SLIKAR IZ PALEOLITA, MEHMED IZ MODERNE

 Šarića kuća u Stocu

(Prijeratna galerija Milene i Branka Šotre

 u kojoj nije bilo mjesta crtežima Mehmeda ef. Šariću)

Historija iz zasjede

Piše: dr. Ibrahim Kajan

Arheolog je rekao: bh. prahistorija ostavila je znak čovjeka koji promatra svijet, u Badnju, u pećini. To paleolitsko, mediteransko okupljalište nomada, otkriveno je 70-tih godina 20. vijeka. Pred Stocem je, nad Bregavom.

Smrtna kazna

Tu ćeš vidjeti fragment prve čovjekove poruke od prije 10 ili 12 ili više hiljada godina. Na gravuri u kamenu prikazan je konj diluvijalnih predjela iz praskozorja svijeta. Mileniji su izgrizli stijenu; ostao je samo dio konjskih sapi i repa.  

Historija rasprostrta po stolačkoj zemlji, opipljiva i vidljiva, ostavila je tragove velikog umijeća, od kiklopskih zidova Daorsona, uresa mramorja Radimlje, ikona i fresaka u crkvicama, do ćilima i rezbarija po namještaju, musanderama, vratima i šišama – i najposlije, kaligrafijama i slikama – znani i neznanih umjetnika.

Začudno je, „obzirom na sve“, da je u Stocu g. 1852., u porodici poznatoj po kapetanima Šarićima, na svijet došao dječak Mehmed koji je serhatlijski  džeferdar, sudbinom ili „višom uputom“, zamijenio paletom plamtećih boja, vođen vizijom „nekog drugog, neizrecivog svijeta“.  On nije izabrao slikarstvo, slikarstvo je izabralo njega – zapisao je A. Poljarević. Potpuno druga pjesma bila je s I. Kurilićem, D. Ružićem, V. Hamovićem, M. i B. Šotrom. 

 Ahmetov: Portret Mehmeda ef. Šarića

Biografi ističu da je „Mehmed ef. Šarić bio jedan od najuglednijih ljudi svoga vremena...“ Uz diplomu mostarske ruždije, odlično je govorio njemački i francuski jezik. Uoči ulaska austrougarskih trupa 1878., s ocem Ismailom je zbog životne opasnosti, izbjegao u Stambol. Pri povratku, uhapšeni su i osuđeni na smrt. Intervencijom Bošnjaka Mostara, oslobođeni su u obnovljenom sudskom postupku. Nakon tog događaja, Mehmed je započeo plodnom umjetničkom, kulturnom i, kao poslanik u Saboru, društvenom aktivnošću. Početne je pouke o slikarstvu dobio od nekog učitelja Dalmatinca, koji se i sam bavio slikanjem. Prvi put je javno izložio jedan crtež u Budimpešti 1885. Neočekivano je honoriran – nagradom! Samo 11 godina kasnije, na Milenijskoj izložbi 1896. povodom 1000-godišnjice mađarskog kraljevstva,  u Budimpešti, nagrađen je sa 50 forinti za veliko platno Panorama Stoca. Svijet je vidio da na izložbi, uz platna jednog velikog Paje Jovanovića –ima i ulje ef. Šarića, iz Bosne koja nije tek pusti i usnuli „tamni vilajet“.

 „Sarajevski list“ je zabilježio: „Na izložbi je jedna velika slika crtača samouka. Slika grada Stoca koju je izradio neki mladi Mehmed slobodnom rukom. Zaista koji god pogleda ovu sliku, svako će se zadiviti ovolikom daru od naravi i poželjet će  da taj mladi Mehmed  ode na slikarsku školu, koji bi vala, za koju godinu bio vještak, za koga bi se znalo po cijelom svijetu...“

Crtač samouk

Ali, nije otišao. Ostao je u svom Stocu „služiti korisnijim poslovima“ – slikajući do kraja života, g. 1920. Deset godina iza njegove smrti, u požaru planuše njegovi crteži i ulja... Bijahu mu sačuvani kaligrafski ispisi ajeta po zidovima Carske džamije - do 1993., do razaranja umjetnikova dženneta. Tada su planule i njegove lehve, i ona, na kumašu, zlatnim vezom izvezena.  

Ima li išta spašeno Šarićevom „slobodnom rukom urađeno“,  tog začetnika nove likovne senzibilnosti? Kazuju da ima: eno crteža što ih je 1896. na knjizi Poviest srednjeg vieka F. Vallae radio (vlasništvo S. Behmena), i crteža na knjizi A. Hangija, Život i običaji muslimana u BiH, Mostar, 1900. (v. u F. Rizvanbegovića), a eno i u Tešnju mu se (u ostavštini H. Dizdara) čuva blok za crtanje. Ima i fotografija izgorjele Panorame Stoca. Postoji i portret u ulju tog Šarića, s potpisom: Ahmetov! Tajnu o Ahmetovu otkrio je M. Resulović: „Puno autorovo ime je Ibrahim Ahmetov. Vjerovatno je ruski emigrant...“ Potomci M. Šarića darovali su portret (i sve rukopise obiteljske arhive) Bošnjačkom institutu u Sarajevu. 

Samo se za male narode može reći da nemaju sreće, jer ih svirepost velikih baca u ratove i  u svoja kola upreže poput volova, otimajući im sve, da se dobrim duhom ne bi iskazali i na svoje noge, na zemlji svojoj, podigli. Tako ni knjige likovne povijesti u nas ne počinju imenom Šarićevim, a trebale bi!

AVAZ, prilog SEDMICA, 19. III. 2016.

KAKVA PRESUDA MAGU VRHUNSKOG ZLA RADOVANU KARADŽIĆU

Odgovor Institutu za istraživanje genocida, Toronto, Canada 
Ususret dolazećoj presudi

Ibrahim Kajan pred "Apokalipskom" Džeke Hodžića
(Snimio: Sanel Salčin)

Institut za istraživanje genocida, Canada: Šta za Vas gospodine Ibrahime Kajane znači nadolazeća presuda ratnom zločincu Radovanu Karadžić koja treba biti donešena 24. 3. 2016. godine u Den Haagu?

Dolazeća i sigurna presuda Radovanu Karadžiću, magu vrhunskog zla nanešenog najsurovijim razaranjima i masovnim likvidacijama  naroda Bosne i Hercegovine – predstavljat će prije svega i moju osobnu ali i kolektivnu katarzu preživjelog i psihički duboko ranjenog naroda, prije svega bošnjačkog, jer njemu je ratnim naumom, zaprijećeno uništenjem i zatiranjem same supstance postojanja. 

Kazna za počinjene ratne zločine u svojim pravnim proceduralnim dimenzijama očitovat će se preciziranjem i imenovanjem Karadživećeve vrhunske  odgovornosti u rađanju i oblikovanju idejnog „načertanija“ uništavanja nesrpshih naroda u našoj državi, te njegovoj liderskoj ulozi u izboru načina izvršavanja najkonkretnijih poslova „srpskog majstora“ protjerivanja stanovništva, silovanja žena i muškaraca, otvaranju i održavanju koncentracionih logora,  te planskih, promišljenih genocidnih akcija – masovnog usmrćivanja koje nije pitalo za spol i starost nevine i nemoćne žrtve. 

Moralna dimenzija očekivane presude, poput onih – podjednako mitskih i  povjesnih - ne može postojati bez trijumfa pravde nad zlom, bez ponovnog upozorenja cijelom čovječanstvu – u skladu svetih riječi datih čovjeku: Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet! Ko spasi jednog čovjeka, kao da je spasio cijeli svijet!

                                                      Ibrahim Kajan, književnik

                                     Član Internacionalnog ekspertnog tima IGK

  

U Mostaru, 16. III. 2016.   

AVETI U KUĆI ALAJBEGOVIĆA

Alajbegovića kuća - "sama se srušila"

jer je nove vlasti nisu znali voljeti

Historija iz zasjede

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Ništa nas više ne fascinira od ruina bivših palača, u čkalj zaraslih i u gusti bršljan obraslih bivših ljetnikovaca, kula i odžaka epskih figura utkanih u historije gradova. Kad ste pred njima, fasciniraju vas dvije spoznaje: proplamsaji ljepote i odvratnost nebrige. 

Vozeći mostarskom Titovom, ne 1996., nego 2016. – minusmo pored zgrade SDK i uz nju drvenog zida koji je skrivao gradsku sramotu – smrt „Alajbegovića kuće“. Preživjela je stoljeća, u ratu negranatirana, sačuvanih arhitektonskih oblika od prije najmanje 300 godina! U kišnoj se večeri, nedavno, stropoštala. S njom bi, pretvorenom u šljaku „turskog“ otpadnog materijala, trebala u zaborav otići i cijela višestoljetna plejada mostarskih Alajbegovića, zapovjednika, imama, muderiza i muftija. Posljednji od njih, u historiji grada vrlo značajan, Mehmed-beg (r. 1840.), prvi je austrougarski gradonačelnik Mostara, ali od one vrste valjanosti, da je gradom vladao punih 12 godina, od 1878. do smrti 1890. On je, mada u sjenci kasnijeg Komadine, učinio presudno i višeznačno  otvaranje grada industrijskom i arhitektonskom  Zapadu.  Mostaru je priskrbio Fabriku duhana (1880.), prvi željezni most na Musali 1882., Časničko-činovnički kasino 1884., iste godine željeznicom povezao grad s Metkovićem, u 1885. otvorio prvu osnovnu i trgovačku školu, pa novi vodovod i novu bolnicu 1888., te obnovljene Sinan–pašinu i Ćejvan Ćehajinu džamiju, najposlije i Šetalište s kružnim Rondoom. Kako je bio marljiv taj gradonačelnik, taj Mehmed-beg Alajbegović! Njegova česma na Musali radi i danas. U ljetnom zvizdanu, iz nje pije cijeli grad duže od dugog i događajima krcatog stoljeća.

Izašli smo iz tužnog Mostara. Vozio nas je Semir Pintul u selo Vrapčići. Niko nam, osim njega, nije znao pokazati kulu Alajbegovića, na rubu naselja starijeg od Mostara. Posjed Alajbegovića prvi se put spominje u zakladnici Koski Mehmed-paše iz g. 1612., u kojoj vakif džamije na Tepi, spominje otkup dijela tog imanja kraj Mostara. 

 Alajbegovića kula u Vrapčićima

Ljetnikovac je u podnožju brdu, na komadiću ostatka velikih posjeda. Semir nam je od goleme pomoći: otpetljava žičane ograde, siječe draču i krči zarasle puteljke zaboravljenog zamka. Vjetar mu je razvalio i oborio drveni doksat. Kamena i čvrsta „tvrđa“, zbog ukošene konfiguracije tla,  na zapadnoj strani ima iznad zemlje podrum i dva sprata iznad njega s doksatom, a istočne strana zgrade – kroz čija smo vrata ušli izravno u predsoblje i divanhanu, samo jednu etažu.  U prvoj odaji zatekosmo razvaljen kauč i odbačenu šerpu, vjetrom nanešenu zemlju i, zamisli te odvratnosti u kući zaslužnih i časnih Mostaraca – tisuće ovčjih i kozjih brabonjaka! 

 Šerpa, dušeci, kauč, brabonjci...

Koračali smo nujnom opreznošću po podu; bojali smo se da ne propadnemo zajedno s njim!  Iz te se odaje ulazi u lijevu sobicu i u prostranu dinavhanu. U sobici bi zaboravljena knjižna stalaža novije izrade. U divanhani,  sjeverni zid ne postoji; kroz prazninu bivšeg drvenog doksata unutar kojeg su bila tri ugrađena pendžera s prelomljenim lukovima,  sad se vidi široka panorama čipkastih  sela sve do iza rijeke Neretve. 

 Vjetar je razvalio i oborio "ćošak", nekoć prelijepi doksat...

Ovu su izlaznu kući izgradila braća Ali-beg i Mehmed-beg Aajbegović „odmah iza okupacije Austro-Ugarske“, piše Hasandedić oslonjen na predaju. U kući je za II. svjetskog rata bio stacioniran odred talijanske vojske, pa su je momci dobrano oharabili. Nakon 1950. nasljednici je opraviše, a tragovi te obnove nisu ispali baš najsretniji. Očituju se u novim betonskim stupovima, umjesto drvenim, u središnjem dijelu kuće kao i cementnom fasadom zaglađenog zida iznad njih, gdje je, očito, nekoć bio drveni doksat s dva istočnjačka prozora.  Tim je narušena izvornost kule zidane lomljenim kamenom. 

 Uz podrumska vrata kojih nema, još su stari šimširi

i oleander, zelene se i ne daju se...

Dvori su ograđeni visokim suhozidom, pa i sad, u ovoj zatečenoj bijedi bivše ljupkosti, lijepe su sirote avlijice; još rastu stari šimširi, stabljike šipaka, pa i jedna skršena ali ne i zamrla primorska palma!

Zadnji stanari bijahu nevoljnici, ratni prognanici. Sve je sad prepušteno avetima;  oni rado naseljavaju ljudska staništa kad ih čeljad – bez kulture i ljubavi – prepuste zaboravu i utiranju.

AVAZ, prilog SEDMICA, 12. 3. 2016., str. 14-15

Ibrahim Kajan: KRICI I ŠAPUTANJAM Putopisi iz Humske zemlje, Posebna izdanja, Bosanska riječ, Tuzla, 2017., str. 156-258

MALI MUSLIMAN A VELIKI FRATAR

Zagrebacki gradonačenik otkrio spomenik čuvenom fra Lovri

Historija iz zasjede – Kako je Hasan postao fra Lovro Šitović

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Povijesna zbivanja tursko-mletačkih pograničnih prostora nerijetko su od one vrste, poput jutra po kojem ne znaš kako će dan završiti. Historija „mirovnim sporazumima“ sanira svoje dobitke i svoje gubitke, ali ljudske sudbine niko sanirati ne može. One, u miru, nastavljaju, najčešće, na onom mjestu gdje ih je „nemirna granica zaokrenula i usmjeria“. Mogu steći sve, ali mir nikada.

Nesmotreni aga

Historičari su zabilježili, i hrvatski i bosanski, jedan sudbinski događaj koji je od ljubuškog muslimanskog dječaka iz bošnjačke porodice Alendara, lansirao super-zvijezdu na intelektualnom katoličkom nebu. Zagrebački mu je gradonačelnik Milan Bandić, 280 godina nakon smrti, 2009. , otkrio spomenik ispred crkve sv. Kate u centru dječakovog grada. 

U godini 1690., na pograničnom području među Osmanskim carstvom i Mletačkom Republikom, između Ljubuškog i Vrgorca, nesmotrenog je agu Alendara zarobio vrgorački harambaša Šimun Talajić zvani Delija. Harambaša mu poštedi život ali zatraži otkup i jamca da će otkup, kad ga pusti iz zindana, biti  uredno predan.  Alendar se zakune i dovede mu osmogodišnjeg sina Hasana. U neko doba, prikupi Alendar otkupninu pa je pođe brižan harambaši mletačkom predati i od njega sina svoga preuzeti.

Katoličke kronike kunu se, kako je eto, nekoliko dana od kako je otkupnina predana i dječak odeveden očevom rukom, na kapiji Talajićevoj pokucao – niko drugi nego onaj isti mali musliman, dječak Hasan! Pobjegao, kažu ujaci, u svoga harambaše, ko biva zavolio se s dicom igrati njegovom, pa mu je kuća harambašina omilila više od babove i brižne majčine. E sad, čudno je to, ne vrgoše oni njega natrag ko što bi svak živ uradio, nego ga sakriše i ime mu Stipan nadjenuše.  Potom ga harambaša odvede franjevcima u  Zaostrogu. I kad prođe vrijeme, kad u 17. godište momak uđe,  onda mu i smeđi habit skrojiše. Zaredi se dakle i dobi ime: Patre F. Laurentio de Glibuschi; za lokalne potrebe bi fra Lovre Šitović, po hikoristiku imena Talajićeva, Šimun – Šito. Doduše, Šitovići su u Ljubuškom muslimani, pa je morebit i prezime po trećem sinu Adema a.s., pejgamberu Šiitu.

Ni u jednoj „kronici iskrenoj“, nigdje nema traga o vijestima koje bi brižne roditelje tretirale i možebitnim njihove potragama „za nestalim“ osmogodišnjim dječakom – ni tada ni ikad poslije! Zar se baš niko nije brinuo šta bi s onog malog momka, gdje nesta i gje bi to biti mogao, pa nije u zemlju propao?! Te vijesti su izbrisane.

Nije oprostila

A onda se, umjesto šutnje o ranim godinama, u predaji umnažaju vijesti o mladom redovniku i propovjedniku, govore da je česti sudionik vojnih mletačkih pohoda protiv „Turaka“, belčim i svoje vlastite bošnjačke muslimanske rodbine i krvne svojte. Bilježe neke olovke kako u gustim, ljubičastim noćima kriomice prelazi granicu i tajno posjećuje svoju muslimansku porodicu: otac mu je umro, brat poginuo, majka je živa „nu ne da se sklonuti, ali s njim dođe u Spljet udova nevjesta s malenom kćerkom. Obedvije bijahu podučene i krštene. Nevjesta se udomi u dobru obitol u velom varošu, kćerkica postade kreposna duvna u samostanu sv. Marije imenom sestra Maria Vitoria“.

A između predaja, izranja iz historije nepobitno figura velike intelektualne ličnosti: veliki lingvist, gorljiv propovjednik i pobožni pjesnik. Fra Lovro se potpisuje na knjige čija slava, bez pretjerivanja, traje i danas, posebice Gramatike latinsko–ilirskog jezika - ilirskog, kojim je do onomad imenovan hrvatski.

Kažu, ako ne griješe, da je umro na misi 1729., kao veliki glumac na „daskama koje život znače“. Govorio je o svrhi korizme u splitskoj prvostolnici. Čuo je šapat žena: „Blago majci koja ga je rodila!“ A on je, čuvši to, zaridao i kroz suze i jecaje rekao: „Kako može biti blago mojoj majci, kad evo sam skoro čuo da je umrla kao muslimanka, a na moje pozive i molbe nije se nikako htila pokrstiti...“ Tako, kroz suze i plač, samrtnički stežući srce pred pukom, krenu prema majci na onaj  svijet. Ona mu, za života, na ovom svijetu nikad nije oprostila. Hoće li na drugom, ne zna se.

AVAZ, prilog SEDMICA, 5. 3. 2016., str. 14-15