Zapis iz Varaždina
Dr. Ibrahim Kajan, © 2014.
U gradskoj jezgri starog hrvatskog prijestolnog grada
Varaždina, u Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, postoji neusporediva
galerije, zapravo muzej, i to – Muzej anđela koji je utemeljio i kojem je
vlasnik - slikar Željko Prstec. Galerijski ambijent je čarolija za sebe, a Edenski
vrt iza kuće, očuđeni je dio zemlje u Gradu duge kulturne tradicije koja, iz same
sebe pridodaje svijetu slikarstva još
ponešto osim suvremenog toka u likovnoj historiji…
Ne treba ni spominjati da su svi
žanrovi u umjetnostima - legitimni i ravnopravni! Akvareli Željka Prsteca,
baš kao i akrilici, jednostavni su i prozračni, naivni i mudri, ljupki i lepršavi. Oni podjednako
plijene pozornost i pučana i znalaca "elitnog" slikarstva... -
jednostavno, vole ih, svaki sa svojom kulturnom poputbinom (pa) i sa svojim
duhovnim svjetonazorom.
Otkuda to osjećanje (gotovo
ozarenosti!) u ljubitelja slikarske vještine, stilske neuobičajenosti i
doslovne autentičnosti nadahnute promatranjem Prstecevih platana, najčešće
rađenih u tehnikama akvarela i akrilika? Čini mi se da su presudni anđeli kao
dominantna tema njegovih slika i – poglavito - stilska čistoća baroknog usmjerenja.
Sadržajna snaga je u sažetosti, bliskosti i
kristalnoj jasnoći dvaju temeljnih simbola: anđela,
koji je „star“ koliko i prve ljudske
spoznaje o svijetu (pa ga spominju i akadski, i biblijski i kur'ânski tekstovi)
te simbola historijske vrijednosti (srednjovjekovni dvorci i zamkovi, crkvice i
kapelice). Anđeo slijeće ili oblijeće te
markacije; on ispisuje veliki značenjski konstrukt: spaja Božansku vertikalu s čovjekovim
konkretnim svijetom, s horizontalom. Prstec očito slijedi „dječju logiku“ predočavanja
astralnog, nevidljivog tijela anđela: anđeo je u lijetu, on nema svoju misao,
on je krilato biće čiste nevinosti koji „prenosi Božji naum“, posreduje između Stvoritelja svijeta i
ljudi koje je Bog načinio od blata. Anđeli su dakle predočeni na način kako ih
vide drevne pučke oči, posuđeni iz bajkovnih tekstura s ovlaš dodanim
zavodljivim likom Kupidona! Ponekad su to, ne jedan ili dva anđela, nego
zborovi - cijeli nebeski zastori meleka koje Bog spušta na zemlju, među ljude!
Usprkos temeljnoj likovnoj
transformaciji, usprkos čudesnoj autorskoj metamorfozi preuzetih predložaka iz
zbiljnog svijeta (dvorci i zamkovi poput Trakoščana, Tabora i drugih), oko
kojih „stražare“ Božji posrednici, mnogi ih doživljavaju i prihvaćaju kao signume
prepoznatog Zagorja (Varaždinštine), kao „zbilju prekrivenu snovitim licem bajke“, u kojima je,
ma koliko Prsteceve vizije bile univerzalne, i njegova konkretna, lijepa i
draga domovina.
Dobro je primijećeno u prethodnim
kritikama i osvrtima na slike Željka Prsteca da se onodobna baroknost, na ovodobnim
autorovim slikama, doima poput postmodernog
nanosa. Naravno, nije riječ o pukom
stilističkom „prepisivanju“. Postupak premještanja stilističke formacije, izveden je kao strukturalni citat. Citat, premješten iz jednog vremena u drugo
vrijeme, u drugi vremenski kontekst – nužno proizvodi i prelijavanje jednog značenja u drugo značenje,
isijava novi sjaj u novom povijesnom okviru.
Mada su slike u sakralnom tematskom
okrilju, one svojom svjetlošću, svojom bijelom duhovnošću, svojim plavim i
modrim zvjezdanim nebesima - šire radost i nude optimizam, nude zaboravljenu toplinu
izgubljenog zavičaja (djetinjstva) i jačaju uvjerenje da na svijetu ima više
dobra nego što ga naše oči mogu vidjeti!
Željko Prstec je rođen 8. srpnja 1950. godine u Varaždinu. Slikarska mu je biografija vrlo bogata i raznovrsna. Imao je 70-tak samostalnih i bezbroj zajedničkih likovnih izložbi, ilustrirao je dvadesetak knjiga, radio kao scenograf u varaždinskom kazalištu, oblikovao plakate, omote za CD, grafičke mape itd. Utemeljitelj je i autor prvog postava Muzeja anđela u Varaždinu, prvog takvog tematskog muzeja u našoj regiji. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
Mostar, u zoru 7. prosinca 2014.
Nema komentara:
Objavi komentar