KLAN PORODICE ŠARIĆ

 Šarića kuća u Stocu 

Upamćeni su po trajnim dobrima plemenitih namjera

Historija iz zasjede – Serhatlije na Hercegovini

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Historijska zamjena jednog modela vladanja drugim, novim, gotovo  je redovno nasilno a istodobno i surovo ocrnjavanja i odbacivanje svega što je stari model u sebi sadržavao. 

Serhatske porodice lokalnih vladara, poredane po graničnom rubu "neprijateljskog svijeta", za zaštitu i bezbrižnost "unutrašnje Bosne" osmanske uprave, zasigurno su neprocjenjive i neusporedive. U povezivanju niti potrgane bosanske povijesti, iznenade vas ponekad bliski susreti sa „živom povijesti“, „preživjelim potomcima“ od kojih samo sretni i spretni žive na svojoj baštini, generalno otuđenoj ili silom državi „dobrovoljno darovanoj“ i muzealiziranoj. 

Porodićne moći

U gradu Stocu, „najljepšem poslije Mostara“, u kojem su 1993. spržili sve što na „tursko podsjeća“ a stolačkim „muslimanskim pukom“ logore u Ljubuškom, Galebi i Dretelju dupkom napunili – susreli smo Šariće, potomke prve patricijske porodice kapetana tog graničnog kadiluka međunarodnog položaja i značaja – moćnika prve polovice 18. stoljeća.  

U dubokoj su sjenci razvikanih Rizvanbegovića, vitalnijih i častohlepne vlasti žedniji, a toj požudi tragovi vode sve do suvremenih dana. Klanovske bitke „porodične moći“ prošlosti, svršavale su pobjedom porodice što se na maču istaknula ili se, barem po jednom članu, samom sultanu približila. 

Prvi poznati kapetan serhata što se dodirivao s Dubrovačkom Republikom, bio je Osmanaga, otac sinova Ismail-kapetana, Ali-bega, Jašar-bega i Sulejman-bega. Pisani dokumenti, poput Osmanaginih pisama Dubrovčanima 25. VII 1729., i sačuvanim odgovorima 28. IX 1729., pa još jednim iz 1730., osnažuju važnost stolačkog kapetana budno praćena iz same Porte. A iza Portinih Visokih vrata, na najtajnovitijih dužnosti samog vrha države, sin je Osmanagin, Ali-beg. Ali-beg, karakulak, šef tajne policije koja, za sultana, prati samo jednu osobu: velikog vezira. 

Dubrovačke intervencije, znamenite po upornosti, nerijetko su baš tom, „Ali-begovom vezom“, povoljno rješavane. O spašavanje svojih državljanja iz ropstva tripolitanskog vladara Ahmeda Barbijera, sultanova vazala, Dubrovčani izvještavaju 10. V 1745. Ali-begova brata u Stocu, Ismaila, koji je već od 1731. uz oca, obnašao i kapetansku dužnost.  Po živim vezama s Dubrovnikom, pismima i izvještajima, Ismail -kapetan zrači odgovornom osobom, koga sudbina upravljanja pograničnim prostorom ne ostavlja ni jednog trenutka bez nevolje. Početkom njegova vladanja, Stolac je zadesila pošast kuge. Zatvaranje pograničnih prijelaza i obaveznih boravaka u lazaretima, Ismail-kapetan pokušava ublažiti pismom Ragužanima od 29. 12. 1731.: „Ako budete pitali za bolest: doslika je iz našeg Stoca izašlo veće od 300 mrtvaca. A sadara svaki dan izlazu po 4 do 5 mrtvaca, a mi hvala Bogu doslika živimo zdravo.“ 

Mučni sporovi

Slijedili su mučni sporovi s trebinjskim kapetanima oko nadleštva nad pravom ubiranja carine  nad stonskom slanicom i prijelaznim klancima, što je završilo procesima pred ljubinjskim kadijom, a Ismail-kapetan iz spora izašao „kratkih rukava“. 

Najburnije razdoblje je, puno dubrovačkih pritužbi na janičarske baše na granici, započeto janičarskom pobunom u Mostaru 1748., zbog nameta bosanskog vezira Ali-paše Hećimovića. Na stolačko-dubrovačkoj granici turska se vlast nije gotovo ni osjećala. Nasilje nad dubrovačkim podanicima je bilo svakodnevno. Među najvećim nasilnicima „proslavili“ su se braća Bojičići, Mahmud-baša i Ali-baša iz Popova Polja. Prelazili su na dubrovačko područje, dolazeći do pred sami Knežev dvor, potežući mačeve na mirne ljude i pucajući iz pušaka. Vlada Republike zulmućare je prijavljivala Jašar-begu Šariću, kapetanovu bratu,  šefu svih janjičara-baša. Nasilju nije bilo kraja. To je najvjerovatnije bio razlog razrješenju braće Šarića s funkcija kapetana, kadije i janjičarskog baše stolačkog kadiluka. Klan Šarića zamijenio je klan Rizvanbegovića. Upamćeni su po trajnim dobrima plemenitih namjera.

Serhatski modeli porodičnih " stubova države" osmanskog doba davno su nestali, mada su se oblicima nepotizma - znali „ukazati“ i kasnije, sve do najnovijih vremena, sebičnim, tajkunskim garniturama „begovskog porijekla“.

AVAZ, prilog SEDMICA, 11. 6. 2016., str. 14-15