26. tra 2022.

DNEVNIK TJEDNA I. KAJANA, Hrvatski radio, 1991.

 

Ibrahim Kajan


DNEVNIK TJEDNA

Prvi program Zagrebačkog studija Hrvatskog radija; urednica Mirjana

Rakela; 17. srpnja 1991. godine

 

Četvrtak, 11. srpnja 1991.

Kada su bombardirali London, u noćnim se barovima glazba nije zaustavljala. Onaj tko nije dodirnut zlom, o njemu samo razmišlja i tuguje. Pa  evo, i ja s Leylom i Smailom, idem pogledati edukativni film, pun humora i komičnih situacija.

Paradoks je zaista potpun: ni stotinu kilometara od Zagreba ginu mladi ljudi pred naletom četnika, a mi, Bože blagi - smijuljimo se Teškom danu gospodina Oskara, video-filmu o lijepom vladanju! Svega smo svjesni i još uvijek potreseni susretom s Ninom Milasom, sinom moje sestre (Nađe) iz Mostara.  Susretom u vojarni, u Jastrebarskom.

A sada, gledaj! - okruženi prijateljima, nasmijani, puni lijepih riječi za autore filma, režisera Vindjakijevića i scenarista (Ivana) Kušana, ali i producenta Hilmiju Šabića.

Između brutalnosti i uljuđenosti hrvatske svakodnevice, čovjeku nije data mogućnost izbora - prisiljen je živjeti u obje stvarnosti.

Zalasakom sunca, ući ćemo u Novu hidžretsku godinu 1412. Svatko računa svoje vlastito vrijeme i utire ga u vječnost.

 

Petak, 12. srpnja 1991.

Razgovaram s gospodinom Kišom, i njegov glas pun važnosti odjekuje u telefonskoj slušalici. Dao mi je do znanja da ne očekujem pismeni odgovor na pisani zahtjev koji sam potpisao i uputio Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, akademiku Vlatku Pavletiću. Tražimo da primi delegaciju Kulturnog društva Muslimana "Preporod" iz Zagreba. A gospodin Kiš, šef kabineta, uporno ponavlja: "Već sam vam rekao da će vas primiti ministrova pomoćnica mr. Vesna Girardi Jurkić". Kažem gospodinu Kišu da ipak očekujemo prijem kod ministra, budući da je on i naš ministar kulture i prosvjete - a problema je već sasvim dovoljno da bi on morao ponešto doznati...

 

Subota, 13. VII. 1991.

Dr. Šemso Tanković pita hoćemo li sutra u Labin, gradić koji je u dobranoj mjeri izgrađen novcem i trudom bosanskih Muslimana - rudara, sirotinje radničke koja je "koristila" samo dvije dimenzije života: crnački radila i pila alkohol. Kroz labinski je rudnik dosad prošlo otprilike 18.000 Muslimana. Tek im je danas (zamislite) - na jedvite jade dopušteno od općinskih vlasti da otvore prostor za molitvu, da legaliziraju mjesto s kojeg će moći okretati svoje lice Svoritelju svjetova.

Obećao sam, ali me u kasni noćni sat prodrmao ulcus duodeni, ostavio u postelji sve do zore, mučaljiva i nepokretna.

 

Nedjelja, 14. VII.1991.

Danas je 20. obljetnica Makove smrti. Tu činjenicu ne bilježi nijedan ovdašnji pisac, nema nijedne bilješke u zagrebačkim novinama. Kao što (ovdje) nisu pisali za autorova života (sve do Kamenog spavača), tako vlada muk i nakon smrti.

Podjela Bosne, dvoličnosti - u tom pogledu - i hrvatskih i srpskih političara, tema je brojnih telefonskih poziva prijatelja. Ako Muslimani mogu i hoće biti "svjedoci pred povijesti veličine hrvatskog naroda", ako s njima "u političkom očaju vezuju u čvor svoje zelene zastave" - zar će lideri hrvatskog naroda zaista prokockati muslimansko povjerenje i pokazati skriveno lice i skrivene namjere koje vode samo u jednom pravcu: vode krvi do koljena?!

Sve je poput tmurna sna i zločeste dječje igre u kojoj se mijenja glavno za sporedno.

 

Ponedjeljak, 15. VII. 1991.

Ima jedno mjesto u Kur'anu Časnome koje govori o ljudima što se ne slažu s muslimanskim uvjerenjima, pa čak i onda kada to javno ne govore.

Ali oni se neće pomiriti s vama - kaže taj ajet citiran po sjećanju - sve dok vi ne postanete ono što su i oni.

Današnji Večernjak na izuzetno vidljivom mjestu, u upečatljivu okviru, objavljuje vijest kakvu dugo, dugo nismo mogli pročitati u novinama laičke države: Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman podijelio je zlatnike sa svojim likom braći i sestrama koje su izrodili Marija i Nezir Peco.

Zašto? Zato što su Emina i Emin, Edita i Elvira, kao i Evelin, Erika, Engin i Evgina - postali katolici primili prvi sakrament!

Uvečer sam na prvom sastanku (inicijativnog odbora) Crvenog polumjeseca, humanitarnog društva Merhamet. U ponoćne sate Cacan me vozi kući pričajući o događajima dana, o Natašinim prijevodima, o danu koji sviće bez ikakvih obećanja...

 

Utorak, 16. VII. 1991.

Članovi Glavnog odbora Preporoda, dr. Husein Džanić i dr. Čamdžić pričju mi o planiranom projektu s kojim bismo se mogli natjecati u Ministarstvu za znanost Republike Hrvatske. Spominjemo, kao usput, da ministar (za znanost) dr. Muftić možda više ne želi bili ministrom i da će dati ostavku. A razlog? Zbog pokrštavanja djece, podjele Bosne...

 

Srijeda, 17. VII. 1991.

Kratki radni susret s Icom Voljevicom i g-đom (Mersijom) Omanović. Radujemo se pristiglim službenim žigovima Kulturnog drušvta Muslimana. A ja se posebno radujem raspoloženju Ice Voljevice. Mada je u 70. godini, sudjelovanje u stvaranju Društva potpuno ga je podmladilo i ispunilo zanosom pjesnika u mladim danima. Slavni Grga, dragi čovjek.

Radost stvaranja i pridodavanja svijetu najboljeg što napravimo u životu, geslo je koje smo zabilježili nevidljivom i neizbrisivom tintom u svojim srcima. Jedino se tako može odazvati Poslanikovu hadisu - da je najbolji onaj čovjek koji pomaže drugima.

 



Izvor:

Ibrahim Kajan: ZAVOĐENJE MUSLIMANA (Budi svoj!)

Naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 36-38

Nema komentara:

Objavi komentar

Hakija Karić ŠEST (ANTI)RATNIH

  Hakija Karić ŠEST (ANTI)RATNIH Sekundarne oči OČI Pune zemlje Gledaše iznenađeno U mjesečevu sjenku Koja je plovila Tinjskim vrbacima OČI ...