Ibrahim Kajan: Katarina Kosača – posljednja večera
Piše: Vojislav Vujanović
Ukleta sudbina kraljice – prognanice, Katarine Kosače, predposljednje bosanske vladarke, toliko je intrigantna da pomalo čudi da već ranije stvaraoci svih profila nisu krenuli u gonetanje te njene ukletosti, gonetanje brojnih pitanja koja su ostala zamagljena, ili ih je samo vrijeme zamaglilo. Trebalo je, po svemu sudeći, da se doslute neke niti koje povezuju vrijeme sadašnje i vrijeme davno i da između njih uspostavi moguću korespodenciju, čijim se fluidom uzbunjuje svijest koja teško ostaje mirna ako se pred njom nalazi arsenal pitanja na koja ta svijest mora odgovoriti.
Ukleta sudbina kraljice – prognanice, Katarine Kosače, predposljednje bosanske vladarke, toliko je intrigantna da pomalo čudi da već ranije stvaraoci svih profila nisu krenuli u gonetanje te njene ukletosti, gonetanje brojnih pitanja koja su ostala zamagljena, ili ih je samo vrijeme zamaglilo. Trebalo je, po svemu sudeći, da se doslute neke niti koje povezuju vrijeme sadašnje i vrijeme davno i da između njih uspostavi moguću korespodenciju, čijim se fluidom uzbunjuje svijest koja teško ostaje mirna ako se pred njom nalazi arsenal pitanja na koja ta svijest mora odgovoriti.
Ibrahim Kajan, autor drame
To što neposredno intrigira ljudski um, jeste upravo pojam prognanika, supstrata čovjekove usudnosti ma o kojem se vremenu radilo, i ma na koji se način pojam prognanika manifestirao. Upravo preko tog pojma se i uspostavlja moguća komunikacija vremena ovog, i vremena davnog, vremena naše zlehudosti i vremena zlehudosti Katarine Kosače. Progonstvo je ljudska pečal, i ona se ničim ne može zatomiti, ona je vječna i sa istim kvantumom osjećanja poraza i ljudskog i same ljudskosti. Usud kraljice – prognanice u naše vrijeme poprima obrise sveopće ukletosti i pjesnička svijest, koja u sebi sažima i tvoračke potencije, ali potencije uzbunjenosti i emocionalnih potresa, morala je progovoriti. Na tome tragu presrećemo pjesnika Ibrahima Kajana i njegov pokušaj da odgovori bar na neka od pitanja koja se prepliću u sudbini Katarine Kosače i naše sopstvene sudbine koja se odziva na davnašnji zov vremena kada je Bosna «šaptom pala». Svoju je inspiraciju skoncentrisao na posljednje dane njenog patničkog života, onaj predvečernji suton pun mistike i poetskih zaziva. Njegova se junakinja ukazuje sa aurom tog sutona, aurom posljednjih svojih životnih trenutaka koje je, u završnim akordima svoje drame, na dostojan način svoga pjesničkg imena, u ritmu zagrcnutog stakata, preveo u svoj poetski rečitativ:
«Daleko svjetlo... u vrhu tunela. Idu prema meni moji dobri Bošnjani. Moj Toma, moj ljubljeni i moj dobri otac Šćepan... i Ahmed-paša Hercegović i moja princeza Katarina... i moj Ishak-beg, zjenica moje zemljice Bosne, moj Šimun. Brinem se za vas, dobri generale don Francisko. I za moju Paulu, dobri prema njoj...»
Riječi su se istrošile u samrtnom predvečerju, ostale su samo tačke, neispisani trag u beskonačju ljudskog usuda.
Ali ove riječi zvuče kao da je po nečemu i sam pjesnik prepoznao sebe, kao da ispisuje neki sopstveni imaginarni testament, neko imaginarno zavještenje svojoj poetski uobličenoj kraljici Katarini, mada sa ambicijom da je ispne na pozornicu.
Ma koliko se trudio, Ibrahim Kajan nije uspio izbjeći svoj urođeni uklon pjesničkom govoru i gotovo u svakoj ispisanoj replici, kao i u cjelovitoj strukturi, osjeća se mjera poetske nosivosti, govor se sklada u cjelinu po zakonitostima unutarnjeg poetskog osjećanja, zapravo, to poetsko osjećanje je arbitar u izboru jezičkih srdstava za ispisivanje storije i njihovo komponiranje u sintaksičke cjeline. U takvom kontekstu, dramsko biva uslovljeno onim što mu se, u stvari, protivi pa se dramska napetost više osjeća između samog htijenja i uobličenog iskaza. Drama se nadaje kao dvije monološke partiture, koje se prepliću, u tome se prepletu ostvaruje snaga međusobnog općenja, to općenje nema punu snagu dramskog agona u smislu gole akcije, dramski napon se osjeća u onom neizrečenom, prešućenom i u jednoj i u drugoj partituri, posebno u partituri koja pripada Kraljici. Njena partitura je satkana od neke vrste snatrenja iz koje se ona ne može probuditi, svijet oko sebe ona nema snage prihvatiti kao istinske realitete, za nju i njenu svijest ti realiteti i ne postoje, to se može doslutiti i iz nekih njenih replika, jedina prava stvarnost za nju jeste ono što se smješta u njeno snatrenje – daleki prostori Bosne, sve njene vrleti i sve ono što ona sama ne imenuje već što imenuje njen sugovornik. Ona prihvata sva ta imenovanja samo im predznak mijenja, odgoni surovosti koje izgovara don Francisko jer, jednostavno, ona na tu surovost ne odgovara, surovost ne može prodrijeti u njen san i zato će pisac drame njenog sugovornika, Don Franciska, prisiliti nekoliko puta da pita svoju sugovornicu da li ga ona sluša, da li ga uopće čuje. Ona čuje glas, ali odbacuje smisao koji taj glas donosi do njenih čula, presijeca mu tok do svijesti, i propušta samo ono što jeste Bosna ma kako formuliran njen supstancijalitet. U tome dijalogu ona prestaje biti kraljica, prestaje biti i sugovornik, ona je DOBRA (ova riječ gubi na svome znakovnom intenzitetu zbog česte upotrebe u svakodnevnom jeziku gdje je ona svedena na atributivnu funkciju i piše se malim slovom i, stoga, ako bih se usdio, smisao ovako ispisane ove riječi, u kontekstu koji pratimo, više se približava značenju riječi uzete iz islamskog konteksta «evliyya»). Njen je govor govor u poluglasu, ili, još bolje, u ehu koji dolazi iz nekih drugih sfera u kojima jedino ona prebiva i do kojih se niko ne može uspeti.
Na drugoj strani, partitura don Franciska jeste sublimat povijesne tragike Bosne, svedene u političke i politikantske parabole koje jednoj zemlji, mirnoj i ubogoj među svjetovima, nisu davali mira, zarivali svoje čeljusti u njeno pitomo biće, raskidali ga i činili je patnicom, a da ničim to nije zaslužila. Pisac i na te parabole reagira svojim pjesničkim vervom pa u njegov govor umeće poneke riječi koje zvuče prenaglašeno i neskladno. Don Francisko nije lik, on je paradigma političkih formulacija u koje je svođena sudbina Bosne, on rijetko dolazi do sopstvenog glasa u kojem bi se mogao prepoznati njegov individualitet. Čak i riječi za koje smo rekli da su prenaglašene jesu riječi čiji je on samo provodnik, njihov glasnogovornik. I, upravo kao takav, on oličava tragiku i samog trenutka u kojem je suočen sa Kraljicom, oličava, što smo već rekli, tragiku bosanske povijesti. Njegov je lik uopćena paradigma povijesnog usuda Bosne i kraljica Katarina zapravo i vodi dijalog sa tim usudom, kao mòrom, mòrom koja pritiska njenu svijest, i njen tragički položaj čini još tragičnijim, ali njenu životnu vertikalu još uznositijom. Sve je to omogućilo pjesniku Ibrahimu Kajanu da svoju dramu prevodi u dijaloške dionice koje teku bez zastoja, lelujavo, bez grča bez nesuvislosti, bez isforsiranosti i dovijanja pa nam se čini sasvim mogućim da kažemo da je drama ispisana u jednom dahu, najprije proživljena u svom jezičnom ustroju da bi u samom ispisu doživjela krajnje jezičko utemeljenje.
Svoju unakinju Ibrahim Kajan provodi kroz nekoliko tematskih prstenova. Počinje sa namještajem samog Kraljičinog prebivališta koje je zadahnuto dubokim evokacijama na bosanski životni milje. Pred tom zagonetnom ljepotom i sam don Farancisko zastaje i mora se diviti, mada kroz neke njegove replike prodire i blagi nanos cinizma. Drugi je prsten podsjećanje na sopstveni život u roditeljskom domu, sukobi koji su razdirali obiteljsku atmosferu, sukob njenog oca sa svojim sinovima i sa suprugom, u te prstenove se udijeva i jedna, vrlo suptilno izvedena epizoda sa glumcem Mrvcem, za kojeg je bila vezana međusobnom ljubavlju, i epizoda sa poklisarima koji dolaze da traže njenu ruku za kralja. Posebno je dojmljivo obrađen tematski prsten susreta sa Vojačom, prvom kraljevom suprugom, tu je i smrt kraljeva u koju je utkana kraljičina sumnja u njegovu prirodnu smrt. Svi ti tematski prstenovi su, na neki način, priče u priči budući da je okvirna priča Kraljičin susret sa dominikanskim generalom, don Franciskom. U ovu priču je sam autor utkao sopstvena promišljanja o Kraljičinoj smrti: na krajnje suptilan način on je u priču unio sopstvenu sumnju u prirodnu smrt Katarine Kosače. Tu sumnju je utkao u priču kao koprenu koja je obujmila njene posljednje životne trenutke, dok je don Francisko postuliran kao pauk koji čeka skončanje svoje žrtve.
«Katarina Kosača – posljednja večera» jeste eminentno poetska drama, realizirana isključivo u verbalnom sloju, bez naglašenog akcionog plana pa se nameće i kao drama za čitanje, bez čekanja na njenu scensku realizaciju.
Sarajevo, 5. VIII. 2003.
Vojislav Vujanović
«Daleko svjetlo... u vrhu tunela. Idu prema meni moji dobri Bošnjani. Moj Toma, moj ljubljeni i moj dobri otac Šćepan... i Ahmed-paša Hercegović i moja princeza Katarina... i moj Ishak-beg, zjenica moje zemljice Bosne, moj Šimun. Brinem se za vas, dobri generale don Francisko. I za moju Paulu, dobri prema njoj...»
Riječi su se istrošile u samrtnom predvečerju, ostale su samo tačke, neispisani trag u beskonačju ljudskog usuda.
Ali ove riječi zvuče kao da je po nečemu i sam pjesnik prepoznao sebe, kao da ispisuje neki sopstveni imaginarni testament, neko imaginarno zavještenje svojoj poetski uobličenoj kraljici Katarini, mada sa ambicijom da je ispne na pozornicu.
Ma koliko se trudio, Ibrahim Kajan nije uspio izbjeći svoj urođeni uklon pjesničkom govoru i gotovo u svakoj ispisanoj replici, kao i u cjelovitoj strukturi, osjeća se mjera poetske nosivosti, govor se sklada u cjelinu po zakonitostima unutarnjeg poetskog osjećanja, zapravo, to poetsko osjećanje je arbitar u izboru jezičkih srdstava za ispisivanje storije i njihovo komponiranje u sintaksičke cjeline. U takvom kontekstu, dramsko biva uslovljeno onim što mu se, u stvari, protivi pa se dramska napetost više osjeća između samog htijenja i uobličenog iskaza. Drama se nadaje kao dvije monološke partiture, koje se prepliću, u tome se prepletu ostvaruje snaga međusobnog općenja, to općenje nema punu snagu dramskog agona u smislu gole akcije, dramski napon se osjeća u onom neizrečenom, prešućenom i u jednoj i u drugoj partituri, posebno u partituri koja pripada Kraljici. Njena partitura je satkana od neke vrste snatrenja iz koje se ona ne može probuditi, svijet oko sebe ona nema snage prihvatiti kao istinske realitete, za nju i njenu svijest ti realiteti i ne postoje, to se može doslutiti i iz nekih njenih replika, jedina prava stvarnost za nju jeste ono što se smješta u njeno snatrenje – daleki prostori Bosne, sve njene vrleti i sve ono što ona sama ne imenuje već što imenuje njen sugovornik. Ona prihvata sva ta imenovanja samo im predznak mijenja, odgoni surovosti koje izgovara don Francisko jer, jednostavno, ona na tu surovost ne odgovara, surovost ne može prodrijeti u njen san i zato će pisac drame njenog sugovornika, Don Franciska, prisiliti nekoliko puta da pita svoju sugovornicu da li ga ona sluša, da li ga uopće čuje. Ona čuje glas, ali odbacuje smisao koji taj glas donosi do njenih čula, presijeca mu tok do svijesti, i propušta samo ono što jeste Bosna ma kako formuliran njen supstancijalitet. U tome dijalogu ona prestaje biti kraljica, prestaje biti i sugovornik, ona je DOBRA (ova riječ gubi na svome znakovnom intenzitetu zbog česte upotrebe u svakodnevnom jeziku gdje je ona svedena na atributivnu funkciju i piše se malim slovom i, stoga, ako bih se usdio, smisao ovako ispisane ove riječi, u kontekstu koji pratimo, više se približava značenju riječi uzete iz islamskog konteksta «evliyya»). Njen je govor govor u poluglasu, ili, još bolje, u ehu koji dolazi iz nekih drugih sfera u kojima jedino ona prebiva i do kojih se niko ne može uspeti.
Na drugoj strani, partitura don Franciska jeste sublimat povijesne tragike Bosne, svedene u političke i politikantske parabole koje jednoj zemlji, mirnoj i ubogoj među svjetovima, nisu davali mira, zarivali svoje čeljusti u njeno pitomo biće, raskidali ga i činili je patnicom, a da ničim to nije zaslužila. Pisac i na te parabole reagira svojim pjesničkim vervom pa u njegov govor umeće poneke riječi koje zvuče prenaglašeno i neskladno. Don Francisko nije lik, on je paradigma političkih formulacija u koje je svođena sudbina Bosne, on rijetko dolazi do sopstvenog glasa u kojem bi se mogao prepoznati njegov individualitet. Čak i riječi za koje smo rekli da su prenaglašene jesu riječi čiji je on samo provodnik, njihov glasnogovornik. I, upravo kao takav, on oličava tragiku i samog trenutka u kojem je suočen sa Kraljicom, oličava, što smo već rekli, tragiku bosanske povijesti. Njegov je lik uopćena paradigma povijesnog usuda Bosne i kraljica Katarina zapravo i vodi dijalog sa tim usudom, kao mòrom, mòrom koja pritiska njenu svijest, i njen tragički položaj čini još tragičnijim, ali njenu životnu vertikalu još uznositijom. Sve je to omogućilo pjesniku Ibrahimu Kajanu da svoju dramu prevodi u dijaloške dionice koje teku bez zastoja, lelujavo, bez grča bez nesuvislosti, bez isforsiranosti i dovijanja pa nam se čini sasvim mogućim da kažemo da je drama ispisana u jednom dahu, najprije proživljena u svom jezičnom ustroju da bi u samom ispisu doživjela krajnje jezičko utemeljenje.
Svoju unakinju Ibrahim Kajan provodi kroz nekoliko tematskih prstenova. Počinje sa namještajem samog Kraljičinog prebivališta koje je zadahnuto dubokim evokacijama na bosanski životni milje. Pred tom zagonetnom ljepotom i sam don Farancisko zastaje i mora se diviti, mada kroz neke njegove replike prodire i blagi nanos cinizma. Drugi je prsten podsjećanje na sopstveni život u roditeljskom domu, sukobi koji su razdirali obiteljsku atmosferu, sukob njenog oca sa svojim sinovima i sa suprugom, u te prstenove se udijeva i jedna, vrlo suptilno izvedena epizoda sa glumcem Mrvcem, za kojeg je bila vezana međusobnom ljubavlju, i epizoda sa poklisarima koji dolaze da traže njenu ruku za kralja. Posebno je dojmljivo obrađen tematski prsten susreta sa Vojačom, prvom kraljevom suprugom, tu je i smrt kraljeva u koju je utkana kraljičina sumnja u njegovu prirodnu smrt. Svi ti tematski prstenovi su, na neki način, priče u priči budući da je okvirna priča Kraljičin susret sa dominikanskim generalom, don Franciskom. U ovu priču je sam autor utkao sopstvena promišljanja o Kraljičinoj smrti: na krajnje suptilan način on je u priču unio sopstvenu sumnju u prirodnu smrt Katarine Kosače. Tu sumnju je utkao u priču kao koprenu koja je obujmila njene posljednje životne trenutke, dok je don Francisko postuliran kao pauk koji čeka skončanje svoje žrtve.
«Katarina Kosača – posljednja večera» jeste eminentno poetska drama, realizirana isključivo u verbalnom sloju, bez naglašenog akcionog plana pa se nameće i kao drama za čitanje, bez čekanja na njenu scensku realizaciju.
Sarajevo, 5. VIII. 2003.
Vojislav Vujanović
Nema komentara:
Objavi komentar