zaljubljene supruge; od dvojice malih sinova i kćeri; i od nje – koja se još rodila nije... ali će se pomoliti na ovom svijetu kad je rat pobjesnio, polovicom godine 1941.
U dane bombardiranja Mostara, u zimsko, bombe su padale po Cernici, u kvartu nad Neretvom, počela je govoriti, od straha: Bzo braco, ajijoni, ajijoni
Onda bi je moj najstariji brat Remza, 8-godišnji, uzdizao na ramena… Lijevom je rukom čvrsto držao šestogodišnji Mirzu, a desnom sestricu 4-godišnju, Amiru. S njima bi pretrčavao dugačku kaldrmisanu avliju, izlazio među ruševine Stupčeva sokaka, umiješao bi se među užurbane starce i izbezumljene žene, što su, poput zapjenjenog potoka silazile niz strmi sokak na pećine Neretve. Među pećinama je spas! – a u jednoj šupljini,  prostrani polumračni bunker. Čekali bi da prestane grmljavina eksplozija i tutanj obrušenih kuća…
Majka je i tog dana radila u Krankasi, na Baštinama. Prala je posuđe, gulila krumpire, prala krvave košulje…. I molila da je puste ranije, jer su joj djeca sama, a među njima i najmanja, trogodišnja Mersija. Kad je na nebu utihnulo, pustili su je. Da, trčala je kao bez duše svojoj kući – a kuća je, srce joj je skočilo od radosti! – još stajala na svojim temeljima!
Zastala je pred poluotvorenim vratima malenog stana. Ništa se nije čulo. Sa srcem u grlu, otvorila je vrata i zatekla ih kako pokušavaju zapaliti vatru u dugom limenom šporetu.
Sva sretna, Mersija joj je poletjela pokazujući joj tanjušni, izvijeni dio grane, blatnjav i smrznut: Mi ti kupili duva za vatru! – tepala je pokazujući grančicu koju je ona našla da pripomogne toplini doma.
Majka ih nježno odgurnula od „fijakera“ i zapalila pripremljena drva. Vatra je planula. Mersija je rekla: Nisi moje duvo, zapali moje duvo!
Majka se osmjehnula, poljubila je i pomilovala po glavici. „Tvoje će najbolje gorjeti, mileno!“ Otvorila je limena vratašca i u bukteći plamen ubacila Mersijino smrznuto drvo.
Prije nego je zatvorila vratašca – drvo se pomjerilo, počelo prevrtati, siktati, prema izlazu iz ognjenog pakla. Zmija! – vrisnula je moja dobra majka. Ona mi je to pričala, meni koji sam rođen kasnije….Tako je započeo njezin život, sa zmijom u rukama koja joj se pričinjala... nevinim drvetom. Tako to biva u životu. Da nam se najzloćestije, predstavlja dobrim i korisnim.
Da, toga sam se događaja jučer sjetio, dok smo Mersiju, moju dragu sestru, otpremali kroz vrata Ahireta, na malom fojničkom greblju, pored Atik džamije, ispod devastiranog brežuljKa Križ.

U Mostaru, 25. juna 2018.

1 komentar:

  1. Naša jedina bogastva su sjećanja i slike koje nosimo po dnu srca i u duši dok god živimo,divna priča životna,sa sjenom onih koji su dok živimo smisao našeg života.Divna priča..

    OdgovoriIzbriši

LJUBAVNA MOLITVA

  Ibrahim Kajan LJUBAVNA MOLITVA  Komponirao: Miro Pandur Izvedba: Ana Babić, Sarajevska opera Mostarski Šehitluci  2005. Ljubavi, moja ljub...