KRALJICA BOSANSKA, JELENA GRUBA, PRVA I JEDINA

Priče o bosanskim vladarima (V.)

 

KRALJICA BOSANSKA, JELENA GRUBA, PRVA I JEDINA

 

Piše: dr. Ibrahim Kajan

 

Dok je bio živ bosanski kralj Dabiša Kotromanić, imala je samo naslov kraljice, bez vlasti i bez moći. Historija je poznaje kao kraljicu Jelenu koju je narod nazivao Grubom. Tim imenom nazivali su jake, stasite i odlučne žene. Igra sudbine učinila je ono što joj nije bilo suđeno ni po jednom zakonu dinastičke bosanske kraljevine kuće Koromanića: Bosanski joj je stanak dao vlast, uzdigao ju je mimo vladajuće kuće, uzvisio ju je i kao ženu, bez kompleksa i muške prepotencije koje ni dan danas ne manjka na ovome svijetu udešenom po muškom kroju.

 

 

Kraljica bosanska Jelena Gruba Kotromanić

 

Podsjetimo se: Dabiša je umro 5. septembra 1395., ostavivši Tvrtkovo naslijeđe u početnom destruiranju...  Svijet koji je opkoljavao Bosnu – vrio je u nemirima. Ugarski kralj Sigismund, osporen i u Budimu, kretao se prema Bobovcu da preuzme krunu „kako je bilo dogovoreno“. Bosanski velikaši nisu među Kotromanićima vidjeli novog suverena: Tvrtkov (vanbračni) sin Stjepan Ostoja im se nije sviđao, a Dabišin je sin jos bio premalen.

Ni nakon dva mjeseca nakon krave sahrane, svijet još nije znao što se dešava s bosanskim tronom, čiji je i čiji će biti. Hoće li na njemu sjedjeti tuđin ili će biti – po svemu – kralj bosanski? Vidi se zabilježen datum - 24. novembra 1395. – da tog dana kralj Sigismund jaše prema bosanskoj granici, da je već po poklisarima poslao povelje o postavljenjima na visoke pozicije Bošnjane koji pristaju uz uzurpatora. Ali, nasuprot njima bila je golema snaga velikih vojvoda bosanskih – Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Sandalja Hranica. te kneza Pavla Radinovića! Preko njih se neće moći ništa!

A onda je oper povijesni mrak pa iznenada zaiskri vijest iz Dubrovnika iz koje se jasno razabire da je Bosna dobila kralja, dapače – kraljicu! Vijeće umoljenih raspravljalo je 22. decembra 1395. Hoće li „bosanskoj kraljici poslati dohotke koje su primali raniji kraljevi bosanski, stonski i dmitrovski....“ Onda su opet, o istom, raspravljali 5. i 13. janura 1396, teško se odvajajući od peneza koji su pripadali bosanskom dobitku.

To znači da je Stanak predao vlast Jeleni Grubi, uručio joj krunu i žezlo u jedom od dana između 24. XI. i 22. XII. 1395. – i barem privremeno, riješio problem na uzvišenoj stolici. Najsnažniji akteri bosanske politike su uradili ono što su željeli: odstranili tuđina i neprijatelja od prijestolja, zadržali pa i povećali svoju moć, na prijstolje postavili nemoćnu fuguru kojoj će uvijek moći diktirati što treba raditi!

Podaci o vladanju kraljice Jelene svodivi su u najvećem broju na relaciji Bobovca i Dubrovnika. Povelje i dopisi, svečane i povjerljive deputacije – natezanje oko dohodaka, intervencije, podmićivanje Dubrovčana, uvođenje i ukidanje carina „tamo gdje nikad prije nisu bile“... sve unutar Bosne, a ništa iznav njezinih granica. Potpunu kontrolu imala su trojica spomenutih velmoža, neograničenih gospodara života i smrti u svojom golemim područjima – snažnijim nerijetko od samog Kraljevstva! Hrvoje je bio najistaknutiji, najveći manipulator krhkog prijestolja i male kraljice, a kad je poželio, pozivao je i Turke da oružjem „očiste teren“ njegovih interesa kojima nije bilo kraja ni konca. Kraljičin položaj je samo naizgled bio čvrst: međutim, svakog treba je mogla ostati bez krune, a to će se ubrzo i desiti... trebala je samo jedanput „stati na put“ nečijoj samovolji. Da, kraljica je to i uradila, jednom, pa i dvaput.

Prvo što zapažaju dokumenti starih arhiva jest nasilnost Sandalja Hranića u zahtjevu da Dubrovčani njemu, a ne Kruni, isplaćuju stonski i dmitrovski danak. Ne uspjevši, on otvara nove carine pred Stonom, koje „nikada nisu postojale“. On ih otvara, a kraljica ih ukida.

Prijetvorni Dubrovčani, da bi dobili „Nove zemlje“ (između Grada i stona), idu izokola pa interveniraju kod „kralja Sigismunda  da posreduje kod vojvode Hrvoja da utječe na Kraljicu“ – dijeleći bogate darove u benificijama, u zlatu i tkaninama i u živoj valuti, samo da dođu do svog cilja, da oduzmu od Bosne makar krpicu njezina suvereniteta. I kad te prijetvorne putanje nisu uspjele, o čemu nema opopljivih tragova, Dubrovački senat (iz vedra neba!) 13. maja 1397. raspravlja da pošalje izaslanstvo „novom bosanskom kralju“ (za kojeg oni znaju već od mjeseca marta, pa se brinu da o tom sazna i kraljica Jelena) – ili će, što je prevladalo, ipak poslati protovestijera Žoru kraljici i tražiti potvrdu povlastica....“ Ko je bio taj „bosanski kralj“, taj „regem Bossne“, nikad se nije saznalo! Kroz cijelu 1397. i prvu polovicu 1398. godinu nešto se opako zbivalo u Bosni, uključujući bježanja, migracije, organiziranje konvoja za supruge najistaknutijih velikaša prema Dubrovniku, Starigradu (Cavtatu), Stonu i Splitu. Šta se dešavalo, što krije povijesni mrak – ne zna se gotovo ništa. Osim, da je jednog dana nestalo kraljice Jelene Grube, nestalo je kao vladarke. Kako i u kojim okolnostima – ostala je velika tajna. Da je izabran novi bosanski kralj, vidljivo je iz zaključka dubrovačkog senata zapisanog u mjesecu maju 1398., „da se rektor i Malo vijeće mogu upustiti u pregovore s poslanicima (noviter creatum regem Bossinensem) Stjepana Ostoje...“, vanbračnog sina velikog kralja Tvrtka Prvog Kotromanića.

Vladanje Jelene Grube, kakvo god bilo, više je nego zanimljivo; govori posredno o Bošnjanima, njihovoj spremnosti uvažavanja i uzdizanja u najveće časti i dužnosti ne samo ženu, kao takvu, nego i djecu rođenu izvan braka koju su Kotromaniću izjednačavali u pravima kao i djecu rođenu u braku.

DIWAN (Luksemburg), br. 8, 2013.