18. ruj 2012.

ZAGREBAČKA "REPUBLIKA" O KAJANOVOJ "KATARINI KRALJICI BOSANSKOJ"







Ibrahim Kajan


DAVNO POTONULA AKUSTIKA


Ibrahim Kajan, Katarina kraljica bosanska, 

Hena.com, Zagreb 2012.



 
Piše: Ivica Matičević
 
     Povijest je, dakako, učiteljica života, a uči nas na primjerima svijetlih i mračnih pojava. Za povijest susjedne nam države Bosne i Hercegovine uporište svjetla – uporište što je postalo nosiva ploča cijeloga svijeta - bila je i ostala kraljica Katarina Kosača Kotromanić, žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, koja je pred naletom turskih osvajanja bila prinuđena skloniti se u Rim, sama, bez supruga koji je umro i bez svoje dvoje djece, Šimuna i Katarine, otetih i poturčenih… 



Katarina je umrla na putu u Carigrad, dok je Šimun, odgojen u duhu islama, s uspjehom služio u osmanskoj vojsci. Njihova se majka u rimskom konačištu pretvarala u sjenu i ropkinju nostalgije za davnim danima, umorna od tuge, s mislima na supruga, djecu i bosansku domovinu. Izbjeglička sudbina  žene koja je imala sve, a sada nema ništa, žene-žrtve političkih igara i ratnog nasilja. Misao na vječno majčinstvo i rubljenje egzistencije izvan prirodne domovinske geografije, odanost zavičajnoj krvi i zemlji, praelementima emotivnog i korporativnog jedinstva, iskonsko osjećanje tragičnog smisla života, prevodi i prenosi bosansku kraljicu Katarinu u generičku kraljicu majku, zagovornicu ljudske harmonije i sreće, spasiteljicu obitelji i vladaricu ljudskih srca. Sjećanja na sretnu Bosnu, Bosnu njezina djetinjstva, djevojaštva i majčinstva, postaju projekcija svijeta bez političkih podjela i interesa, bez nacionalnih mržnji i vjerskih limita. Kajan cilja visoko, misao na kraljičinu Bosnu misao je na vječnost slobodnog, humanog svijeta. Njegova je Katarina žena-metafora, zrcalo svjetske povijesti, neugodna priča za nepostojeću laku noć, sumorna slika povijesti koja se ponavlja, od koje ništa nismo naučili, na temelju koje se ništa neće promijeniti, i sve će nestati kao da nikog nikada nije bilo. Može li čovjek koji voli biti pobijeđen, je li ljubav dovoljna, vlada li svijetom mržnja i materijalni interes, zar je moguće da je sve podređeno čovjekovu padu u nemoral, laž, prevaru, licemjerstvo, gorčinu, srce tame… Majka Katarina je učiteljica života.
     Kajan je iskusan pisac i zna da je bolje i poetički funkcionalnije da Katarininu vanjsku i unutarnju povijest razvije u odnosu na oprečan lik – supostavljajujući joj kontra-lik dobio je na dramatičnosti, dinamičnosti i uvjerljivosti fabularne izgradnje: čistu i iskrenu kraljičinu ljubav prema domovini (a domovina su djeca, suprug, narod, zelenozlatna geografija) suprotstavio je ljubavi prema moći, novcu, vlasti, mehanizmima prisile i intrige… sve ono što utjelovljuje inkvizitorski general, odani vojnik partije, «visoki i suhi» don Francisco, koji dolazi u kraljičino rimsko sklonište kako bi ona potpisala oporuku prema kojoj bosansku i hercegovačku zemlju ostavlja u nasljedstvo svojoj djeci, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. U suprotnom, sve predaje u ruke Svetog Oca i Vatikana, što se naposljetku i dogodilo. Vrijeme između generalovog dolaska i odlaska, vrijeme zajedničke večere, ispunjeno je podsjećanjem na najvažnije događaje u Katarininu životu. Na temelju kraljičine autobiografije koje je oporuka sastavni dio,  redaju se generalova pitanja/provokacije koje će kod Katarine izazvati sjetne i bolne reakcije na vrijeme i ljude kojih više nema ili su se tako i toliko promijenili da više nisu dio njezina tvarnog života. Nakon rekapitulacije i kataloga formativnih slika prošlosti, Katarina umire. Don Francisco je ispunio svoju svetu zadaću, Majka Crkva će biti zadovoljna, bosanski slučaj je riješen, politika je opet pobijedila. Još samo pokupiti dragocjene papire, izgoniti se iz skrovišta «bivše kraljice, bivše kraljevine bosanske»…
     Kompozicijski je roman razdijeljen na 16 dijelova nejednake duljine, a fabula je izgrađena načelom preplitanja dvaju vremenskih i prostornih planova: u osnovnu matricu Katarinine rimske posljednje večere uklopljene su brojne analepse, funkcionalno razmicanje povijesnog paravana iza kojeg nam se otkrivaju njezini sretni i nesretni životni trenuci, dubina emotivnog angažmana, proživljavanje osobnih i domovinskih gubitaka, a ponajviše od svega, postajemo svjesni njezine neizmjerne humanističke dimenzije, kraljičine ljubavi spram bližnjih i bosanske zemlje. U pojedinim je sekvencijama primarne, rimske matrice zamjetljivo rezanje radnje fragmentarnim bljeskovima stanja svijesti, napose u formiranju Katarinina lika… Pojedino Franciscovo pitanje ili iznenadno zamijećeni predmet iz potopljene prošlosti izazivaju neverbalnu reakciju, odziv unutarnjeg emotivnog bića koje pokušava pojedinu situaciju dodatno objasniti i približiti, kako bismo što je moguće jasnije upoznali nemir tjeskobe i ritam neutješnog ženskog/majčinskog/kraljičinog srca. Kajanov sveznajući pripovjedač razlaže Katarinin emotivni plašt vrlo odmjereno, dozirano, bez potrebe za širom diskurzivnom elaboracijom, tek toliko da površinski osjetimo kako je Katarinina životna patnja - ali i mudrost koju ta patnja generira – trajna i stalno prisutna dimenzija njezina znaka osobnosti. Kajan ne želi romaneskno razgraditi bogatstvo unutarnjeg svijeta svojih protagonista, tek pokazati kako je ono što se pred nama događa završna i potpuna drama jednog svijeta u nestajanju, a dio su te drame i zrnca upornih unutarnjih glasova – grubih, analitičko sirovih Franciscovih i sjetnih, bolno zagubljenih Katarininih. Zbog znalački izmjerenog mrvljenja vanjske akcije i unutarnje reakcije, zbog dinamične međuigre dva temeljna lika, zbog koncentracije na dijalog i događaj a ne na deskripciju i razvedenu psiho-analizu, Kajanov tekst posjeduje potencijal za postavljanje na pozornicu. Intimna, komorna, zatvorena drama prevedena je razigranim i prohodnim kompozicijskim ustrojem i fabularnom izgradnjom  u prozni zapis koji se čita s lakoćom i čije se poruke dugo pamte. Aspekti priče i aspekti ideje u međusobnom su suglasju, bez patetičnih ispada koji znaju pobjeći ispod pera kada je povijesno-domovinska tematika posrijedi. Kajanov tekst nije veliki povijesni roman, ali je zato dobar roman koji nudi estetički uvjerljiv pogled na povijest i suvremenost (što se to dogodilo u Bosni u XV. stoljeću što se ne događa i danas?). Davno potonula akustika zlatnozelenog kraljevstva dobila je primjerenu jeku: povijesne teme ne moraju odmah biti freske, dovoljan je i odlučni potez kista.

                              REPUBLIKA, Zagreb, lipanj, 2012., br.  6,  str. 99-101

17. ruj 2012.

RAZARANJE VJERSKE I NACIONALNE MEMORIJE

Govor: Ibrahim Kajan

(Predložak na temelju kojeg je autor održao govor na Međunarodnoj konferenciji o zaštiti ljudskih provo u Bosni i Hercegovini, Hotel Inter-continental, Zagreb, 18-19. rujna 1992.)




 Dana 25. na 26. VIII. 1992. godine zapaljena je zgrada Vijećnice, a u požaru je nestao Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i oko 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o historiji BiH



Ništa se ne dešava samo od sebe. Svaka inačica ratnog razaranja protiv bosanskog naroda, a posebice Bosanskih Muslimana, brižljivo je isplanirana i dobrim dijelom provedena: masovna ubojstva, koncentracioni logori i protjerivanje stanovništva (etničko čišćenje cijelih područja). Uz najbolniju činjenicu - ubojstva, koja nacionalni korpus ubija u samoj srži, ništeći mu najzdraviji reproduktivni dio, najtrajnije i najpogubnije posljedice svakako će imati razaranje druge vrste (sada u drugom planu) - a to je razaranje jezgra bosanskomuslimanske kulturne paradigme: Kulturne baštine. Nacionalne memorije.
Napravljeni popisi razvaljenih, oštećenih, srušenih i potpuno sa zemljom sravnjenih spomenika, zastarjevaju prije nego što stignu biti dokraja ispisani. Ruši se sve što ima bilo kakvo bosansko i bilo kakvo islamsko obilježje! Srbočetnički agresor želi nadmašiti zločince iz biblijskih primjera, iz antologija utvrđenih svjetskih zločina - birajući tako nemoćnu žrtvu: Bosanske Muslimane. Baš one koje su okolni narodi, u drevnoj bosanskoj prošlosti nazivali Dobrim Bošnjanima. Nema naroda na svijetu i nije ga bilo koji je nosio tu atribuciju: Dobri.
Današnji zločinac, na oči cijeloga svijeta, ruši najbarbarskijim stilom, i to u vremenu visoke prosvjećenosti i samohvalnog humanizma, upravo ono što je usisalo povijesno vrijeme Bosanskih Muslimana. Njihovu duhovnu i materijalu proizvodnju: nadgrobne spomenike, turbeta, učilišta, džamije, tekije; razaraju ceste i mostove; spaljuju sve pisano, najčešće unikatno! Bombardira se arhitektura višestoljećja pred kojom je zadivljen stajao i o njoj pisao genijalne studije sami Corbusier. I ne samo da je gledao i pisao, nego ih osuvremenjene ugrađivao kao detalje u svoja najznamenitija rješenja koja će, od modernih vremena, među rijetkima ući u budućnost!
Cijeli su kompleksi gradskih jezgri osmanske arhitekture zgužvani i u prah pretvoreni: u Mostaru, u Sarajevu, u Foči... Rat želi u potpunosti ostvariti ono što je davno planirano i davno postalo vidljivo: od austrougarskih preko jugoslavenskih vremena "svaka je cesta morala preći baš preko muslimanskog greblja", "svaka je nova pučka škola, bolnica, željeznička stanica, limena samoposluga - tražila mjesto koje je već bilo zauzeto zdanjima slavne i blistave islamske prošlosti: trgovištima i hanovima, hamamima i džamijama". Ovaj rat ide dokraja: arhitektonska i posebice sakralna baština destruirana je gotovo u potpunosti! Mislim da više i ne treba sastavljati spiskove oštećenih i porušenih objekata te oznake. Jednostavnije je zabilježiti preostale i usamljene.
Molio bih da se obrati pažnja i na činjenicu spaljivanja dviju najpoznatijih i po bogatstvu vrlo rijetkih ustanova: Orijentalnog instituta i Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Orijentalni institut u Sarajevu spaljen je 18. V. 1992. godine. Time je uništena za vječna vremena golema zbirka izvornih rukopisa nastalih od 11. do 20. stoljeća, sa sadržajima iz različitih ljudskih djelatnosti, po kaligrafiji i iluminacijama goleme, neusporedive umjetničke vrijednosti. Uništen je i Turski arhiv, izgorjela je bogata fototeka (filmoteka dokumenata o Bosni i Hercegovini iz cijelog svijeta), vrlo bogata knjižnica i nebrojeni rukopisi znanstvenika. Ta namjerno izazvana paljevina pretvorila je u dim, u prazninu, tisuću godina strpljivo stvarane i sabirane baštine Bosanskih Muslimana (i ne samo njih), znamenite u cijelom kulturnom svijetu. Bila je druga po veličini na Balkanskom poluotoku. Nijemi plač onih koji znaju ili slute njezinu nacionalnu vrijednost - neće nikada prestati.
Prošlog je mjeseca namjerno spaljena najveća državna biblioteka - Narodna i sveučilišna. Vidjeli smo njezin požar koji je pokazao svijetu lice fašizma koje nikad nije pravio razlike u uništavanju ljudi i njihovog djela opisanog u knjigama. U knjigama je duša, u tijelu trud. Ono što je Bosanac u najplemenitijim trenucima, vođen hadisima i kur'anskim naukom, želio pružiti: da koristi svom narodu, da pridoda svijetu najbolje što posjeduje.
Sada je i to dim: Više od milijun i pol svezaka, oko pola milijuna naslova. Ta je golema biblioteka osnovana prije pedesetak godina a formiranjem se izdigla na trajnim temeljima zbirki i cijelih knjižnica koje su se u nju slijevale, tadašnjim političkim i društvenim diktatom, iz niza manjih gradova, iz džamija i mekteba, iz katoličkih bogomolja i ostalih bosansko-hercegovačkih kulturnih ustanova svih naroda.
Kulturna baština tog obilježja emitirala je duboku i trajnu dvojnost: islamsku osebujnost koja ju je vezivala s prostranim muslimanskim svijetom, i bošnjačku nacionalnu posebnost s vrlo vidljivom naslagom tisućugodišnje duhovne vertikale. Tako dobro uočljive da se njezina likovna, književna pa i filozofska suvremenost dobrano prepoznaje i razumijeva jedino u tim kontekstima - samobitnosti bosanskog svijeta i horizonta svjetskog civilizacijskog iskustva (Berber, Zec, Trtovac; Selimović, Dizdar, Ibrišimović...). Njezina je stvarnost i oblikovala i odražavala ukupni svijet Bosanskog Muslimana: unutarnji (duhovni - umjetnički) i arhitektonsko-graditeljski (materijalni). Tako smo zapravo samo potvrdili poznatu stvar da čovjekov svijet počiva na dvije stvarnosti - vanjskoj i unutrašnjoj.
Rat želi jasan cilj, i on, cilj, bliži se strašnom ostvarenju: urušiti stupove i jednog i drugog svijeta. Ostatak posla, ako se ne obuzda u ludu naumu, bit će vrlo jednostavan. Čovjek bez svog svijeta, u elementarnoj i doslovnoj gladi duše i želuca, bježeći pred nožem i bez mogućnosti obrane – prihvatit će svaki ponuđeni duhovni i kulturni koncept iz najneposrednije blizine. Oni mu se i taka više ne nude iz prijateljstva, nego iz sebičnosti.
„Ne-muslimani će biti mirni tek kada postanemo isto ono što su i oni.“
Tada će bivši Bosanac i bivši Musliman biti potpuno ogoljen: pejzaž koji će vidjeti njegove oči bit će pustare zaoranih muslimanskih kartaga, u duši neće osjećati ništa, s intelektom punim zaborava uništene nacionalne memorije.

Izvor:
Ibrahim Kajan: ZAVOĐENJE MUSLIMANA / BUDI SVOJ!, Naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 54-56

12. ruj 2012.

NADGROBNI SPOMENICI SU ISTINE O NAMA, DRUŽE




Pismo Đuri Pucaru Starom


 Autor pisma:
HUSAGA ĆIŠIĆ




Poštovani druže Predsjedniče!
Mislim da mi nećete za zlo uzeti što sam, evo, uzeo slobodu da Vam o nabačenim pitanjima općeg značaja dajem neke savjete, ako se već ovaj moj podnesak može i taka uzeti, podnesak, u kojem apelujem na vašu uviđavnost da dotične stvari uzmete u svoje ruke i da ih uputite pravim putem, za koji ja mislim, da su ih izvjesni činovnici nepravilno postavili. Uostalom, iz slijedećih mojih napisa u ovom podnesku naći ćete već što me je nagnalo na ovaj pothvat,
Prije izvjesnog vremena okupili su se u Mostaru prestavnici Urbanističkog zavoda u društvu nekih drugih stručnjaka urbanista širom Bosne i Hercegovine u cilju da na licu mjesta izvedu platformu za donošenje konačnog regulacionog plana za naš grad, oni su uz asistenciju nekih stručnjaka iz Mostara i iz Sarajeva i izradili tu platformu i kako vele jednoglasno je usvojili. Meni, međutim, nije bilo poznato o čemu se radi, pa nijesam imao čast da lično prisustvujem razgovorima pomenutih stručnjaka da bih u njima učestvovao. Tek iz izvještaja mostarske 'Slobode', mogao sam vidjeti o čemu se radi naime, šta je bio cilj upriličenom sastanku tih stručnjaka u našem gradu i kakve su sve rezultate na dotičnom sastanku požnjeli.
Uostalom, iz napisa pomenutog izvještaja proizlazi da će naš grad u doglednoj buduć nosti, kao moderan grad među ostalim čudima dobiti i svoj 'siti' i svoj hipermoderni bulevar, koji će se u širini od pedeset metara protezati od sadašnje Željezničke stanice do rampe pred Katoličkom crkvom, a to će reći trasom sadašnje željezničke pruge obuhvatajući pri tome obje paralelne ulice koje se po najnovijoj terminologiji zovu Ulica 'Roćka Čolakovića' i Ulica 'lve Lole Ribara', Međutim bi se gradski 'siti' imao podići na ruševinama sadašnje Željezničke stanice i svih njenih postrojenja, uračunavši tu i Ložionicu i Radionicu i sve ostale objekte koji pripadaju željeznici i koji su za njene potrebe izgrađivani više od šezdeset godina. Sve u svemu uzevši (ove kule u zraku i nehotice su me podsjetile na
Namik-Kemalov san, na maštanje jednog turskog književnika iz prošlog stoljeća, koji je u skladu sa Medžidovim korisnim reformama dočaravao i sebi i drugima kako ima izgledati obnovljena turska država u doglednoj budućnosti! San se naravno nije ostvario pa su ljudi njegova maštanja okrstili pravim njihovim imenom 'Namik-Kemalov san',
Uostalom, ovako zamišljeni regulacioni plan grada, ili nekako drukčije, sam po sebi neće učiniti da naš grad postane modernijim gradom, kako to neki misle, jer na koncu konca papir može sve podnijeti. Grad koji hoće da
se zove modernim gradom, mora prethodno izvršiti izvjesne uslove, naime, mora imati bitne uslove za to. Ti uslovi jesu: električno svjetlo, uredan vodovod i kanalizaciju. Naš grad do sada nije uspio da tim potrebama grada udovolji, a nije uspio da to izvede iz prostog razloga što mu fale finansijske mogućnosti da toj svojoj potrebi udovolji. Mi smo donedavno jako kuburili sa električnim svjetlom tako da nijesi nikada bio siguran da ti se pri večeri neće svjetlo ugasiti i da te na taj način prisili da po mraku gutaš svoju večeru. Tek od novijeg datuma električno se je svijetlo donekle popravilo, a popravilo se je posredstvom dalekovoda od električne centrale u Omišu.

Druže Predsjedniče!
Ja sam kroz cijeli život sa šaljive strane uzimao fantaziranje pjesnika i drugih fantasta u kojih su, kako se kaže, brži konji od samara, pa bih zacijelo i ovdje s osmjehom prešao preko mostarskog 'sitija', modernih bulevara, umjetničkih bazena za kupanje i drugih čuda kombinovanog regulacionog plana našeg grada, da tim planom nije tangirano i jedno pitanje za koje držim da je vrlo aktuelno.
Naime, zamjena uskotračne pruge širokotračnom bez pogovora je opštedržavna po treba, jer bi po svoj logici tu novu, normalnu prugu, bilo neumjesno zadržati u Sarajevu gdje je prije izvjesnog vremena dovedena. Nju je neophodno produžiti do Ploča do te najsnodnije izvozno-uvozne pomorske luke u prometu s našim pokrajinama. Put mnogo kombinovane željezničke pruge, kako je razumljivo, smjera na naš grad i pitanje je kojim je pravcem treba uputiti i kroz grad provesti?
Ja nalazim da je najshodnije da se ona uputi starim utrtim putem kojim je već 65 godina željeznica prolazila, prije svega zato što je to najkraći put kojim može kroz grad da prođe, kao i zato što nas taj njezin put neće mnogo truda ni mnogo troškova stajati. Istina, odavno se osjeća potreba da osobnu (putničku) stanicu mostarsku treba proširiti, a utovarnu (teretnu) stanicu njenu prebaciti u Raštane, selo udaljeno kojih 5 km od željezničke stanice u Mostaru. Ova transakcije je nekada uzimana za idealno rješenje potreba mostarske stanice time što bi sama stanica tom transakcijom bila oštećena, a utovarna stanica, međutim, dobila dovoljno prostora za svoja nova postrojenja na stanici Raštani.
Međutim, po zamisli naših urbanera ovu bi prugu na domaku grada trebalo prebaciti na lijevu obalu Neretve, voditi je lijevom obalom u grad od Carinskog harema, tu izgraditi modernu osobnu stanicu s potrebnim postrojenjima provući je tunelom ispod jednog dijela starog grada do lučkog harema, zvanog Šarića-harem, na kome bi se imala izgraditi utovarna stanica sa svim objektima koji pripadaju željezničkoj stanici i onda na izlasku iz grada prebaciti je ponovo na desnu obalu Neretve i usmjeriti je utrtim drumom kojim je do sada jezdila uskotračna željeznička pruga. Kako se, pak, iz gornjeg prikaza vidi skok nove pruge, prije svega, uslovljava dva željeznička mosta, potom tunel u dužini svoja dva do tri i pol kilometra i, napokon, dvije nove željezničke stanice sa novim postrojenjima i novim objektima koji su neophodni željezničkoj stanici. Po mišljenju stručnjaka te nove naprave koštale bi državnu kasu oko 60 milijardi dinara, a mogu Ii državne finansije i taj luksuz sebi dozvoliti. Vama, druže Predsjedniče, prepuštam da to ocijenite.
Međutim, zamisao naših urbanera da se kombinovane stanice imaju upravo na haremima (grobljima) izgraditi i nehotice nameće pitanje: Zašto bi se baš one na haremima morale izgraditi?
Napominjen da se odmah do Carinskog harema nalazi dosta znatan prostor nezauzetog
zemljišta, gdje bi se komotno mogla kombinovana stanica izgraditi, a nešto naviše opet kojih dvjesto metara prema sjeveru, nalazi se toliki prostor nezauzetog zemljišta, gdje bi se obje stanice sa svim svojim postrojenjima mogle izgraditi. Idemo Ii nešto dalje na sjever prema zaličkom haremu, tu imamo na raspoloženju cijelo Carinsko polje, gdje bi se po potrebi i sedam stanica moglo izgraditi. Odmah do njega iza Duhanske stanice, ima fraj zemljišta toliko da bi se komotno obje stanice mogle izgraditi. Pa i pored takvog stanja stvari, regulacioni plan, eto, predviđa svoje stanice na dotičnim haremima.

Druže predsjedniče!
Mi smo u Mostaru imali deset mezarišta (harema). Svako je od njih imalo svoju historiju, a svi skupa su usko vezani sa historijom našeg grada. U njih su tokom stoljeća pokopavani ljudi, koji su i živjeli i umirali za našu zemlju i na koncu konca koji su i gradili naš grad.
U tim mezarištima bilo je na stotine grobnica (mauzoleja) ograđenih, obično tenelijom, čiji su nišani izvezeni raznim stihovima, redovito arapskim pismom i arapskim jezikom, koje su (grobnice) i po formi i po sadržini pravi kulturni spomenici, nu, ta mezarišta i sve te treba im kamena za zidanje neke sandučare, one su se obično služile nišanima iz starih mezarišta računajući da je to, valjda, najkraći i najjeftiniji put da se do klesanog kamena dođe! Tako su toliki kulturni spomenici iščezli u našem gradu, koji su, po mom sudu predstavljali i naš nacionalni kapital. Jer, ljude od nauke, pa bili to strani ili naši građani, a naročito one, koji se zanimaju grafikom više će, svakako, interesovati jedan ovakav kulturni spomenik od bilo koje sandučare koja je progutala toliko spomenika od kulturne vrijednosti. Već odavno je neke naše estetičare spopala manija da na razvalinama starih zgrada po Mostaru dižu parkove, a uprava gradskih parkava ima zadatak da sadi drveće gdje nađe prazan prostor. Društvo za pošumljavanje grada radi to isto, pa mjesto da su se stari haremi priveli tim svrhama i učinili pristupačni svakome, razumije se štedeći kulturne spomenike u njima, njih su jednostavno slistili, upotrijebili ih za neke druge ciljeve. Od deset mezarišta u našem gradu, ostala su na uzgoru samo još dva mezarišta, pa bi prema dotičnom regulacionom planu trebalo, eto, i njih uništiti. A ova oba mezarišta navežu na svježe uspomene, jer su se do nazad tri godine svi naši smrtnici tu pokopavali. Prema tome, eto, lahko i samo sebi pretpostaviti, kako nam mora biti odvratna i sama pomisao da te nam u skoroj budućnosti preturati kosti naših milih i dragih, i to bez ikakve vidne potrebe.
Naši rukovodioci pravdaju slične postupke isprikom da se naša groblja nalaze u gradu i uz gradske drumove i tako nešto, a da to nije glavni razlog njihovom postupku, može nam ovdje poslužiti zgodan primjer sljedeći slučaj:
U 1944. godini avioni su zapalili magazine TOT-ove (njemačke organizacije) na području grada, kojom su zgodom među istim ekslodirale i neke morske mine. Tom zgodom je eksplozija razorila skora cijeli jedan kvart grada, pa je do temelja slistila i takozvano činovničko groblje, groblje bivših austrijskih činovnika i njihovih porodica, tako da mu se skoro ni za trag nije znalo. Ovo je groblje u našoj eri uspostavljeno i ponovo dovedeno u pređašnje stanje svoje. To se groblje nalazi na prostoru grada gdje nasi urbaneri zamišljaju izgraditi svoj 'siti'. Dakle, nije razlog pustošenja naših mezarišta ono što izvjesni rukovodioci ističu, nego su posrijedi neki zakukuljeni razlozi! Slične su se stvari dešavale i sa džamijama i sva je sreća što se u glavnom rukovodstvu naše državne uprave našlo ljudi koji su zdravo ocijenili vrijednost tih historijskih spomenika (kulturnih), pa je sa daljnjim pustošenjem njihovim posve prestalo.

Zata Vas, druže Predsjedniče, najučtivije molim da nas spasite od luksuznih naprava naših urbanera i njihovim mrdanjima po našim grobištima, a naša duboka zahvalnost prema Vašoj uviđavnosti ni u kom pogledu neće izostati!

Mostar, 13. jula 1953.                                 Husaga Ćišić, s. r.

Izvor:
Behar (Zagreb), god. I., br. 2, 1992., str. 20-21

27. kol 2012.

DR. DŽANIĆ: LIJEČENJE I LIJEKOVI U MUSLIMANA MALE KLADUŠE



 PROF. DR. HUSEN DŽANIĆ
 (Mala Kladuša, 19. X. 1933. – Zagreb, 20. XII. 1995.)

U Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske Preporod održana je 8. februara 1995. godine večer sjećanja na vrlo zaslužnog prof. dr. Huseina Džanića, jednog od utemeljitelja Društva i člana njegova Glavnog odbora. O profesoru Džaniću, njegovu sudjelovanju u podizanju Preporoda, o njemu kao čovjeku, pedagogu i znanstveniku, govorili su: Ibrahim Kajan, prof. dr. Sulejman Čamdžić i prof. dr. Husein Pašagić, čije riječi objavljujemo:
Prof. dr. Husein Dzanić bio je vrlo svestrana ličnost, pa je teško odrediti što ispričati a što bi najbolje osvijetlilo život dragog Huseina.
Huseina sam upoznao na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu kao kolegu, a poslije smo postali i prijatelji, pa bih zbog toga htio prvo iznijeti njegov doprinos na tom fakultetu - kao profesora, znanstvenika i pedagoga. Profesor Džanić predavao je više kolegija: Tehnologiju zrakoplovnog materijala, Tehnologiju pogonskih materijala, Poznavanje robe u prometu.
Svaki je njegov predmet bio pokriven i njegovim udžbenikom. Posljednji, izašao iz tiska nakon smrti, bio je Tehnologija materijala za prometnu tehniku.
Budući da je Fakultet mlada institucija, prof. Džanić je došao na njega kao već afirmirani znanstvenik, pa je njegov doprinos u pokretanju i vođenju znanstveno-istraživačkog rada na fakultetu tim značajniji. Znanstveni rad prof. dr. Džanića bio je osobito intenzivan nakon njegova usavršavanja u SR Njemačkoj.
Značajan doprinos dr. Džanića je na području prehrambeno tehnološkog inženjerstva. Dr. Husein Džanić vrlo je uspješno povezivao istraživački rad s praksom, posebice iz područja prehrambene tehnologije i tehnologije prometa namirnicama, te u proizvodnji i primjeni ljepila.
Njegovi radovi u domaćim i stranim časopisima predstavljaju značajan i originalan doprinos znanstvenom području kojim se bavio.
Profesor Džanić objavio je 40 znanstvenih radova, a toliko je imao i referata na znanstvenim skupovima; objavio je i 30 stručnih radova. Napisao je desetak skripata i udžbenika. Radio je na deset elaborata koji su realizirani u proizvodnji. Vlasnik je jednog patenta.
Rano je otkrio važnost i ljepotu znanstvenog rada. Kako je bio po prirodi vrlo sugestivan, svoje je najbliže, svoju djecu, rodbinu, prijatelje, mlade kolege, upućivao na znanstveni rad. U sredinama gdje je djelovao, vrlo bi se brzo osjetio njegov utjecaj,  osobito na mlađe, i tu su nastajali stručni i znanstveni radovi. Unosio je pozitivni znanstveni nemir, želju za spoznajom, spoznajom koja pomaže ljudima. Profesor Džanić bio je glavni autor četiri do pet velikih investicionih programa.
Budući da je i sam bio porijeklom iz nerazvijenog područja (rođen je u Maloj Kladuši 1932.), objavljivao je radove o značaju alternativnih tehnologija za efikasniji razvoj nedovoljno razvijenih područja u nas i u svijetu. Profesor Džanić bio je cijenjen i uvažavan na Sveučilištu u Zagrebu, u radnim tijelima Sveučilišta, kao i u republičkim znanstvenim odborima ili timovima. Pred sami kraj života postao je članom Tehničke akademije.
Studenti su ga izuzetno uvažavali i voljeli.
Mada već teško bolestan, uvijek je imao vremena da popriča sa studentima, da se istinski zainteresira za njihove probleme.
Profesorova su znanja bila puno šira od kemijsko-tehnološkog inženjerstva. Dobro je poznavao povijest Bosne i povijest Hrvatske.
Rado je pričao o Bošnjacima, o kulturi, tradiciji i povijesti Bošnjaka. Islamske je vrijednosti ne samo poznavao, nego se i trudio da svoj život uskladi s njima.
Bio je ugodan sugovornik; kad bi imao suprotno mišljenje, iznosio ga je uz osmijeh, obično govoreći: "Slušaj stari, ja mislim ovako."
Volio je svoju Krajinu, svoje Krajišnike, i nije se nikako mogao pomiriti s činjenicom da je toliko zla sručeno baš na nju; najdublji bol koji je zasigurno ubrzao njegov kraj, izazvana je nerazumnim sukobom Krajišnika s Krajišnicima.
Razumjet ćete da je ovo samo djelić životopisa kolege i prijatelja, supruga i oca, uvaženog prof. dr. Huseina Džanića, čije će se djelo zasigurno produžavati u trudu njegove djece, njegovih studenata i doktoranata. 

 
DR. HUSEIN DŽANIĆ
LIJEČENJE I LIJEKOVI U MUSLIMANA MALE KLADUŠE

Proći sve kroz što su prošli Muslimani Cazinske krajine i ostati živ, nije mala stvar. Sve što je bilo naše, značilo je tuđe za obje carevine. Bolest i glad bili su svakodnevnica stanovnika Cazinske krajine. Narod se sjeća, a Bašagić 1900. godine zapisuje: "Na 23.juna 1790. general Walisch s brojnim četama i dobrim spravama i lubardama obsjedne Cetin sa svih strana, koga je branio sto i dvadeset godišnji starac kapetan Ali beg Beširević s hiljadu druga... Svi Cetinjani osim staroga kapetana i 124 druga (koji su pobjegli u Malu Kladušu) nađoše junačku smrt u borbi za svoje ognjište. Četiri dana gorio je Cetin, dok nije sve dogorilo što bješe od drveta ". Svakodnevni napadi na kladuška sela, uskakanje i hajdučija ostavljali su garež, mrtve i ranjene na teret preživjelima. Trajno pružanje pomoći u liječenju ranjenih, u narodu je iskovano bogato iskustvo.
Johan Weickard Valvasor 1689. godine piše: "Za vrijeme mira i naši idu u Tursku (tj. u Cazinsku krajinu) uzimaju i otimaju sve što nadu..." Budući da piše o svojima, ne kaže da pljačkaju, siluju i ubijaju na "sve što naiđu", a iza takvih pohoda ostaje bezbroj šehita pokopanih pored puteva i mnogo posla za berberince (bolnice) u kojima se pomagalo ranjenim.
Poslije 1790. godine, kada su Malu Kladušu naseljavali stradalnici iz Drežnika, Cetingrada, Sadikovca, Tatarvaroša i drugih sela Korduna i Like, iz svake od pruća sagrađene kolibe čuo se jecaj ranjenih i unakaženih žena i djece, staraca i mladića. Tu su se sklonili od pokolja rijetko preživjeli iz nekad brojnih obitelji Kekići, Mujići, Galijaševići, Murtići, Ćehići, Džanići, Kajtazovići, Hasići.
Na Kordunu i Lici ostavili su imanja, braću i sestre, očeve i majke koji ukoliko nisu završili u spiljama ugušeni slamom, naprosto su nestajali. Lopašić, premda službenik austrijskih vlasti, o zločinima nad Muslimanima kaže: " Ali kao što su pokrštene Turke u Lici do zla Boga kršćanski stanovnici mučili, te većinu njih zatrli, tako su nemilo mrcvarili i siromašne Vrangradce (Vrnogračane), i to ne samo katolički i pravoslavni krajišnici već i vojnički častnici" .Tjerali su ih da sami nišane (nadgrobne spomenike) svojih umrlih zdrobe i sa tim kamenom nasipaju puteve da ne ostane "turskih" tragova.
U Malu Kladušu novi stanovnici donijelu su ne samo iznemogle, ranjene, bolesne, nego i sjećanje kako im pomoći. Sjećanje o pružanju pomoći prenosilo se s koljena na koljeno od djedovih usta na unuka i tako se do danas sačuvalo znanje kako previti ugnojenu ranu, kako namjestiti slomljenu ruku ili nogu, kako napraviti lijek za groznicu. Pravi meštri u namještanju iščašene ruke ili noge početkom ovog stoljeća u Maloj Kladuši bio je Husein Ćejvanović, za "pravljenje" želuca Šaha Ćehić, a za pripremanje "likova" Abdija Džanić.
Oko 1800. godine u Maloj Kladuši podižu berbernicu od nekoliko baraka u zaseoku koje se i danas zove Barake, te su postojale Gornje (smještene na brijegu iznad Kladušnice pa sve do Begovića hrastova) i Donje Barake na mjestu gdje je danas smješten centar Baraka. Barake su korištene kao berbernica sve do završnih operacija austrougarske okupacije Bosnei Hercegovine padom posljednje utvrde u Velikoj Kladuši, koja se zbila 20. oktobra 1878. godine. U berbernicama Gornjih i Donjih Baraka liječene su žrtve austrijskog generala Walischa, pokolja generala Rukavine izvršena nad siromašnim Muslimanima Kladuše 17. oktobra 1835. godine. Narod spominje da je tom prilikom bilo više od 100 mrtvih i 200 teško ranjenih, koji su se ovdje liječili. Lopašić 1890. spominje 70 usmrćenih Muslimana, 165 ranjenih, potpuno spaljenu i orobljenu Veliku Kladušu. Tom prilikom popaljene su matične knjige u džamiji, kiraethani (čitaonici) i u pjesmi opjevanoj "biloj berbernici" što se nalazila u tvrđi Velike Kladuše.
U Gornjim i Donjim Barakama lijeći se i više od 150 ranjenika nakon pokolja izvršena 9. jula 1845. godine u selu Pozvizd koji je izvršio pukovnik Jelačić, najvjerojatnije u dogovoru s austrijskim generalom Auerspergom, zbog insceniranog ubojstva austrijskog graničara Save Vojnovića, kojeg je ubio "Turčin" Pavo Zeličkar. Prema izvještajima Jelačića, tom je prilikom ubijeno 60, a teško ranjeno 150 Muslimana.
Berbernice u Gornjim i Donjim Barakama ispunjene su ranjenicima učesnicima muslimanskog ustanka od 6. jula 1849. godine koji vode dizdar Cerić iz Vrnograča i Alaga Rizvić iz Male Kladuše. U ustanku je sudjelovalo vise od 12.000 ljudi. U gušenju ustanka pored osmanske vojske (Tarik i Omer paša Latas), svesrdno su pomagali i austrougarski vlastodršci i njihovi pomagači. Najveće gubitke i više od 500 ranjenih Muslimana Cazinske krajine bilo je 6. i 7. oktobra 1878. godine u bitkama na brdima u neposrednoj okolini Peći. Austrijanci su u toj bici mali 53 poginula, 205 ranjenih i tri nestala vojnika.
Broj žrtava u bici zgodom okupacije Velike Kladuše 20. oktobra 1878. godine nije poznat. Međutim, donedavno se u narodu dobro pamtilo paljenje berbernica u Gornjim i Donjim Barakama, pod komandom generala Zacha, kada je u barakama izgorjelo više od 60 ranjenika. Zato Muslimani u Kladuši za otrov kažu zah ili zaher.[1]
Preko 200 Kladušana odvedeno je u ropstvo (Tolmin) odakle se nikad nisu vratili. Za neograničene gospodare u Kladušu, na imanja pobijenih familija, naseljene su neke obitelji iz Austrije, Slovenije ili Hrvatske. Lopašić za to vrijeme kaže: "...A u novije doba odkad im nametnuše velike poreze, propadoše pogotovo. Kladušani kao što je većina Krajišnika... su inače marljivi i posleni...".
Od tada su Muslimani Kladuše svoje Mrtve pokapali noću, a ranjene su skrivali po trapovima i sjenicama bojeći se osvete nove vlasti. Na velikom se broju ranjenih, ozlijeđenih ili bolesnih u razdoblju od 1790. do 1878. godine, kod berbera i stanovnika Male Kladuše stjecalo i razvijalo iskustvo u liječenju i pružanju pomoći ranjenim i bolesnim koje su austrougarske, a poslije i jugoslavenske vlasti zabranom domaćeg arebičkog pisma i potiskivanjem svega što je bosanskomuslimansko - nastojali i to znanje i to iskustvo proglasiti nazadnim i pokriti velom zaborava. 
DID JE O BOLAMA PRIČAO

O bolama (bolestima), naš je dida podosta znao. Opisivao ih je svojim slikovitim bosanskim jezikom.
"Bole mogu biti vanjske, unutrašnje i džanbole (duševne bolesti). Vanjske bole su rane kada se čojik porizo ili posiko na mejdanu ili bilo kakvom poslu. Ranjenik može biti posičen ili uboden. Ako je rana nastala ušicama sikire / bradve, nadžaka ili koca, onda se govori o ubitoj rani. To je onda uboj.
Uboji su zatvorene rane. Rana nastane isto kad insana (ugrize) pas, vuk, lisica, os, bumbar, zmijal, čela, komarac. Rana nastane kad se nažulja, kad pukne čir, kad se obariš vručom vodom ili mlikomi ili Bože nedaj, da te napadne srab (svrab), lišaj ili druga nevolja."
Od unutrašnjih bolesti, did je spominjao: "Mloge bole ne znamo kako nastaju ni kako se liče. Kod njekih znamo kako hasti (bolesniku) pomoći. Ovidkana u Kladuši nejma insana kojeg nije zabolila glava. To je glavobolja. Može biti u čelu, slipim očima, u zatiljku, a neko čeljade boli cila glava.
Zubobolja se osića ko da njekom nadžakom (čekicem) kljuca u njemu.
Želudac (trbuh), kad zaboli, onda insan se savija i krči ko sapeti teljig (rukohvat od pletene košare), a ispreo očiju mu svitle svitlaci. Kad njekog često i jako boli želudac kažemo da ga je strunio Bože nedaj, da to bude nastup od čega se može i džan izgubiti.
Vatra na insanu more biti tako jaka da čovik sav gori, pa da nije vode, džan bi izgubijo.
Groznica more biti različita. Najčešće se insanu čini da umire od studeni.
Sušica ništa ne boli. Insan se suši ko postrma, iznemogne i džan ispusti. Tu mu, kad bola ufati korina, nejma lika.
Kazamak je kod dice. To je crljeni osip. Kod haste se koža zacrljeni. Dite je žedno, a ne smi mu se dati vode, jer od vode mu je gore.
Koze su bole kod dice. Po licu i tilu izaspu se mihuri puni smrdljiva gnoja. Dite kad to preboli, postane šareno,
Kolera počima bolovima u želucu, pa hastu tira da pije vodu. Kad vodu pije, odmah je bljuje. Čojik od ove bole brzo umire i za nju nema lika.
Od žutice insan požuti i poblidi ko vosak. Od nje čojik izgubi kuvet (snagu).
Bisnoća je teška bola koja nastaje kad insana ujide bisan pas. Bisan insan ne zna što radi i ovoj boli nejma lika,
Uhobolja je jaka bola pa čojik ne zna što radi od sebe.
Bole na očima su kad oči krmeljaju. Tada insan u očima i trepavicama ima bodlje koje se moraju vaditi.
Džanbole su ritke u našem kraju, a ima jih. Insanu se priviđa da vidi nješto, a toga nema, da čuje nješto, a to se ne čuje. Džan hasta je njekad veseo, ili je tužan, ili plače - a nema zašto. Za takvu hastu kažu da je vilena. Za njih nema pravog lika.


Did je o spravljanju likova i ličenju pričao

O postojanju berbernica u Maloj i Velikoj Kladuši, i ljudima koji su pripremali likove za liječenje stanovnika svoga krala, pored sjećanja koja se prenose s koljena na koljeno (pisane dokumente su spaljivali 1878., 1919. i 1942. godine), svjedoče i mnogobrojne narodne pjesme, među kojima najslikovitije to opisuje pjesma Ropstvo Hrnjice Muje, nastaloj pod konac 17. stoljeća, a zabilježenoj 1888 (K. Hoermann).
Moj je did o spravljanju likova i ličenju pripovijedao: „Mehlem za velike i male rane pravi se od moždine iz goveđih ili konjskih nogu, ili mozga u koji umutiš zeleni plisni sa sšeničnog kruha, zumance jajeta i na vrhu noža usitnjena korina od gaveza.
Plisan na šeničnom kruhu se priprema tako da izrezane šnite navlažiš mlakom vodom, ostaviš ih u zatvorenoj kutiji i pored furune. Poslije osam dana, kad izraste zelena plisan, kruh osušiš na suncu i usitniš u havanu u sitan prah. Prahom se posipaju ušufurene rane (ognojene), a piju ga s vodom oni koji imaju vrućicu, najbolje sa karpuzom (lubenicom) ili medom.
Mehlem od gaveza za ličenje rana priprema se iz usitnjena korina, lišća i cvita i svakodnevno zavija rana koja brzo zarasta.
Učufurena rana ili rana koja krvari, može se ličiti i palinjem (paljenjem) užarenim željezom.
Na male se rane meće list bokvice pa se povije krpom i ona brzo zarasta.
Na rane, kad se čojik ofuri vrilom vodom, treba posipati usitnjeni ugljen i pokriti lišćem kupusa ili naribanim krumpirom. Dobar je i oblog od nevena ili svižeg mlika, kojeg ima u svakoj kući.
Namištanje kostiju i zglobova, kada nima otvorenih rana, radi se omatanjem ketenovim povismom (laneno vlakno) koje se premazuje bjelanjkom jajeta, osuši i skida poslije tri hefte (tjedna). Zglob se namišta izvlačenjem, a zatim umota u ketenovu krpu premazanu dobro zagrijanim lojem i nakvasi vrućom rakijom.
Kad se struni želudac, onda ga berber ili koja višta baba namišta tako da žile na livoj ruci tare od šake do lakta. Zatim tare želudac (trbuh) oko pupka s desna u livo, sve dok bolovi ne popuste, Želudac se pomaže maslom i zamota toplom ketenovom krpom i ostavi mirovati dva do tri dana, s tim da pije punoo čaja od bokvice (jedna džezva vode (0,5 l) i tri kašike lišća bokvice).
Kad je insanu, da izvinite, teško mokriti, uzmete sime kravlje misirače (bundeve) i tri puta na dan pojedete po jednu šaku ili pijete čaj od simena misirače.
Krstobolja i uboji se lice lipljenjem ketenove krpe premazane toplom borovom ili trešnjevom smolom. Krstobolja i bubrežne zigljavine se liče čajem mladog brizovog (brezova) lišća ili sokom, u proliće, iz brizova drveta.
Uhobolja se liči fitiljima koji se prave od beza natopljena u pčelinjem vosku, savijena ko goveđi rog; stavi se u uho i vrh fitilja zapali, te tako iz uha izvadi sva nečist.
Kazamak i koze kod dice se liče toplinom i čajem zaslađenim medom. Hasta se ne smi ohladiti, zbog čega mu more biti puno gore. Kad popucaju mihurići, dite je ko pečeno.
Čirevi, prištevi i žuljevi se lice oblaganjem, usitnjavanjem a zatim izdrobljenim crvenim lukom ili krumpirom. Čirevi se dobro liče i prokuhanim simenom ketena (lana), ili cvitom đula (nevena).
Ovako se liči žutica.  Čojik od nje se žuti ko vosak. Inače se liči čajem rutvice, osušena cvita jagorčevine (jaglaca), žare (koprive), od čega se može praviti i mišani čaj koji se pije tri puta na dan.
Salivanje strave kad 'ko nagazi', radi se tako, da se u čaj korina kukurika (kukurijek), saliješ rastopljena olova, pa se takva voda pije. Ako nema kukurika, onda se upotrebi ugljen iz furune ili odžaka, a može i zift (pepeo) iz lule. Protiv nagaza i strahe nose se hamaljije (zapisi).
Lik protiv straha i svakojakih bubrežnih bolesti, radi se ko čaj od 10 kašika lišća i korina žare (koprive), dvije kašike bukvice i jedne kašike istucanih smrekovih bobica u dvije džezve vode (500 ml), čemu se dodaju dvije kašike meda.
Za ženske bolesti pije se čaj od žutike (gospina trava), a kod teškog rađanja babica ufati dite za glavu ili nogu i na sramotu (silu) ga izvuče.
Musliman, šučur Allahu, ne smi virovati u gatanje, on mora ličiti likovima, ko što je Bog zapovidio, imo insan para ili nejmo, berber mu mora pomoći."
Bila su to kazivanja, po sto puta ponovljena, mog 84-godišnjeg djeda Osmana Hašića, koji nam je pričao sve do smrti 1942. godine. S uživanjem nam je govorio o 'bolama, likovima i ličenju', o 'jilu i piru', o 'muškom i ženskom odilu', o mejdanima i četovanju', o Hrnjici Muji, Halilu, Hasanagi Pećkom', 0 'klisanju i šuškanju', o 'Baš Čeliku, Tali Ličaninu i Mustajbegu Ličkom'. Znao je, do pola zimske noći zabavljati svoje unuke i pripovijedati im o svom radu, životu i običajima koje je znao ili pamtio od svojih 'didova i nana'.
S njegovim pričama duge zimske noći su za nas djecu bile kratke. Sjećanje na te djedove priče o bolestima, lijekovima ili liječenju ranjenih i bolesnih Muslimana u Maloj Kladuši, u razdoblju između 1790. i 1878. godine, završio bih riječima Safvet bega Bašagića:
Što sam znao, to sam napisao,
Ko zna više, bujrum neka piše.

Objavljeno u.
BEHAR (Zagreb), god. I, br. 1, srpanj-kolovoz 1992., str. 28 (I. dio teksta); god. I, br. 2, rujan-listopad 1992., str. 28-29 (II. dio teksta)



[1] To je narodna interpretacija porijekla riječi zaher. U turskom jeziku ona tačno to i znači - otrov (prim.lekt.)

22. kol 2012.

SALEM HADŽIOMEROVIĆ, VIZIJE POETSKOG REALIZMA OD SLAME



Prvotnji pogled na svijet pogled je djetinjstva, 
prizor čiste poetske, rječite i naivne zbilje*

Autor: dr. Ibrahim Kajan

Umjetnina kojom čovjek iskazuje unutrašnju stvarnost, ipak je porijeklom iz vanjske zbilje: nekad tu vanjsku stvarnost teže pronalazimo u umjetničkoj transpoziciji, a nekad je odmah prepoznamo, čak i onda kad više ne postoji u izvornom obliku ili je, udesom sudbine, sasvim uništena, zbrisana sa površine svijeta. Ali ni tada, kada prepoznamo figurativni oblik slikareve ili kiparove teme, motiva – ipak to nije puka stvarnost, vjerna reprodukcija, fotografija, nego je lik, predmet ili znak, uzdignut u prostor nekog sjaja, kao da je iza čudesne prozirne zavjese (poput  sjaja sjećanja prizora iz najranijeg djetinjstva, poput jasne izmaglice koja u zbilji ne postoji)... Umjetnička kreacija izrasta u zaumnom, moglo bi se reći – božanskom,  kozmičkom zagrljaju neograničenog stvaralačkog genija.

 Salem Hadžiomerović: Stari most, kombinirana, 70x90

Između tog početnog impulsa nejasna porijekla i ove slike na zidu, stoji usamljeni čovjek koji ju je oblikovao, koji zapravo i nije stopostotni autor, nego je medij jedne likovne vizije koja je dobila svoj oblik. Zove  se Salem Hadžiomerović. On je svaku od ovih slika „vidio“ prije nego što ju je izradio ili naslikao, odnekud mu je upućena, možda ne kao likovna cjelina nego kao znak, možda kao miris (cvijeta iz davne avlije?) ili svjetlo (mostarskog jutra!), kao detalj (ostatka, ruine), kao zvuk (možda razorni, ratni, koji ne može zabraviti?), pa čak i kao okus (prvotnjih majčinih jela koja se nikad ne zaboravljaju)...
Tako se motivski niz, cijele serije motiva, okupljaju oko tema koje jesu njegove intimne, ali  istodobno i javne, ovoga grada  prije svega – u kojem poznajemo svaki kamen uzidan u bilo koji mostarski duvar, mi znademo - jer je naše pojedinačno sjećanje na znanja vremena prije nas - preuzeto s majčinim mlijekom kad smo se rodili i prvom hranom zadojili. 

 Salem Hadžiomerović: Stari most, slama, 70x90

Autor je, za ovu priliku, svrstao svoje slike ne po temi, nego po tehnikama u kojima su izrađene ili naslikane, te po podlozi na koju su nanesene. Prvi ciklus ispunjavaju slike od slame rađenih na platnu, drugi predstavlja niz slika u kombiniranoj tehnici, tu je i desetak grafika, te ciklus motiva iz starog grada prikazanih na daskama.
Generalno se može reći za tematski i motivski prostor jedan neusporedivi  svijet u kojem dominiraju mostarski motivi, ne samo sakralni, poput džamija Karađozbegove, Sevri hadži Hasavanove, Ćejvan Ćehajine, Roznamedžijine  i brojnih drugih ali i onih kojih više nema, nego i ovosvjetskih, arhitekstonskih remek djela  primjerice Sultan Slejmanova Starog mosta, hrabrih i neuobičajenih građevinskih rješenja poput Biščevića ćoška, čardaka ni na nebu ni na zemlji – ili čuveni, rezidencijalni Konak u neobičnim, raskošnim pomuslimanjenim baroknim oblicima. Mostarski  su zapravo i motivi koji uspijevaju po cijelog mediteranskoj Hercegovini: grožđe, šipci, cvijet jabuke... 

 Salem Hadžiomerović: Derviška tekija na Buni, slama 70x90

 Salem Hadžiomerović: Roznamedžijina džamija u Mostaru, slama, 38x58

Kad je riječ o materijalima u likovnost, onda se obično govori o bojama, glini, kamenu, kosti, koži, platnu, pergamentu, papiru, ali se o slami ne govori, slama je materijal koji je najslavniji u politici (po mlaćenju suhe slame), potpuno nezasluženo, jer  u likovnom očito ima šta reći!
Dopustite da malo više kažem ovom riplijevski rijetkom ili potpuno neafirmiranom likovnom materijalu. Slama se koristila i koristi najviše u izradi uporabnih predmeta, ali u zadnjih pedesetak godina i u izradi suvenira, umjetnih predmeta, te slikarstvu.
Slikanje slamom najsličnije je tehnici intarzija, a tehnika intarzije je najsličnija tehnici mozaika. To je dakle tehnika antičkih vremena koja u različitim varijacijama ima svoj vječni, trajni prostor unutar likovnih svjetova. Slamu valja pripremiti kuhanjem, sječenjem i sušenjem. Neosporno, sušenje je jedna od najvažnijih dionica u pripremi slame kao likovnog materijala – o njemu ovise boje slame, one što vječno sjaje poput zlata – i ne hrđa kao što ni zlato ne hrđa, nego dobiva, kao mi zlato - zlatnu patinu! 

 Salem Hadžiomerović: Mostarski motivi oslikani na daskama

Slama zaista čudesno funkcionira kao boja useljena izravno iz prirode, iz postojbine Božjeg stvaranja, pa se na slikama prelijeva iz jednog, jutarnjeg zlata, do kasnog, večernjeg zalaska sunca. Ona je impresivna, jer ko nije ostao zadivljen pred poljem ustalasalog pšeničnog polja, kojem umjetniku srce nije zadrhtalo pred kruhom koje još spava u klasovima – najvažnije  u najkrhkijem i najjeftinijem.
O drugim korištenim tehnikama, bojenim kombinacijama  i grafikama, dovoljno je poznato i pripadaju likovnoj abecedi.
Valjalo bi reći nešto o Hadžiomerovićevu likovnom rukopisu. Mada slike od slame strogo uvjetuje materijal, ipak bez obzira na to, one se potpuno uklapaju, s rijetkim izuzecima, u stilsku vizuru ostalih slika, uključujući grafike. Karakterizira ga poetska težnja koja lebdi iznad zadane zbilje, kao odraz u vodi te iste zbilje koja se ogleda u njoj kao na zrcalu – s reduciranim, metamorfoziranim elementima izvorne strukture. Budući da je i samo ogledalo jedva velika varka (savršena apstrakcija!) jer najpreciznije predočava treću dimenziju prostora kao zbilju u koju se ne može ući, tako ni prizori s površi vode, ili prizori iz sna i sjećanja - ne predstavljaju zbiljni nego isključivo poetski svijet u kojem smo nekada živjeli. Slike vam se – usprkos svemu - čine nevjerovatno jasnim, „prepisanim“,  a to nije čudno, jer je i Heraklit govorio da su prvi prizori viđeni nakon rođenja – najsvježije slike viđenog svijeta (najupečatljivije),  podjednako pojedinačna koliko i čovječanstva kad je bilo u svom ranom djetinjstvu. Slike antičkog doba su „jasne“, dječji crteži su „jasni“, slikari tzv. naivnog usmjerenja su „jasne“. Jasne kao da su iz bajkovnog svijeta u kojem su nekoć postojali vile, meleci i šejtani. 

 Salem Hadžiomerović: Bošnjačka mostarska kuća nad Radoboljom, 
XIX. st., grafika, 22x30

 Salem Hadžiomerović: Konak u Mostaru, grafika

Zbog toga valja reći da su slike Salema Hadžiomerovića poetski odsjaj zbiljnog svijeta, svijet patine koja ne može ostarjeti, one su autentične, one su samosvojne, one su potpuno i neporecivo izvorne. Hadžiomerovićevo slikarstvo nema uporišta u školama – sam je svoja škola, nema definiranog likovnog pravca – jer je svoj vlastiti likovni pravac.  Samouk je. Učio je od sebe i svog sna.  

* Uvodna riječ pri otvaranju Bajramske izložbe Salema Hadžiomerovića dana 20. VIII. 2012., u Islamskom kulturnom centru "Kralj Fahd" u Mostaru

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...