OBLIK BOŠNJAČKOG NACIONALIZMA KOJI BI „SVOJATAO SVE ZA SEBE, A NIŠTA ZA DRUGE“ NE POSTOJI

Anketa: Bošnjaci i nacionalizam sedmičnog lista "Stav"

Dr. sc. Ibrahim Kajan, umirovljeni profesor Fakulteta humanističkih nauka u Mostaru

Isuviše je rijetka „glasnost“ u bošnjačkom kolektivitetu, promatrajući ga u ukupnom kontekstu bh. društva, posebice akademska i intelektualna riječ, da bih mogao reći kako redovito i tragično izostaje. Oni koji iznose svoje slobodne, promišljene i kritičke stavove, reagirajući na pitanja koja ulaze u sklop „nacionalnog interesa“ (izuzimajući političare i teologe koji su se u politiku umiješali),  pojedinci su izbrojivi na prste jedne ruke. Ako postoji neka proizvodnja „bošnjačkog nacionalizma“, a ne postoji, onda je on „prepoznat“ u drugim nacionalizmima „koji za sebe žele sve“ i „koji utvrđuju mjere za drugog“.

Ako se opirete, kao što se prvi put desilo još prije rata, da se, npr., u školama izučava Njegošev „Gorski vijenac“ ili Mažuranićev ep „Smrt Smail-age Čengića“, onda se taj otpor tretira(o) „bošnjačkim nacionalizmom“. Međutim, u školske programe evropskih škola ne može ući ništa što vrijeđa osjećanja drugih i drukčijih, što je i pedagoški i civilizacijski standard. Mogu li i trebaju li onda Bošnjaci biti izuzetni iz tog prava i iz tog standarda? Ne mogu. I neće.

Kad se političaru omakne floskula naslijeđena iz nacionalističkih politika tuđeg „historijskog prava na Bosnu i Hercegovinu“, pa kaže da je „Stolac hrvatski nacionalni prostor“ – što bi takav stav trebao značiti? Nije li to vrhunac nacionalističkog nasilja i  prvorazredno kršenje ustavnog načela o suverenosti svakog naroda na svakom pedlju države? Nijedan bošnjački odgovor na takav izazov, osim nasilja, laži i svojatanja prava samo za sebe – ne bi bio nacionalistički.

Na ove „konkretizirane paradigme“ iz prostora kulture i politike, u najkraćem je naznačeno i „viđenje o bošnjačkom nacionalizmu“ – koji  nema, niti je imao, ni desničarskih političkih partija, niti ima pokreta za ekskluzivnim (bošnjačkim) entitetom ili, kakvih ima u BiH – državom. Nasuprot tome – bošnjački domoljubni diskurs redovito govori o prostoru za sve i suživotu sa svima. Oblik bošnjačkog nacionalizma koji  bi „svojatao sve za sebe, a ništa za druge“ ne postoji - čak ni u situaciji, kada su sve okolne države ukinule svoje druge narode kao konstitutivne, proglasivši samo sebe jedinom i temeljnom nacijom. U BiH nikad i ništa se ne smije uraditi na račun drugog naroda.  

STAV, br. 105, god. III, Sarajevo, 9. 3. 2017.

INTIMISTIČKI, JEDNOSTAVNO I ISKRENO

Mirsad Emirhafizović

snimak sa izložbe otvorene 3. III. 2017., Vinil Gallery, Sarajevo

Zapis o slikama Mirsada Emirhafizovića

Napisao: dr. Ibrahim Kajan

Igra duha

Nedavno mi je predloženo da recenziram rukopisnu knjigu koja se bavi psihologijom umjetnosti jednog našeg poznatog profesora. Profesorovo me djelo osnažilo u pomisli, mada takvo nešto izravno i nedvosmisleno ne tvrdi, da sublimirani izraz svijeta koji nazivamo umjetninom, svoje najdublje korijenje ima u našem neprozirnom prostoru jezgra, u našem nesvjesnom, kako ga imenuju psihoanalitičari. Drugim riječima: umjetnina je diktat „disciplinirane mašte“,  emitiran  iz samog središta našega bića. Toj „mašti u realizaciji“ cilj je u igri duha, a ne uvijek i nužno u artificijelnoj, kanoniziranoj „uglađenosti“ i svodivosti u akademski odškolovano slikarstvo. Izraz diktiranog djela gotovo redovito odlikuje jednostavnost i iskrenost, i jedna vrsta empatije spram „izabranom svijetu“ u kojem je autorova duša sretna.

Učinilo mi se da bih baš tim riječima, mogao započeti  slovo na otvaranju izložbe slika Mirsada Emirhafizovića,

Emotivni svijet

Mirsadova tematska i motivska izbirljivost najčešće se zaustavlja na arhitekturi, urbanim pejzažima i inačicama zatečene „drevnosti“ u susretu sa suvremenošću - koju je zatekao na početku „svoga svijeta“, kada je prvi put otvorio oči.   Taj svijet je porijeklom – iz vremenskih relacija, koji posreduje ljepotu patine i onog Musinog pojma ljudske žudnje za „smislim ljepote“. Tehnika akvarela odaje autora i kaže da ga historijski odbir motiva nije zanimao kao povijest, nego kao emotivna energija osobnog identiteta što ga snažno povezuje s drugim ljudima i sviješću vlastitog vremena. Većina slika koje sam vidio – motivi su iz Sarajeva, prepoznatljivi i poetski, lebdeće oaze koje pokušava zadržati da slučajno negdje ne odbjegnu! 

Mirsad Emirhafizović bitnim smatra da kistom konstituira svoj akvarel temom iz zbiljne baštine, uranjajući ga u bljeskove obojenih polja koja se stalno ulijevaju jedno u drugi, ili ga zakriva u sfumato zastore dvojne prirode – stvarne poput utisućenih kišnih kapi ili podizanja pramenja izmaglica u kojima se stvarnost pozicionira između zemlje i neba. Istodobno se mogu otčitati u kao govor simbola i metafora kojima se bave i estetičke i psihoanalitičke škole vezane za ključne termine mimesisa i homo ludensa.

Paradoks: lirsko u povijesnom

Pred  akvarelima i akrilicima Mirsada Emirhafizovića, bila bi ludost analizirati sliku i rastvarati je na „simbole i arhetipove“, osobito kad većina slika, poput ciklusa sarajevskih motiva ili skupine sakralnih objekata i mostova, nose jedan promatrački paradoks: zajedničku pojavnost i lirskog i povijesnog! Lirsko kao osjećanje, kao obilježje našeg jezgra, priljubljeno je uz „opipljivu historiju“ priče, mitosa, dakle epskog likovnog diskursa. Čini ih motivski niz likovnih realizacija označenih kao „stare bosanske kuće“, „baščaršijski sebilj s dućanima i sivim prolaznicima“, „sarajevske i mostarske ćuprije“, „počiteljske tvrđe“,  s džamijama i crkvama, paviljonima i ružičnjacima,  arhitekturom koja jest tu, ali koja je ugasila svoja epska vrela, no ipak živa, možda drukčija, u svakom slučaju voljena!

Dakle, kad biste me pitali da u najkraćem kažem svoj dojam o slikama Mirsada Emirhafizovića, vjerovatno bih rekao nekako ovako: Slike Mirsada Emirhafizovića su emotivni katalog, intimni topografski raspored koji konstituira svijet u kojem se njegova duša osjeća najudobnije. To je svijet priče. U njoj autor ispovijeda svoje biće „u trećem licu“. Možda će neko reći da su to hiže, hramovi i zidine u kojima smo i mi, u davnoj davnini, dok bijasmo dobri krstjani, u njima glavu svoje pred križarskim vojnama zaklonili… Možda će reći pa zazvučati poput konačnog iskaza:  Naše je mjesto poput Atlantide, za koje misle da je netragom potonulo, ali – evo vidiš, Mirsad Emirhafizović kaže – nije i neće.

Žeđ za ljepotom

Ako nas to zanima, onda je Huizingov duh homo ludensa, ono što trebamo slijediti, kao što slijedi svaki onaj koji se pokorava diktatu svog vlastitog bića, ne pitajući se je li to umjetnina prvog ranga ili je to duboko osobni prilog svijetu koji nam je darovan. Umjetnik ostvaruje sebe uvijek po istom principu.  Princip je utemeljio i ostvario naš predak u Altamiri, lansirajući fantastičnog a ipak stvarnog bizona dolazećim vremenima. Zašto? Samo iz jednog jedinog razloga: da zadovolji žeđ svog jezgra za ljepotom.

U Mostaru, 14. II. 2017.                                                             Dr. Ibrahim Kajan

JOURNEY TO BLAGAJ / KOLAKOVIĆS' HOUSE, FAMILY JANNAH (PARADISE)

 KOLAKOVIĆS' HOUSE, detail

Author: Ibrahim Kajan
Translator: Amina Imami

In these wild grasses and bewildering vegetation - the luxury and beauty of one family home, Kolaković house, was destroyed,  where life flourished since 1685, when it was built – till 1993 – war year, when the artillery targeted it and repeatedly hit it with devastating grenades. Inside the sharp, barb-like brambles, one can see parts of the dead walls of the house and ruins that surrond it.

But, it will again be at the same place, on the river, as it was declared a national monument and any time soon it will again - reconstructed - show us what kind of beauty it used to be.

Almost every family generation added their own touch, enlarged it, and ennobled it. Owners carried on their family memory and in addition to that mentioned year of construction, the builder was mentioned, their ancestor, the Blagaj kadi that signed writings as Seid Mehmed Kolagi. One interpretor of historical record on construction beieves the house was built by Imam kadi  Ismail Kolaković in 1738, and the second interpretor of the same text believes this year should be "read" as 1835.

The beneficial influence of Islam on the architecture of the family home and expanding complex of houses around it, left a productive trace even on Kolaković's - immersion of the building into the natural environment, enriching it, and decorating it. The house has two levels.

The house is in the garden that surrounds and is nestled the Buna which flows alongside it. In the courtyard there is summer kitchen, saddler's room, and a guesthouse . There is also a fountain, as well as a rose garden.

Rooms are divided - for housing (living rooms and gazebos) and the common room (living room on the ground floor and in the attic upstairs). Home furniture is usually built in (bedslothes compartment, closets, pantries) or placed against the walls, like a settee seating. They slept on mattresses that are in the morning ready to be put into the compartment. Little hammam, home bathroom, is also built in. The house is built in carved wood, with motifs of flowers, arabesques or prints of names of God's prophets and their companions. Or proverbs. Wooden works in Kolaković's house are considered the most beautiful carved wooden works of art decorated  houses, even outside of Blagaj.

Kolaković house today

South facade of the upper floor is airy and almost entirely made of wood, playful, with windows protected with wooden slats ! In the house, in addition to wood, could be seen stone decorations. One decorated the arch over the front door and the other space above the fireplace in the great guest chamber Veliki ćošak.

It was all there - and it will be again!

DA, NIJE NAS BAŠ NI TUĐMAN MOGAO OCRNITI

Dnevnik "Svila i krv"

(klikni na sliku)

Nikad se nisam mogao duže zadržati u članstvu ni društvenih ni političkih stranaka. Ali, to nikako ne znači da nisam s nekima od njih dijelio svoju sudbinu govoreći i radeći ono što je odgovaralo mojoj prirodi i istodobno moglo biti korisno drugima. Dugo nisam ni znao da postoji knjiga Osmana Brke SDA – Ljudi i događaji u političkom pokretu Bošnjaka, da mi je jednom ne spomenu ambiciozni Stočanin Zlatko Hadžiomerović… Naiđoh u njoj i na sljedeće redove:

Početkom jula 1994. godine, Zajednica ogranaka Evrope je u Štutgardu održala treći po redu seminar za svoje aktiviste, te za aktiviste „Merhameta“, „Preporoda“, MOS-a i drugih asocijacija koje okupljaju Bošnjake. Na seminaru smo govorili: član Predsjedništva BiH dr. Ejup Ganić, prof. dr. Ismet Grbo, Teufik Velagić, Ibrahim Kajan, Irfan Ljevaković, Dževad Šaldić i Osman Brka.[1]

(…) Međutim, pozitivno efekti Prve Skupštine SDA u Zagrebu su bili izuzetno važni i korisni. Zasjenili su naprijed navedene negativne prozivke Tuđmanovog odnosa prema Bošnjacima kao naroda i BiH kao države. Na Skupštini se najviše govorilo o stanju i perspektivama  BiH. Utjecajne ličnosti – Šemso Tanković, Salim Šabić, Dževad Šaldić, književnik Ibrahim Kajan, te Ševko ef. Omerbašić su politički veoma zrelo, primjereno izuzetno teškoj, složenoj, a za naš narod presudnoj historijskoj situaciji, govorili da se Bošnjaci u Hrvatskoj patriotski odnose prema hrvatskoj državi, što se dokazalo konkretnim i neposrednim angažiranjem Bošnjaka u redovima Hrvatske vojske u kojoj su mnogi za Hrvatsku dali najvrjednije što su imali – svoje živote. Isticali su da je i bošnjačka krv pala za odbranu Hrvatske, ali da za razliku od opozicije, politički lideri vladajuće HDZ u Hrvatskoj izbjegavaju govoriti o „našem velikom doprinosu odbrani Hrvatske“, te da je jedan od važnih razloga zbog kojih mi Bošnjaci trebamo imati svog predstavnika u Saboru.[2]

---

[1] Brka, Osman: Ljudi i događaji u političkom pokretu Bošnjaka, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo 2007., str. 274

[2] Isto, str. 346