DRUGA BAJKA

Ibrahim Kajan: Druga bajka, Vrijeme, Zenica, 2002.

Piše: Munib Delalić

Na 21. dan mjeseca marta obilježava se Dan poezije u svijetu. Tad otpočinje, kažu, i doba ljubavi i ljepote kojega proljećem zovu. "U proleće nesto proleće",  nekoć je nadahnuto pjevao Dušan Matić. Jeste, u proljeće doista prolijeće, i leti, i to svašta nešto, pa i rakete

i teški bombarderi i druga čudesa đavolje tehnike koja za sobom smrt i pustoš sije. Evo, na Dan poezije, kad bi doba ljubavi i ljepote trebalo da otpočne, započeo je još jodan rat u svijetuo Koje li ironije! A opet, kad se bolje promisli, svijet se ponajviše ironijom i hrani, od nje on i živi...

tatar je javljao gradu potpuni krah:

da već polaze savršeno opremljeni

s toliko i toliko vojaka, takvim i takvim

oružjem, da dolaze, da dolaze, da dolaze

                                                                           

tatar je javljao gradu potpuni krah

takvim glasom, takvim da se i sam usmrtio

kao da je smrt nešto jako važno

nešto što se ne da čak ni ponoviti

Navedeni stihovi čine pjesmu Javka, pjesma je iz knjige pod naslovom Druga bajka koja se ne tako davno pojavila iz tiska, autor je Ibrahim Kajan. Uzeh upravo tu knjigu u ruke namjeran njome, kao "štitom", "suprotstaviti" se zloći svijeta kojom smo ovih dana opet nemilice obasuti. Opet, dakle, "potpuni krah", opet eto dolaze "savršeno opremljeni"...

Da pjesme žive sudbinu svojega autora, dokaz je i ova knjiga koja obuhvata pjesme nastale u vremenskom rasponu od puna četiri desetljeća. Zanimljivo je pratiti taj svojevrsni "dijalog" Kajanovih pjesama nastalih, recimo, davnih 60., 70. godina, sa pjesmama novijeg datuma.  

Druga bajka je knjiga čežnje i ljubavi, knjiga specifične, rekao bih nebeske, astralne nježnosti koja doziva i "budi" neslućene, izvanumne prostore, i to na osoben, kajanovski način, a po čemu je ovaj autor danas i jedinstvena pojava u okviru suvremene bošnjačke i bosanske poezije. Ta Kajanova "lirika nježne mudrosti", kako je jednom zgodom kazao Božidar Petrač posvema se suprotstavlja bolnom iskustvu koje kazuje da se svijet samo iznova propuntava, da samog sebe ništi. Ona nam vraća povjerenje u, kako se to kaže, smisao življenja, tim i više kad znamo da "ljubavi je malo", kako naslovom kaže jedna Kajanova knjiga. I upravo je taj pojam, pojam ljubavi, kod ovog pjesnika vrlo često, možda i ponajviše, u upotrebi, i to svakako nije bez značaja. Uz spomenutu knjigu Ljubavi je malo, ljubav je i u naslovima drugih njegovih knjiga, kao recimo u naslovu njegova prvijenca Arabija ljubavi, pa u naslovu pjesničke knjige Ljubavni huhujek, a i veći broj pjesama naslovom ljubav nose. Kao da je ljubav u ovoj poeziji osnovna spojnica, koheziona sila koja sve drži na okupu. A to "sve" su prije svega Kajanove "nadrealne" slike, čitava "čarolija" poetskoga govora, sve "čudo koje niko ne vidi", a koje je tu. To slovo hvata onu tanku nit između dva svijeta, ovoga "ovdje" i onoga "tamo", između vidljivog i nevidljivog, i na toj "uhvaćenoj" dvostrukosti i korespondira Kajanova poezija prisuća odsutnosti.

"Puno je nesreće na svijetu", završna je "konstatacija" pjesnikova sagledavanja sve te zemne "čarolije", da bi onda "melek spustio obavijest" u pjesnikovu "umrtvljenu dušu": "o ibrahime! ovo je vijest: ljudi ne postoje, tebi se pričinja da ih vidiš, postoji samo ono što je između njih." A onda se "desi čudo", kao što se "čudo" i dešava u poeziji Ibrahima Kajana, "i svijet se isprazni od ljudi, kao soba od predmeta u kojoj si ugasio svjetlo..." Osoben je, doista, Kajanov lirski štimung koji je rezultat tog razvijanja, bolje reći "nadograđivanja" datosti: "u mraku", kaže on, "predmeti postoje tek kad ih pomilujem; kad knjizi pod jagodicama kažem: kako je dobra knjiga; kad voljenu dodirnem i prošapćem: kako si lijepa; kad nabasam na prijateljevo rame i kažem: o srećo, dobro je da si tu!

A koja li je tek bajka životopis Ibrahima Kajana, tog Mostarca po rođenju (1944.), a Zagrepčanina po životnom "opredjeljenju", kako je znao, ranije, napisati u svojoj biografskoj bilješci! Rođen "u drevnom Mostaru, gradu prebogate kulturne i povijesne punine... gradu goleme mediteranske širine, iz kojeg je mogao otputovati i nastaniti se bilo gdje, ne videći u drukčijim ljudima strance nego braću. Zbog toga mu je bilo svugdje lijepo: u Dubrovniku, u Zagrebu, u Ankari i u Istanbulu, u gradovima gdje se ško1ovao ili proširivao horizonte svojih spoznaja", i to je znao o sebi napisati. Ranije. Od 1968. Kajan je na stalnoj zagrebačkoj adresi, jer je bio prisiljen napustiti rodni grad, "slijedom političkih pritisaka." Nije 1i to možda ponov1jena sudbina Zijai Mostarria, ve1ikog pjesnika iz 16. vijeka, o kojemu je i Kajan pisao, a koji je "ne našavši nikakve podrške u rodnom mjestu, puno godina lutao po svijetu..."? Sad je Kajan opet u "svojem" Mostaru, nakon "puno godina lutanja po svijetu." Je 1i se napokon skrasio, je li duša mira našla? "Ja njih nikako ne razumijem", ne jednom je rekao. "Tu sam, a ne znam zapravo zašto, kao da me i nema..."

Koja li je sad to "bajka"? Ili je i to samo dokaz više da ironija jedinstven ispis piše... u kojemu "bajkovito" stoji da nigdje nije dobro, ni među svojima, ni među tuđima. I da je, možda, ponajgore baš među svojima... koji su ti tuđi.

Ps. Koja koincidencija! Upravo kad ovo slovo bijaše zaokruženo; - iz zavičaja stiže vijest: Druga bajka Ibrahima Kajana je dobila Planjaxovu nagradu kao najbolja zbirka pjesama objavljena u BiH u 2002. godini. Čestitamo!

Izvor: Bosanska pošta – Bosnisk post, Norrköpig, Švedska, god. IX, br. 7, str. 22