TVRTKO I. KOTROMANIĆ, DJEČAK NA BOSANSKOM PRIJESTOLJU

Priče o bosanskim vladarima (3):  Stjepan Tvrtko I. Kotromanić

Piše: dr. Ibrahim Kajan 

(Diwan br. 5, str. 34-36, Luxembourg, oktobar 2012.)

TVRTKO I. KOTROMANIĆ

Kad se uspinjao na bosanski tron, na tron bana zemlje Bosne, bio je dječak. Imao je petnaest godina. Kad je napustio ovaj svijet, imao je 53 godine. Napustio ga je kao kralj. Bosna - koju je ostavio iza sebe - bila je dva puta veće nego kad ju je, dječakom, naslijedio od svog strica Stjepana II. Kotromanića godine 1353. Zvao se Tvrtko Kotromanić, posljednji bosanski ban i prvi bosanski kralj!

Rijetko mu je koji historičar umanjivao povijesnu slavu, isticali su ga i divili mu se, a mudra i visprena historičarka Nada Klaić, ne mogavši odoljeti, nazvala i „dragim dječakom na bosanskom prijestolju“. Tim je iskazom, zapravo potvrdila da znanost u kojoj nema (i) ljudskog srca, čovjeku i ne treba.

Bosanka, ugarska kraljica

U godini 1353. u banskoj kući Kotromanića desila su se dva sudbinska događaja.  Pripremio se ispraćaj najstarije banove kćeri Elizabete u Budim na vjenčanje s ugarskim  kraljem Ludovikom I. Ban je ležao bolestan, ban Stjepan II. Kotromanić, i uz njegovu su postelju posljednji put stajali njegova kćer koja ga napušta, i banov brat Vladislav, i dvojica dječaka, sinova Vladislavljevih, Tvrtko i Vukac. Ban nije ima živih sinova. Sudbina mu ih je uzimala u majčinim utrobama ili netom bi se rodili, ili vrlo kratko iza toga. Elizabeta je dobila očev blagoslov i obećani miraz: Humsku zemlju koju je ban osvojio i Bosni pripojio. Zaželjela je brzo ozdravljenje svojemu ocu. Otac se smiješio i pokušavao dodirnuti Tvrtkovu glavu, kao da joj je govorio: Kad budeš kraljica mađarska, pričuvaj mi moje Bošnjane.

Taj je prizor, krajem te godine, ugraviran u škrinju od zlata, zavjetnu, i Elizabeta ju je darovala crkvi u Zadru. I sada je tamo, pod imenom Škrinja sv. Šimuna.

Još se iz Budima nisu vratila bosanska gospoda sa svadbe, s vjenčanja kraljevskog para, kad je do njih doprla vijest da je umro ban Stjepan II. Kotromanić. Vladao je duže od 30 godina. Malu je „zemljicu Bosnu“ proširio „od Save do mora“, oblikovao joj ponos, utro joj put budućnosti prema zenitu koji će doći s nasljednikom kojeg niko nije još mogao prepoznati. 

Naguravanje na banskom tronu

Bosanski stanak bansku je čast dodijelio dječaku, kneževiću Tvrtku. Sin je rečenog kneza Vladislava i kneginje Jelene Šubić, sestre hrvatskog bana Mladena III. Knez Vladislav nije bio neiskusan u vođenu države, sudjelovao je u vlasti i upravljanju za života svoga brata, pa je obavljao vladarske dužnosti u ime svog malodobnog sina. Na prvim poveljama vide se potpisi roditelja malodobnog bana i banovog mlađeg brata Vukca. To je neke historičare navelo da zaključe kako su se „četiri osobe naguravale da zasjednu u jednu bansku stolicu“. Da je ta sumnja imala neku podlogu, bilo je vidljivo nakon smrti kneza Vladislava, kad je brigu o državi preuzela banova majka Jelena. Njezine vjerovatne intervencije na ugarskom dvoru išle su u pravcu da se podrži „banstvo obojice braće“, da „djeca“ podijele banske moći kojim će moći dugo upravljati sjedeći među njima na istoj stolici! Takvi primjeri su zarazni: bosansko plemstvo se počelo navijački opredjeljivati za jednog ili drugog brata! Budući sukobi su očito tinjali...

Obilježja prvih godinama vladanja bila su u brizi kako „umanjiti djelovanje katoličke crkve“, koja je nastupala sve agresivnije prema Crkvi bosanskoj, usprkos katoličkom svjetonazoru vladarske obitelji i izuzetno tolerantnoj atmosferi ukupnog bosanskog društva. Nastojanja o kojim govorimo, historiji je pokazala Tvrtkova prepiska s lektorom đakovačke biskupije. Kad je biskup Petar Šikloš o tom izvijestio kralja Ludovika, kralj je iskoristio ponudu pape Inocenta VI. i otpremio inkviziciju u Bosnu, s vječitim motivom gušenja heretičkog pokreta. Kraljevi politički motivi bili su naravno bili nešto sasvim drugo:  podložnost Bosne mađarskoj kruni. Dodatni motiv je svakako privatni i nije se mogao javno objaviti a to je pritisak na Tvrtka da kralju dâ Elizabetin miraz, „njezinu“ Humsku zemlju koju joj je darovao pokoji otac ban Stjepan!

Ludovikov žestoki pokušaj otimanja grada Sokola na Pivi i grada Srebrnika razbio se poput stakla.  Bosanski su branitelji bili poput hridine na kojoj se mađarska vojna raspršila poput vodenog vala! Bježeći glavom bez obzira natrag u Ugarsku, kraljev je kancelar u Srebrniku izgubio čak i državni pečat!

Ovo što je bosanski usud, unutarnji sukobi među bosanskim plemstvom, dva puta su tako žestoko potresli zemlju i banski tron, da je mladi vladar zajedno s majkom oba puta bio prisiljen izbjeći iz Bosne spašavajući vlastitu glavu pred razularenim silama zla! Prvi put se sklonio u februaru 1366. u Ugarsku, ali se mjesec dana kasnije vratio i od brata Vukca oduzeo (uzurpiranu) bansku vlast. Podmukli sukobi su slomljeni godinu dana kasnije, uz presudnu pomoć kralja Ludovika. Brat Vukac se, bez oproštaja koji nije ni tražio, povukao u Dubrovnik i otuda po europskim dvorima uključujući papski – prikazivao Bosnu u najcrnjim heretičkim bojama.

Tvrtko se, ohrabren i državnički prvi put uozbiljen, potpisuje na dokumentima „milošću božijom  gospodin mnogim zemljam, Bosni, i Soli i Usori i Donjim Krajem i Podrinju i hlmski gospodin“.

Razmicanje bosanskih granica

Tip bosanskih unutrašnjih sukoba, umanjena je slika međubalkanskih sukoba lokalnih vladara koji nisu nazirali „šta se iza brda valja“ nakon bitke na Marici 1371., niti su uočavali političke ciljeve moćne Osmanske Imperije. Kada  je srpski knez Lazar Grebljanović 1373. opremio vojnu na zemlje Nikole Altomanovića, pristigle su i ugarske čete, a i sami je ban Tvrtko poslao svoju vojsku u namjeri da s knezom Lazarom podijeli plijen političke i ratne žrtve.  Nakon što je Altomanović oslijepljen i poslan u manastir, plijen je podijeljen: Tvrtko je proširio svoje vladanje na Gornje Podrinje i dio Polimlja s manastirom Mileševom i Gackom. Bosna je proširila svoje granice u prostore koje nikada prije nije imala! Ali, Đurađ I. Balšić je zauzeo Konavle, Trebinje i Dračevicu, što Tvrtku očito nije bilo pravo. Mladi lav koji je kao dječak rastao u atmosferi bosanskog političkog, državnog i vojnog uzleta, želio je više, želio je ostvariti svoje snove čije granice još niko nije ni naslućivao!

Godinu dana kasnije, mladi je bosanski ban navršio 30. godinu – i još je bio neoženjen, još je bio bećar čije se ime učestalo spominjalo na europskim dvorovima punim princeza, u pričama o najpoželjnijim zetovima koji dolaze na bijelim konjima! Pretpostavlja se da je izbor nevjeste, princeze Doroteje, sugestivno šapnula kraljica Elizabeta svome mužu, Ludoviku. Doroteja je, po tadašnjim običajima o jamstvu i prisegama, bila svojevrsni talac mađarskog kralja kamo ju je bio prisiljen predati otac bugarski car Ivan Stracimir. Krajem godine 1374. ban je rekao sudbonosno „da“!

Nakon „slatkog zatišja“, ban je tri godine kasnije izveo prvorazredni poduhvat mjeren svojim vremenom i osvojio žuđene zemlje Đurađa I. Balšića – Konavle, Trebinje i Dračevicu, tako što je u njima političkim igrama režirao „unutrašnje pobune“. Ušao je s bosanskim vojnicima i uzeo sve što je želio! Vidio je svoj sjaj, i poželio ga još blještavijim; vidio je dvostruku, „sugubu kraljevsku krunu“ na svojoj lovorom ovjenčanoj glavi! I dao ju je iskovati! Jer: u godini 1371. umro je srpski car Uroš i s njim je izumrla i dinastija Nemanjića. Tvrtko, po baki Nemanjić, imao je najviše prava na nasljeđe srpske krune. Bosanska mu je i tako pripadala po dinastičkom pravu vladarske kuće Kotromanića.

Dana 26. oktobra 1377., na Mitrovdan, okrunjen je za „kralja Bosne, Srba, Pomorja i Zapadnih strana“! Krunidba Tvrtkova za kralja obavljena je najvjerovatnije u „srpskoj zemlji“, možda u manastiru Mileševu, mestu osobitog kulta svetog Save, osnivača srpske crkve“. Pridodao je ime Stjepan, Stafenus, „ovjenčani“, što je bio običaj u vladajućim južnoslavenskim kućama.

Tvrtkova izgradnja odnosa s Dubrovnikom, vjerovatno u sjeni dubrovačke azilantske zaštite „izdajničkog brata“ Vukca koju su mu pružili (1366), ili je namjerno vođena tako, ostala je „na ledu“ i nedorečena, osobito u vremenima dubrovačke strepnje osnažene špijunskim izvještajima da joj Mleci kane oteti Ston. U tim „zamagljenim političkim igrama“, bosanskog je kralja, osim Dubrovnika, u pomoć pozvao i grad Kotor osvojen od Mletaka. Izrazili su želju da će se radije podložiti Tvrtku nego Veneziji... Dubrovnik je, gledajući poprijeko na Tvrtka, o Kotoru imao svoje snove - i sam je želio uz pomoć galija iz Đenove skršiti mletačku vlast u tom gradu. Zbog toga je dubrovačka netrpeljivost prema kralju Tvrtku postala otvorena, a napetost među Bosnom i Republikom izuzetno zaoštrena. Do izmirenja je došlo tokom 1379. godine.

Rat za ugarsku krunu

Uvid u politička gibanja na Jadranu, Tvrtku su diktirala jačanje bosanskih strateških uporišta na morskoj obali. Tada je izgradio tvrđu sv. Stjepan, kasnije preimenovanu u Novi, s namjerom da bude bosanski trg soli koji neće ovisiti o Dubrovniku. Grad i trgovište Novi otpočeo je podizati 1382. godine.[1] U vrijeme izgradnje tvrđave, umrla je Tvrtkova supruga, kraljica Doroteja, a u vrijeme otvaranja trgovišta, u Budimu je umro moćni ugarski kralj Ludovik. Kraljicom je postala njegova dvanaestogodišnja kćerka Marija. Naravno, u njezino je ime vladala majka, kraljica Elizabeta, kćerka Stjepana II. Kotromanića. Ali, u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu budilo se nezadovoljstvo protiv dviju žena, makar i kraljica, na kormilu države. Tako je neraspoloženje posebno potresalo Slavoniju i Hrvatsku, u kojima se formirao cijeli politički pokret sa zahtjevom da se za ugarsko-hrvatskog kralja ustoliči pretendent Karlo Drački.

Malodobna je kraljica Marija nabrzinu i bezvoljno,  „gotovo na silu“ udata 1385. za Žigmunda Luksemburškog. Mladoženja, nezadovoljan i okružen hladnim prijemom mladolike supruge, odmah se po svadbenoj svečanosti vratio u Češku.

Tvrtko, ratnik pod sretnom zvijezdom

U sjenci tih političkih smutnji i proplamsaja pobuna protiv kraljicâ, Tvrtko je procjenjivao moguće poteze koji bi Bosni mogli koristiti. Javno i tajno otvara komunikacijske veze s Venezijom oko opremanje prve bosanske jadranske flote, kupuje jednu a naručuje još dvije galije. Posebnu pozornost  skreće k  pograničnim gradovima Hlivnu, Glamoču i Duvno, koje je doduše naslijedio od bana Stjepana a on ih je, mada su pripadali hrvatskim „kraljevskim zemljama“ ugarskog suverena, prešutno preuzeo i „puzajućom procedurom protoka vremena“ unio u bosanske gruntovnice. Sada je rušio stare vlasteline i postavljao nove, odane gospodare po rubnim gradovima Zapadnih strana.

„Humsko pitanje Elizabetina miraza“ Tvrtko je smatrao zauvijek završenim.  Nije ga dao i neće ga nikada dati. Osjećajući se neporecivim vladarem, unosi ih u svoju kraljevsku titulu!

Tek što je kralj Žigmund Luksemburški napustio Budim i vratio se u Češku - u Budimu se pojavio  Karlo III. Drački! Biskup Pavle Horvat ga kruni, proglašava kraljem i – sukob raste do krajnjih granica „građanskog rata“ među suprotstavljenim stranama! U kolopletu političkih intriga i zveketa oružja, pretendent dijamantne krune na glavi – ostaje bez života i bez glave! Za urotu i ubistvo je optužena Marija, pa je pristalice kralja Karla III., zajedno s majkom Elizabetom hvataju i zarobljene sprovode u Zadar. Elizabetu je snašla stravična smrt davljenjem. Usmrtili su je pred očima njezine kćeri, kraljice Marije!

Nevoljeni se mladoženja Žigmund Luksemburši u tom trenutku uključio u razvoj tih historijskih vremena s nakanom da spasi svoju mladu, još neljubljenu supruga. Ojačao je vojne utvrde po Dalmaciji i Hrvatskoj, pridodao nove vojnike i nagomilao oružje..

Tvrtko je dobro shvatio: Što je Ugarskoj gore – to je Bosni bolje! Podržao je oporbu i pod stijegom „borbe za kralja Karla“ – i priključio joj se aktivnije nego što se itko nadao.  Tvrtkove su postrojbe izuzetnih, uvježbanih i izdržljivih Bošnjana prešle zapadne granice i sudarile se sa Žigmundovim braniteljima dalmatinskih gradova. Jedino što je „opipljivo“ Žigmund uspio – bilo je da oslobodi svoju Mariju 1386. godine.

Tvrtko, ratnik rođen pod sretnom zvijezdom, mogao je već od mjeseca  jula 1387. bilježiti prve veće rezultate svog pohoda: zauzeo je tvrdi Klis i iz njega nasrnuo na Split, zatim na okolinu Zadra, pa na Vranu i tvrdi Nin. Branitelji Nina bili su nepopustljivi, pa ga Tvrtkovi vojnici napustiše i uzeše drugi, Ostravicu, 1388. godine.  Tada su svi shvatili da se Tvrtko borio za svoj groš i svoj interes, za interes Velike Bosne!

U međuvremenu, Turci su zakucali na njegova bosanska vrata: prvi put 1386., a potom, u ljeto 1388. – drugi put. Tada je upao veliki odred pod tugom zapovjednika Šahina kod Bileća. Sačekao ga je Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković s Bošnjanima - i potpuno sasjekao!

Zbog turskog upada i preraspodjele svojih četa, Tvrtko je smanjio opseg ratnih razaranja gradova na hrvatskom jugoistoku, ali ih je silovito  pritisnuo opsjedanjem i zatvaranjem, do isticanja bijele zastave i pristanka da se bez ubijanja i rušenja prepuste u bosanske ruke.  Predstavnici Trogira prvi su otvorili vrata pregovorima i najavili prepuštanje svoga grada pod Tvrtkovu jurisdikciju. To će isto, jedan za drugim, najaviti i gradovi Split i Šibenik. Utvrđeni su rokovi predaje. Split je dobio posljednji rok: 15. juna 1389.

U tom predahu, kralj je poslao srpskom knezu Lazaru značajnu vojnu pomoć na Kosovo - odred Bošnjana pod bajrakom proslavljenog bosanskog  vojvode Vlatka Vukovića Kosače. Taj neusporedivi sudar vojski s bezbroj mrtvih vojnika obiju zaraćenih strana, uključujući i slavne smrti osmanskog sultana Murata I. i srpskog kneza Lazara, odigrao se na Vidovdan, 15. juna 1389. Taj najveći srpski poraz u historiji traumatično je preoblikovao srpsko nacionalno biće, čije posljedice traju i u najsuvremenijim vremenima.

 

Tvrtko, „kralj Bosne, Dalmacije, Hrvatske, primorja i Raške“

Tog dana i grad Split je pao u ruke bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića. Deputacije hrvatskih i dalmatinskih gradova te otoka stizale su da kleknu pred kralja Tvrtka sve do kraja aprila 1390. godine. Uz nabrojane gradove, Tvrtko je postao neporecivim gospodarom i otoka Brača, Hvara, Korčule, Šolte i Čiova. Od tog je vremena u naslovu kralja Tvrtka piše da je „Božjom milošću slavni kralj Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja i Raške“.

Bio je slavan i moćan, u naponu muževne snage - i sâm, udovac već osam godina. Posredstvom austrijskog hercega Alberta III. Habsburškog, tražio je jednu pristalu princezu za suprugu. U jeku pregovora  kralj je naprasno umro, na dan 10. marta 1391. godine, najvjerovatnije u 53. godini života.  Sumnje u njegovu neprirodnu smrt još nisu zatvorene. Naime, gotovo istodobno umrli su kralj i njegov najvjerniju saveznik Ivan Paližina, obojica žestoki protivnici kralja Žigmunda i njegove supruge, kraljice Marije, po majci Bosanke.

Kralj Tvrtko je s Dorotejom imao sina Tvrtka II., a sa (povijesti) nepoznatim ženama, još dvojicu sinova: Ostoju i Vuka. U kasnijim vremenima, bosanskim će kraljevima biti dvojica od njih: Tvrtko II. i Ostoja.

Današnji Bosanci i Hercegovci, osobito od proglašene neovisnosti države Bosne i Hercegovine, oživljavaju sjećanje na najvećeg bosanskog sina povijesne Bosne i njezinih povijesnih granica. U brojnim gradovima ulice nose njegovo ime. Na trgovima i parkovima – pojavljuju se suvremene majstorski izrađene skulpture. Spominje se u stihovima. Uglazbljuje se njegovo ime... A BiH je, uza sve stoljetne nevolje koje su je udarale, ubijale i komadale -  u svom najvećem dijelu sačuvala granice Tvrtkove bosanske kraljevine. To je, ipak, trajna Tvrtkova zasluga i trajna kraljeva baština.

---

[1] Pripadao je kasnije Hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, koji je u njemu umro 1466. pa se po njemu i zove Herceg Novi.

BRDO BOSANSKE VJEČNOSTI, SREBRENIK NA BRDU

 Napisao: Ibrahim Kajan

Gdje sam, u koje sam doba: ćutim neizgovorena pitanja u sretnoj ugodi samotnih trenutaka u vožnji svojom seat ibizom -  sjedim a prizori putuju! Bogati prizori između Huma i Usore. Zdesna mi promiču poslagani prastari kameni blokovi. Izniču iz dna kanjona Narente i podižu se u sami vrh nebeskog prijestolja. Što sam stariji, sve učestalije u budnu snu vidim slike u promicanju, poput isječaka iz historijskih, nesnimljenih bosanskih filmova. 

 

Lalo Srkalović: SREBRENIK, ulje na platnu

Možda se to dešava i  drugima koji, danas, u zemlji poharanoj  mržnjom, po čijoj se površi kao po sceni visoke dramatičnosti valjahu najkrvavije zgode - gdje bi i Shakespeare zanijemio i shvatio da njegovi dramski ispisi bjehu puste melodrame u usporedbi s grozomornim bosanskim prizorima koji neprestance traju – od Kulina bana i dobrijeh dana.

   Došao sam vidjeti Srebrenik. Došao sam spustiti dlan na opipljivu prošlost zbog koje smo još tu, u svojoj domovini. To je Stari Grad, lijep poput usnulog ratnika i tajnovit poput patarenskog  zapisa o cvijetu. Lilije cvitu ime – krin…

Poglédam Edina Mutapčića nagnuta nad orošenom čašom borovičina soka. Iznad nas su visoke grane platana, u središtu mladoga grada, baštinika ko zna koliko stare nepovijesti što kliže među pronađenim, plutajućim dijelovima historije. Negdje, u lišću, skriveni je razglas: prosiplje po nama virtuozno kucanje saza, i glas koji boji naše lirske dimenzije stotinama godina, od pada Bosne i onoga Srebrenika u koji smo se zaputili. Ko kaže da sudbina ne zakazuje sastanke, prevarit će se: onaj koji je pjevao u lišću o drevnom Počitelju, zastade pored stola: dr. Hašim Muharemović! Gleda me prekriven smiješkom. Kaže: Dakle…, Hercegovac pod Srebrenikom… Da nije Edin postavio kakvu izložbu u Gradu? A što se penješ gore, šta ima tamo?

           Sliče  srcu nakon ljubavne priče

Šta ima tamo? A tamo nema ništa. Nema nikog. Nisu otišli samo ljudi, nego su ih, zbog noćnih prikaza, napustile i sova i ćuk i slijepi miš. Zatičeš njihova gnijezda u šupljinama suhozida, a u gnijezdima –  ništa.  Sliče ispražnjenu srcu nakon ljubavne priče. A zašto li? Od straha golema, jer on, strah stanuje u praznoj kući ništavila. Takav je sada u nebo dignuti Blagaj neobičnih Kosača, gdje je prvotnju svjetlost ugledala Katarina, kraljica nesretna bosanska… Čujem li i nakon pet stotina godina plač dobrih krstjanki ispod Bobovca, avetinjskog grada u kojem su stolovali bosanski kraljevi? Takav je, ljetos provjerih, i Ključ, gdje se najavi Smrt zadnjoj bosanskoj krunjenoj glavi nepromišljena Tomaševića.

Ali, ima na svijetu i takvih, poput pjesnika, što blude ozemljem i misle da mrtvo mogu oživjeti!  Misle: Smrti zapravo i nema! Misle pomladiti prošlost onoga u čemu su se u tisućama godina unatrag rađali.

        Srebrom izidan

Najposlije, zaputismo se na dugi put prema dubini u koju nas mami Grad u blizini, skriven putnicima koji putuju između Tuzle i Orašja.  U Centru za kulturu pjesnikinja me Fikreta upozorava na bilje puno čudotvornih ljekovitih svojstava. U prolazu, Edin mi otvara beskrajne prizore slikara koji vide kako je bilo i kakvo će biti: tri stotine slika pokazuju u njegovoj Galeriji kako je ljepota dobra i kako je nada sretna!

Kad si se već zaputio, morat ćeš proći kroz tvrde vratnice, kroz glavnu kapiju, u zidu čvrstu poput gore altajske, u bedemu, pouzdano su vjerovali veseli pučani - od srebra čistoga izidanu. Je li mi to rekao uljuđeni gospodin koji nam se s dragošću prikuči, tih i promišljen, prezimenom Kešetović? Za njega mi poslije rekoše da je narodni zastupnik, pa mi bi krivo što tu činjenicu nisam znao ranije. Čovjek je, svaki put se pokaže, od mala znanja, a kad ga ima, onda ga, poput Kešetovića, skriva poput stida.

Vidjesmo tvrđu iz daljine, sa strme ceste što je povezivala suvremeni i nabujali Srebrenik s Gornjim Srebrenikom, naseljem koje je nekoć nastavao Bošnjanin tvrđavina podgrađa. Između patinom oblivenih zidina i kućica usađenih  rukom majstora po strmini (kućica izubijanih  pa sad liječenih od rana strašne pohare naše dobre zemlje), valjalo je prijeći blago uzdignutu površ s koje je trava pokošena, a vlati joj sabrane  i  na sigurno spremljene. Stani! – iznenadi Edinova zapovijedna blagost, putovođe kojem, po mnogo čemu, nije bilo premca. Baš mi je uz nogu, samo što nisam zapeo, virio duguljasti okrečeni  kamen: bî jedan u nizu koji je zatvarao izduženi četvorokut. Mezar, pomislih, a prijatelj pojasni: Pazi, mezar je do mezara, šehid do šehida. Ovi su šehitluci od onoga doba, kad madžarski kalpaci pobjegoše a turske čalme dođoše, moj Ibrahime. Tada se polomi Srebrenička banovina, po kojoj je, uz pridodatu Jajačku, kralj Matijaš Korvin baš razastirao plan o osnivanju svog malog, marionetskog Bosanskog kraljevstva! Tek te godine, godine 1512.,  Turci završiše svoj posao i zapremiše i posljednju stopu bosanske zemlje nesretnog Kraljevstva ostalog iza Tomaševića…

Otada mezarje s razbježalim bašlucima, ko zna od čije pogane ruke skršenim i negdje pobacanim! A malo podalje, pod hladom listopadnih stabala, skupina je šehidskih bašluka posljednjih  boraca za Bosnu. Zaista, ko god razmijeni vlastiti život za slobodu, na Božjem je putu onih koje je Tvorac izabrao da budu Dobri i na ovom svijetu! Među njima je i turbe otvoreno, na stubove podignuto. Jedan ga otac sačini  svojim rukama, svojim sinovima i svojoj rodbini, s lijepim njihovim imenima na ploči mramornoj ispisanim, da se nikada ne zaboravi, ni ko su bili, ni zašto sada gnjiju njihove mlade kosti. Prouči: el Fatiha! Prouči i utuvi sebi u glavu bosansku, putniče koji putuješ po Božjoj zemlji! Pamti! Sve će ti se ponoviti, ako zaboraviš.

        Za Truhelkom, slijedeći Edina

Potom stigosmo na rub ambisa, na mjesto pred samim Gradom Srebrenikom, pred kulu stražarnicu kroz koju se, nekoć, ishodilo k visećem mostu. Most, taj bivši, bje na vjetru olujama uzdizan i bacan u bezdan, smrtni je strah urezivao u kosti onom ko ga mosti, koji bi preko ambisa prelazio do tvrđe s glavnim gradskim dverima ulaznim, onomad još željezom pokovanim.

Edo, vješto se krećući bivšom izujedanom površi, u stijenju usađenog Srebrenika,  razvija priču protkanu nizom upozorenja, vokativnih govornih oblika kao iz Torina smotka poispadalim:  Obrati pozornost! Nije riječ o tvrđavi, nego o strateškoj zamisli u hrid ukovanoj, skupini, nizu, seriji povezanih tvrđava poput hrastova izniklih iz ljuta škrapa! Zauzevši mjesta na različitim razinama, rastvaraju se u nepobjedive građevine što čine cijeli kompleks od ukupno četiri odvojene kule. Rekao bih da su raspoređene poput dijelova kakva razlomljena nebodera, međuse spojenim prirodnim kamenim rampama, zidinama, potpornjima, doksatima, te onim davnim skalinama istruhle drvene građe koju je vrijeme davno pojelo kao što je i ljude oglodalo, sve do kosti! Opustošilo je najposlije i nju, tvrđu - stegnutu pesnicu izniklu iz ponosne i svete bosanske zemlje. Baš tako: gazimo po svetoj zemlji koja je bila bosanska krv i bosanska koža. Zato, pazi prijatelju!

Prešli smo novim drvenim mostom (mlađim od moje malenkosti). Evo vratnica, evo kapikule, evo glavnog ulaza! A on je u dnu petnaestometarske propete zidine, koja s ostala tri, u kvadrat zatvara konstrukciju prve kule. Iznad klesana luka vratnica, uglačana je ploča s bivšim natpisom. O čemu je govorilo to napisano, ne zna se. Ne zna se, jer je, opet, zaslužna zločesta ruka nekog neharna čeljadeta koje, za cijela života, ništa smislilo nije, osim da bude ljepoti i dobroti suprotiva i naličje. Izrešetana je obijesnim kuršumima bar jednog od posljednjih ratova.

Iznad tužne ploče dva su prozora, mala, s lučnim gornjim kamenom, a još gore, iznad njih, čini se da su tri proreza u okomici, s davno izletjelim ljutim strelicama. Jesu li, Bože Jedini, otjerale s praga mrskog Ugarina sa sjevera, huda Nelipića sa zapada, okrutne Nemanjiće sa istoka? A kad su udari za tren utihli, kad je zanijemila krvava zveka mačeva i čomuga, dok su se neprijatelji prebrojavali, iz duboke sjenke uzurpatorskog rođaka Mladina II., kradljivca žezla i jabuke, moći vladarske kuće Kotromanićeve, izađe mlado vladarsko sunce! Bilo je u liku dječačkog Stipoša, sina Elizabetina, kćeri srpskog raskralja Dragutina i sin bana, Stjepana, punog nevolja. Objavi se svijetu prvom poveljom oko 1320., potpisujuć se ispunjen sviješću o sebi i svojoj zemlji: ban bosanski, Stjepan II. Kotromanić! Osnažen pečatom ugarsko-hrvatskog kralja Karla Roberta, krvlju povezan s kraljevskim kućama i banskim dvorima i kućama despotskim u zemljama ugarskim, u raškim, u hrvatskim – pogleda svoju razmrvljenu Bosnu i zakle se svojim precima i djeci koju će roditi, da će Bosansku državu slavom optočiti i snažne joj meje svoga vladanja ostaviti! 

Iz sigurna i udobna Bobovca, pokrenuo je svoje čete i svoje dvorjane u grad sigurni, u tvrdi Srebrenik. Donijeli su stasiti Bošnjani srebrninu i zlatninu, donijeli su dijaci pokretnu pisarnicu, a dvorske gospođe dječje jastučnice, pelenice, od beza ibrišimom izvezene majušne košuljice. A koju je trudnu gospoju nosila banska nosiljka? Onu, princezu bugarsku, koju je mladom banu za nevjestu doveo Grgur Stipanić, kad ga je ono Stipoš tamo s boljarima bio poslao? I kada mu princezu, živu i zdravu isporuči, ban mu dade pet sela na uzdarje, kako je zapisano u povelji istinitoj od godine 1323… Ili je, pak zastorima na nosiljkinim prozorima jedna druga krasotica, Elizabeta, kćerka kujavskog kneza Kazimira, kojom ga oženi sam kralj ugarski Karlo Robert? Možda je brak s Bugarkom brzo propao, ili je mlada nezgodno pala pa se ubila? Koja je dakle bila banicom u banskoj rezidenciji što je, u trudničnim mukama, podno Grada Srebrenika, u dan 15. februarija 1333., rodila banu nasljednika? … A taj sin, možda Srebren, neće dugo živjeti, kao što ni prije toga trojica sinova banovih nijesu svikla na ovaj svijet. Ali ban to nije znao. Čovjeku nije dano da providi u buduće događaje. Jer, kad bi kojim čudom to mogao, mnogi bi se namah s tvrđave u ambis bacio! A ban? On se sretan, sinu novorođenu samo smijao i radost svima pokazivao!

         Pečatom zlatnim pečačeno

I baš tada, veljuna mjeseca a dana 15., banu dođoše Ragužani. Čekali su ga tri dana prije, u Bišću kraj Blagaja, pa im je nešto obećao i ovdje zakazao. A ban je malo vremena imao: krstario je i obilazio i prikupljao svoju rasutu zemlju, popravljao razvaline svoje kuće, svoje jedine Bosne. Ponovno vratio poda se sjeverne dijelove, Usoru i Soli, meje prebacio preko Završja, a baš se povratio iz Humske zemlje koju već jedanaest godina ubraja u svoje vladanje! Tamo je, gotovo poput jamca, ostavio i udao sestru za humskoga župana Nikolića, dao mu je svoju lijepu sestru Katarinu! Utvrđivao pa i gurao meje sa stanja jučerašnjeg na nove granične mrgine daleko od kuće, od Drine, gdje se ni nadao nije, sve do rijeke Cetine! Prvi je put na svoje vlastito more u Neumu izašao! Oderao je despotu raškomu Ston i Pelješac pa se sad sve imenom Bosanske banovine naziva. I evo poklisara! Dođoše na pravu adresu i u pravi hip: i obećava im ban zlatna brda i krušne doline. Ali će Dubrovčani istisnut vječno iskanje: Prodaj nam ili na bilo koji način ustupi Rat (Pelješac), daj nam još Ston i daj nam, brate, Prevlaku. Zaliven medovinom, ban reče: U zdravlje sina! Vaši su do zgorenja svita! A Ragužani hitro podmetnuše čisti bokun čvrstoga papira, pa se sve to popisa, od datuma kada se zgoda zbi do upisa gdje se to odigra. Najposlije, sve se okiti i “zapečati visućim zlatimi pečatom”. I tako se nađe prvi put otkriveni grad: ovaj po kojem sad, pustim, hodimo nakon šest stotina i sedamdeset i jedne godine.

…Zato mi, gospodin ban Stefan, i moji sinove i unučje i dokoli sime moje bude, do vijeka vjekoma, dasmo i darovasmo u baštinu i u plemenito ljudem dubrovačkijem, a našijem drazijem prijateljem:

Vas Rat i Ston i Prevlaku, i otoke koji su okolo Rata, i sa svijem što se nahodi unutra… i gore i polja, dubrave, lijes, trave, vode, sela, i vse što je od Prevlake do Lojišta; i sudcbo i globe i krvi u miru, da budu njih’ volju, da imaju i drže i da čine vsu svoju volju i hotijenje kako od svoje baštine – do vijeka vjekoma…

I da su voljni zidati zadi i tornje – gdi im je hotijenje.

I prekopati Prevlaku od mora do mora i napravljati – na svoju volju i hotijenje.

I jošte se obetuje gospodin ban Stefan, sebe i svoje sime:

Ako se sluči nekoje vrijeme, ili gospodin ili vlastelin ili graždanin ili ljudje, koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci – da pomaže koliko može naša jakost.

A zato mi općina, i ludje grada Dubrovnika, vse dobro općeno, gospodini banu Stefanu i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od muške glave i do zgorenje svijeta, dajemo za Prevlaku i Ston pet cat perpera – do zgorenja svijeta…

I jošte se obetuje općina dubrovačka:

Ako u nekoje vrijeme pride gospodin ban Stefan u Dubrovnik, ili njegovi sinovi ili njegovo sime muške glave, da mu damo polače zidane prebivati dokole im je stati, bez nijednog najma – do zgorenja svijeta...

Zato, stavlju ja, gospodin ban Stefan, svoju zlatu pečat, da je vjerovano – svaki da znajet i vidi istinu.

A tomuj su četiri povelje jednako: dvije latinsci i dvi srpsci – a vse su pečačene zlatijemi pečati.

Dvije sta povelje u gospodina bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici.

A to je pisano pod gradom, pod Srebrnikom.

A tome (su) svjedoci zvani i umoljeni Vitan Tihoradić, Radoslav Hlapović, Miloš Vukasić, Hrvatin Stefanić, Stefan Druškić, Tvrtko Ivanhnić i za to da tri pristav, Divoš Tihoradić, Štitko Hlapović, Mihailo Menčetić Dubrovčanin.

        Opis grada

Bit će Ragužani zavirili u svaki kutak zidina koji se ni jakosti Minčetinih ne bi postidjeli. Moj me prijatelj, moj Edin uvjerava da ćemo i mi, iz stope u stopu, slijediti velikog bana. Zamalo spazismo, penjuć se po basamcima duga pamćenja, odvojkom na desnu ruku, obor opkoljen tvrđavinim rubnim, nepobjedivim zidom koji opasuje nutrinu grada bosanske odbrane. Uzdiže se, zapisa strpljiva i slavna ruka Truhelkina, pravo iz dola, izlazeć u strmu glavicu, u vrhu rascjepkana u hrpu ljutih, samo orlušinama prikladnih grebenova. I tamo, u laktu zida, uzdiže se kula valjkastih vertikala. Iz nje su zasipale odapete sulice i izbacivana džulad iz kamena iskružena. Truhelka je, zadivljen, pričao početkom prošlog stoljeća, da je tako tvrda, da se dugo mogla sama braniti, čak ako bi neprijatelj i osvojio kapikulu i prodro u donji obor! A od nje se zid nastavlja uznosit, pa će slijedom konfiguracije naglo svrnuti udesno a potom se raskriliti u dva pravca, sklapajući tvrdu četvorinu druge kule. U prostoru među kulama bio je vrt! Zasigurno su, uz povrće, uz ljuti luk i krhku salatu, zemlju šarali i bosanski karanfilići, i carevo oko, ali i bilje ljekovito za zgode u zlu potrebite, macina trava, bokvica, ruta. I sad vidim snažno izbijanje žitkih šipkovih prutova iz raspukline, iz spojnice zemljane okamine umrtvljena maltera. (Prisjeti se, Ibrahime, dobre i drage Fikrete Jašić, pjesnikinje iz obližnjih Čojluka, mudrice žive misli i brižne svijesti o svemu što je nemaru prepušteno! Ona zna tajne, ne samo bilja, nego i vrijednosti lijeka u vlatima trava skrivena.)

A potom ćete doći, kao što smo i mi došli, do vojničkom nogom izlizana stepeništa uklesana u željeznoj stijeni, do stuba što idu samim rubom ponora do nekoć najvišeg kruništa i, zagrađenu, središtu silna utvrđenja! I gdje smo? Pred vratima uskim, i bivšim, tijesnim kao iz Židova slavnoga naslova. Ušli smo u izdužen obor.  K njemu se, s jedne strane, prislonila duguljasta zgrada u kojoj je, misli Truhelka, stanovao kapetan Srebrenika, a nasuprot joj je – tvrdo srce! – četvrta, središnja, jakosti kao sve ostale zajedno, kao gora sinajska, kula nerazrušiva! U neposrednoj blizini su razvaline bivše čatrnje, u kojoj se dalo prikupiti toliko vode da je odbrana mogla biti bez brige podugo vremena…

Kakvo bi prijestolje a kakva samrtna postelja

S tog naistaknutijeg mjesta Srebrenika, Edo pokazuje rukom zelenu, nagnutu plohu pograđa. Tamo gdje je bio banov zamak, vidiš li, stabla su šljiva... Ban je stajao, bit će, kod one šljive… Svoje dubrovačke goste poznavao je još iz djetinjstva. Morao ih je poznavati, jer su, marljivi, uredno zapisali u svoje knjige koliko su potrošili na njegove latinske škole dok je, za sukoba sa Šubićima, bio sklonjen u slavnoj Republici s majkom Elizabetom. Zato ih je, svojatajući pravo na bliskost, poveo u razgledanje rezidencijalnih odaja koje su rječito isijavale poruku visokog gospodstva bosanskog dvora. Vidjeli su Menčetićevi patriciji prijestolje dok su vizitali u Bobovcu, i ovdje je, od moćnog sjaja, samo ono nedostajalo!  Ali, sva druga, pripadajuća raskoš banske stolice bi na svom mjestu! Zidove su zastirale baršunaste zavjese, pod prekrivale kože s toplim krznom krupne divljači. Pred prozorom je stajao novi instrument, izrađen po tipu kućnih orgulja, na kojima su svirale djevojke neki poljski napjev iz domaje kujavske kneginje, rodice ugarske kraljice. Halje gospođa bile su od neusporedivih venecijanskih tkanina i čipkastih uvojaka, o vratu su ljeskale zlatne ogrlice s privjescima unutar kojih su amsterdamski dragulji palili pohlepom oči i nagonili pomamne uzdahe! Svaki je detalj glasno govorio koliko je Bosna bogata, koliko je ban Stjepan Drugi, u malo vremena, svojoj domaji dobra učinio! Čak je prizvao i marljive Sase da otvore zaboravljene rudarske rupe i da zagrebu po mineralnom površju, da iznesu na sunce zlato i srebro iz zamračena srca svoje majke Bosne!

   U spavaću odaju Ragužani nisu ulazili, jer je jednodnevni sin jedva, u bolnu plaču, zaspao.  Dubrovčani će ostavit zapis koji naslućuje čaroliju banove privatnosti.  Prepoznat će ga cijeli svijet nakon banove smrti: sjećate li se banove kćerke, jedine preživjele od sve rođene Stipoševe djece? Udat će se tri mjeseca prije očeve smrti 1353., u Budimu, u prijestolnici triju kraljevsta, za samoga kralja Lajoša, sina banova podržatelja Karla Roberta. Njezinu je mirazu, kćeri koja se od svih žena bosanskih najviše uzvisila, do prijestolja ugarsko-hrvatskog, ban pridodao onu pokrajinu koju je Bosni prikučio na početku sjajnoga vladanja: cijelu Humsku zemlju! Ah, koliko će se, u sljedećim desetljećima, sve do bosanskog kraha pred nogama moćna El Fatiha, o kamenu zemlju otimati ugarski kraljevi! Ugarski kraljevi, koji od brojnih kruna za kojima su žudjeli, jedino bosansku, od svih žuđenih, nisu nikada uspjeli dobiti.  

A kada je umro ban, kada je na bolji svijet preselio i kada su mu zatvorili grob u, njegovim nalogom, zidanoj crkvi u Milima kraj Visokog, kćer mu, kraljica ugarska, Elizabeta, naruči u najvještijih zlatara škrinju zavjetnu, od srebra, s bareljefnim prizorima urezanim, što ih sama, po sjećanju, iscrta: U spavaćoj sobi, u krevetu, na uzdignutoj samrtnoj postelji leži slavni ban. Uz postelju su dvije žene, jedna otkrivene a druga pokrivene kose. Prva nezaustavljivo plače, pokrivajući dlanom lice i oči. Muški lik s aurom oko profinjena lica. U dnu desnog kuta, ne znam jesu li anđeli ili dva momka u viteškim oklopima... A neko mi šapnu: jedan je od njih, Tvrtko, kralj dolazeći! Vide se pomični zastori na pritkama koje pridržavaju nebo baldahina banova kreveta u kojem neće dugo ostati.  Pa i taj prizvani prizor iz kojeg puše hladan vjetar, svejedno, na svoj način govori o visokoj kultiviranosti, uljuđenoj sređenosti i aristokratskom miru višestoljetne bosanske zbilje.

Pogledah nebo nad Srebrenikom: preletješe jata modrih lastavica!

Pogledah onkraj duvara i grmlja: nailazi mladić koji nije vodio jednu, nego dvije djevojke.

Vidjeh, najposlije, prizor ljepši od zalaska sunca: zagrljene ljubavnike na zidu od srebrne patine, vidjeh ih kako se, u ljubavnom zanosu, opiru o čvrsto tlo svoje  domovine.

       “Jedna kamena sjekira…”

Pri kraju dana, spustiše se dvije kahve, dva fildžana na crni mramorni disk,  u prostoru Galerije Edinovog Centra.  Edin je po temeljnom obrazovanju historičar, skuplja znanje, razvrstava činjenice, zapisuje polahko znanstvena otkrića u svoju buduću knjigu. Za trenutak me ostavi samoga, a onda se pojavi s vrećom u ruci! S punom vrećom svojih (materijalnih) pronalazaka izvađenih iz sna zemlje, iz pukotina srebrničkog pobrđa! Vadio ih je, jednu po jednu, iz mraka u kojem su dugo boravile, brojeći poput fratra iz Proklete avlije: “Jedna biva kamena sjekira, jedan (željezni) nož možda banov, jedna ćuskija možda Silađijeva…” Dok je, potpuno zanesen, otkrivao svoje blago, iznenada ga poželjeh upitati je li pronašao onaj žig, državni pečat goleme kraljevine ugarsko-hrvatske, što ga čuvar državnog pečata, ostrogonski nadbiskup Nikola, kancelar kralja Lajoša, ovdje negdje izgubi u mjesecu rujnu 1363. Ispade mu iz ruke a on se nije imao kad saginjati. Valjalo je glavu iznijeti bježeći s poraženim četama ugarskim pred Bošnjanima kojim je u ime kralja madžarskog hotio porobiti i pridobiti neusporedivi grad Srebrenik!

A kad me upita prijatelj, prije rastanka, što ću nositi u pamćenju, rekoh: Ono što sam vidio na kraju.

Ono što je najljepše: ružičaste ruke spletene u zagrljaj na vrhu Srebrenika.  Grada na ključnoj tački zemlje i ratova za zemlju, dobivenih i izgubljenih bitaka, utisućene smrti i nezaboravljena očaja. Bez tog zagrljaja ne bi bilo ničega, osim pustoši, osim praznine na brdu. Brdu bosanske vječnosti. U Srebreniku, na brdu. 

Izvor:

 I.Kajan: TRAGOM BOSANSKIH KRALJEVA, Bosanska rijec, Tuzla, 2007. , str. 7-30

I. Kajan: POGLED U BIOSNU PO JEDNOM DOMOROCU - TRAGOM BOSANSKIH KRALJEVA, Sabor bošnjačkih asocijacija u Hrvatskoj, Zagreb, 2009., str. 7-17

I.Kajan: TRAGOM BIOSANSKIH KRALJEVA, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.

I.Kajan: TRAGOM BOSANSKIH KRALJEVA, autorsko izdanje, Mostar, 2022., str. 17-30

ZAGREBAČKA "REPUBLIKA" O KAJANOVOJ "KATARINI KRALJICI BOSANSKOJ"

Ibrahim Kajan

DAVNO POTONULA AKUSTIKA

Ibrahim Kajan, Katarina kraljica bosanska, 

Hena.com, Zagreb 2012.

 

Piše: Ivica Matičević

 

     Povijest je, dakako, učiteljica života, a uči nas na primjerima svijetlih i mračnih pojava. Za povijest susjedne nam države Bosne i Hercegovine uporište svjetla – uporište što je postalo nosiva ploča cijeloga svijeta - bila je i ostala kraljica Katarina Kosača Kotromanić, žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, koja je pred naletom turskih osvajanja bila prinuđena skloniti se u Rim, sama, bez supruga koji je umro i bez svoje dvoje djece, Šimuna i Katarine, otetih i poturčenih… 

Katarina je umrla na putu u Carigrad, dok je Šimun, odgojen u duhu islama, s uspjehom služio u osmanskoj vojsci. Njihova se majka u rimskom konačištu pretvarala u sjenu i ropkinju nostalgije za davnim danima, umorna od tuge, s mislima na supruga, djecu i bosansku domovinu. Izbjeglička sudbina  žene koja je imala sve, a sada nema ništa, žene-žrtve političkih igara i ratnog nasilja. Misao na vječno majčinstvo i rubljenje egzistencije izvan prirodne domovinske geografije, odanost zavičajnoj krvi i zemlji, praelementima emotivnog i korporativnog jedinstva, iskonsko osjećanje tragičnog smisla života, prevodi i prenosi bosansku kraljicu Katarinu u generičku kraljicu majku, zagovornicu ljudske harmonije i sreće, spasiteljicu obitelji i vladaricu ljudskih srca. Sjećanja na sretnu Bosnu, Bosnu njezina djetinjstva, djevojaštva i majčinstva, postaju projekcija svijeta bez političkih podjela i interesa, bez nacionalnih mržnji i vjerskih limita. Kajan cilja visoko, misao na kraljičinu Bosnu misao je na vječnost slobodnog, humanog svijeta. Njegova je Katarina žena-metafora, zrcalo svjetske povijesti, neugodna priča za nepostojeću laku noć, sumorna slika povijesti koja se ponavlja, od koje ništa nismo naučili, na temelju koje se ništa neće promijeniti, i sve će nestati kao da nikog nikada nije bilo. Može li čovjek koji voli biti pobijeđen, je li ljubav dovoljna, vlada li svijetom mržnja i materijalni interes, zar je moguće da je sve podređeno čovjekovu padu u nemoral, laž, prevaru, licemjerstvo, gorčinu, srce tame… Majka Katarina je učiteljica života.

     Kajan je iskusan pisac i zna da je bolje i poetički funkcionalnije da Katarininu vanjsku i unutarnju povijest razvije u odnosu na oprečan lik – supostavljajujući joj kontra-lik dobio je na dramatičnosti, dinamičnosti i uvjerljivosti fabularne izgradnje: čistu i iskrenu kraljičinu ljubav prema domovini (a domovina su djeca, suprug, narod, zelenozlatna geografija) suprotstavio je ljubavi prema moći, novcu, vlasti, mehanizmima prisile i intrige… sve ono što utjelovljuje inkvizitorski general, odani vojnik partije, «visoki i suhi» don Francisco, koji dolazi u kraljičino rimsko sklonište kako bi ona potpisala oporuku prema kojoj bosansku i hercegovačku zemlju ostavlja u nasljedstvo svojoj djeci, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. U suprotnom, sve predaje u ruke Svetog Oca i Vatikana, što se naposljetku i dogodilo. Vrijeme između generalovog dolaska i odlaska, vrijeme zajedničke večere, ispunjeno je podsjećanjem na najvažnije događaje u Katarininu životu. Na temelju kraljičine autobiografije koje je oporuka sastavni dio,  redaju se generalova pitanja/provokacije koje će kod Katarine izazvati sjetne i bolne reakcije na vrijeme i ljude kojih više nema ili su se tako i toliko promijenili da više nisu dio njezina tvarnog života. Nakon rekapitulacije i kataloga formativnih slika prošlosti, Katarina umire. Don Francisco je ispunio svoju svetu zadaću, Majka Crkva će biti zadovoljna, bosanski slučaj je riješen, politika je opet pobijedila. Još samo pokupiti dragocjene papire, izgoniti se iz skrovišta «bivše kraljice, bivše kraljevine bosanske»…

     Kompozicijski je roman razdijeljen na 16 dijelova nejednake duljine, a fabula je izgrađena načelom preplitanja dvaju vremenskih i prostornih planova: u osnovnu matricu Katarinine rimske posljednje večere uklopljene su brojne analepse, funkcionalno razmicanje povijesnog paravana iza kojeg nam se otkrivaju njezini sretni i nesretni životni trenuci, dubina emotivnog angažmana, proživljavanje osobnih i domovinskih gubitaka, a ponajviše od svega, postajemo svjesni njezine neizmjerne humanističke dimenzije, kraljičine ljubavi spram bližnjih i bosanske zemlje. U pojedinim je sekvencijama primarne, rimske matrice zamjetljivo rezanje radnje fragmentarnim bljeskovima stanja svijesti, napose u formiranju Katarinina lika… Pojedino Franciscovo pitanje ili iznenadno zamijećeni predmet iz potopljene prošlosti izazivaju neverbalnu reakciju, odziv unutarnjeg emotivnog bića koje pokušava pojedinu situaciju dodatno objasniti i približiti, kako bismo što je moguće jasnije upoznali nemir tjeskobe i ritam neutješnog ženskog/majčinskog/kraljičinog srca. Kajanov sveznajući pripovjedač razlaže Katarinin emotivni plašt vrlo odmjereno, dozirano, bez potrebe za širom diskurzivnom elaboracijom, tek toliko da površinski osjetimo kako je Katarinina životna patnja - ali i mudrost koju ta patnja generira – trajna i stalno prisutna dimenzija njezina znaka osobnosti. Kajan ne želi romaneskno razgraditi bogatstvo unutarnjeg svijeta svojih protagonista, tek pokazati kako je ono što se pred nama događa završna i potpuna drama jednog svijeta u nestajanju, a dio su te drame i zrnca upornih unutarnjih glasova – grubih, analitičko sirovih Franciscovih i sjetnih, bolno zagubljenih Katarininih. Zbog znalački izmjerenog mrvljenja vanjske akcije i unutarnje reakcije, zbog dinamične međuigre dva temeljna lika, zbog koncentracije na dijalog i događaj a ne na deskripciju i razvedenu psiho-analizu, Kajanov tekst posjeduje potencijal za postavljanje na pozornicu. Intimna, komorna, zatvorena drama prevedena je razigranim i prohodnim kompozicijskim ustrojem i fabularnom izgradnjom  u prozni zapis koji se čita s lakoćom i čije se poruke dugo pamte. Aspekti priče i aspekti ideje u međusobnom su suglasju, bez patetičnih ispada koji znaju pobjeći ispod pera kada je povijesno-domovinska tematika posrijedi. Kajanov tekst nije veliki povijesni roman, ali je zato dobar roman koji nudi estetički uvjerljiv pogled na povijest i suvremenost (što se to dogodilo u Bosni u XV. stoljeću što se ne događa i danas?). Davno potonula akustika zlatnozelenog kraljevstva dobila je primjerenu jeku: povijesne teme ne moraju odmah biti freske, dovoljan je i odlučni potez kista.

                              REPUBLIKA, Zagreb, lipanj, 2012., br.  6,  str. 99-101

RAZARANJE VJERSKE I NACIONALNE MEMORIJE

Govor: Ibrahim Kajan

(Predložak na temelju kojeg je autor održao govor na Međunarodnoj konferenciji o zaštiti ljudskih provo u Bosni i Hercegovini, Hotel Inter-continental, Zagreb, 18-19. rujna 1992.)

 Dana 25. na 26. VIII. 1992. godine zapaljena je zgrada Vijećnice, a u požaru je nestao Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i oko 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o historiji BiH

Ništa se ne dešava samo od sebe. Svaka inačica ratnog razaranja protiv bosanskog naroda, a posebice Bosanskih Muslimana, brižljivo je isplanirana i dobrim dijelom provedena: masovna ubojstva, koncentracioni logori i protjerivanje stanovništva (etničko čišćenje cijelih područja). Uz najbolniju činjenicu - ubojstva, koja nacionalni korpus ubija u samoj srži, ništeći mu najzdraviji reproduktivni dio, najtrajnije i najpogubnije posljedice svakako će imati razaranje druge vrste (sada u drugom planu) - a to je razaranje jezgra bosanskomuslimanske kulturne paradigme: Kulturne baštine. Nacionalne memorije.

Napravljeni popisi razvaljenih, oštećenih, srušenih i potpuno sa zemljom sravnjenih spomenika, zastarjevaju prije nego što stignu biti dokraja ispisani. Ruši se sve što ima bilo kakvo bosansko i bilo kakvo islamsko obilježje! Srbočetnički agresor želi nadmašiti zločince iz biblijskih primjera, iz antologija utvrđenih svjetskih zločina - birajući tako nemoćnu žrtvu: Bosanske Muslimane. Baš one koje su okolni narodi, u drevnoj bosanskoj prošlosti nazivali Dobrim Bošnjanima. Nema naroda na svijetu i nije ga bilo koji je nosio tu atribuciju: Dobri.

Današnji zločinac, na oči cijeloga svijeta, ruši najbarbarskijim stilom, i to u vremenu visoke prosvjećenosti i samohvalnog humanizma, upravo ono što je usisalo povijesno vrijeme Bosanskih Muslimana. Njihovu duhovnu i materijalu proizvodnju: nadgrobne spomenike, turbeta, učilišta, džamije, tekije; razaraju ceste i mostove; spaljuju sve pisano, najčešće unikatno! Bombardira se arhitektura višestoljećja pred kojom je zadivljen stajao i o njoj pisao genijalne studije sami Corbusier. I ne samo da je gledao i pisao, nego ih osuvremenjene ugrađivao kao detalje u svoja najznamenitija rješenja koja će, od modernih vremena, među rijetkima ući u budućnost!

Cijeli su kompleksi gradskih jezgri osmanske arhitekture zgužvani i u prah pretvoreni: u Mostaru, u Sarajevu, u Foči... Rat želi u potpunosti ostvariti ono što je davno planirano i davno postalo vidljivo: od austrougarskih preko jugoslavenskih vremena "svaka je cesta morala preći baš preko muslimanskog greblja", "svaka je nova pučka škola, bolnica, željeznička stanica, limena samoposluga - tražila mjesto koje je već bilo zauzeto zdanjima slavne i blistave islamske prošlosti: trgovištima i hanovima, hamamima i džamijama". Ovaj rat ide dokraja: arhitektonska i posebice sakralna baština destruirana je gotovo u potpunosti! Mislim da više i ne treba sastavljati spiskove oštećenih i porušenih objekata te oznake. Jednostavnije je zabilježiti preostale i usamljene.

Molio bih da se obrati pažnja i na činjenicu spaljivanja dviju najpoznatijih i po bogatstvu vrlo rijetkih ustanova: Orijentalnog instituta i Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Orijentalni institut u Sarajevu spaljen je 18. V. 1992. godine. Time je uništena za vječna vremena golema zbirka izvornih rukopisa nastalih od 11. do 20. stoljeća, sa sadržajima iz različitih ljudskih djelatnosti, po kaligrafiji i iluminacijama goleme, neusporedive umjetničke vrijednosti. Uništen je i Turski arhiv, izgorjela je bogata fototeka (filmoteka dokumenata o Bosni i Hercegovini iz cijelog svijeta), vrlo bogata knjižnica i nebrojeni rukopisi znanstvenika. Ta namjerno izazvana paljevina pretvorila je u dim, u prazninu, tisuću godina strpljivo stvarane i sabirane baštine Bosanskih Muslimana (i ne samo njih), znamenite u cijelom kulturnom svijetu. Bila je druga po veličini na Balkanskom poluotoku. Nijemi plač onih koji znaju ili slute njezinu nacionalnu vrijednost - neće nikada prestati.

Prošlog je mjeseca namjerno spaljena najveća državna biblioteka - Narodna i sveučilišna. Vidjeli smo njezin požar koji je pokazao svijetu lice fašizma koje nikad nije pravio razlike u uništavanju ljudi i njihovog djela opisanog u knjigama. U knjigama je duša, u tijelu trud. Ono što je Bosanac u najplemenitijim trenucima, vođen hadisima i kur'anskim naukom, želio pružiti: da koristi svom narodu, da pridoda svijetu najbolje što posjeduje.

Sada je i to dim: Više od milijun i pol svezaka, oko pola milijuna naslova. Ta je golema biblioteka osnovana prije pedesetak godina a formiranjem se izdigla na trajnim temeljima zbirki i cijelih knjižnica koje su se u nju slijevale, tadašnjim političkim i društvenim diktatom, iz niza manjih gradova, iz džamija i mekteba, iz katoličkih bogomolja i ostalih bosansko-hercegovačkih kulturnih ustanova svih naroda.

Kulturna baština tog obilježja emitirala je duboku i trajnu dvojnost: islamsku osebujnost koja ju je vezivala s prostranim muslimanskim svijetom, i bošnjačku nacionalnu posebnost s vrlo vidljivom naslagom tisućugodišnje duhovne vertikale. Tako dobro uočljive da se njezina likovna, književna pa i filozofska suvremenost dobrano prepoznaje i razumijeva jedino u tim kontekstima - samobitnosti bosanskog svijeta i horizonta svjetskog civilizacijskog iskustva (Berber, Zec, Trtovac; Selimović, Dizdar, Ibrišimović...). Njezina je stvarnost i oblikovala i odražavala ukupni svijet Bosanskog Muslimana: unutarnji (duhovni - umjetnički) i arhitektonsko-graditeljski (materijalni). Tako smo zapravo samo potvrdili poznatu stvar da čovjekov svijet počiva na dvije stvarnosti - vanjskoj i unutrašnjoj.

Rat želi jasan cilj, i on, cilj, bliži se strašnom ostvarenju: urušiti stupove i jednog i drugog svijeta. Ostatak posla, ako se ne obuzda u ludu naumu, bit će vrlo jednostavan. Čovjek bez svog svijeta, u elementarnoj i doslovnoj gladi duše i želuca, bježeći pred nožem i bez mogućnosti obrane – prihvatit će svaki ponuđeni duhovni i kulturni koncept iz najneposrednije blizine. Oni mu se i taka više ne nude iz prijateljstva, nego iz sebičnosti.

„Ne-muslimani će biti mirni tek kada postanemo isto ono što su i oni.“

Tada će bivši Bosanac i bivši Musliman biti potpuno ogoljen: pejzaž koji će vidjeti njegove oči bit će pustare zaoranih muslimanskih kartaga, u duši neće osjećati ništa, s intelektom punim zaborava uništene nacionalne memorije.

Izvor:

Ibrahim Kajan: ZAVOĐENJE MUSLIMANA / BUDI SVOJ!, Naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 54-56

NADGROBNI SPOMENICI SU ISTINE O NAMA, DRUŽE

Pismo Đuri Pucaru Starom

 Autor pisma:

HUSAGA ĆIŠIĆ

Poštovani druže Predsjedniče!

Mislim da mi nećete za zlo uzeti što sam, evo, uzeo slobodu da Vam o nabačenim pitanjima općeg značaja dajem neke savjete, ako se već ovaj moj podnesak može i taka uzeti, podnesak, u kojem apelujem na vašu uviđavnost da dotične stvari uzmete u svoje ruke i da ih uputite pravim putem, za koji ja mislim, da su ih izvjesni činovnici nepravilno postavili. Uostalom, iz slijedećih mojih napisa u ovom podnesku naći ćete već što me je nagnalo na ovaj pothvat,

Prije izvjesnog vremena okupili su se u Mostaru prestavnici Urbanističkog zavoda u društvu nekih drugih stručnjaka urbanista širom Bosne i Hercegovine u cilju da na licu mjesta izvedu platformu za donošenje konačnog regulacionog plana za naš grad, oni su uz asistenciju nekih stručnjaka iz Mostara i iz Sarajeva i izradili tu platformu i kako vele jednoglasno je usvojili. Meni, međutim, nije bilo poznato o čemu se radi, pa nijesam imao čast da lično prisustvujem razgovorima pomenutih stručnjaka da bih u njima učestvovao. Tek iz izvještaja mostarske 'Slobode', mogao sam vidjeti o čemu se radi naime, šta je bio cilj upriličenom sastanku tih stručnjaka u našem gradu i kakve su sve rezultate na dotičnom sastanku požnjeli.

Uostalom, iz napisa pomenutog izvještaja proizlazi da će naš grad u doglednoj buduć nosti, kao moderan grad među ostalim čudima dobiti i svoj 'siti' i svoj hipermoderni bulevar, koji će se u širini od pedeset metara protezati od sadašnje Željezničke stanice do rampe pred Katoličkom crkvom, a to će reći trasom sadašnje željezničke pruge obuhvatajući pri tome obje paralelne ulice koje se po najnovijoj terminologiji zovu Ulica 'Roćka Čolakovića' i Ulica 'lve Lole Ribara', Međutim bi se gradski 'siti' imao podići na ruševinama sadašnje Željezničke stanice i svih njenih postrojenja, uračunavši tu i Ložionicu i Radionicu i sve ostale objekte koji pripadaju željeznici i koji su za njene potrebe izgrađivani više od šezdeset godina. Sve u svemu uzevši (ove kule u zraku i nehotice su me podsjetile na

Namik-Kemalov san, na maštanje jednog turskog književnika iz prošlog stoljeća, koji je u skladu sa Medžidovim korisnim reformama dočaravao i sebi i drugima kako ima izgledati obnovljena turska država u doglednoj budućnosti! San se naravno nije ostvario pa su ljudi njegova maštanja okrstili pravim njihovim imenom 'Namik-Kemalov san',

Uostalom, ovako zamišljeni regulacioni plan grada, ili nekako drukčije, sam po sebi neće učiniti da naš grad postane modernijim gradom, kako to neki misle, jer na koncu konca papir može sve podnijeti. Grad koji hoće da

se zove modernim gradom, mora prethodno izvršiti izvjesne uslove, naime, mora imati bitne uslove za to. Ti uslovi jesu: električno svjetlo, uredan vodovod i kanalizaciju. Naš grad do sada nije uspio da tim potrebama grada udovolji, a nije uspio da to izvede iz prostog razloga što mu fale finansijske mogućnosti da toj svojoj potrebi udovolji. Mi smo donedavno jako kuburili sa električnim svjetlom tako da nijesi nikada bio siguran da ti se pri večeri neće svjetlo ugasiti i da te na taj način prisili da po mraku gutaš svoju večeru. Tek od novijeg datuma električno se je svijetlo donekle popravilo, a popravilo se je posredstvom dalekovoda od električne centrale u Omišu.

Druže Predsjedniče!

Ja sam kroz cijeli život sa šaljive strane uzimao fantaziranje pjesnika i drugih fantasta u kojih su, kako se kaže, brži konji od samara, pa bih zacijelo i ovdje s osmjehom prešao preko mostarskog 'sitija', modernih bulevara, umjetničkih bazena za kupanje i drugih čuda kombinovanog regulacionog plana našeg grada, da tim planom nije tangirano i jedno pitanje za koje držim da je vrlo aktuelno.

Naime, zamjena uskotračne pruge širokotračnom bez pogovora je opštedržavna po treba, jer bi po svoj logici tu novu, normalnu prugu, bilo neumjesno zadržati u Sarajevu gdje je prije izvjesnog vremena dovedena. Nju je neophodno produžiti do Ploča do te najsnodnije izvozno-uvozne pomorske luke u prometu s našim pokrajinama. Put mnogo kombinovane željezničke pruge, kako je razumljivo, smjera na naš grad i pitanje je kojim je pravcem treba uputiti i kroz grad provesti?

Ja nalazim da je najshodnije da se ona uputi starim utrtim putem kojim je već 65 godina željeznica prolazila, prije svega zato što je to najkraći put kojim može kroz grad da prođe, kao i zato što nas taj njezin put neće mnogo truda ni mnogo troškova stajati. Istina, odavno se osjeća potreba da osobnu (putničku) stanicu mostarsku treba proširiti, a utovarnu (teretnu) stanicu njenu prebaciti u Raštane, selo udaljeno kojih 5 km od željezničke stanice u Mostaru. Ova transakcije je nekada uzimana za idealno rješenje potreba mostarske stanice time što bi sama stanica tom transakcijom bila oštećena, a utovarna stanica, međutim, dobila dovoljno prostora za svoja nova postrojenja na stanici Raštani.

Međutim, po zamisli naših urbanera ovu bi prugu na domaku grada trebalo prebaciti na lijevu obalu Neretve, voditi je lijevom obalom u grad od Carinskog harema, tu izgraditi modernu osobnu stanicu s potrebnim postrojenjima provući je tunelom ispod jednog dijela starog grada do lučkog harema, zvanog Šarića-harem, na kome bi se imala izgraditi utovarna stanica sa svim objektima koji pripadaju željezničkoj stanici i onda na izlasku iz grada prebaciti je ponovo na desnu obalu Neretve i usmjeriti je utrtim drumom kojim je do sada jezdila uskotračna željeznička pruga. Kako se, pak, iz gornjeg prikaza vidi skok nove pruge, prije svega, uslovljava dva željeznička mosta, potom tunel u dužini svoja dva do tri i pol kilometra i, napokon, dvije nove željezničke stanice sa novim postrojenjima i novim objektima koji su neophodni željezničkoj stanici. Po mišljenju stručnjaka te nove naprave koštale bi državnu kasu oko 60 milijardi dinara, a mogu Ii državne finansije i taj luksuz sebi dozvoliti. Vama, druže Predsjedniče, prepuštam da to ocijenite.

Međutim, zamisao naših urbanera da se kombinovane stanice imaju upravo na haremima (grobljima) izgraditi i nehotice nameće pitanje: Zašto bi se baš one na haremima morale izgraditi?

Napominjen da se odmah do Carinskog harema nalazi dosta znatan prostor nezauzetog

zemljišta, gdje bi se komotno mogla kombinovana stanica izgraditi, a nešto naviše opet kojih dvjesto metara prema sjeveru, nalazi se toliki prostor nezauzetog zemljišta, gdje bi se obje stanice sa svim svojim postrojenjima mogle izgraditi. Idemo Ii nešto dalje na sjever prema zaličkom haremu, tu imamo na raspoloženju cijelo Carinsko polje, gdje bi se po potrebi i sedam stanica moglo izgraditi. Odmah do njega iza Duhanske stanice, ima fraj zemljišta toliko da bi se komotno obje stanice mogle izgraditi. Pa i pored takvog stanja stvari, regulacioni plan, eto, predviđa svoje stanice na dotičnim haremima.

Druže predsjedniče!

Mi smo u Mostaru imali deset mezarišta (harema). Svako je od njih imalo svoju historiju, a svi skupa su usko vezani sa historijom našeg grada. U njih su tokom stoljeća pokopavani ljudi, koji su i živjeli i umirali za našu zemlju i na koncu konca koji su i gradili naš grad.

U tim mezarištima bilo je na stotine grobnica (mauzoleja) ograđenih, obično tenelijom, čiji su nišani izvezeni raznim stihovima, redovito arapskim pismom i arapskim jezikom, koje su (grobnice) i po formi i po sadržini pravi kulturni spomenici, nu, ta mezarišta i sve te treba im kamena za zidanje neke sandučare, one su se obično služile nišanima iz starih mezarišta računajući da je to, valjda, najkraći i najjeftiniji put da se do klesanog kamena dođe! Tako su toliki kulturni spomenici iščezli u našem gradu, koji su, po mom sudu predstavljali i naš nacionalni kapital. Jer, ljude od nauke, pa bili to strani ili naši građani, a naročito one, koji se zanimaju grafikom više će, svakako, interesovati jedan ovakav kulturni spomenik od bilo koje sandučare koja je progutala toliko spomenika od kulturne vrijednosti. Već odavno je neke naše estetičare spopala manija da na razvalinama starih zgrada po Mostaru dižu parkove, a uprava gradskih parkava ima zadatak da sadi drveće gdje nađe prazan prostor. Društvo za pošumljavanje grada radi to isto, pa mjesto da su se stari haremi priveli tim svrhama i učinili pristupačni svakome, razumije se štedeći kulturne spomenike u njima, njih su jednostavno slistili, upotrijebili ih za neke druge ciljeve. Od deset mezarišta u našem gradu, ostala su na uzgoru samo još dva mezarišta, pa bi prema dotičnom regulacionom planu trebalo, eto, i njih uništiti. A ova oba mezarišta navežu na svježe uspomene, jer su se do nazad tri godine svi naši smrtnici tu pokopavali. Prema tome, eto, lahko i samo sebi pretpostaviti, kako nam mora biti odvratna i sama pomisao da te nam u skoroj budućnosti preturati kosti naših milih i dragih, i to bez ikakve vidne potrebe.

Naši rukovodioci pravdaju slične postupke isprikom da se naša groblja nalaze u gradu i uz gradske drumove i tako nešto, a da to nije glavni razlog njihovom postupku, može nam ovdje poslužiti zgodan primjer sljedeći slučaj:

U 1944. godini avioni su zapalili magazine TOT-ove (njemačke organizacije) na području grada, kojom su zgodom među istim ekslodirale i neke morske mine. Tom zgodom je eksplozija razorila skora cijeli jedan kvart grada, pa je do temelja slistila i takozvano činovničko groblje, groblje bivših austrijskih činovnika i njihovih porodica, tako da mu se skoro ni za trag nije znalo. Ovo je groblje u našoj eri uspostavljeno i ponovo dovedeno u pređašnje stanje svoje. To se groblje nalazi na prostoru grada gdje nasi urbaneri zamišljaju izgraditi svoj 'siti'. Dakle, nije razlog pustošenja naših mezarišta ono što izvjesni rukovodioci ističu, nego su posrijedi neki zakukuljeni razlozi! Slične su se stvari dešavale i sa džamijama i sva je sreća što se u glavnom rukovodstvu naše državne uprave našlo ljudi koji su zdravo ocijenili vrijednost tih historijskih spomenika (kulturnih), pa je sa daljnjim pustošenjem njihovim posve prestalo.

Zata Vas, druže Predsjedniče, najučtivije molim da nas spasite od luksuznih naprava naših urbanera i njihovim mrdanjima po našim grobištima, a naša duboka zahvalnost prema Vašoj uviđavnosti ni u kom pogledu neće izostati!

Mostar, 13. jula 1953.                                 Husaga Ćišić, s. r.

Izvor:

Behar (Zagreb), god. I., br. 2, 1992., str. 20-21