2. srp 2021.

SEAD HUSIC O KAJANOVOJ KNJIZI NAKON POTOPA

 


Odgonetanje sepstva

(Ibrahim Kajan, Nakon potopa, Shura publikacije, Opatija, 2021)

Piše: Sead Husić


Ibrahim Kajan spada među one autore koji su se gotovo u svim književnim formama pronalazili tokom višedecenijskog rada. Kajanu nije stran ni esej ni putopis, ni roman ni dramski tekst, tako i tekstovi koje je pisao o drugim autorima (piscima, historičarima, slikarima i sl.). Najmanje se oprobao, da tako kažem, u poetskoj formi, s obzirom na njegov senzibilitet prema stihu i potencijal, koji je, bez imalo sumnje, ostao nedovoljno iskorišten. Na koncu, Kajan se prvi put u književnosti javio poezijom[1], a da nije svoj lirski iskaz stavio ad acta govori i knjiga pod naslovom Nakon potopa, u kojoj je sublimirana prethodna teza o Kajanovu poetskom senzibilitetu. Postavlja se pitanje otkuda sada se Ibrahim Kajan javlja jednom poetskom knjigom i šta bi to, na koncu, moglo “novo” donijeti u njegovom književnom radu. Koliko god bio banalan odgovor, usuđujem se kazati da se ovdje javlja lirski subjekt – sasvim sreo – kako to i sam u zadnjoj pjesmi zaključuje s onim iskustvom koje nije bilo moguće u ranijim knjigama poezije. Odmah pri objavljivanju prvih pjesničkih knjiga književna kritika se najvećim djelom prema tom pjesništvu odnosila afirmativno te njegovoj lirici pripisivala nježnu mudrost, odredivši je bogobojaznom i čovjekoljubivom, koja se najviše realizira u kontekstu islamske vizije svijeta.[2]



Knjiga Nakon potopa određena je sljedećim ciklusima: “Sveto janje”, “Nakon potopa”, “Daleko putovanje” i “Zalazak sunca”. Ovi ciklusi predstavljaju poetsku cjelinu, ali se mogu na istoj komunikativnoj ravni iščitavati i zasebno. Zapravo, pjesma “Bezmjesni”, kojom Kajan otvara ovu knjigu, problematizira identitet, ne banalizirajući ga našom općom svakodnevnicom, dok u zadnjoj pjesmi, “Sada sam zreo čovjek”, pitanje identiteta postavlja u jednu drugu stvarnosnu dimenziju – na drugi kraj raja, zapisuje Kajan. U svojim najnovijim stihovima, koji su, usput rečeno, pisani u zadnjih petnaest godina, Ibrahim Kajan se naslanja na poetičnost zavičaja u najširem smislu te riječi.[3] Drukčije kazano, Kajan ovdje korespondira sa vlastitim zavičajem – humskom zemljom – precima uklesanim u kamenu, u stihu, zapitan nad njihovom, odnosno vlastitom sudbinom. Naime, ovu poetiku, što ne iznenađuje, budući da je autor kroz svoj dosadašnji rad pokazao veliki afinitet prema našoj bližoj i daljoj povijesti, determinizira duboka čežnja za vlastitom kulturnom tradicijom – i književnom i neknjiževnom – te Kajanov lirski supstrat određen je hijeropoviješću pa u ovoj poetici imamo čitav spektar koji je određen biblijskim, tj. kur’anskim motivima. Prije svega, duboko propitujući vlastiti zavičaj i egzistencijalnu pustoš našeg čovjeka, Kajan ne zaboravlja prvi grijeh počinjen na zemlji – Kabil ubija Habila, što će reći da su Ademovi sinovi i danas u istom kolopletu koji ih, čitajući Kajanovu poeziju, određuje do vlastite srži. Zapravo, sve vrijeme se Kajan (po)vraća vlastitoj kući, koja je određena historijskim mijenama, tj. kuće su u domovini, naime, razvaline u humskoj zemlji, veli lirski subjekt. Pišući o domu i porušenim kućama, Kajan ispisuje novu osjećajnost, razumijevajući vlastitu ekskomunikaciju te time se motiv doma, kao nezaobilaznog elementa Kajanove poetike, pokazuje dramatičnim u biću samog povratnika. Ključnim za razumijevanje poetike Ibrahima Kajana pokazuje se motiv surguna kroz koji lirski subjekt prelama vlastitu egzistencijalnu dramu i time redefiniše svoj odnos prema domu ili kući. Naime, kao što je pisao u svojim prvim pjesničkim knjigama o kući, koju danju gradi, a noću poruši, kod Kajana se i u ovoj knjizi osjeća rubna / izgnanička pozicija kojom se kreira poetike čežnje kako za vlastitim domom tako i za konačnim smirajem.

Pišući o svojim precima Kajan piše o Ibrahimu, sinu Stipanovom, sinu Vlkovom, sinu cara zmijskog, ne nudeći odgovore u jednom monolitnom kontekstu nego, prije će biti da je tako, preci i zavičaj Ibrahima Kajana u ovoj poeziji ogledaju se u svim onim historijskim mijenama i egzistenicijalnoj pustoši tako što Kajan postavlja čovjeka i njegovu sudbinu u prvi plan. Drukčije kazano, duboko zagledan u prošlost, autor nam u svom lirskom habitusu detektuje sudbinu čovjeka, naravno, time i zajednice kojoj čovjek pripada kroz dramu vlastitog bića. Kajanov jezik istodobno pripada i kulturi Istoka i Zapada budući da su ovdje ravnopravni i melek i anđeo i ljubav koja je, pjesnik će zabilježiti, “stara poput zida jeruzalemskog”. Pišući iz vlastite pozicije, koja je određena geografijom, granicom sopstvenog tijela, književnom tradicijom, Kajan prepliće svoju zavičajnost sa zavičajnošću svijeta tako što se naslanja i na druge književne tradicije (tradiciju Istoka) ali korespondira i sa Musom Ćazimom Ćatićem, čiji život u istoimenoj pjesmi postaje “povijesni” dokument zemlje i vremena u kojem je Ćatić živio, bijavši doveden do roba i ludila. Kroz primjer ove pjesme uočava se nepoznata historija, tj. pjesma postaje alternativnom poviješću u kojoj je uloga pisca tada (kao da je danas bolje stanje!) bila rubna i beznačajna, odnosno oni pisci koji nisu odgovarali ideološko-političkim potrebama bivaju dovedeni do ruba vlastite egzistencije.

Nadalje, građa ove poezije u najvećem svom dijelu je, bez sumnje, prošlost koju Kajan detektuje i istodobno reinterpretira. Zapravo, ova knjiga otpočinje bezmjesnim toposom, ako se ovako može kazati, jer je Kajanov topos u pravom, eshatološkom smislu, determiniziran prelaskom s druge strane stvarnosti na drugi kraj raja. Naravno, u tom prevazilaženju vlastitog sepstva lirski subjekt je sve vrijeme u svom iskazu i na granici svijeta / ova ali i žanra. To je uvjetovano, naravno, lirskim iskazom koji je u ovom slučaju najvećim dijelom narativiziran. U svojim prvim pjesničkim knjigama Ibrahim Kajan nije bio sklon previše narativnom postupku, tj. hermetičnost njegove poetike, čini mi se, uvjetovana je u tom periodu nekim neknjiževnim odnosima i kontekstima. Narativizacija lirskog iskaza u ovoj knjizi je sasvim opravdana i valjana – tim postupkom često bivamo uvedeni u prostor mita i historije u kojem Kajan propituje uzrok i posljedicu bdijući nad jamom vlastitog bića. Zapravo, mit i historija u poeziji Ibrahima Kajana više se realiziraju kao alegorija, kao potraga za vlastitim bićem, kao odgonetanje i razumijevanje vlastite drame negoli historije kao takve. Ibrahim Kajan, zapravo, kao što je primijetio Nikola Kovač, interiorizira raznolike sadržaje svijeta oblikujući ih prema svom unutarnjem glasu.[4]  Koliko god da je autoru najvećim dijelom prototekst (ako ga shvatimo u najširem smislu) kulturna prošlost humske zemlje, to se, s druge strane, ne pokazuje definitivnim. Zapravo, kulturna prošlost humske zemlje pokazuje se poticajnim za istraživanje i preplitanje istih ili sličnih motiva koje Kajan, kroz dramu vlastitog iskustva, pretače u stihove. Kada Kajan piše o Nabukodonozoru i njegovom brutalnom odnosu prema onima koji su u njegovoj “milosti”, on piše o onome što će se desiti, što se desilo, a to je govor Miralema Medanovića iz Sanskog Mosta: Prvi dan u peć su bacili petnaestero djece, od onih najmlađih… / One koji su se previše otimali, na Ahiret su odmah poslali. / Uza sebe, majka bi dijete grabila / uz krik koji niko ne može opisati / Može samo nacrtati njegovu razornu bezglasnost.

Knjiga Nakon potopa Ibrahima Kajana sublimira one motive na koje nailazimo u njegovim prvim poetskim knjigama te u tom kontekstu autor ispisuje stihove metapoetički intonirane u ruhu nove osjećajnosti i iskustva. Duboko određen različitim tradicijskim iskustvima i obrascima, Kajanova poetička opsesija biva prožeta različitim reminiscencama koje svoje utočište imaju s obiju strana stvarnosti – i zavičajni prostor kao topos vlastitog odgonetanja u kojem se čovjek, govorimo li jezikom Ibrahima Kajana, može nadati jedino blagosti miholjskog ljeta i metafizički prostor – kao topos vlastite zrelosti, spasenja, utjehe i nade.

Sead HUSIĆ


[1] Prva Kajanova pjesnička knjiga pod naslovom Arabija ljubavi objavljena je 1967. godine.

[2]V. Elbisa Ustamujić, ‘’Predgovor’’, u: Ibrahim Kajan, Melek; Enes Kišević, Ljubavna harfa, Preporod, Sarajevo, 2002., str. 7-23.

[3] Pišući o poeziji Ibrahima Kajana, Zilhad Ključanin uočava motive orijentalnog i zavičajnog, pripisujući orijentalnom pobožan karakter, što je u vremenu kada su objavljivane prve pjesničke knjige Ibrahima Kajana smatralo se subverzivnim u odnosu na vladajuću poetiku. V. Zilhad Ključanin, Orijentalno i zavičajno u poezija Ibrahima Kajana, u: http://kajankajan.blogspot.com/2011/10/orijentalno-i-zavicajno-u-poezljl.html, (dostupno: oktobar 2020).

[4] V. Akademik Kovač, Kajan govor pretvara u slike začuđujuće ljepote, u: https://kajankajan.blogspot.com/2013/05/akademik-kovac-kajan-govor-pretvara-u.html, (dostupno: oktobar 2020).

Nema komentara:

Objavi komentar

SEAD HUSIC O KAJANOVOJ KNJIZI NAKON POTOPA

  Odgonetanje sepstva (Ibrahim Kajan,  Nakon potopa , Shura publikacije, Opatija, 2021) Piše: Sead Husić Ibrahim Kajan spada među one autore...