25. lip 2018.

MOJA SESTRA MERSIJA

Moja jednogodišnja sestrica Mersija u krilu svoje majke Tidže, 1941.




U korijenu njezina imena krije se značenje plemenitosti i darežljivosti. Tako joj je majka dala ime, Mersija, onoga dana kad ju je rodila. Oca nije bilo kod kuće. Regrutiran je bio prije njezina rođenja, i u nekoj je domobranskoj pukovniji bio. Nije mogao ništa protiv sile Nezavisne države Hrvatske: Otrgnuli su ga od zaljubljene supruge; od dvojice malih sinova i kćeri; i od nje – koja se još rodila nije... ali će se pomoliti na ovom svijetu kad je rat pobjesnio, polovicom godine 1941.
U dane bombardiranja Mostara, u zimsko, bombe su padale po Cernici, u kvartu nad Neretvom, počela je govoriti, od straha: Bzo braco, ajijoni, ajijoni
Onda bi je moj najstariji brat Remza, 8-godišnji, uzdizao na ramena… Lijevom je rukom čvrsto držao šestogodišnji Mirzu, a desnom sestricu 4-godišnju, Amiru. S njima bi pretrčavao dugačku kaldrmisanu avliju, izlazio među ruševine Stupčeva sokaka, umiješao bi se među užurbane starce i izbezumljene žene, što su, poput zapjenjenog potoka silazile niz strmi sokak na pećine Neretve. Među pećinama je spas! – a u jednoj šupljini,  prostrani polumračni bunker. Čekali bi da prestane grmljavina eksplozija i tutanj obrušenih kuća…
Majka je i tog dana radila u Krankasi, na Baštinama. Prala je posuđe, gulila krumpire, prala krvave košulje…. I molila da je puste ranije, jer su joj djeca sama, a među njima i najmanja, trogodišnja Mersija. Kad je na nebu utihnulo, pustili su je. Da, trčala je kao bez duše svojoj kući – a kuća je, srce joj je skočilo od radosti! – još stajala na svojim temeljima!
Zastala je pred poluotvorenim vratima malenog stana. Ništa se nije čulo. Sa srcem u grlu, otvorila je vrata i zatekla ih kako pokušavaju zapaliti vatru u dugom limenom šporetu.
Sva sretna, Mersija joj je poletjela pokazujući joj tanjušni, izvijeni dio grane, blatnjav i smrznut: Mi ti kupili duva za vatru! – tepala je pokazujući grančicu koju je ona našla da pripomogne toplini doma.
Majka ih nježno odgurnula od „fijakera“ i zapalila pripremljena drva. Vatra je planula. Mersija je rekla: Nisi moje duvo, zapali moje duvo!
Majka se osmjehnula, poljubila je i pomilovala po glavici. „Tvoje će najbolje gorjeti, mileno!“ Otvorila je limena vratašca i u bukteći plamen ubacila Mersijino smrznuto drvo.
Prije nego je zatvorila vratašca – drvo se pomjerilo, počelo prevrtati, siktati, prema izlazu iz ognjenog pakla. Zmija! – vrisnula je moja dobra majka. Ona mi je to pričala, meni koji sam rođen kasnije….Tako je započeo njezin život, sa zmijom u rukama koja joj se pričinjala... nevinim drvetom. Tako to biva u životu. Da nam se najzloćestije, predstavlja dobrim i korisnim.
Da, toga sam se događaja jučer sjetio, dok smo Mersiju, moju dragu sestru, otpremali kroz vrata Ahireta, na malom fojničkom greblju, pored Atik džamije, ispod devastiranog brežuljKa Križ.

U Mostaru, 25. juna 2018.

1 komentar:

  1. Naša jedina bogastva su sjećanja i slike koje nosimo po dnu srca i u duši dok god živimo,divna priča životna,sa sjenom onih koji su dok živimo smisao našeg života.Divna priča..

    OdgovoriIzbriši

KAKO SAM SUSREO NESTALE BOŠNJAKE

  Ibrahinm Kajan KAKO SAM SUSREO NESTALE BOŠNJAKE Autobiografski fragmenti     Poglavlje 1 VOJNIK OTKRIVA SVIJET Tingl-tangl, ...