NADGROBNI SPOMENICI SU ISTINE O NAMA, DRUŽE

Pismo Đuri Pucaru Starom

 Autor pisma:

HUSAGA ĆIŠIĆ

Poštovani druže Predsjedniče!

Mislim da mi nećete za zlo uzeti što sam, evo, uzeo slobodu da Vam o nabačenim pitanjima općeg značaja dajem neke savjete, ako se već ovaj moj podnesak može i taka uzeti, podnesak, u kojem apelujem na vašu uviđavnost da dotične stvari uzmete u svoje ruke i da ih uputite pravim putem, za koji ja mislim, da su ih izvjesni činovnici nepravilno postavili. Uostalom, iz slijedećih mojih napisa u ovom podnesku naći ćete već što me je nagnalo na ovaj pothvat,

Prije izvjesnog vremena okupili su se u Mostaru prestavnici Urbanističkog zavoda u društvu nekih drugih stručnjaka urbanista širom Bosne i Hercegovine u cilju da na licu mjesta izvedu platformu za donošenje konačnog regulacionog plana za naš grad, oni su uz asistenciju nekih stručnjaka iz Mostara i iz Sarajeva i izradili tu platformu i kako vele jednoglasno je usvojili. Meni, međutim, nije bilo poznato o čemu se radi, pa nijesam imao čast da lično prisustvujem razgovorima pomenutih stručnjaka da bih u njima učestvovao. Tek iz izvještaja mostarske 'Slobode', mogao sam vidjeti o čemu se radi naime, šta je bio cilj upriličenom sastanku tih stručnjaka u našem gradu i kakve su sve rezultate na dotičnom sastanku požnjeli.

Uostalom, iz napisa pomenutog izvještaja proizlazi da će naš grad u doglednoj buduć nosti, kao moderan grad među ostalim čudima dobiti i svoj 'siti' i svoj hipermoderni bulevar, koji će se u širini od pedeset metara protezati od sadašnje Željezničke stanice do rampe pred Katoličkom crkvom, a to će reći trasom sadašnje željezničke pruge obuhvatajući pri tome obje paralelne ulice koje se po najnovijoj terminologiji zovu Ulica 'Roćka Čolakovića' i Ulica 'lve Lole Ribara', Međutim bi se gradski 'siti' imao podići na ruševinama sadašnje Željezničke stanice i svih njenih postrojenja, uračunavši tu i Ložionicu i Radionicu i sve ostale objekte koji pripadaju željeznici i koji su za njene potrebe izgrađivani više od šezdeset godina. Sve u svemu uzevši (ove kule u zraku i nehotice su me podsjetile na

Namik-Kemalov san, na maštanje jednog turskog književnika iz prošlog stoljeća, koji je u skladu sa Medžidovim korisnim reformama dočaravao i sebi i drugima kako ima izgledati obnovljena turska država u doglednoj budućnosti! San se naravno nije ostvario pa su ljudi njegova maštanja okrstili pravim njihovim imenom 'Namik-Kemalov san',

Uostalom, ovako zamišljeni regulacioni plan grada, ili nekako drukčije, sam po sebi neće učiniti da naš grad postane modernijim gradom, kako to neki misle, jer na koncu konca papir može sve podnijeti. Grad koji hoće da

se zove modernim gradom, mora prethodno izvršiti izvjesne uslove, naime, mora imati bitne uslove za to. Ti uslovi jesu: električno svjetlo, uredan vodovod i kanalizaciju. Naš grad do sada nije uspio da tim potrebama grada udovolji, a nije uspio da to izvede iz prostog razloga što mu fale finansijske mogućnosti da toj svojoj potrebi udovolji. Mi smo donedavno jako kuburili sa električnim svjetlom tako da nijesi nikada bio siguran da ti se pri večeri neće svjetlo ugasiti i da te na taj način prisili da po mraku gutaš svoju večeru. Tek od novijeg datuma električno se je svijetlo donekle popravilo, a popravilo se je posredstvom dalekovoda od električne centrale u Omišu.

Druže Predsjedniče!

Ja sam kroz cijeli život sa šaljive strane uzimao fantaziranje pjesnika i drugih fantasta u kojih su, kako se kaže, brži konji od samara, pa bih zacijelo i ovdje s osmjehom prešao preko mostarskog 'sitija', modernih bulevara, umjetničkih bazena za kupanje i drugih čuda kombinovanog regulacionog plana našeg grada, da tim planom nije tangirano i jedno pitanje za koje držim da je vrlo aktuelno.

Naime, zamjena uskotračne pruge širokotračnom bez pogovora je opštedržavna po treba, jer bi po svoj logici tu novu, normalnu prugu, bilo neumjesno zadržati u Sarajevu gdje je prije izvjesnog vremena dovedena. Nju je neophodno produžiti do Ploča do te najsnodnije izvozno-uvozne pomorske luke u prometu s našim pokrajinama. Put mnogo kombinovane željezničke pruge, kako je razumljivo, smjera na naš grad i pitanje je kojim je pravcem treba uputiti i kroz grad provesti?

Ja nalazim da je najshodnije da se ona uputi starim utrtim putem kojim je već 65 godina željeznica prolazila, prije svega zato što je to najkraći put kojim može kroz grad da prođe, kao i zato što nas taj njezin put neće mnogo truda ni mnogo troškova stajati. Istina, odavno se osjeća potreba da osobnu (putničku) stanicu mostarsku treba proširiti, a utovarnu (teretnu) stanicu njenu prebaciti u Raštane, selo udaljeno kojih 5 km od željezničke stanice u Mostaru. Ova transakcije je nekada uzimana za idealno rješenje potreba mostarske stanice time što bi sama stanica tom transakcijom bila oštećena, a utovarna stanica, međutim, dobila dovoljno prostora za svoja nova postrojenja na stanici Raštani.

Međutim, po zamisli naših urbanera ovu bi prugu na domaku grada trebalo prebaciti na lijevu obalu Neretve, voditi je lijevom obalom u grad od Carinskog harema, tu izgraditi modernu osobnu stanicu s potrebnim postrojenjima provući je tunelom ispod jednog dijela starog grada do lučkog harema, zvanog Šarića-harem, na kome bi se imala izgraditi utovarna stanica sa svim objektima koji pripadaju željezničkoj stanici i onda na izlasku iz grada prebaciti je ponovo na desnu obalu Neretve i usmjeriti je utrtim drumom kojim je do sada jezdila uskotračna željeznička pruga. Kako se, pak, iz gornjeg prikaza vidi skok nove pruge, prije svega, uslovljava dva željeznička mosta, potom tunel u dužini svoja dva do tri i pol kilometra i, napokon, dvije nove željezničke stanice sa novim postrojenjima i novim objektima koji su neophodni željezničkoj stanici. Po mišljenju stručnjaka te nove naprave koštale bi državnu kasu oko 60 milijardi dinara, a mogu Ii državne finansije i taj luksuz sebi dozvoliti. Vama, druže Predsjedniče, prepuštam da to ocijenite.

Međutim, zamisao naših urbanera da se kombinovane stanice imaju upravo na haremima (grobljima) izgraditi i nehotice nameće pitanje: Zašto bi se baš one na haremima morale izgraditi?

Napominjen da se odmah do Carinskog harema nalazi dosta znatan prostor nezauzetog

zemljišta, gdje bi se komotno mogla kombinovana stanica izgraditi, a nešto naviše opet kojih dvjesto metara prema sjeveru, nalazi se toliki prostor nezauzetog zemljišta, gdje bi se obje stanice sa svim svojim postrojenjima mogle izgraditi. Idemo Ii nešto dalje na sjever prema zaličkom haremu, tu imamo na raspoloženju cijelo Carinsko polje, gdje bi se po potrebi i sedam stanica moglo izgraditi. Odmah do njega iza Duhanske stanice, ima fraj zemljišta toliko da bi se komotno obje stanice mogle izgraditi. Pa i pored takvog stanja stvari, regulacioni plan, eto, predviđa svoje stanice na dotičnim haremima.

Druže predsjedniče!

Mi smo u Mostaru imali deset mezarišta (harema). Svako je od njih imalo svoju historiju, a svi skupa su usko vezani sa historijom našeg grada. U njih su tokom stoljeća pokopavani ljudi, koji su i živjeli i umirali za našu zemlju i na koncu konca koji su i gradili naš grad.

U tim mezarištima bilo je na stotine grobnica (mauzoleja) ograđenih, obično tenelijom, čiji su nišani izvezeni raznim stihovima, redovito arapskim pismom i arapskim jezikom, koje su (grobnice) i po formi i po sadržini pravi kulturni spomenici, nu, ta mezarišta i sve te treba im kamena za zidanje neke sandučare, one su se obično služile nišanima iz starih mezarišta računajući da je to, valjda, najkraći i najjeftiniji put da se do klesanog kamena dođe! Tako su toliki kulturni spomenici iščezli u našem gradu, koji su, po mom sudu predstavljali i naš nacionalni kapital. Jer, ljude od nauke, pa bili to strani ili naši građani, a naročito one, koji se zanimaju grafikom više će, svakako, interesovati jedan ovakav kulturni spomenik od bilo koje sandučare koja je progutala toliko spomenika od kulturne vrijednosti. Već odavno je neke naše estetičare spopala manija da na razvalinama starih zgrada po Mostaru dižu parkove, a uprava gradskih parkava ima zadatak da sadi drveće gdje nađe prazan prostor. Društvo za pošumljavanje grada radi to isto, pa mjesto da su se stari haremi priveli tim svrhama i učinili pristupačni svakome, razumije se štedeći kulturne spomenike u njima, njih su jednostavno slistili, upotrijebili ih za neke druge ciljeve. Od deset mezarišta u našem gradu, ostala su na uzgoru samo još dva mezarišta, pa bi prema dotičnom regulacionom planu trebalo, eto, i njih uništiti. A ova oba mezarišta navežu na svježe uspomene, jer su se do nazad tri godine svi naši smrtnici tu pokopavali. Prema tome, eto, lahko i samo sebi pretpostaviti, kako nam mora biti odvratna i sama pomisao da te nam u skoroj budućnosti preturati kosti naših milih i dragih, i to bez ikakve vidne potrebe.

Naši rukovodioci pravdaju slične postupke isprikom da se naša groblja nalaze u gradu i uz gradske drumove i tako nešto, a da to nije glavni razlog njihovom postupku, može nam ovdje poslužiti zgodan primjer sljedeći slučaj:

U 1944. godini avioni su zapalili magazine TOT-ove (njemačke organizacije) na području grada, kojom su zgodom među istim ekslodirale i neke morske mine. Tom zgodom je eksplozija razorila skora cijeli jedan kvart grada, pa je do temelja slistila i takozvano činovničko groblje, groblje bivših austrijskih činovnika i njihovih porodica, tako da mu se skoro ni za trag nije znalo. Ovo je groblje u našoj eri uspostavljeno i ponovo dovedeno u pređašnje stanje svoje. To se groblje nalazi na prostoru grada gdje nasi urbaneri zamišljaju izgraditi svoj 'siti'. Dakle, nije razlog pustošenja naših mezarišta ono što izvjesni rukovodioci ističu, nego su posrijedi neki zakukuljeni razlozi! Slične su se stvari dešavale i sa džamijama i sva je sreća što se u glavnom rukovodstvu naše državne uprave našlo ljudi koji su zdravo ocijenili vrijednost tih historijskih spomenika (kulturnih), pa je sa daljnjim pustošenjem njihovim posve prestalo.

Zata Vas, druže Predsjedniče, najučtivije molim da nas spasite od luksuznih naprava naših urbanera i njihovim mrdanjima po našim grobištima, a naša duboka zahvalnost prema Vašoj uviđavnosti ni u kom pogledu neće izostati!

Mostar, 13. jula 1953.                                 Husaga Ćišić, s. r.

Izvor:

Behar (Zagreb), god. I., br. 2, 1992., str. 20-21