Napisao: Ibrahim Kajan
Gdje sam, u koje sam doba: ćutim neizgovorena pitanja u sretnoj ugodi
samotnih trenutaka u vožnji svojom seat
ibizom - sjedim a prizori putuju!
Bogati prizori između Huma i Usore. Zdesna mi promiču poslagani prastari kameni
blokovi. Izniču iz dna kanjona Narente
i podižu se u sami vrh nebeskog prijestolja. Što sam stariji, sve učestalije u budnu snu vidim slike u promicanju,
poput isječaka iz historijskih, nesnimljenih bosanskih filmova.
Lalo Srkalović: SREBRENIK, ulje na platnu
Možda
se to dešava i drugima koji, danas, u
zemlji poharanoj mržnjom, po čijoj se
površi kao po sceni visoke dramatičnosti valjahu najkrvavije zgode - gdje bi i
Shakespeare zanijemio i shvatio da njegovi dramski ispisi bjehu puste melodrame
u usporedbi s grozomornim bosanskim prizorima koji neprestance traju – od
Kulina bana i dobrijeh dana.
Došao sam vidjeti Srebrenik. Došao
sam spustiti dlan na opipljivu prošlost zbog koje smo još tu, u svojoj
domovini. To je Stari Grad, lijep poput usnulog ratnika i tajnovit poput
patarenskog zapisa o cvijetu. Lilije cvitu ime – krin…
Poglédam Edina Mutapčića nagnuta nad orošenom čašom borovičina soka. Iznad
nas su visoke grane platana, u središtu mladoga grada, baštinika ko zna koliko
stare nepovijesti što kliže među pronađenim, plutajućim dijelovima historije.
Negdje, u lišću, skriveni je razglas: prosiplje po nama virtuozno kucanje saza,
i glas koji boji naše lirske dimenzije stotinama godina, od pada Bosne i onoga
Srebrenika u koji smo se zaputili. Ko kaže da sudbina ne zakazuje sastanke,
prevarit će se: onaj koji je pjevao u lišću o drevnom Počitelju, zastade pored
stola: dr. Hašim Muharemović! Gleda me prekriven smiješkom. Kaže: Dakle…, Hercegovac pod Srebrenikom… Da nije
Edin postavio kakvu izložbu u Gradu? A što se penješ gore, šta ima tamo?
Sliče srcu nakon ljubavne priče
Šta ima tamo? A tamo
nema ništa. Nema nikog. Nisu otišli samo ljudi, nego su ih, zbog noćnih
prikaza, napustile i sova i ćuk i slijepi miš. Zatičeš njihova gnijezda u
šupljinama suhozida, a u gnijezdima – ništa. Sliče ispražnjenu srcu nakon ljubavne priče. A
zašto li? Od straha golema, jer on, strah stanuje u praznoj kući ništavila.
Takav je sada u nebo dignuti Blagaj neobičnih Kosača, gdje je prvotnju
svjetlost ugledala Katarina, kraljica nesretna bosanska… Čujem li i nakon pet
stotina godina plač dobrih krstjanki ispod Bobovca, avetinjskog grada u kojem
su stolovali bosanski kraljevi? Takav je, ljetos provjerih, i Ključ, gdje se
najavi Smrt zadnjoj bosanskoj krunjenoj glavi nepromišljena Tomaševića.
Ali, ima na svijetu i takvih, poput pjesnika, što blude ozemljem i misle da
mrtvo mogu oživjeti! Misle: Smrti zapravo i nema! Misle pomladiti
prošlost onoga u čemu su se u tisućama godina unatrag rađali.
Srebrom izidan
Najposlije, zaputismo se na dugi put prema dubini u koju nas mami Grad u
blizini, skriven putnicima koji putuju između Tuzle i Orašja. U Centru za kulturu pjesnikinja me Fikreta
upozorava na bilje puno čudotvornih ljekovitih svojstava. U prolazu, Edin mi
otvara beskrajne prizore slikara koji vide
kako je bilo i kakvo će biti: tri stotine slika pokazuju u njegovoj
Galeriji kako je ljepota dobra i kako je nada sretna!
Kad si
se već zaputio, morat ćeš proći kroz tvrde vratnice, kroz glavnu kapiju, u zidu
čvrstu poput gore altajske, u bedemu, pouzdano su vjerovali veseli pučani - od
srebra čistoga izidanu. Je li mi to rekao uljuđeni gospodin koji nam se s
dragošću prikuči, tih i promišljen, prezimenom Kešetović? Za njega mi poslije
rekoše da je narodni zastupnik, pa mi bi krivo što tu činjenicu nisam znao
ranije. Čovjek je, svaki put se pokaže, od mala znanja, a kad ga ima, onda ga,
poput Kešetovića, skriva poput stida.
Vidjesmo tvrđu iz daljine, sa strme ceste što je povezivala suvremeni i
nabujali Srebrenik s Gornjim Srebrenikom, naseljem koje je nekoć nastavao
Bošnjanin tvrđavina podgrađa. Između patinom oblivenih zidina i kućica
usađenih rukom majstora po strmini
(kućica izubijanih pa sad liječenih od
rana strašne pohare naše dobre zemlje), valjalo je prijeći blago uzdignutu
površ s koje je trava pokošena, a vlati joj sabrane i na
sigurno spremljene. Stani! – iznenadi
Edinova zapovijedna blagost, putovođe kojem, po mnogo čemu, nije bilo premca.
Baš mi je uz nogu, samo što nisam zapeo, virio duguljasti okrečeni kamen: bî jedan u nizu koji je zatvarao
izduženi četvorokut. Mezar, pomislih, a prijatelj pojasni: Pazi, mezar je do mezara, šehid do šehida. Ovi su šehitluci od onoga
doba, kad madžarski kalpaci pobjegoše a turske čalme dođoše, moj Ibrahime.
Tada se polomi Srebrenička banovina, po kojoj je, uz pridodatu Jajačku, kralj
Matijaš Korvin baš razastirao plan o osnivanju svog malog, marionetskog
Bosanskog kraljevstva! Tek te godine, godine 1512., Turci završiše svoj posao i zapremiše i
posljednju stopu bosanske zemlje nesretnog Kraljevstva ostalog iza Tomaševića…
Otada mezarje s razbježalim bašlucima, ko zna od čije pogane ruke skršenim
i negdje pobacanim! A malo podalje, pod hladom listopadnih stabala, skupina je
šehidskih bašluka posljednjih boraca za
Bosnu. Zaista, ko god razmijeni vlastiti život za slobodu, na Božjem je putu
onih koje je Tvorac izabrao da budu Dobri i na ovom svijetu! Među njima je i
turbe otvoreno, na stubove podignuto. Jedan ga otac sačini svojim rukama, svojim sinovima i svojoj
rodbini, s lijepim njihovim imenima na ploči mramornoj ispisanim, da se nikada
ne zaboravi, ni ko su bili, ni zašto sada gnjiju njihove mlade kosti. Prouči: el Fatiha! Prouči i utuvi sebi u
glavu bosansku, putniče koji putuješ po Božjoj zemlji! Pamti! Sve će ti se
ponoviti, ako zaboraviš.
Za Truhelkom, slijedeći Edina
Potom stigosmo na
rub ambisa, na mjesto pred samim Gradom Srebrenikom, pred kulu stražarnicu kroz
koju se, nekoć, ishodilo k visećem mostu. Most, taj bivši, bje na vjetru
olujama uzdizan i bacan u bezdan, smrtni je strah urezivao u kosti onom ko ga
mosti, koji bi preko ambisa prelazio do tvrđe s glavnim gradskim dverima
ulaznim, onomad još željezom pokovanim.
Edo, vješto se krećući bivšom izujedanom površi, u stijenju usađenog
Srebrenika, razvija priču protkanu nizom
upozorenja, vokativnih govornih oblika kao iz Torina smotka poispadalim: Obrati pozornost! Nije riječ o tvrđavi,
nego o strateškoj zamisli u hrid ukovanoj, skupini, nizu, seriji povezanih
tvrđava poput hrastova izniklih iz ljuta škrapa! Zauzevši mjesta na različitim
razinama, rastvaraju se u nepobjedive građevine što čine cijeli kompleks od
ukupno četiri odvojene kule. Rekao bih da su raspoređene poput dijelova kakva
razlomljena nebodera, međuse spojenim prirodnim kamenim rampama, zidinama,
potpornjima, doksatima, te onim davnim skalinama istruhle drvene građe koju je
vrijeme davno pojelo kao što je i ljude oglodalo, sve do kosti! Opustošilo je
najposlije i nju, tvrđu - stegnutu pesnicu izniklu iz ponosne i svete bosanske
zemlje. Baš tako: gazimo po svetoj zemlji koja je bila bosanska krv i bosanska
koža. Zato, pazi prijatelju!
Prešli smo novim drvenim mostom (mlađim od moje malenkosti). Evo vratnica,
evo kapikule, evo glavnog ulaza! A on je u dnu petnaestometarske propete
zidine, koja s ostala tri, u kvadrat zatvara konstrukciju prve kule. Iznad
klesana luka vratnica, uglačana je ploča s bivšim natpisom. O čemu je govorilo
to napisano, ne zna se. Ne zna se, jer je, opet, zaslužna zločesta ruka nekog
neharna čeljadeta koje, za cijela života, ništa smislilo nije, osim da bude
ljepoti i dobroti suprotiva i naličje. Izrešetana je obijesnim kuršumima bar
jednog od posljednjih ratova.
Iznad tužne ploče dva su prozora, mala, s lučnim gornjim kamenom, a još
gore, iznad njih, čini se da su tri proreza u okomici, s davno izletjelim
ljutim strelicama. Jesu li, Bože Jedini, otjerale s praga mrskog Ugarina sa
sjevera, huda Nelipića sa zapada, okrutne Nemanjiće sa istoka? A kad su udari
za tren utihli, kad je zanijemila krvava zveka mačeva i čomuga, dok su se
neprijatelji prebrojavali, iz duboke sjenke uzurpatorskog rođaka Mladina II., kradljivca
žezla i jabuke, moći vladarske kuće Kotromanićeve, izađe mlado vladarsko sunce!
Bilo je u liku dječačkog Stipoša, sina Elizabetina, kćeri srpskog raskralja
Dragutina i sin bana, Stjepana, punog nevolja. Objavi se svijetu prvom poveljom
oko 1320., potpisujuć se ispunjen sviješću o sebi i svojoj zemlji: ban bosanski, Stjepan II. Kotromanić!
Osnažen pečatom ugarsko-hrvatskog kralja Karla Roberta, krvlju povezan s
kraljevskim kućama i banskim dvorima i kućama despotskim u zemljama ugarskim, u
raškim, u hrvatskim – pogleda svoju razmrvljenu Bosnu i zakle se svojim precima
i djeci koju će roditi, da će Bosansku državu slavom optočiti i snažne joj meje
svoga vladanja ostaviti!
Iz sigurna i udobna Bobovca, pokrenuo je svoje čete i svoje dvorjane u grad
sigurni, u tvrdi Srebrenik. Donijeli su stasiti Bošnjani srebrninu i zlatninu,
donijeli su dijaci pokretnu pisarnicu, a dvorske gospođe dječje jastučnice,
pelenice, od beza ibrišimom izvezene majušne košuljice. A koju je trudnu
gospoju nosila banska nosiljka? Onu, princezu bugarsku, koju je mladom banu za
nevjestu doveo Grgur Stipanić, kad ga je ono Stipoš tamo s boljarima bio
poslao? I kada mu princezu, živu i zdravu isporuči, ban mu dade pet sela na
uzdarje, kako je zapisano u povelji istinitoj od godine 1323… Ili je, pak zastorima na nosiljkinim
prozorima jedna druga krasotica, Elizabeta, kćerka kujavskog kneza Kazimira,
kojom ga oženi sam kralj ugarski Karlo Robert? Možda je brak s Bugarkom brzo
propao, ili je mlada nezgodno pala pa se ubila? Koja je dakle bila banicom u
banskoj rezidenciji što je, u trudničnim mukama, podno Grada Srebrenika, u dan
15. februarija 1333., rodila banu nasljednika? … A taj sin, možda Srebren, neće
dugo živjeti, kao što ni prije toga trojica sinova banovih nijesu svikla na ovaj
svijet. Ali ban to nije znao. Čovjeku nije dano da providi u buduće događaje. Jer, kad bi kojim čudom to
mogao, mnogi bi se namah s tvrđave u ambis bacio! A ban? On se
sretan, sinu novorođenu samo smijao i radost svima pokazivao!
Pečatom zlatnim pečačeno
I baš tada, veljuna mjeseca a dana 15., banu dođoše Ragužani. Čekali su ga
tri dana prije, u Bišću kraj Blagaja, pa im je nešto obećao i ovdje zakazao. A
ban je malo vremena imao: krstario je i obilazio i prikupljao svoju rasutu
zemlju, popravljao razvaline svoje kuće, svoje jedine Bosne. Ponovno vratio
poda se sjeverne dijelove, Usoru i Soli, meje prebacio preko Završja, a baš se
povratio iz Humske zemlje koju već jedanaest godina ubraja u svoje vladanje!
Tamo je, gotovo poput jamca, ostavio i udao sestru za humskoga župana Nikolića,
dao mu je svoju lijepu sestru Katarinu! Utvrđivao pa i gurao meje sa stanja
jučerašnjeg na nove granične mrgine daleko od kuće, od Drine, gdje se ni nadao
nije, sve do rijeke Cetine! Prvi je put na svoje vlastito more u Neumu izašao!
Oderao je despotu raškomu Ston i Pelješac pa se sad sve imenom Bosanske
banovine naziva. I evo poklisara! Dođoše na pravu adresu i u pravi hip: i
obećava im ban zlatna brda i krušne doline. Ali će Dubrovčani istisnut vječno
iskanje: Prodaj nam ili na bilo koji
način ustupi Rat (Pelješac), daj nam još Ston i daj nam, brate, Prevlaku. Zaliven
medovinom, ban reče: U zdravlje sina!
Vaši su do zgorenja svita! A Ragužani hitro podmetnuše čisti bokun čvrstoga
papira, pa se sve to popisa, od datuma kada se zgoda zbi do upisa gdje se to
odigra. Najposlije, sve se okiti i “zapečati visućim zlatimi pečatom”. I tako
se nađe prvi put otkriveni grad: ovaj po kojem sad, pustim, hodimo nakon šest
stotina i sedamdeset i jedne godine.
…Zato mi, gospodin ban Stefan, i
moji sinove i unučje i dokoli sime moje bude, do vijeka vjekoma, dasmo i
darovasmo u baštinu i u plemenito ljudem dubrovačkijem, a našijem drazijem
prijateljem:
Vas Rat i Ston i Prevlaku, i
otoke koji su okolo Rata, i sa svijem što se nahodi unutra… i gore i polja,
dubrave, lijes, trave, vode, sela, i vse što je od Prevlake do Lojišta; i
sudcbo i globe i krvi u miru, da budu njih’ volju, da imaju i drže i da čine
vsu svoju volju i hotijenje kako od svoje baštine – do vijeka vjekoma…
I da su voljni zidati zadi i
tornje – gdi im je hotijenje.
I prekopati Prevlaku od mora do mora i napravljati –
na svoju volju i hotijenje.
I jošte se obetuje gospodin ban Stefan, sebe i svoje
sime:
Ako se sluči nekoje vrijeme, ili gospodin ili
vlastelin ili graždanin ili ljudje, koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci – da
pomaže koliko može naša jakost.
A zato mi općina, i ludje grada Dubrovnika, vse dobro
općeno, gospodini banu Stefanu i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od
muške glave i do zgorenje svijeta, dajemo za Prevlaku i Ston pet cat perpera –
do zgorenja svijeta…
I jošte
se obetuje općina dubrovačka:
Ako u
nekoje vrijeme pride gospodin ban Stefan u Dubrovnik, ili njegovi sinovi ili
njegovo sime muške glave, da mu damo polače zidane prebivati dokole im je
stati, bez nijednog najma – do zgorenja svijeta...
Zato, stavlju ja, gospodin ban
Stefan, svoju zlatu pečat, da je vjerovano – svaki da znajet i vidi istinu.
A tomuj su četiri povelje
jednako: dvije latinsci i dvi srpsci – a vse su pečačene zlatijemi pečati.
Dvije sta povelje u gospodina
bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici.
A to je pisano pod gradom, pod Srebrnikom.
A tome (su)
svjedoci zvani i umoljeni Vitan Tihoradić,
Radoslav Hlapović, Miloš Vukasić, Hrvatin Stefanić, Stefan Druškić, Tvrtko
Ivanhnić i za to da tri pristav, Divoš Tihoradić, Štitko Hlapović, Mihailo
Menčetić Dubrovčanin.
Opis grada
Bit će
Ragužani zavirili u svaki kutak zidina koji se ni jakosti Minčetinih ne bi
postidjeli. Moj me prijatelj, moj Edin uvjerava da ćemo i mi, iz stope u stopu,
slijediti velikog bana. Zamalo spazismo, penjuć se po basamcima duga pamćenja,
odvojkom na desnu ruku, obor opkoljen
tvrđavinim rubnim, nepobjedivim zidom koji opasuje nutrinu grada bosanske odbrane.
Uzdiže se, zapisa strpljiva i slavna ruka Truhelkina, pravo iz dola, izlazeć u
strmu glavicu, u vrhu rascjepkana u hrpu ljutih, samo orlušinama prikladnih
grebenova. I tamo, u laktu zida, uzdiže se kula valjkastih
vertikala. Iz nje su zasipale odapete sulice i izbacivana džulad iz kamena
iskružena. Truhelka je, zadivljen, pričao početkom prošlog stoljeća, da je tako
tvrda, da se dugo mogla sama braniti, čak ako bi neprijatelj i osvojio kapikulu
i prodro u donji obor! A od nje se zid nastavlja uznosit, pa će slijedom
konfiguracije naglo svrnuti udesno a potom se raskriliti u dva pravca,
sklapajući tvrdu četvorinu druge kule. U prostoru među kulama bio je vrt!
Zasigurno su, uz povrće, uz ljuti luk i krhku salatu, zemlju šarali i bosanski
karanfilići, i carevo oko, ali i bilje ljekovito za zgode u zlu potrebite, macina
trava, bokvica, ruta. I sad vidim snažno izbijanje žitkih šipkovih prutova iz
raspukline, iz spojnice zemljane okamine umrtvljena maltera. (Prisjeti se,
Ibrahime, dobre i drage Fikrete Jašić, pjesnikinje iz obližnjih Čojluka,
mudrice žive misli i brižne svijesti o svemu što je nemaru prepušteno! Ona zna
tajne, ne samo bilja, nego i vrijednosti lijeka u vlatima trava skrivena.)
A potom ćete doći, kao što smo i mi došli, do vojničkom
nogom izlizana stepeništa uklesana u željeznoj stijeni, do stuba što idu samim
rubom ponora do nekoć najvišeg kruništa i, zagrađenu, središtu silna utvrđenja!
I gdje smo? Pred vratima uskim, i bivšim, tijesnim kao iz Židova slavnoga naslova. Ušli smo u izdužen obor. K njemu se, s jedne strane, prislonila
duguljasta zgrada u kojoj je, misli Truhelka, stanovao kapetan Srebrenika, a
nasuprot joj je – tvrdo srce! – četvrta, središnja, jakosti kao sve ostale
zajedno, kao gora sinajska, kula nerazrušiva! U neposrednoj blizini su
razvaline bivše čatrnje, u kojoj se dalo prikupiti toliko vode da je odbrana
mogla biti bez brige podugo vremena…
Kakvo bi prijestolje a kakva samrtna postelja
S tog
naistaknutijeg mjesta Srebrenika, Edo pokazuje rukom zelenu, nagnutu plohu
pograđa. Tamo gdje je bio banov zamak, vidiš li, stabla su šljiva... Ban je
stajao, bit će, kod one šljive… Svoje dubrovačke goste poznavao je još iz
djetinjstva. Morao ih je poznavati, jer su, marljivi, uredno zapisali u svoje
knjige koliko su potrošili na njegove latinske škole dok je, za sukoba sa
Šubićima, bio sklonjen u slavnoj Republici s majkom Elizabetom. Zato ih je,
svojatajući pravo na bliskost, poveo u razgledanje rezidencijalnih odaja koje
su rječito isijavale poruku visokog gospodstva bosanskog dvora. Vidjeli su
Menčetićevi patriciji prijestolje dok su vizitali u Bobovcu, i ovdje je, od
moćnog sjaja, samo ono nedostajalo! Ali,
sva druga, pripadajuća raskoš banske stolice bi na svom mjestu! Zidove su
zastirale baršunaste zavjese, pod prekrivale kože s toplim krznom krupne
divljači. Pred prozorom je stajao novi instrument, izrađen po tipu kućnih
orgulja, na kojima su svirale djevojke neki poljski napjev iz domaje kujavske
kneginje, rodice ugarske kraljice. Halje gospođa bile su od neusporedivih
venecijanskih tkanina i čipkastih uvojaka, o vratu su ljeskale zlatne ogrlice s
privjescima unutar kojih su amsterdamski dragulji palili pohlepom oči i
nagonili pomamne uzdahe! Svaki je detalj glasno govorio koliko je Bosna bogata,
koliko je ban Stjepan Drugi, u malo vremena, svojoj domaji dobra učinio! Čak je
prizvao i marljive Sase da otvore zaboravljene rudarske rupe i da zagrebu po
mineralnom površju, da iznesu na sunce zlato i srebro iz zamračena srca svoje
majke Bosne!
U spavaću odaju Ragužani nisu ulazili, jer je jednodnevni sin jedva, u
bolnu plaču, zaspao. Dubrovčani će
ostavit zapis koji naslućuje čaroliju banove privatnosti. Prepoznat će ga cijeli svijet nakon banove
smrti: sjećate li se banove kćerke, jedine preživjele od sve rođene Stipoševe
djece? Udat će se tri mjeseca prije očeve smrti 1353., u Budimu, u
prijestolnici triju kraljevsta, za samoga kralja Lajoša, sina banova
podržatelja Karla Roberta. Njezinu je mirazu, kćeri koja se od svih žena
bosanskih najviše uzvisila, do prijestolja ugarsko-hrvatskog, ban pridodao onu
pokrajinu koju je Bosni prikučio na početku sjajnoga vladanja: cijelu Humsku
zemlju! Ah, koliko će se, u sljedećim desetljećima, sve do bosanskog kraha pred
nogama moćna El Fatiha, o kamenu zemlju otimati ugarski kraljevi! Ugarski
kraljevi, koji od brojnih kruna za kojima su žudjeli, jedino bosansku, od svih
žuđenih, nisu nikada uspjeli dobiti.
A kada je umro ban, kada je na bolji svijet preselio i kada su mu zatvorili
grob u, njegovim nalogom, zidanoj crkvi u Milima kraj Visokog, kćer mu,
kraljica ugarska, Elizabeta, naruči u najvještijih zlatara škrinju zavjetnu, od
srebra, s bareljefnim prizorima urezanim, što ih sama, po sjećanju, iscrta: U spavaćoj sobi, u krevetu, na uzdignutoj
samrtnoj postelji leži slavni ban. Uz postelju su dvije žene, jedna otkrivene a
druga pokrivene kose. Prva nezaustavljivo plače, pokrivajući dlanom lice i oči.
Muški lik s aurom oko profinjena lica. U dnu desnog kuta, ne znam jesu li
anđeli ili dva momka u viteškim oklopima... A neko mi šapnu: jedan je od njih,
Tvrtko, kralj dolazeći! Vide se pomični zastori na pritkama koje pridržavaju
nebo baldahina banova kreveta u kojem neće dugo ostati. Pa i taj prizvani prizor iz kojeg puše hladan
vjetar, svejedno, na svoj način govori o visokoj kultiviranosti, uljuđenoj
sređenosti i aristokratskom miru višestoljetne bosanske zbilje.
Pogledah nebo nad Srebrenikom: preletješe jata modrih
lastavica!
Pogledah onkraj duvara i grmlja: nailazi mladić koji nije
vodio jednu, nego dvije djevojke.
Vidjeh, najposlije, prizor ljepši od zalaska sunca:
zagrljene ljubavnike na zidu od srebrne patine, vidjeh ih kako se, u ljubavnom
zanosu, opiru o čvrsto tlo svoje
domovine.
“Jedna kamena sjekira…”
Pri kraju dana, spustiše se dvije kahve, dva fildžana na crni mramorni
disk, u prostoru Galerije Edinovog
Centra. Edin je po temeljnom obrazovanju
historičar, skuplja znanje, razvrstava činjenice, zapisuje polahko znanstvena
otkrića u svoju buduću knjigu. Za trenutak me ostavi samoga, a onda se pojavi s
vrećom u ruci! S punom vrećom svojih (materijalnih) pronalazaka izvađenih iz
sna zemlje, iz pukotina srebrničkog pobrđa! Vadio ih je, jednu po jednu, iz
mraka u kojem su dugo boravile, brojeći poput fratra iz Proklete avlije: “Jedna biva
kamena sjekira, jedan (željezni) nož možda banov, jedna ćuskija možda
Silađijeva…” Dok je, potpuno zanesen, otkrivao svoje blago, iznenada ga
poželjeh upitati je li pronašao onaj žig, državni pečat goleme kraljevine
ugarsko-hrvatske, što ga čuvar državnog pečata, ostrogonski nadbiskup Nikola,
kancelar kralja Lajoša, ovdje negdje izgubi u mjesecu rujnu 1363. Ispade mu iz
ruke a on se nije imao kad saginjati. Valjalo je glavu iznijeti bježeći s
poraženim četama ugarskim pred Bošnjanima kojim je u ime kralja madžarskog
hotio porobiti i pridobiti neusporedivi grad Srebrenik!
A kad me upita prijatelj, prije rastanka, što ću nositi u pamćenju, rekoh:
Ono što sam vidio na kraju.
Ono što je najljepše: ružičaste ruke spletene u zagrljaj na vrhu
Srebrenika. Grada na ključnoj tački
zemlje i ratova za zemlju, dobivenih i izgubljenih bitaka, utisućene smrti i
nezaboravljena očaja. Bez tog zagrljaja ne bi bilo ničega, osim pustoši, osim
praznine na brdu. Brdu bosanske vječnosti. U Srebreniku, na brdu.
Izvor:
I.Kajan: TRAGOM BOSANSKIH KRALJEVA, Bosanska rijec, Tuzla, 2007. , str. 7-30
I. Kajan: POGLED U BIOSNU PO JEDNOM DOMOROCU - TRAGOM BOSANSKIH KRALJEVA, Sabor bošnjačkih asocijacija u Hrvatskoj, Zagreb, 2009., str. 7-17
I.Kajan: TRAGOM BIOSANSKIH KRALJEVA, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.
I.Kajan: TRAGOM BOSANSKIH KRALJEVA, autorsko izdanje, Mostar, 2022., str. 17-30
Nema komentara:
Objavi komentar