Mirsad Emirhafizović
snimak sa izložbe otvorene 3. III. 2017., Vinil Gallery, Sarajevo
Zapis o slikama Mirsada Emirhafizovića
Napisao: dr. Ibrahim Kajan
Igra duha
Nedavno mi je predloženo da
recenziram rukopisnu knjigu koja se bavi psihologijom
umjetnosti jednog našeg poznatog profesora. Profesorovo me djelo osnažilo u
pomisli, mada takvo nešto izravno i nedvosmisleno ne tvrdi, da sublimirani
izraz svijeta koji nazivamo umjetninom, svoje najdublje korijenje ima u našem
neprozirnom prostoru jezgra, u našem nesvjesnom, kako ga imenuju
psihoanalitičari. Drugim riječima: umjetnina je diktat „disciplinirane mašte“, emitiran
iz samog središta našega bića. Toj „mašti u realizaciji“ cilj je u igri duha, a ne uvijek i nužno u
artificijelnoj, kanoniziranoj „uglađenosti“ i svodivosti u akademski
odškolovano slikarstvo. Izraz diktiranog djela gotovo redovito odlikuje
jednostavnost i iskrenost, i jedna vrsta empatije spram „izabranom svijetu“ u
kojem je autorova duša sretna.
Učinilo mi se da bih baš
tim riječima, mogao započeti slovo na
otvaranju izložbe slika Mirsada Emirhafizovića,
Emotivni svijet
Mirsadova tematska i
motivska izbirljivost najčešće se zaustavlja na arhitekturi, urbanim pejzažima
i inačicama zatečene „drevnosti“ u susretu sa suvremenošću - koju je zatekao na
početku „svoga svijeta“, kada je prvi put otvorio oči. Taj svijet je porijeklom – iz vremenskih
relacija, koji posreduje ljepotu patine i onog Musinog pojma ljudske žudnje za
„smislim ljepote“. Tehnika akvarela odaje autora i kaže da ga historijski odbir motiva nije zanimao
kao povijest, nego kao emotivna energija osobnog identiteta što
ga snažno povezuje s drugim ljudima i sviješću vlastitog vremena. Većina slika
koje sam vidio – motivi su iz Sarajeva, prepoznatljivi i poetski, lebdeće oaze
koje pokušava zadržati da slučajno negdje ne odbjegnu!
Mirsad Emirhafizović bitnim
smatra da kistom konstituira svoj akvarel temom iz zbiljne baštine, uranjajući
ga u bljeskove obojenih polja koja se stalno ulijevaju jedno u drugi, ili ga zakriva
u sfumato zastore dvojne prirode – stvarne
poput utisućenih kišnih kapi ili podizanja pramenja izmaglica u kojima se
stvarnost pozicionira između zemlje i neba. Istodobno se mogu otčitati u kao
govor simbola i metafora kojima se bave i estetičke i psihoanalitičke škole vezane
za ključne termine mimesisa i homo ludensa.
Paradoks: lirsko u povijesnom
Pred akvarelima i akrilicima Mirsada
Emirhafizovića, bila bi ludost analizirati sliku i rastvarati je na „simbole i
arhetipove“, osobito kad većina slika, poput ciklusa sarajevskih motiva ili skupine
sakralnih objekata i mostova, nose jedan promatrački paradoks: zajedničku
pojavnost i lirskog i povijesnog! Lirsko kao osjećanje, kao obilježje našeg
jezgra, priljubljeno je uz „opipljivu historiju“ priče, mitosa, dakle epskog likovnog
diskursa. Čini ih motivski niz likovnih realizacija označenih kao „stare bosanske
kuće“, „baščaršijski sebilj s dućanima i sivim prolaznicima“, „sarajevske i
mostarske ćuprije“, „počiteljske tvrđe“,
s džamijama i crkvama, paviljonima i ružičnjacima, arhitekturom koja jest tu, ali koja je
ugasila svoja epska vrela, no ipak živa, možda drukčija, u svakom slučaju
voljena!
Dakle, kad biste me pitali
da u najkraćem kažem svoj dojam o slikama Mirsada Emirhafizovića, vjerovatno
bih rekao nekako ovako: Slike Mirsada Emirhafizovića su emotivni katalog,
intimni topografski raspored koji konstituira svijet u kojem se njegova duša
osjeća najudobnije. To je svijet priče. U njoj autor ispovijeda svoje biće „u
trećem licu“. Možda će neko reći da su to hiže, hramovi i zidine u kojima smo i
mi, u davnoj davnini, dok bijasmo dobri
krstjani, u njima glavu svoje pred križarskim vojnama zaklonili… Možda će
reći pa zazvučati poput konačnog iskaza:
Naše je mjesto poput Atlantide, za koje misle da je netragom potonulo, ali
– evo vidiš, Mirsad Emirhafizović kaže – nije i neće.
Žeđ za ljepotom
Ako nas to zanima, onda je
Huizingov duh homo ludensa, ono što
trebamo slijediti, kao što slijedi svaki onaj koji se pokorava diktatu svog
vlastitog bića, ne pitajući se je li to umjetnina prvog ranga ili je to duboko
osobni prilog svijetu koji nam je darovan. Umjetnik ostvaruje sebe uvijek po
istom principu. Princip je utemeljio i
ostvario naš predak u Altamiri, lansirajući fantastičnog a ipak stvarnog bizona
dolazećim vremenima. Zašto? Samo iz jednog jedinog razloga: da zadovolji žeđ svog
jezgra za ljepotom.
U Mostaru, 14. II. 2017.
Dr. Ibrahim Kajan
Nema komentara:
Objavi komentar