U ŠTA SMO SE PRETVORILI? KAMO IDEMO? U BESPRAVNU ZEMLJU?

Dr. sc. Ibrahim Kajan

                                     Moja podrška novinarima „Avaza“

Jučerašnji događaj u poznatoj sarajevskoj redakciji, ostat će, bez obzira na razrješenje i posljedice, upamćen u historiji bh. novinarstva.

Specijalci su ušli s dugim cijevima u uredništvo najtiražnijeg dnevnog lista „Avaz“, kao što su nedavno i u prostorije portala „Klix.ba“ -  pretvarajući „nepromišljeni izuzetak“ u praksu opasnih namjera. 

Zastrašivanje novinara, u sjenci „javno najavljenog uhićenja“ lidera Stranke za bolju budućnost  Fahrudina Radončića, imat će svjetski odjek pravnog posrtanja Bosne i Hercegovine.

U mojoj voljenoj zemlji, znamenitoj po siromaštvu i bahatosti moćnika „koje smo mi birali“, još su ostali novinari, koji – kad uspiju – jedini brane ovu BiH od tihog pretvaranja u golu, bespravnu državu. 

U Mostaru, 26. januara 2016.

RAČKI I NJEGOVO „PRIRODNO PRAVO“ NA BIH

Franjo Racki

Historija iz zasjede

Piše: dr. Ibrahim Kajan

Citirati Krležine misli o Bosni je jedna stvar, a navoditi misli o našoj zemlji Franje Račkog (1828. – 1894.) nešto je sasvim drugo. Neki politički tekstovi Račkog, arhivirani kao i ekstremna Garašaninova Načartanija (1844.), planirali su Bosnu – „čim se raspadne Turska“ – u sklopu svojih država, Srbije ili Trojedne hrvatske kraljevine.

Prvi tekst

Da te ideje žive punim životom, preoblikovane u projekte svježe suvremenosti, pokazala je agresija na BiH 1992-1995.

Rački je 1862. objavio „Misli jednog Hrvata nedržavnika o istočnom pitanju“ u listu „Pozor“,  prvi tekst na hrvatskom jeziku o toj goručoj  političkoj temi. Prethodio mu je samo tekst na njemačkom Imbre Tkaleca (1853.), a slijedili su ga eseji E. Kvaternika (1868.) i A. Starčevića (1899.).

Rasplet istočnog pitanja, unutar kojeg je ključno „čija je Bosna“  (tj. „prirodno prava na baštinu“), Rački čvrsto veže za budućnosno „jugoslavensko pitanje“. Dok se to ne desi, misli on, „prekosavske krajeve (treba) osloboditi od Turaka i sjediniti ih s Hrvatskom i drugim jugoslavenskim zemljama u Austriji“.

Rački je bio aktivni sudionik u izradi političkog programa Narodne stranke, podnešenog Saboru 1861. Temeljne odrednice tog stranačkog papira diktirale su proširenje Trojedne kraljevine tj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije na placu Bosne i Hercegovine! I još: „Ako se razmaknu granice austrijske na iztoku, sva zemlja pod jezikom slavjanskim ima biti pridružena trojednoj kraljevini.“

Rački je „Misli jednog Hrvata...“ pisao težeći „unutrašnjoj i vanjskoj politici dati političko-povijesnu podlogu“ za, po njemu, poželjno razrješenje istočnog pitanja. U uvodnom dijelu studije, autor markira najvažnije činjenice – „od Galipolja, bitaka na Marici, Kosovu, Mohaču, opsade Beča i sve do krimskih ratova i Pariškog mira 1856.“ Ima tu, naravno, obilje idealističkih pogleda, a nadasve oholog svođenja tursko-zapadnog sraza na „naprednost i demokratičnog“ zapadnog kršćanstva a nasuprot je „zaostalost, fanatizam i apsulutizam muhamedanstva“.

Temeljna suprotnost među Istokom i Zapadom, po Račkom je u, kisindžerovski kazano, sukobu civilizacija, u suprotnosti „među kršćanskom civilizacijom i muhamedanskim barbarstvom“.  Općenito, mišljenja je da Tursku upropašćuje islamski oblik obitelji, mnogoženstvo, naobrazba, moral i vjersko zakonodavstvo  jer im manjka „evanđeoske jednakosti“ i „temelja kršćanskog državnog prava“. Tek na kraju, ističu najnoviji kritičari, osvrnut će se na „stanje raje pod pritiskom padišah, kadijah i agah, raje bez svakog prava, bez zakona i suda, bez parnice, pritužbe i priziva“.

Brojni interesi

Analizirajući reforme (Tanzimat) i navodeći razloge zašto nemaju i ne mogu imati uspjeha, podvlaći pojavnost neposluha i anarhije janjičara, naoružavanju i iseljavanju kršćana, nejednakost pred zakonima i opću bijedu građanskih sloboda. Po istoj matrici, Rački zaključuje da turske reforme neće imati uspjeha sve dok je „koran umjesto evanđelja“, sve dok se od „muhamedanske Turske ne stvori kršćanska Turska“.

Prelazeći na „narod Jugoslavjanski“, ponavlja stavke o uništavanju srpske, bugarske i bosanske države“; potom navodi 1737., smatrajući je važnom godinom, kad je Hrvatski sabor održan u Glini zaključio da se Hrvatskoj treba vratiti i „utieloviti Bosna do Vrbasa“ jer se „njekada njezina granica protezala do ove rieke“. Kada je bilo to „njekada“ – ne zna se.

Dotićući se brojnih interesa, jarko teži artikulirati ne samo mišljenje svog vremena - vijeka narodnosti i njihova oslobađanja, nego i novum stoljeća, novi faktor nacije. Njegovi termini su: Hrvati i Srbi. „Ja smatram Hrvate i Srbe za dva plemena jednog istog naroda, razdvojena samo poviješću.“ U to ime nesebično poziva Srbiju „da osvaja na Istoku, osobito u Bosni kamo treba da upadne preko Drine, ali time ne odriče mogućnost Hrvatskoj da u pogodnom trenutku uradi isto“.  

Porijeklo svojatanja Bosne i Hercegovine, iskazivanja „prirodnog prava“ na nju, trasirano je političkim tekstovima i programima pisanim desetljećima prije Berlinskog kongresa. Tragično je da ideološki obrasci prošlosti, i danas, u sasvim promijenjenom svjetskom kontekstu, imaju i svoje ideološke „resavce“ i svoje pristalice.     

AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 1. 2016., str. 14-15

DOBRI BOŠNJANI IZ GRADA LJUBUŠKOGA

 Šemsudin ef. Germić, čuvar zadnje humske musale

 pod starim gradom Ljubuškim

Historija iz zasjede

Piše: dr. Ibrahim Kajan

Na krajnjem zapadu naše države, na strmini gdje brdo Butorovica prelazi u blagu stranu tvrdih struktura pećina i zemlje – povućena je jedna linija po kojoj je prije pola milenija raskopana i šljunkom zaravnata kolska cesta. Po njoj su se redale kućice i prvi urbani kvartovi kasnijeg gradića Ljubuškog, za čije ime legenda hoće reći da je po Ljubuši, ljubovci Hercega Stjepana, i tvrđi što ju joj je ljubavnik izgradio na vrhu brda.

 

 Grad na Butorovici, Ljubuški

Našli smo se ovdje, jer nam putovođa, mladi Šemsudin ef. Germić, želi pokazati historijsko središte grada od 500 godina trajanja. Pratimo ga od kuća Sadikovića i žabljake džamije, do izvora u sjenci džamije Gožuljske i još malo, do mihraba u livadskoj travi podbrdske periferije... 

Sunčano je a nema nikog; ili mi nikog ne vidimo, niti čujemo.  Pogled će putovati po paučini ulaznih vrata napuštenog dućana u staroj jednokatnici, po prozorima s utuzganim heklanim draperijama, prašinom polijepljenim staklima. Vidmo i obnovljene fasade, spuštene roletne. Gdje su vlasnici i domaćini? Još se mnogi nije vratio  što je od straha otišao, ili se neće nikad vratiti a misli neprestano: šta je tamo gdje mene sada nema!?

Šemsudin mi želi pokazati nešto lijepo i čisto. A nema ljepšeg i čišćeg od džamije, pa mi je pokaza, ne jednu nego dvije – sublizu jedna drugoj! Džamija na Žabljaku, kažu provjereni spisi, druga je po starini – prije g. 1664. kamenom klesanim izidana, sa 14  na ćemer prozora – pa je puna svjetla, što je već po sebi radost  kad joj se druga nijedna ne bi dodala. Podigao ju je hadži Muhamed sin Sinana i mjke Merjem-hatun, čovjek imućan, domaći.

Šemsudin, ko kad je momak, uskoči u suhi okrugli kameni bazen i raskrči suho granje; ukaza nam se željezni poklopac bunara. Kad se nagnusmo nad njim, ne vidjesmo dna crnoj rupi u crnoj zemlji prokopanoj.

 

 Džamija na Žabljaku

Potom prođosmo pored kaptiranog izvora Gožulj, po kojem se naziva susjedna džamija. Priča se da je ova džamija sagrađena od stijena koje su pri nekom silovitu potresu, „trešnji“, popadale s brda na mahalu, pa da je narod od njega tu Božju kuću među svojim kućama sagradio. Na kamenoj je ploči uklesano da podignuta 1286. hidžretske, tj.  1869.  Munara joj je mlađa, iz godine 1930.  To je jedna skromna džamija, ljepše unutrašnjosti nego vanjštine. 

 

Bajram na Gožulju

U pokrajnjoj mektebskoj odaji, Šemsudin nam pokaza nešto riplijevsko i zaboravljeno – ramazanski top! Iznenađuje mu veličina i oblik:  kratke je  cijevi od livena željeza, ne veći od 30 cm, težak oko 20 kg. Sarajlija ljubuškog porijela dr. Halid Sadiković pišući o prošlosti zavičaja, kaže da je „tradicija najave sehura i iftara topovskim pucnjem ovdje sigurno stara nekoliko stoljeća“.  Dodaje: „Poslije Drugog svjetskog rata ramazanski top se čuo jedino u Ljubuškom, gdje je povremeno pucao sve do polovine ramazana 1979. godine.“ 

Nema više ramazanskih topova. Nema ni musala, otvorenih mjesta skupnih bajramskih namaza. Nekoć su ih imali veći bosanski gradovi. U Hercegovni nema traga ni od mostarske ni od konjičke - ali evo ima kameni mihrah, osamljen,  u starom gradu Ljubuškoga!

Šemsudin, porijekom iz istočne Bosne,  „prepustio“ se Ljubuškom, zavolio ga. Bosansac među Hercegovicima. 

Vraćajući se iz  starog grada u novo srce Ljubuškog, pokazuje izlivenu betonsku ploču na mjestu uklonjene ruševine davne kiraetkane u kojoj je slavni Sade Sadiković primao nevoljne  i oboljele. Ljeti se ovdje priredi sijelo za „privremeno odsutne“, iz  dijaspore, oko lijepe riječi se okupe, i oko sevdalinke. Mada se u Ljubuškom „nije pucalo“, ludost „Herceg-Bosne“ – razbacala je ovdašnje nekatolike na druga mjesta u svijetu, u neke „trećih zemalja“, za koje, ponekad, nisu ni znali da postoje. Vrijeme teče - rane se zalječuju. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 16. 1. 2016., str. 1415.

MOSTOVI PAMĆENE LJEPOTE

HISTORIJA IZ ZASJEDE
Piše: dr. Ibrahim Kajan 

U Blagaju, u mjestu malog hadžiluka

Jest, Blagaj je odavno postao mjestom malog bosanskog hadžiluka i novovjekog turističkog susreta lutalačkih plemena što čeznu za izgubljenim oazama mira.  U majskim danima mevluda, hiljade hodočasnika opkoli blagajsku tekiju, dove učeći i u  mevludu sudjelujući. Potom se taj narod pobožni okrene zijafetima i kahvama, tiho egleniše po obalama Bune, pogleda u tekiju – pitajući sebe ili nekog nevidljivog: otkud ova ljepota i kako nas je samo zapala!?

Rijeka Buna je, od izvora u Blagaju, do uvira u Neretvu, najkraća rijeka u Hercegovini. Nju, najkraću, historija je nagradila s najviše mostova velike ljepote. Graditelji su im rimski i turski. Mostovi, zasigurno, najviše  služe sretnim ljudim.

Kad je Robert Michel g. 1912. objavio svoj putopis Putovanje po carskim zemljama s crtežima blagajskih mostova Maxa Buchnera, od pet koje historija pamti, tvrdio je da su „tri u cijelosti sačuvana, a jedan u potpunosti nestao“. Za taj nestali, kaže da je bio najbliži vrelu i da su mu „vidljivi samo začeci prijelaza na obje strane obale“. 

Max Buchner, Karađozbegova ćuprija, crtež, 1911.

Zaputiš li se od središta blagajske čaršije uz Carsku džamiju, eto te na obali Bune, pred Karađozbegovom ćuprijom. Sačuvala je samo prva dva luka od pet koje je nekoć imala. E. Čelebija i rečeni Michel imali su više sreće od nas – vidješe je cijelu, dugu 33,40 m, s „naglašeno profiliranim vijencem i korkalukom od kamenih ploča“. 

Novija fotografija Karađozbegove kuprije

Građena je kamenom tenelija kao i Stari mostarski most. Po svemu sudeći iz iste je godine kao i Sultan Sulejmanova ćuprija u Mostaru (1566.). Prvi put se spomenje u vakufnami Zaima hadži Mehmed-bega 1570., Karađorbega, brata velikog vezira Rustem-pašina. 

Nizvodno rijekom, „kod posljednih kuća u Blagaju“ u doba Michelove posjete početkom 20. st., zatečena je „napola razrušena stara kamena ćuprija, okrnjenih stubova povezanih drvenom stazom“, podignuta prije g. 1664. Uz zapis o mostu danas zvanom Lehinom ćuprijom, Michel objavljuje i Buchnerov crtež „stanja“ teško osakaćene arhitekture. Autor tvrdi da ni taj udes popraćen drvenom adaptacijom – „nije  ljepoti torza ništa oduzeo“! Imala je tri blago prelomljena luka, zidana klesanim kamenom. Između svjetskih ratova most je adaptiran, niveleta mu je postala ravna, sposobna za promet ljudi i vozila, s ogradom od željeznih cijevi. 

Halil Salčin, Lehina ćuprija, akrilik, karton, 2013.*

Predaja za Lehinu ćupriju vezuje priču o Haseći-agi Kolakoviću, kakvu poznajemo o gradnji mosta u Konjicu, tj. da je noga njegova konja propala kroz drvenu ćupriju kada je, iz Stambola dolazeći, posjećivao staru majku u Blagaju. Iz srđbe, odlučio je podignuti most od kamena, koji, evo, i „nevoljan“, još služi ljudima.

U povlačenju Nijemaca iz Blagaja 1945., u obližnjem selu Kosoru, neviđenim je bijesom poraženih dignuta u zrak ćuprija duga 57 m, smatrana najstarijom u našoj zemlji – ispod čijih je sedam lukova protjecala Buna širokog korita. U žbuki Kosorske ćuprije, kaže Michel, pronađeni komadi cigle, uz druge znakove, ukazuju da je most rimska građevina, podignuta da spaji obale  beskrajnog rimskom puta...  I danas se u bistroj vodi mogu razaznati dijelovi stubova koji su nosili slavnu konstrukciju čiji su posljednji putnici davno prešli u  historiju...  

Danijal-pašin most u mjestu Buna bio je najduži (101,75 m!), impresivniji i impozantniji od svih, most o čijem se porijeklu ni danas ne zna dovoljno (rimski ili turski?), niti se zna ko bî taj paša Danijal. Na najširem dijelu rijeke, podignut je na četrnaet lukova. U zaključnom razmišljanju Michel, nimalo slučajno, veli da su ta dva posljednja mosta, Kosorski i Bunski, mada smješteni u „zanemarenu kutu svijeta“,   „ mostovi koji bi i najljepšem gradu mogli služiti ukrasom koji obogaćuje“. Most je, kao i Kosorski, doživio razaranje 1945. i odletio u zrak! Njegovi su fragmenti uronili u novu, armiranobetonsku strukturu preko koje se prelazi ali koju se ne pamti.

Danijal.pašina ćuprija na Buni, minirana 1945.

Nigdje kao u Blagaju, na tako malom prostoru, nije toliko slojevita historija uronjena u bezgranično vrijeme koje se nije moglo zapisati; od brvna preko rijeke do kamenih mostova bačenih u nebo, dolazili su mu ljudi tražeći piće svome duhu i svome srcu. Dolazili i dolaze.

AVAZ, prilog SEDMICA, 9. 1. 2016.

*Slika je izlagana na izložbi u mostarskom Centru za kulturu 2013. i još u posjedu autora.

MEHA SEFIĆ - DUH VEDRINE I OTMJENOSTI

Historija iz zasjede

Piše: Dr. Ibrahim Kajan           

Meha Sefić, s kistom vođenim duhom genija

U požutjelom isječku iz „prastarih“ sarajevskih novina, naiđoh na prevedene riječi holandskog novinara, koji kaže da „Mostar, kao malo koji grad, ima svoja znamenja“. Ali, ta znamenja nisu samo „Stari most i njegova okolina, nego i ljudi“. Upoznao je jednog koji se zove Meha Sefić. Za njega kaže „da je svu ljepotu svoga grada prenosio i prenio na svoja platna i crteže rasute svuda po svijetu“. 

Kada bi Meha šetao gradom, jutrom ili predvečerjem, pozdravljao ga je cijeli grad, i mi, nadobudni momčići, i gospođe s cekerima, i profesori, i liječnici, i hamali, sva ta gradska čeljad koja je u njemu osjećala vedri duh „mostarske liske“ i gospodina kojeg je „bio glas“ šarmera velike elegancije i otmjenosti na koju nije mogla pasti zemaljska prašina! 

Kad se rodio 1. VI. 1919., otac mu je Alija, imam Ćejvan Ćehajine džamije, lijepo ime nadio: Medmed. Ali, u Mostaru se svako ime mora intimizirati oblikom i akcentom: od rođenja do smrti zvali su ga – Meha! Tako ga je zvala i tetka mu Emina, Šantićevom pjesmom opjevana očeva sestra. Ponekad bi, začuđenim očima, promatrao rađanje kaligrafske ljepote ispod očevih prstiju, prvih likovnih dojmova koji su ispunjavali njegov rani horizont. U mostarskoj Gimnaziji sudbina je režirala susret učenika i profesora, Mehe i slikara Antuna Motike,  koji će u krhkom mladiću prozrijeti skriveni likovni talenat: trebalo ga je samo probuditi i školovati! Na samom kraju likovnog studija u Beogradu, diplomiravši u klasi prof. Petra Dobrovića, grad je bombardiran, i sama zgrada akademije - a profesor Dobrović je, nenadano, od infarkta, prešao u drugi svijet! O tom će slučaju ostati dublji trag u kulturnoj historiji i po Krležinom fragmentu Dvenika iz 1942., pod naslovom „Na grobu Petra Dobrovića“. 

Meha Sefić: The Old Bridge, 1969.

Nekoliko mjeseci kasnije, 1941., Meha Sefić je u Zagrebu: predano produbljava osvojene spoznaje slikarskog umijeća i upoznaje autore likovnih čarolija - K. Hegedušića, Lj. Babića, M. Tartagliu i O. Mujadžića. A onda su se, u tom muklom vremenu, 21-godišnjem umjetniku Juga, otvorila druga vrata – u svijet muzike - kao zaklona i uklona od Pavelićevog političkog prokletstva. 

Tom vremenu niko od nas probuđenih mladića nije, naravno, bio „živim svjedokom“, pa smo sve priče o Mehi prihvaćali kao legende što su ga iz „davnine“ dopratile  u mostarski zavičaj: Veliki slikar je u predživotu bio zvijezda zabavne muzike, šansonjer, super-star naših malih naroda,komu Ivo Robić još nije bio ni do koljena! Od  ranih 40. do ranih 50. godina, kaže jedna leksikografska natuknica, „bio je jedan od najslušanijih pjevača zabavne glazbe“, a nastupao je na koncertima i radiju, u kafanama i noćnim barovima. Autor je muzike a nerijetko i tekstova niza ondašnjih hitova, poput Lotosova cvijeta, Serenade Mostaru, Na bijelom žalu plavog mora itd. Snimio je više 

gramofonskih ploča. U Mostar se vratio 1952. i okrenuo posvećenoj samoći umjetnika. 

                                  Meha Sefić: Kujundžiluk

Likovnu fascinaciju Mehe Sefića usmjeravala je potraga za odgovorom na duboka pitanja naše svrhovitosti i našeg položaja u svijetu. Akademik Nikola Kovač, čini nam se, najbliži je jedinstvenom određenju Sefićevog likovnog postupka u gradnji slike. On kaže da Sefić „u svojoj filozofiji života polazi od uvjerenja da je priroda cjelovita i dovršena, a da je čovjek pozvan da pronađe i utvrdi mjeru stvari, da dokuči njihovu suštinu – a da ne naruši sveopštu harmoniju.“ U toj potrazi za suštinom, „Sefićev koncept slike kao uostalom i njegov likovni rukopis, uočljivi su i prepoznatljivi podjednako na pejzažima, mrtvim prirodama, cvijeću i na portretima: svuda je likovna masa oblikovana kao kontrast bjelini prostora, svuda su naznačeni detalji koji lebde u obilju svjetlosti skrivajući i pronalazeći  svoj pravi i potpuni lik.“ Taj majstor koji slika bjelinu, mostarsku  svjetlost koja je i Andrića jednom probudila prije sabaha („a još mu nije bio vakat“) – živio je ovdje s nama do 2. VI. 1988., uradio ono što mu je bilo „upisano“ i vratio se, kao svaki genijem vođen umjetnik, na svoju zijezdu, u svoj zavičaj. Ne zaboravljamo, jer su njegove slike, ovdje i u svijetu, u muzejima i galerijama, neporecivi jamci postojanja Grada Mostara, poput Neretve i njezinog Starog mosta.

AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 1. 2016., str. 14-15