Kajan: BJE LI PIJETAO

 

Ilustracija priče Bje li pijetao iz Studentskog lista, Zagreb,  29. III. 1972

• Ibrahim Kajan

       BJE LI PIJETAO

 

Jedva napomena:

Ovu sam  priču prvi put objavio u zagrebačkom Studentskom listu 20. veljače 1972., str. 17. , prije pola stoljeća i kusur. U jezgrovitom obliku, ispričala mi ju je kao svoj vlastiti doživljaj iz rane mladosti, majka moje rahmetli supruge Smaile, Zuhra Kadribašić, rođ. Selmanović  (Pljevlja, 1916. – Zagreb, 2004.). Ova je vlasnica motiva, a ja naracije. Njoj je, neka se zna, i posvećujem – jer priče ne bi bilo, da nije bilo majke Zuhre, Zvijezde Danice.  U Zagrebu, 19. III. 2023. Autor.

 

Hajiz-efendija sjedi na šiltetu, a knjiga mu u krilu:

- Ova je priča govor jedne žene. Priča o ženi i ljudima u zelenu.

Gdje je god, nek joj je lahak i miran san.

 

...Jednog jutra svi su pogledali u basamke što se penju nevjestinoj odaji. Začuđeno: šta je, ne pomalja se odozgora, bolesna li je?

Džuvegija joj negdje u Turskoj, s karavanom; djeveri bi gore, ali stid ih; svi su u halvatu, ne govore, ne romore.

- Ja ću - kaza najmlađa iz plemena Karamehmedova, te se uhvati basamaka, bojažljivo.

Gledaju je, napeti.

Vrata škripnu: nestade iza njih.

Djeveri, mater, nestrpljivi, nu iz odaje ni šuma; neki strah polahko ulazi u njih, a ni sami ne znaju šta je to, otkuda...  Čudo se neko zbilo - vjeruju.

Kada su se najmanje nadali, iz odaje izađe kao kreč blijeda Nadžiba, siđe ukručena, ne pogleda ih. pa se uputi .svojoj odaji.

- Nešto se desilo - rekli su djeveri.

- Nešto se strašno dogodilo... - pisnula je majka Kararnehmedova utonuvši vrat dublje u hladnu svitu okovratnika stambolske anterije; Oči mladica samo se ukopaše u grki sjaj što se rasu s almasa poredanih po njezinim finim, oknivenim prstima, dok je, njišući se, nestajala u čistu prostoru abdesthane.

U kući se nije kuhalo, a noću se nije moglo zaspati.

Vrata nevjestine odaje sada bjehu veća tajna od nje same, unutra.

Prođoše dva dana, a osvanu treći.

Najmlađa Karamehmedovićka, Nadžiba, zašuška dimijama među braćom: ode k nevjesti.

Osluškivali su, ali ništa.

Bje tišina i strah koji se peo uza stub. hrptenjače..

Čekali su rješenje i svojega brata: rješenje bi moglo doći prije, a brat kasnije i to bi bilo bolje. Ako se ovo odulji, puče bruka!

O Višnji, neka se ne čuje da je nešto grdno palo u staru lozu Karamehmedovu! Je li šejtan došao po svoje? Višnji, sačuvaj nas riječi mahale...

Okrenu se ključ u bravi! Vide:.Nadžiba stoji pred vratima - zaključaje ih. Stoji na vrhu basamaka, pa reče: D r ž i t e! - a oni uhvatiše ključ, zapanjeni, poredani u polukrugu.

Nadžiba: Braćo, bojte se.

Nadžiba: Sama je, a nije sama.

I ode u svoju odaju, s očima u nebu:

O Višnji, Gospodaru Svjetova,

tako mi meleka koji se šalju neprekidno

te tako mi onih koji donose zakone

poslanicima

te koji rastavtjaju istinu od neistine

te koji daju pouku

opravdanje ili opomenu

Zaista će se dogoditi ono čime ste upozoreni

- Sudnji dan.

Pa kada se zvijezde ugase

i kada se nebo rastvori

i kada se brda smrve

i kada se poslanicima odredi

saznat ćete svu istinitost

Za koji dan se  odgađalo

Recite

Za dan odluke

A tko će ti reći šta je dan odluke...

O Višnji, Gospodaru Svjetova,

daj joj svoju milost!

Više nije vidjela nebo. Gore bje samo suhi tavan. Drhtala je Nadžiba od silna zorta. Od riječi nevjestinih koje je izmamila. Nadžiba leži i u uhu joj ječi svaki izgovoreni glas:

Budna li si, o nevjesto? – pitala ju je.

Nevjesta je bila budna i netremice gledala u pedalj šare na jorganu.

-        Bolesna li si, nevjesto?

Pogledala ju je. Nadžiba je ustuknula od duboka staha zatrpana u crnim ženinim očima. Pritisnula srce rukom, sjela do nje.

- Nevjesto - prošapće Nadžiba nježno i prigrli je.

Dugo su šutjele.

Smrkavalo se, vani.

- Kaži mi, o nevo. Kaži mi, srcu olakšaj.

- Nadžiba, mila kćeri Karamehmedova. Nešto se dešava, a ja, luda, ne bih znala šta je to i čijom li je voljom. Kćeri Karamehmedova!

- TO,  šta je.

Onda je rekla:

- To bje .kukurijekanje prvoga pijetla. Čula sam ga kao što tebe sada čujem dok dišeš. Potom, to bje prvi glas, glas našega mujezina… Allahu ekber, enne ešhedu Muhammeddin... Sestro mojega muža - znaš već… Sabah, a još bez abdesta! Zatim se sve odvijalo munjevito... Bože, zakasnila - zborila sam trčeći sniježnim sokacima dok su mi papuče langarale na vršcima prstiju. Bilo je bijelo od snijega i nebeskog svjetla... Ne, nikoga nijesam vidjela na sokacima...

Odjedanput. pred mnom je izronila džamija. Sva su svijetla upaljena u njoj.

O veliki Bože!

Unišla sam, a da i ne pogledah okolo - ni jedne kundure, ni jedne nanule ne spazih na ulazu. O Bože. Zakoraknula sam i stala, zgromljena.

Neki ljudi su bili unutra, u svilenim odorama, u zelenim, pod sjajnirn turbanima.

A moje papuče su ispale iz ruku na pod. Od njihove lupe svi se okrenuse k meni, grdna pogleda, mila moja.

Oprosti mi Bože. Osvrnuh se, okrenuh - pojurih natrag, opčinjena.

Trčala sam, trčala i - kao da je grorn vrisnuo baš među ovim rukama. stala sam ukopana: s minareta je zazvao glas mujezinov ...Allah je veliki. Allah je jedini Bog... Muhamed je njegov

poslanik ...dođite na spas!

S ab a h.

P i j e t a o.

Vidim ljude pospane kako izlaze iz kapija i koko se nitko ne obazire na mene, bosu u snijegu.

Nijesam se vratila, Pred lice Boga Jedinoga.

Legla sam i ne mogu više ustati.

O kćeri Kavamehmedova. Prije nego se moj muž vrati, Junuz, brat tvoj, ja ću preseliti na bolji svijet od ovoga. .

Uzmi ključ od odaje. lziđi, ostavi me. Ostavi me samu...

O Gospodaru Svjetova, daj joj svoju milost.

 

Hafiz-efendija sklopi žute listove knjige. Ljudi okolo niega ni riječi ne prozboriše. Ustadoše  i razminuše jedan pored drugoga.

Svaki za svojom dovom.