BLAGAJ STOJI, VRIJEME TEČE

Ibrahim Kajan

BLAGAJ STOJI, VRIJEME TEČE

(Iz knjige u štampi - PUT U BLAGAJ)

 

Blagaj, kuća iz koje smo potekli

Iz političkog središta koje je davno umrlo, iz Blagaja, samo se jednom godišnje jave mediji, uz već znamenite Dane zikra i melvuda s kraja aprila i početka maja u avliji tajnovite tekije, „zavije Sari Saltuka“. S jutra, svanućem, po njoj će pasti svjetlosna sjenka utvrde na kamenu, Šćepan-grada, kako su ga zvali naši djedi i naši šukundjedi.

Neka vrsta vedrog sentimenta, velikih simpatija, pa i historijske zaljubljenosti u posljednjeg gospodara tvrđave i cijelog Huma hercega Stjepana Vukčića Kosaču, osjeća se u stoljetnom nizu usmenih predaja svih naraštaja blagajskih Bošnjana, sve do dana današnjeg! Ni o jednom jedinom historijskom liku, predislamskom posebice, nije se zapamtilo toliko „zgoda i nezgoda“, niti je izgrađen cijeli pseudohistorijski narativ „naložen“ plamtećim erotskim pričama i prkosnim patriotizmom – koliko se o njemu pamti. 

Naslijedio je strica, velikog vojvodu Sandalja Hranića, u 30. godini svoga života, 1435. Nad njegovom Humskom zemljom, oblikom golemog polumjeseca na moru plivajućeg, s rogovima koji su doticali Srebrenicu na istoku a Pset na zapadu, bila je kraljevska Bosna. Svaki put bi se zemlja zatresna kad bi se on na kralja naljutio, na Tomaša, kojem je dao kćer Katarinu za suprugu. Umro je u Tvrtkovom gradu Novi, 1466., po njemu nazvanom Herceg Novi. 

Njegov kastel na litici iznad izvora Bune, srednjovjekovni je grad, a ipak, izgledom – kao da je tek napravljen! Temljni je oblik dobio za neovisna vladanja Mihajla Viševića, između 910. i 930. godine, nešto godina prije nego će ga kao topografsku tačku na političkoj mapi svijeta spomenuti car bizantski Porfirogenet. Ipak, graditeljski mu počeci datiraju iz završnog rimskog vladajućeg rituala.

Položaj blagajske tvrđave, zapisao je dr. A. Ratković nakon istraživanja g. 1990., nema mnogo sličnosti s većinom bh. rezidencijalnih fortifikacija. Kaže da je „najuočljivija razlika kod izgrađenih površina na kojima je do kraja iskorišteno zaravnjeno zemljište iznad okomitih litica, spriječavajući prilaz ispod sjevernog, južnog i zapadnog bedema“.  Zbog toga je, misli on, ulaz u tvrđavu ugrađen u istočnom i najtvrđem zidu predvorja do kojeg je vodila uska konjska staza iz istočnog pravca. Tom se „stazom dolazilo do moćnih, visokih i debelih kapijskih zidova“. Predvorje je, ako bi se pokušalo provaliti u tvrđu, priječilo i zaustavljalo opsjednike. Nad ulazom se uzdiže kapijska kula. Desno od ulaza ruina je kuće uhićenih sužnjeva. U jednom je od jada pocnjelom kamenu urezao (možda i noktom) jedan nevoljnik: „Ase pisa Vrsan Kosarić, sužanj koji se ne raduje.“ 

U središnjem prostora, stajali su rezidencija i dvor vladara iz kuće Kosača. Sada su, uz urušeno kamenje, vidljive tek nekolike bivše, okrnjene stepenice. U dvoru je bila i jedna od dviju cisterne. Predaja kaže da su na blagajskom brdu  postojali pitki izvori, pa su brojni autori iz te činjenice izvlačili zaključak o trajnoj razini vode u velikoj cisterni, vidljivoj i danas! 

Uz južni dio bedema, bila je prislonjena poduža zgrada, vjerovatno za ekonomske potrebe. Malo dalje, po temeljima sudeći, jedna je zidanica mogla biti jednobrodna crkvica (kaže, usamljen u mišljenju, Ratković), „u skladu opće kulture tog doba“. Ukupno je moglo biti oko 15 kuća i kućica. Istočni dio kompleksa štitile su tri četvrtaste kule s dvostrukom bedemom, visokim do 14 metara. Debljina zidova im je od 1.5 do 2 metra. 

 

Mihrabsko udubljenje prve hercegovačke džamije

Mihrabsko udubljenje u zidini, lijevo od glavnog ulaza, svjedoči postojanje mesdžda u kojem su namaze obavljali Fatihovi posadnici.  Može se smatrati prvom džamijom u Hercegovini. Izgrađena je po padu grada u turske ruke 1466., one iste u kojoj je veseli i moćni herceg Šćepan napustio ovaj varljivi, prevrtljivi i nestalni svijet. Povratkom iz tvrđave uskom, konjskom stazom prema podgrađu, vidjet će dobri putnik kako se iz proljetnog grmlja pomaljaju visoke stele šehidskih bašluka bez ureza i slova, bez imena, tek da posvjedoče kako je na ovom svijetu bio neko poput nas. Bio – i prošao. 

Za žive i mrtve – dani su zikra i mevluda. Sve do ovog mjesta čut će šapat stiha koji kaže da i mi, ovdje, na bosanskom mevlud imamo.

STRATIŠTE BOŠNJAKA KOJI GRIJEHA NEMAJU

STRATIŠTE BOŠNJAKA KOJI GRIJEHA NEMAJU

Sadrži tekstove: Muslimanski danak u krvi, Preporod, Zagreb, 1992., 

Rasuti članci i eseji po časopisima i novinama 1992. – 2002., te Dnevnik Svila i krv, objavljivan u Behar Journalu (prilog zagrebačkog časopisa Behar) 

u razdoblju od 1993. do 2001. godine

Izdanje je u pripremi i bit će financirano iz mirovine autora, pa kako god bude.

Dr. sc. Emir Ramić

Predgovor za knjigu "Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju" , akademika dr. Ibrahima Kajana

Kajanova knjiga "Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju" je značajan publicistički prilog kulturi pamćenja kao sigurnog puta za  povratak ideje Bosne i bosanskog duha tamo gdje jedino pripadaju, jedinstvenoj Bosni i Hercegovini.

Radi se o povratku bosanskohercegovačke duše kao najboljeg smisla bitnosti i bitisanosti Bosne i Hercegovine, povratku, srcem i mozgom. Ova knjiga je prilog kontinuitetu Kajanove nade, kontinuitetu angažovanog i uzoritog akademika kao trajući čin bosanskohercegovačke poruke za bolju budućnost čovjeka i civilizacije. Kajanov akademski genije kazuje o pitanjima kulture pamćenja kao najboljeg puta dolaska do istine i pravde, ali ne u ime osvete, naprotiv u ime povratka ideje Bosne i bosanskog duha bosanskohercegovačkom čovjeku, ženi, porodici, zajednici, društvu i državi. Imao sam priliku da provodim divne trenutke razgovora sa ovim akademikom nade. Nisu to bili klasični razgovori. To su bili dolazeći znaci iz Kajanove duše, znaci koji opominju čovjeka i civilizaciju da se vrate poštovanju, prihvatanju priznavanju i tolerisanju drugog i drugačijeg kao jedinog smisla bitisanja, nečega što je iznjedrito iz bosanske ideje i bosanskog duha u kojima se istina i pravda brani srcem i umom. Predstavljajući tog čovjeka nade kanadskoj publici u Torontu napisao sam:

“Čovjek koji u drugim ljudima ne vidi strance nego braću. Čovjek u kome je spojen Orijent, Afrika i Helada. Čovjek u čije riječi se  uvlaći irealna stvarnost, mistika i mudrost. Čovjek koji nikada nije imao nikakvih političkih programa niti ambicija. Čovjek koji ne  pripada nikakvoj stranci. Čovjek koji pripada samo svom vlastitom narodu. Čovjek koji sa malo riječi, gotovo oskudnih, kaže mnogo. Duša tog čovjeka nema nikakvih težnji da vodi, ali ima jezgro od žudnje koje trajno nagovara da mu koristi sve do smrti. Gospodar je svjetova, stvarajući stvari i određujući im bit, naredio kalemu da opisuje sudbinu ljudi. Nekim je ljudima darovao moć a nekim bogatstvo. Najnemoćnijim, koji nemaju srodnika ni među prvima ni među drugima, Bog je darovao kalem kojim će moći bilježiti samo onako kako je određeno još na početku svijeta istinito, dakle korisno. Tome teži Ibrahim Kajan“.


U Kajanovom "Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju" sam pronašao pripadajuće izgubljeno blago, blago koje ima duboke tragove u stalno napadanim Ideji Bosne i Bosanskom duhu. U ovom Kajanovom djelu sam vidio pobjedu nade za boljeg čovjeka i bolju civilizaciju preko istine i pravde kao najboljih svjedoka nerazdvojivosti ideje Bosne i bosanskog duha sa zemljom Bosnom i Hercegovinom. Kajan je i svjedok odbranjenosti ideje Bosne i bosanskog duha, odbranjenosti koja se mora institucionalizirati kroz kulturu pamćenja. Istina odabire svoje govornike jer ona je vazda iznad jastva, neovisno o tome koliko je ono u nizini ili u visini. Istina je odabrala Kajana koji otkriva svijetu neuništivost Ideje Bosne i bosanskog duha. Ne može se poništiti ni Bosna i Hercegovina jer ona svjedoči tu ideju. Kajan poziva muškarce i žene u i izvan Bosne i Hercegovine na akciju u odbranu te ideje. Tu akciju po njemu treba zasnivati na mudrosti. Hvala ti Kajane za nadu koju si dokumentovao u svojim djelima, za nadu u mogućnost opstanka i jačanja Ideje Bosne i bosanskog duha, za nadu u bolji svijet, bolju porodicu, bolju mladost, boljeg čovjeka, muškarca i ženu, boljeg građanina i građanku, bolje narode, društvo i državu. Tvoja nada i tvoj poziv za akciju za realizaciju te nade ostaju inspiracija da se borimo za istinu i pravdu.

Uz ovo Kajanovo djelo svakako je lakše da unutar sebe pronađemo snage koje će nas stalno opominjati na sjenke vlastite prošlosti. Jer zadatak kritičke publicistike nije brisanje vlastite prošlosti, nego kritički zaborav njene lažne slave.  Zašto, npr. stalne postavke državnih muzeja čuvaju samo tragove slavne prošlosti, budeći ponos, a ne i stid?  Svakom vremenu biljeg su ljudi koji prave prepreku zaboravu. Kajan, ne odstupajući od svoje misije, prava je moralna riznica, inspiracija borcima za istinu i pravdu.  Kajanovo  svjedočenje zasnovano na potpunoj samostalnosti od bilo kakve političke ideje i opcije je hrabar čin, koji sam za sebe dovoljno govori o snazi njegovog stvaralačkog duha. Kajanova misija  tjera čitaoca da pamti to zlo, ali ne zbog osvete koja je tako strana i Ideji Bosne i bosanskom duhu, već zbog očuvanja i jačanja vjekovnog bosanskog instituta komsiluka, realizovanog u prirodnom prihvatanju, priznavanju, poštovanju, tolerisanju drugog i drugačijeg, kao jedinih mogućih oblika egzistencije bosanskohercegovačkog čovjeka, žene, porodice, zajednice, naroda, društva i države. A bez Ideje Bosne i bosanskog duha ne samo da nema Bosne i Hercegovine, već nema Evrope i svijeta. Bez Ideje Bosne i bosanskog duha, Bosna i Hercegovina, Evropa i svijet ostaju zarobljeni u zatvorenim getima u kojima se čovjek, porodica, narod, država i društvo osuđuju na nestanak. Ta geta se prave sa bosanskohercegovačkog istoka i zapada.

Teško je i mukotrpno čuvati kolektivno sjećanje na stravično zlo koje je Bosnu i Hercegovinu poharalo u prošlosti. Ali morat ćemo se sjećati. Jer oni koji zaboravljaju rizikuju da im se zlo ponovi. Možemo praštati. Ali nećemo nikada zaboraviti. I nikada više nećemo biti slabi. Jer slabost priziva silnike. Trebamo i hoćemo predano i strpljivo raditi na pomirenju. Nipošto i nikada nećemo težiti osveti. Odgovarati trebaju, i kažnjeni moraju biti samo zločinci. Bosanskohercegovački zajednički život ne smije biti zatrovan mržnjom i osvetom. Ali, on mora biti utemeljen na istini i pravdi, na prihvatanju istine i pobjedi prava, ma kako gorki i teški oni bili. Taj zajednički život i mir bit će postojani i trajni jedino ako se grade i izgrade na čvrstim temeljima istine i pravde. Jer samo u istini i pravdi je spas.

Čitajući ovo djelo ja sam korak bliže saznanju u pobjedu Ideje Bosne i bosanskog duha, što će biti pobjeda čovjeka i civilizacije. Osvajanje slobode, istine i pravde ne podrazumjeva stajanje i zastajanje. Dug je i mukotrpan put osvješćivanja besvjesnih i dalje nam je Bosna i Hercegovina vrjednosno zagađena. Pokrivena suzama porodica koji oplakuju svoje najmilije još traži pravi trenutak i izazov za građansku hrabost. Zaborav, negiranje i poricanje jednako je genocid, a potiskivanje i odbacivanje zločina ukida i omalavažava dostojanstvo svih. Bosna i Hercegovina očekuje onaj ljudski korak da se ponovo obnovi ljepota, srušena od ljudi bez časti.  Kad jednom počiniš zločin, nema povratka, osim putem priznanja, pokajanja i prihvatanja pravedne kazne, to je jedini put za povratak u ljudsku zajednicu, poruka je Kajana, koji još jednom, po ko zna koji put,  obogaćuje Ideju Bosne i Bosanski duh. Ideju i duh kojima moćna carstva koja su prolazila Bosnom i Hercegovinom nisu mogli nauditi i ne samo nauditi, već čudotvornim otporom bosanskohercegovačkog čovjeka ta ideja i taj duh, koji su postali pogonski kotači egzistencije čovjeka i civilizacije su iz svakog carstva crpili ono najbolje i tako bogatili sebe i Bosnu i Hercegovinu, Evropu i svijet. Ovo je još jedno veliko Kajanovo djelo koje koriste svim ljudima. A kultura pamćenja u ime istine i pravde doista koriste svim ljudima. Krajnost ljudskog uma je pokušala uništiti to korisno djelo agresivno genocidnim uništavanjem dodira sa drugim i drugačijim. Ali taj izopačeni um nije uspio. Pobjedili su oni koji mrze čovjekovu sebičnost, a uznose ljudsku dobrotu i plemenitost. Taj totalitarni um je progutao stotine hiljada nedužnih bosanskohercegovačkih ljudi, obeščastio pripadnike Ideje Bosne i Bosanskog duha, napunio bosanskohercegovačku zemlju mrtvim ljudima. Ali u Kajanovom ponovljenom velikom djelu nalazimo puteve kolektivnog pamćenja, što je zapravo nada za bolju budućnost u kojoj duše neće biti zarobljene mržnjom i osvetom.

"Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju" zajedno  sa "Grad velike svjelosti"  nose Kajanovu veliku poruku da se čovjek rađa slobodan na svojoj zemlji i želi zauvijek po bogomdanom pravu i božanskoj pravdi slobodnim i opstati. Zato je i ova Kajanova knjiga istinokaz o neuništivosti te Ideje Bosne i tog Bosanskog duha na bogati publicistički način.

Nema odustajanja od borbe za istinu i pravdu, koje upoznajemo ne samo umom, nego i srcem, sve dotle dok istina nije samo u njenom izgovaranju nego u načinu života, dok se ne postigne pravda, ne donese istinski mir bez rezultata agresije i genocida i tako izgradi prihvatljiva i ljudski snošljiva budućnost za povratak Ideje Bosne i Bosanskog duha tamo gdje iskonski pripadaju, jedinstvenoj, slobodnoj državi Bosni i Hercegovini. Svaki sporazum između istine i laži uvijek je na štetu istine, pa samim tim i Ideje Bosne i Bosanskog duha. U dejtonskom miru koji je plaćen okupacijom pola države, odsustvo istine i pravde proizvodi kontinuitet straha obespravljenih Bošnjaka i Hrvata. Slobode, istine i pravde je sve manje. Mi smo na potezu. Od nas i našeg jedinstva zavisi pomjeranje granica slobode, istine i pravde. Kajan nam je osvjetlio put.

Dr. Emir Ramić

Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada

Hamilton, Ontario, Kanada, 17. 01. 2017.

THE MYSTERY OF A CHILD'S SKULL

Autor: Ibrahim Kajan

THE MYSTERY OF A CHILD'S SKULL

A friend shows a two-minute video of Buna. The cameraman started his camera from the centre of the pool in front of the hatch from which spews the richest well in Europe. He caught the sun swaying on the surface of the river. Camera’s eye is raised toward the rock: light is reflected from the water across the board cliff. The camera moves to the Tekke. And behold! - A miracle that no one has ever seen: Reflections on the rock formed flares, real and impressive that took our breaths away: the flames licked the stone archway like "God’s giving" unprecedented!

The area around the source of the Buna in Blagaj has always been "strange" and "mysterious", a place of people’s prayers- from Bogumils and before them the Roman Pagans, and even older ones, Illyrian worshipers of water gods and protectors of human life.

 Velika pećina

The fortress on top of the cliff in its building structure hides all sorts of layers of time. Science had them "sorted": from the Austro-Hungarian and Turkish adaptation, ruins of the house Hranić to the Roman "herringbone" and Illyrian megaliths. There is ''a little'' history: a mere 2,000 years!

A scientific team gathered around professor Enver Imamović, after one in early fifties of the 20th century (discovery of  "Zelena pećina") – brought in new "facts" of prehistory! Imamović has found two previously unknown locations – Velika pećina and Vučje točilo.

Velika pećina is located 70-80 m above the spring. Before its entrance a stone pillar stands. Imamović thought that this is an altar of natural rock with two to three worked up stairs, of unknown deity of Neolithic inhabitants. This reminds the professor of the one in the Delphic sanctuary which once adorned the temple of Apollo, in a phallic shape, called ''Navel of the world''. Into the cave, the team climbed with the aid of a mountain climbing team, and when they got hold of a floating position of  the "mainland", they saw a sight that has not been seen for hundreds or thousands of years. It is described, succinctly, as follows:  The area of the cave is about 40 m2. Dimensions: 11.5x4.80. At the edges of openings: drywall ... Branch - semi-cave: 2.90x1.70 m. Here is buried the first probe. In the first layer ancient pottery was found; in the second, of a metre, pieces of treated plank and one rack. And human bones. Several fragments of sheet metal. Iron peg measuring 6 cm. Fragments of glasses. There were also some pieces of a yellow mixture, a mineral. Fragments of pottery, parts of the human skeleton, remains of planks and bits of minerals pointing to "a grave". The items are from different eras, and "Earth movements" mixed them up and rifled them!

                                                               Zelena pećina - artefakti

In conclusion "ceramics and yellowish mineral belong to the prehistoric times, fragments of glass and planks with pieces of sheet metal are medieval products, as well as several rectangular iron peaks of arrow type of crossbow bolts. Someone "shot" them from the present Tekke’s courtyard aiming at eagles or collared doves. It was found that bits of minerals are - sulphur. It was used in prehistory and early classical antiquity in cult rituals.

Locals have drawn attention to the professor to another cave in the cliff, called Vučje točilo. It has been devastated by an unknown visitor. It abounds in fragments of Metal Age pottery full of impresso decorations: nail marks, stamping, pinching fingers, poking.

In its vicinity is the famous Zelena pećina. Alojz Benac thought it was an occasional residence of the people of the Mediterranean type, while for the Vučje točilo Imamovic believes it  have been a permanent residence of the same racial, cultural and customary type of our ancestors. Zelena pećina's recent investigation is not only confirmed by the first-class discovery of the last century, but also deepened the knowledge that its dwellers followed the ritual of human sacrifice! "Within the fireplace are found children's bones with traces of gnawing. They belonged to children under five years of age - the report says. Empty children's view of the skull is a silent cry that should "appease evil spirits", "stop the pestilence of community members " in the years of famine or facing hardship.

All this "enormous time" hidden from history arises from the cavity of Blagaj cliffs and around it, saying that we have been here for at least 7000 years. Secret of Children's skulls chases away evil spirits from us, and underground traces of pilgrimage sites under the Tekke – with a muffled echo of the prayers of good Christians and Muslims, resonate, redesigned, to this day ...

Iz dvojezicne knjige - uskoro u knjižarama: PUT U BLAGAJ DUG 2000 GODINA / JOURNEY TO BLAGAJ 2000 YEARS LONG
 
Prijevod na engleski: Amina Imami

JOURNEY TO BLAGAJ / ON AN ANCESTORS STATION, TEKKE

 Sead Delić: Blagaj, Tekija

Ibrahim Kajan

ON AN ANCESTORS STATION, TEKKE

Bektashi Tekke in Blagaj, as it used to be called in the beginning. And when was this beginning, the moment the builder brings the truss to the finial, actually no one knows. We neither inherited a precise verbal memory, nor an unambiguous written testimony. Yes, we talk about the secret origin of the Tekke in Blagaj.

It is quite clear that the Tekke dates not from 1644 when it was first registered by Evliya Čelebi in the descriptions of the world that he has seen on his travels. It was not built, he says, by the former Mufti of Mostar, nor was it erected by the followers of Khalwatiyyah dervishs, because no graves in the turbeh leaning on the Tekke are of Khalwatiyyah origin. Turbeh is not even mentioned as if it never existed, but apparently, there had to be. The turbeh is a paradox: "content” is linked to the mythical-historical figure of Sari Saltuk from the 13th century, we talked about previously, and based on that it was questionable how, this tomb, 250 years after the legendary Saltuk's vain for his body to be in one of the seven coffins - and then to be carried in seven countries and be buried there. If there were no tombs in its past, not even in the Tekke, under a large cave at the source of the Buna, was something sacred, sublime and fascinating: first Islamic pilgrimage site that has absorbed dualistic, Bogumil spiritual gathering in the face of his Lord. That is what is taught by the unknown, until the recent, posthumously published article about the Tekke and turbeh in Blagaj written by the credible Muhamed Hadzijahić.

Sari Saltuk's and Ačik-baša's graves

Sari Saltuk’s appearance on Christian sanctuary is very common (in Albania, Macedonia), so this reasonable doubt that Saltuk’s grave in Blagaj is in fact on the old sanctuary of the Bosnian Church is not surprising. This is supported, as Hadžijahić thinks, by a charter that dates back to June, 1st, 1454, given to Herzog Stjepan by the King of Aragon and Naples, Alfonso. Since in it the Aragonian king particularly values the cave in Blagaj, it is obviously a strategic site or cult place of particular importance. The author cites the legend which says that there used to be a "room" where Saltuk laid down weapons, "an indication that his tomb should be built there." River sources even in the Illyrian times were "attractive cult places".

The cult of Sari Saltuk, apparently, originates from the fall of Herzog’s land to the Turks, in the great period of rise and power of Bektashi spiritual and military tariqah. But there was a twist!

P. Ricaut writes that to Bektashis  "belonged all the janissaries, and Janissaries were reprimand for not being devout." Extremely sharp conflict Bektashi blaze was during Sultan Osman II (1618-1622) governance. In such circumstances, Hadžijahić underlines, "was strictly taken care of suppressing all heterodox teachings in Bosnia." Certainly, the Tekke in Blagaj did not remain outside the ideological “cleansing”, so it is no wonder that Čelebi, a favourite of the court, in Blagaj registered "Khalwatiyyaha Tekke" completely blind for enormous Bektashi presence as Saltuks tomb with a number of additional signatures in the Bektashi Tekke architecture.

Hadžijahić indicates a still visible detail in typical Bektashi Tekke inventory. "In Semahane the left from the entrance, but also in the room adjacent to the doors side of the entrance to the right, in the wall  in the form of niches, a taboot (coffin) is presented. The purpose of this "memento mori", or according to Sufi teachings is: "mutu kable ente mutu " - "Die before you die." Such a presentation, the author holds, developed only in Bektashi. Reminders of Bektashis are also inscriptions above the entrance to semahana, the existence of the spa in the tekke, regardless of the fact other Tekkes may have spa - it is here related to the ritual itself, i.e. it is necessary.

The tekke is, apparently, restored as Khalwatiyyahs, with Khalwatiyyah  dervishes including the mufti of Mostar Zijaudin which Čelebi mentions as a "builder", instead of  an"adaptat". Just its prehistory, tangible and not just significant, deepening the lower limit of the historical building of the Blagaj Tekke, touching upon the realms of folk traditions and folk beliefs. And on them, from whichever side you observe it, rest not only people’s dreams, but also their national history.

Prijevod na engleski: Amina Imami

SUZE SINA RAZMETNOGA

ibrahim kajan

SUZE SINA RAZMETNOGA

Nikada ti niko nije pričao o jami vlastitog bića što se otvara onima koji    

        se vratiše

nakon desetljeća egzila u nevjerničkim zemljama.

        Tamo im je bilo bolje nego u domovini

iz kojih su ih prognala braća Zlatnu Teletu duboko odana.

Čudno – vratiše se na ista mjesta

gdje jednoć bje njihova djetinja duša.

Da ih upitaše oprezni, nada hoće li vaša iznevjerena biti u zavičaju

        koji je ratni sotona pročistio užasom –

zanijekali bi i tvrdili pouzdano,

desnicom, kojom su ljubavne stihove pisali, jamčili

da sad sve je drukčije,

da je Tvorac pročistio ne samo srce zemlje

        nego da je i one od zemlje sačinjene,

zabluda drevnih oslobodio i divnim ih ljudima učinio.

Takav iz sorte sinova razbludnih kad se vrati, prvo što uočio bi,

        sablažnjiva je promjena vlastitog vida,

jer više ništa ne vidje svojim očima nego očima onih koji su zla doživjeli:

plaču i tuguju umjesto svojih sestara i svoje braće rođene,

a braća i sestre takvomu ništa ne vjeruju.

Ne vjeruju, o tom ne kazuju:

smješkaju mu se i grle ga poput ljubavnice - 

a nekom, iza leđa njegovih,

jezuitskim migom namiguju!

I tako, misli  taj goso, taj brat zaboravljeni, da je pameću svrnuo,

jer nikomu reći ne može da kroz oči vlastite ne gleda on –

nego neki što s njim više veze nema nikakve.

Ja sam taj koji sad zatvara oči da ne gleda svijet, a to je veliki grijeh.

Kad padne mrak, neću ništa vidjeti niti ću išta čuti.

Osim glasa djetetova iz jame bunarske u koju ga braća baciše i zaboraviše.

U Mostaru, 2./7. VI. 2007.

Objavljeno u casopisu Ostrvo, br. 8-9, 2008.