25. tra 2022.

U ŠVEDSKOJ, S ALIJOM ISAKOVIĆEM

 

Alija Isaković 

1932 - 1997.



Pisano uz 6. godišnjicu smrti Alije Isakovića, prisjećanje 

U ŠVEDSKOJ, S ALIJOM ISAKOVIĆEM

 

Piše: Ibrahim Kajan

 

 

Između 9. i 15. svibnja 1995. (baš je tako Alija, slavenskim nazivljem imenovao mjesece u bosanskom jeziku), obojica smo bili gosti Bošnjačke islamske zajednice u Stockholmu, a naš je dolazak organizirao čovjek pun volje i duha, dr. Asim Alibegović. Nakon prve švedske noći, osvanuo je (10. V.) - Kurban bajram. Švedski su Bošnjaci željeli da im se u najsvečanijem danu, za razliku možda od svih dotad provedenih bajrama, obrate njihovi intelektualci. U prostorijama Islamske zajednice, uz Isakovića, najuvaženijeg među gostima, na temu Kultura i rat, govorili su Njegova ekselencija Izet Serdarević, bosanski ambasador, dr. Ramiz Zupčević, dr. Midhad Medić i dr. Izet Muratspahić  - suradnici Slavističkog instituta u Uppsali, a najposlije, i ja sam dodao nekoliko riječi svoga iskustva iz Hrvatske. Vrlo su nadahnuto govorili i urednici mladog stockolmskog bosanskog glasila - Glasa BiH, Ferko Šantić i Sejo Košević.

Isaković nije govorio o svom književnom radu. Ni o svojim dramama, ni o pripovijetkama, ni o izuzetnim putopisima. Govorio je o bosanskom jeziku, o pravu na njegovo povijesni ime, govorio je o intelektualcima koji su gotovo bez izuzetka prvi put neraskidivi dio svojega naroda, govorio je tiho i naizgled "ravno" i "monotono", ali se ispod te govorne pokožice, ispod tog izgovorenog leksičkog epiderma, osjećala silina snažne odluke da se svijetu pridoda svjedočenje o našem postojanju i našem neporecivom pravu na postojanje.

Dan kasnije smo, uz mladog, uljuđenog imama Mustafu ef. Šetkića, posjetili Ambasadu Bosne i Hercegovine, njezine prve ljude, ambasadora g. Serdarevića i konzula g. Subašića Nisam ni slutio da ću jednu od, tu napravljenih fotografija, kasnije objaviti u Behar Journalu, i iznad koje će pisati: Umro je Alija Isaković. Vidim tu fotografiju: Alija u fotelji, naslonjen na lakat lijeve ruke. Na stolu je poslužena bajrarnska hurmašica.

Dana 12. svibnja, dr. Alibegović je priredio potpuno iznenađenje: u krcatoj, golemoj dvorani Storahoerssalen, sjedeći između nas dvojice, Alije i mene, obratio se publici:

„Doveo sam vam dvojicu bošnjačkih književnika - jednog "nešto starijeg" i jednog "nešto mlađeg", rekao je punoj dvorani ljudi dr. Alibegović… pa je potekla  dijaloška rijeka koja se, zato što je morala, zaustavila nakon punih 90 minuta. Pitanja su dodavali i ljudi iz publike… Rat, stradanje, krv djece, izbjeglištvo, zatiranje naroda, organiziranje naroda, temeljne vrijednosti, bošnjačke institucije, Islamska zajednica, Bošnjački sabor; Biserje, Pravopis bosanskog jezika, dijaspora. ..Hoćemo li preživjeti? Hoćemo, jer smo tako odlučili svojim srcima!... - dvorana se ponekad tresla od pljeska, ponekad uvlačila u dubinu svake pojedinačne tjeskobe, u tamnu nesagledivu sudbonosnu crtu iza koje, činilo se, nema nikakva dobra.

U 13-og , u neradnu subotu, suradnici spomenuta upsalskoga Slavističkog instituta, odvezli su nas u taj čuveni grad i u njegovo slavno Sveučilište. Tamo smo Alija i ja osjetili toplinu prijateljskog stiska ruku akademika Svena Gusstavsona i njegovih suradnika, vidjeli smo njihov radost pred paketom bosanskih knjiga koje smo nosili iz zagrebačkog Preporoda.

Gusstavson je jedan od svjetski glasovitih slavista. Pita "bi li Bošnjake smetalo, ako svoje novo, popravljeno i dopunjeno izdanje Srpsko-hrvatsko-švedskog rječnika, nazove Bosansko-srpsko-hrvatsko-švedski rječnik.

Bošnjaci kažu svom prijatelju, da im ne bi smetalo, naravno, ako bi vrijedni akademik uz melem dodao i mehlem, uz sem i osim, uz januar i siječanj, uz bezbjednost i sigurnost. A, bezbeli i uz kafu i kavu - ono bez čega se vala u Bosni ne more - kahvu!" Uostalom, dodao je Alija u nastavku razgovora uz objed kojim nas je počastio domaćin, razlika između hrvatskog i srpskog ima upravo onoliko koliko između bosanskog i hrvatskog, i srpskog i bosanskog... Radilo se, ako ćemo pretjerivati, do najviše četiri posto leksike.. .".

Dok smo s Gusstavssonom prelazili preko površi predivnog uppsalskoga parka, s Opservatorijem u pozadini, Alija mu reče: U svom romanu Pobuna materije spominjem ovaj opservatorij koji je jedini na svijetu mogao registrirati potres...i gle čudne sudbine! Tek ga sad, u zbilji, i vidjeh.

Preko lica mu se razvukao osmijeh, u njega tako rijedak i tako dječijem nalik. I sada vidim taj osmijeh. I još jedan, viđen u stockholmskom hotelu "gdje odsjedaju nobelovci", u koji nas je posljednjeg dana boravka u Švedskoj, "kao buduće laureate", počastio kahvom dobri dr. Asim Alibegović. Ali, o razlozima koji su ga izmamili, reći ću vam nekom drugom, vedrijom zgodom. Možda onom kad se ponovno okupimo oko njegovih sabranih djela, pa govoreći o njima, zaronimo i u žive kontekste iz kojih je ono izranjalo, oblikovalo se, izlazilo ukoričeno i pokazivalo se svijetu. Pokazivalo se poput duha koji nas podstiče da ne posustanemo, ne sjednemo i sve pozaboravimo, nego da , ustanemo i krenemo, jer, kaže jedna poslovica, više vidi onaj koji hoda, nego . onaj koji sjedi.

 

A VRIJEME, KAKO BUDE PROTJECALO...

A vrijeme, kako bude protjecalo, sve će više ubličavati i postajati jasniji ukupan trud, ukupno djelo koje je Bošnjacima i Bosni ostavio Alija Isaković.

I meni, njegovom suvremeniku, usprkos činjenici da sam vrlo prilježno pročitavao što bih objavio, pa sam u zagrebačkom Vjesniku bio u prilici i prikazati tri njegova djela (Zbornik Hasanaginica, novele Taj čovjek i roman Pobuna materije), a u Preporodu organizirati i njegovo predavanje 1994., ipak je ostalo niz nepročitanih  stranica i nejasnih značenja koje, sada je očito, trajno isijavaju neporecivu poruku o nužnosti samopoštovanja vlastitog identiteta.

 

NUR (Danska), br. 34, god. 3, april 2003, str, 28

 


Nema komentara:

Objavi komentar

STRATIŠTE BOŠNJAKA KOJI GRIJEHA NEMAJU

STRATIŠTE BOŠNJAKA KOJI GRIJEHA NEMAJU   Recenzija neobjavljene knjige dr. Ibrahima Kajana Napisao: akademik prof. dr. Emir Ramić Knjiga ...