Velimir Veljo Milošević
(Verići kraj Peći, 15. II. 1937. - Sarajevo, 21. XI. 2004.
Ibrahim Kajan
LJUBAVNA PJESMA DOMOVINI..
Knjiga Ovo je Balkan draga Velimira Miloševića[1] objelodanjena je u povodu desete obljetnice pjesnikove smrti, a izdanje je nevladine organizacije Gariwo, u Sarajevu 2014. godine. Riječ je o izboru koji čine tri samosvojne knjige: Ovo je Balkan draga, Preko srušenog mosta i Pasternak na Mojmilu. Uokvirena je uvodnim esejima Neprebol pjevanja Miodraga Živanovića i Knjiga srušene duše Gradimira Gojera. Tako komponirana knjiga zasigurno će imponirati starim i novim čitateljima. Bit će – kratko rečeno - snažnim impulsom obnovi sjećanja na samog autora ali i, što je važnije, novim uvidom u pjesničko djelo visokog dosega u bosansko-hercegovačkoj književnosti koje se ni na kakav način ne može zaobići. Velimir Milošević je, nije jedanput rečeno, neponovljiv i svoj, s pjesničkim djelom magijskog, gotovo ritualnog govora koji se jednostavno ne može ponoviti. Njegov govor je zapamćen po svojevrsnom panteizmu, ljubavnoj ozarenosti, po svjetlosti i svetkovinama, po koloritnim bojama, po zvukovima. Na neki čudan način, njegovo poetsko utemeljenje izraslo iz same humanističke supstance, nije pokleknulo ni u danu kad se iznad sarajevskog Jevrejskog groblja bog Mars zaputio prema Gradu. Pjesnik, kaže Vojo Vujanović u svojoj odličnoj knjizi o Velimiru Miloševiću, prokuljalom ratu nije mogao zatvoriti vrata. Pjesnik za razliku od onih koji misle da muze šute kad pucaju topovi – brani se pred barbarizmom jedinim što ima – Perom i Tintom. Ta njegova odbrana, ta njegova višeznačna zbirka o barbarizmu, u historiji bh. književnosti predstavlja bez imalo sumnje jedno od najizuzetnijih oblikovanih umjetnina riječima. Pjesničko jezgro Velimira Miloševića zna, čini mi se, samo za jednu jedinu temu, jer što je god diktiralo njegovo biće – o rijeci, o zemlji, o ratu, o hljebu i nožu, o sokolu i sokolaru, o dragoj i o djeci koja negdje plaču - u ispisu se konstituiralo u jedinstvenu, beskraju, ljubavnu pjesmu! U njoj nedostaje samo svjetlosti i ozarenja iz njegovih prijeratnih pjesama.
Izvor ovog nepresušnog toka, ove poetske rijeke koja poznaje sve raznovrsnosti svog oblika od gorske pjenušavosti do razlivenosti i bonace pri utoku -
samoreferencijalnim se refleksom određuje humusom velikog pamćenja i mudrosti: posjeduje očuđeni prostor bajke u kojem princip Zla nikad neće pobijediti princip Dobra. To arhajsko prapočelo prepoznaje se i tamo gdje se ne imenuje, nego akustički pribiva u trajnoj melodiji, u kajdi, u čudesnoj metričkoj kajdi najstarijih slavenskih lirskih metričkih stopa (vrlo čestih sedmereca i osmeraca), pretežno u distisima, tercinama i katrenima… Ovo je moja zemlja U zemlji moja kuća U kući moja bajka U bajci moja draga Oko nje moja deca Ovo je moja zemlja Međutim, Pasternak na Mojmilu, savršene četverodijelne arhitekture, u cjelini je ispisan u strogim oblicima soneta. Miloševićev stih posjeduje, kao u rijetko kojeg drugog pjesnika, gotovo savršenu melodioznost, zanatsku savršenost gnomskog obilježja, a i jedno i drugo je, također, porijeklom iz potonulih zemljopisnih prostora oralnih, epskih južnoslavenskih zemalja koja, kao naslijeđe isije i poneku davno arhiviranu staroslavensku riječ, pa prosijana i izbačena na porš, bljesne poput krhotine razbijenog i zaboravljenog zrcala… Tako se,a na toj osnovi, prelamaju i pjesničke slike: uranjuju jedna u drugu, pa utisućenih unutarnjih slika (po igrivom sistemu babuški kojima nema kraja!) – čineći zapravo nevjerojatnu vertikalu vremenitosti oko koje se vrte historijski i nehistorijski blokovi čovjekovih drama postojanja: srednjovjekovnih sokolara, hajdučkih bandi koji na proplanku čekaju historijsku zgodu, Ferdinandove šetnje i najnovijeg slamanja i lomljena kostiju u stopama Gavrila Principa. Susreti kataklizmičkih historijskih sekvenci sami po sebi ne bi izazvali nikakav lirski iskaz, ali u historiji je „kuća“ i u kući „draga“: iz te nužnosti, iz ojađene zemlje, iz humusa odbrane vlastitog bića koje „tijelom zaklanja svoju ljubav“ – izlijeću poetske sentence koje svojim ironijskim podtekstom produhovljuju i osnažuju pjesnikov kritički koncept historije i njezine igre: Ovo je Balkan, draga! Da, s pravom je primjećeno i podvučeno
da ovdje Balkan nije (samo) toponim, nego metafora! Miloševićev pjesnički govor
na tragu je proročkog (prepoznaje se u pjesničkim tekstovima u kojima biće
diktira tekst, tekstovima koje je Cvitan nekoć označio poezijom semantičkog
subjektiviteta – u kojima značenje diktira biće),
Gruvaju negde topovi / Ne čujem ali osećam – / Drhturiš u mom naručju / Ne boj se tiha ne boj se / Telom te svojim zaklanjam / Okrenut prema strahoti _ _ _ _ Gruvaju negde topovi / Ne čujem ali osećam – / Strahom te svojim zaklanjam / Nije to ništa ljubavi / Samo se nismo trebali / U ovo doba roditi.
U „ratnom pjesništvu“, kako pokazuje i prethodni primjer, jezik je
„doslovno takav“, komunikativni, dnevni, eksplicitni – ali, zaogrnut
doživljenom historijskom zbiljom, dobiva drugi, smrtonosni pokrov
pod kojim se odvija strašna drama čovjekova opstanka: riječi,
smrznute strahom – kao u paradoksu - sagorijevaju u težnji koju
riječ nosi od početka svijeta: ne samo božanskog Budi nego i
ljudskog Opstani! Posvemašnje gubljenje i mrvljenje ljudskog lika
, u „onoj mojmilovskoj“ budućnosti – kao povratak u gluhu prošlost,
u predgovorno stanje, u krik - sublimirana u „Leleku“ u središnjem
dijelu Ovo je Balkan draga, kao predvorje ponovnom sabiranje u
hajdegerovskoj „negaciji negacijom“ (dr. Bajtal), a interpretiranoj
po „narodnoj“ bliskosti – bio bi to prostor „bosanskog inata“ i
mogućeg porijekla jednog od elemenata „čuda bosanskog otpora“.
Čitanje Miloševićevih „ratnih pjesama danas“ – nakon poplave
psuedopatriotskih knjiga poezije – uvjerava me da još uvijek ima
nade, da još uvijek Dobro pobjeđuje Zlo, da bajke zaista nose
najveće istine a da su pjesance, krhke i fluidne, u najboljih pjes
nika, proročki govori koji se
ispunjavaju.
[1] Velimir Milošević: Ovo je Balkan draga, Gariwo, Sarajevo, 2014.
Esej o Miloševićevoj knjizi sam pročitao na promociji knjige Ovo je Balkan draga, u Foajeu Narodnog pozorišta u Sarajevu,, u sklopu Dana Velimira Miloševića 21. X 2015.
Drugi dan:
21.10.2014., utorak u 12 h
Promocija trilogije Ovo je Balkan draga, Velimir Milošević, Gariwo, 2014.
foaje Narodnog pozorišta Sarajevo
Promotori:
Ibrahim Kajan, književnik
Miodrag Živanović, filozof
Vojislav Vujanović, književnik i kritičar
Amir Brka, književnik
Gradimir Gojer, književnik i reditelj
Moderator: Svetlana Broz
Treći dan:
22.10.2014., srijeda u 17 h
Okrugli sto
O književnom i sveukupnom djelu Velimira Velje Miloševića
Ovalna dvorana Gradskog vijeća Grada Sarajeva
Učestvuju književnici, književni kritičari, filozofi i novinari, poznavaoci djela Velimira Velje Milloševića
Moderator: Gradimir Gojer, književnik i reditelj
Uvodna riječ: Vojislav Vujanović, književnik i kritičar
Učestvuju:
Ibrahim Kajan, Bisera Alikadić, Sead Trhulj, Amir Brka, Nihad Agić, Ibrahim Spahić, Jasmin Agić, Ivan Kordić, Predrag Šurkalović i Sead Trhulj
Nema komentara:
Objavi komentar