GABELA, OD ROBOVA DO PRLIĆEVIH LOGORA

Gabela - Mletački Lav sv. Marka

Historija iz zasjede  - Žig patnje našeg vremena

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Ako ni „Trojine ruine“ na gorju turskog Hiserlika nisu pouzdana istina o „sigurnom“ Homerovu gradu, onda su još manje virtualne  konture kojima je Robert Salinas Price prije 30 godina uvjeravao svijet vičući: Našao sam Troju u Hercegovini! Rasprostirući „mapu Troje“ po Gabeli, Salinas nije mogao pružiti, osim riječi, nijednog drugog dokaza. Ipak, razigrana mašta u Gabelu je tih godina privlačila suvremene nomade turista. Danas im nema ni traga. U međuvremenu, Gabela je označena, poput Dretelja, žigom patnje našega vremena.

Srednjovjekovno raspuće na razlivenoj Neretvi pet kilometara ispod Čapljine, Drijeva, imenom po nazivu jednog od malih neretvanskih brodica, bilo je bujno i živo poput drugih evropskih  trgovišta. U građi se nazivala portum Narenti i forum ili mercatum Narenti.  Prvi je put spomenuta 1186. u ugovoru srpskog velikog župana Nemanje s Dubrovnikom, kojim se jamči Ragužanima sloboda trgovanja u Drijevima. U vlasti je bosanskih banova od 1326., s prekidom od 1357. do 1382., kad ponovno postaje ono što će ostati stoljećima: vrata u Bosnu. Trgovišće se pružalo uz lijevu riječnu obalu „od Terzane, do sela Višića“. Neretvom su plovili manji brodovi: još se vide željezne halke u zidini antičkog Mogorjela za koje su vezane. U Drijeva je stizala roba iz Venecije i Dubrovnika, gdje se osim soli, tržilo uljem, vinom, tkaninom, staklom, oružjem i luksuzom, te drvom, mesom, žitom, kožom, vunom, medom i sirom iz bosanske unutrašnosti. Da, i bosanskim robljem, otimanim i – najviše po Dubrovčanima – „plasiranim na tržište“. Danas tu nema ništa osim povijesnog imena i neljudske mrlje ozloglašene prodaje „živog mesa“. 

Nasuprot Drijevima, na desnoj obali, nakon tursko-mletačkog sraza 1448., nakon što je Drijeva planula, na brijegu je nicao stambeni dio trgovišta  s kamenim kućama mletačke i dubrovačke kolonije. I– carinarnicom, po kojoj je dobila talijansko ime: Gabela. 

Povijesno jezgro Gabele sačuvala je stara gravura iz 16. stoljeća. Na njoj, na toj gravuri, iz lijevoga kuta izlaze dva Neretvina kraka i odmah se spajaju ostavljajući iza sebe adu, pa kao široki jednotok, približivši se desnom obodu slike, u snažnu i iznenadnu luku zaobilazi brijeg, protičući oko njega i rubeći donju stranicu prizora. A na brijegu – u elipsastom ovalu izdižu se zidine dizane od g. 1477.  - turskog plijena i turskog vladanja. 

Na ulazu u stare zidine tvrđe, unutar koje se vide dijelovi džamijskog zida s mihrabom, dočekuje te skulptura Mletačkog lava. Prije nekoliko godina  muzealci su mu oljuštili s kamenog tijela stoljetnu patinu, pa blista na suncu poput upaljena srebra. Otkud ovdje lav države Sv. Marka? 

Gabela, mrtvi sokak zaborava... i pustoši

U iznenadnom i silovitom udaru g. 1694., Drijevu su preoteli Mlećani. Na gradske bedeme istakli su bajrake Sv. Marka, s likom onog lava. Potom su, preko mora, dovezi lavlju skulpturu, da snagom simbola govori o mletačkoj „vječnosti i nepobjedivosti“. Ali, „vječnost“ je trajala kratko: Požarevačkim mirom 1718., Gabela je vraćena turskoj upravi. Postala je  mjestom susreta na granici dviju moćnih imperija. 

Potom je počela tonuti u stoljetnu drijemež opće turske slabosti, do pukog marginaliziranja u „modernijim vremenima“. Više se niko, osim šutljivih historičara, nije sjećao slave tog mjesta u koji su tako rado slazili bosanski kraljevi. Iz tavorenja, činilo se, probudit će ga čudni Meksikanac, proglasivši ga Prijamovim gradom! Ali - ništa.

Ko je mogao i pomisliti da će Gabela postati mučilište, logor srpskih i poglavito bošnjačkih nesretnika? Godine 1993. predsjednik „HR Herceg-Bosne“, J. Prlić, u njoj je realizirao svoju ideju o koncentracionom logoru, umnoženoj u nizu malih mjesta fašističke tvorevine. Zlodjela činjena u njima, neopisiva su! Tadeusz Mazovietski je o tome brzo izvjestio UN, pa niko na svijetu ne može reći da nije znao kako je opak i monstruozan ljudski um i kakva je bila njegova paklena  praktična realizacija – u Gabeli, na istom onom drevnom mjestu gdje su „slobodom opijeni Dubrovčani“ prodavali ulovljeno bosansko meso. 

AVAZ, prilog SEDMICA 18. 6. 2016., str. 14-15