2. pro 2011.

ŽIVOT, IZDANJA 2015.






  
ŽIVOT, br. 1-2, 2015.

 
 
 SADRŽAJ

OTVARANJE
  Angelina Šimić: ZLOBEC: TRAŽITI SMISAO ŽIVOTA, 9
BOSANSKI STEĆAK 2014, 11
Ciril Zlobec i Jaša L. Zlobec, dobitnici Bosanskog stećka za 2014. godinu, 13

SARAJEVSKI DANI POEZIJE

Wilhelm Bartsch: PJESME, 19
Ivo Svetina: U JANTARU VREMENA, 23
Fahredin Shehu: MOJA BUDALA ŽIVI BEZ TERETA, 26
Kamil Bouška: SLUŠAM SVOJU KORICU HLJEBA, 30
Tonko Maroević: SAVRŠENI PEJZAŽ I DRUGE PJESME, 33
Markus Jaroschka: BLIZINA STVARI, 37
Alja Adam: ZAŠTO BI SPOMINJALA AHILA, 42
Zoran Kršul: SAMO SE TREBA NAVIKNUTI, 46
Radoman Kanjevac: ĆUTIM I SKLANJAM SE, 52

PROZA
  Saša Stojanović: PUT U JERIHON, 59
Eliezar Papo: PRAKTIČNA KABALA, 64
Adnadin Jašarević: UMRIJETI NIJE NIŠTA NOVA, 67
Selma Dizdar: NJEMAČKI JEZIK, 74
Abela Purivatra: ČOVJEK JE SAMO SEBI VJERAN , 77
Misera Suljić-Sijarić: KRV ZA MLIJEKO, 80
PJESNIŠTVO, .85
Mehmed Meša Pargan: PJESMA O (EVROPSKOJ) LJUBAVI, 87
Slavko Jendričko: VOZNI RED, 90
Miroslav Todorović: BOŽJA VIZURA, 96
Adem Garić: S ABU HAJAT VRELA, 101
ESEJI I STUDIJE, 105
Bisera Suljić Boškailo: FRIDRIH ŠILER U BOSNI, 107
Indira Šabić: MONOSEMIJA I POLISEMIJA NAVIJAČKIH PAROLA, 112
LIKOVNOST, 121
Merima Ivković: ENFORMEL I NJEGOVE REFLEKSIJE NA RADOVIMA
HERCEGOVAČKIH UMJETNIKA , 123
Ibrahim Kajan: PRED „APOKALIPSOM“ DŽEKE HODŽIĆA, 128

TEATAR
Gradimir Gojer: POSTMODERNO, ANGAŽIRANO, MOSTARSKI, 133

OSVRTI I RECENZIJE,
ojan Bogdanović: RADIKALAN POMAK U POETICI ŽELJKA GRAHOVCA ,139
Dinko Delić: DVIJE KNJIGE POD JEDNIM KROVOM U ARHITEKSTURI
DŽEMALUDINA LATIĆA, 141
Sifet Fazlić PRIPOVIJETKE MUSTAFE SMAJLOVIĆA, 147
Gradimir Gojer: OPONENTNO DEHUMANIZACIJI OVOG SVIJETA, 150
Gradimir Gojer: ANTILIMITNA KNJIGA U REGIONU APSOLUTNIH LIMITA, 154
Jasmin Hodžić: ZAŠTO SMO DIGLI RUKE: SAČUVATI ŽIVU GLAVU ILI DIĆI
RUKU NA SE? 156

ŽIVOT, br. 5-6, 2014.

  glavni i odgovorni urednik: Ibrahim Kajan  


SADRŽAJ


OTVARANJE, str. 5

Željko Grahovac:  JOŠ JEDAN KRUG, S PRVIM U SVEMIRU, 
str. 7



PJESNIŠTVO, str. 9

Emsura Hamzić: TI BLISTAŠ, SIRIUSE, str. 11

Žarko Đurović: SENKE, str. 15
Šaban Šarenkapić: STAROGODNA JEZA, str. 19
Gradimir Gojer: SJEN SUDBE I GLAS RABA, str. 25

Amir Talić: KUĆNA ZMIJA, str. 29

Rešad Majo Otan Hasanović: BANGKOK DILDO, str. 39

Boris Jovanović Kastel: PJESME, str. 43

Danja Đokić: JUTROS JE NETKO NAVIO BUDILNIK, str. 49

Sead   Husić: BOSANSKA KUĆA, str. 53

Sanella Cero Boškailo: NISI TI NIKADA, str. 60

Adnan Džolota: TRI PJESME, str. 63

 

PROZA, str. 67

Nedžad Hisuć: DESET MINUTA, str. 69

Stjepan Zelenika: KRUH, str. 74



ESEJI I STUDIJE, str. 79

Željko Grahovac: JOHAN AUGUST STRINDBERG – VELIKAN MODERNE KNJIŽEVNOSTI, str. 81

Nadija Rebronja: ILUSTRACIJA I TEKST U KNJIZI KAKO SE CRTA SUNCE ŠIME EŠIĆA, str. 87

Merima Omeragić: METATEKSTUALNI ODNOS BALADE  HASANAGINICA  I NJENIH
NAJZNAČAJNIJIH DRAMATIZACIJA, str. 91

OSVRTI I RECENZIJE, str. 121

Lejla Žujo Marić: KAKO CITATI PROSTOR, str.  123

Emina Selimović: SVI SMO MI ŠEREZADINA DJECA, str.  129

Ibrahim Kajan: LJUBAVNA PJESMA O DOMOVINI, str. 134

Gradimir Gojer:  NOVI HIT  ŽENE-INSTITUCIJE, str.  137

Sead Husić: PRIPOVJEDACKA HALKA, str. 141

Ivo Mijo Andrić: PJEVANJE AFRICI, str. 145



AUTORI U OVOM BROJU, str. 147



ŽIVOT, br. 3-4, 2014. 
glavni i odgovorni urednik Ibrahim Kajan



SADRŽAJ:

OTVARANJE, 7

Zlatko Topčić: SAMO NAS NEVOLJE ČINE BLIŽIMA, 9


BOSANSKI STEĆAK 2013.,15


MIRJANA STEFANOVIĆ, DOBITNICA BOSANSKOG STEĆKA ZA 2013., 17
Stevan Tontić: DISONANTNI PJEV MIRJANE STEFANOVIĆ, 18
Mirjana Stefanović: ČIKALICA I DRUGI STIHOVI, 22


SARAJEVSKI DANI POEZIJE 2013., 25
 

Claudio Pozzani: VIDIM SAMO ZIDOVE, 27
Johannes Anyuru: JEDNA FAMILIJA STRANACA, OPUSTOŠENO, 31
Vesna Krmpotić: IZABRANE PJESME, 34
Ana Đokić: JEDNA ZA MILICU, 37
Nicolas Kurtovitch: PJESMA U PROZI, 38
Silvija Čoleva: ALHEMIJA SREĆE, 41
Jovica Ivanovski: ŽENA SUVOZAČ, 43
Velimir Kostov: IZA ZATVORENIH VRATA, 46
Goran Stanković: BALKANSKA PRIČA, 48

PUTOPISI, 51
 

Ranko Pavlović: NEVINOST BOGDANICE, 53
Ibrahim Kajan: GRAD VELIKE SVJETLOSTI - MOSTARSKE VEDUTE, 55
Lidija Pavlović-Grgić: BORAČKO JEZERO: U ŽIVOM UMJETNIČKOM DJELU, 59
Goran Sarić: RADIMLJA I STOLAC, DVA TRUNA U OKU, 69
Hasan Eminović: PUTOVANJE U PRETHISTORIJU, 73
Milo Jukić: PROĐOH BOSNOM, A BOGME, I HERCEGOVINOM, 78
Adin Ljuca: LAST MINUTE, 86
Milorad Pejić: GRADOVI, .87
Džemaludin Latić: U ZAVIČAJU DEDE KORKUTA, 90
Željko Ivanković: POHOD ROZEWICZU U WROCLAW, 97
Antonije Žalica: 2002. – DESET GODINA NAKON KRAJA SVIJETA, 104
Hasan Zahirović: INDIJA, 111

OKRUGLI STOL, 119
 

PROGRAMSKA POVELJA DRUŠTVA PISACA BOSNE I HERCEGOVINE, 121
Ivan Kordić: ZAŠTO SMO OVDJE, SADA?, 123
Sead Trhulj: DRUŠTVO PISACA U TRAŽENJE IDENTITETA, 126
Ljubica Ostojić: UDRUŽENJE KNJIŽEVNIKA – DRUŠTVO PISACA BH, 128
Mujo Musagić: PISAC I NJEGOVA UDRUŽENJA U VREMENU BESKRAJNE TRANZICIJE, 132
Mustafa Zvizdić: PROFESIJA KNJIŽEVNIK, 140
Goran Samardžić: SIGURNI DANI U KRANJČEVIĆEVOJ, 143
Almir Bašović: SHAKESPEAREOVA ODBRANA CEHA, 149
 

OSVRTI I KRITIKE, 157
 

Senija Milišić: KAJANOVA KNJIGA O MOSTARU, 159
Alija Musić: U RASCJEPU IZMEĐU DVA SVIJETA, 163
Nenad Veličković: PJESME DOBRO ODLEŽANOG ISKUSTVA, 168
Orhan Tikveša: TAJNA BOSANSKOG ŠTAPA ILI ROMAN O BOSNI, 170
 

LAUREATI DRUŠTVA PISACA BOSNE I HERCEGOVINE, 173
 

SAOPĆENJE ZA JAVNOST, 175
Godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine za 2012. godinu u kategoriji djela koja pripadaju poeziji, prozi i esejistici, AMIR TALIĆ: “NA RUČKU KOD OBAME”, 176
Godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine za 2012. godinu u kategoriji djela za djecu i omladinu, ŠIMO EŠIĆ: “IZMISLIONICA U SELU PRIČEVAC”, 178



  
ŽIVOT, 1-2, 2014.
glavni i odgovorni urednik: Ibrahim Kajan

SADRŽAJ

OTVARANJE, 5
Ibrahim Kajan: PANORAMA JEDNOG SNA – DRAMA ČOVJEKOVA BIĆA, 7

PJESNIŠTVO, 9
Tomislav Dretar: PJESME NOVIJEG VREMENA, 11
Nadija Rebronja: SLUŠAJUĆI GRAD, 19
Nermin Šehić: šest PJESAMA, 22
Dražen Zetić: RUM ZA ĆORKANA, 27
Haris Hrnjičić: KRUG, 31



PROZA, 33
Draško Miletić: PISMO DR. KULENOVIĆU, 35
Ivo Mijo Andrić: GLADNE GODINE, 44
Anto Zirdum: PRVA I DRUGA, 49
Faiz Softić: BRAĆA MOJE MAJKE,  53
Nedžad Husić: ČOVJEK KOJI JE HRANIO PTICE, 59
Adnadin Jašarević: KOŽA, 66

KNJIŽEVNOST U PRIJEVODU, 71
Edi Shukriu: PJESME, prepjev Ismet Marković Plavnik, 73

ESEJI I STUDIJE, 81
Ferid Muhić: RIJEČ NEPRIJATELJA I ŠUTNJA PRIJATELJA, 83
Sead Husić Beli: IZBJEGLIČKO ISKUSTVO U ROMANIMA ENESA TOPALOVIĆA, 91
Ismar Destanović: STRUKTURA ERLANGENSKOG RUKOPISA, 100

OSVRTI I KRITIKE, 17
Elvira Ćemalović-Dilberović: STUDIJA VISOKOG DOMETA, 119
Muris Bajramović: TAJNA (SA)ZNANJA ČAROBNJAKA VODE, 125
Željko Grahovac: BITI DO KRAJA ILI – O NEPODNOŠLJIVOSTI ISTINE, 132
Emsura Hamzić: SVE SILNIJE KUCA NA VRATA NAŠEG SLUHA, 38
Miljenko Buhač: JEDAN POVIJESNI ROMAN, 140


ŽIVOT, 1-6, 2012-2013.
glavni i odgovorni urednik: Ibrahim Kajan


OTVARANJE, 7
Amir Brka: LITERARNI KLAN I POLITIČARI U ŠTETOČINSKOJ SIMBIOZI, 9

BOSANSKI STEĆAK,15
lBRAHIM HADŽIĆ, DOBITNIK BOSANSKOG STEĆKA ZA 2012. GODINU, 17

SARAJEVSKI DANI POEZIJE, 25
Adrian Leka, 27
Daniela Danz, 30
Mirjana Stefanović, 33
Milorad Mijo Popović, 37
Magnus William-Olsson, 41
Krešimir Bagić, 43
Tomica Bajsić, 47
Daniel Banulescu, 50
András Gerevich, 54
Enes Halilović, 57
Barbara Pogačnik, 60
Moaen Shalabia, 63
 
PROZA,67
Jasmina Musabegović: AUTOBIOGRAFIJA, 69
Željko Ivanković: BIT ĆU PISAC, 78
Džemaludin Latić: DUHOVNA BIOGRAFIJA: SMRT, NAROD, VJERA, MUZIKA I ŽENA, 87

JEDNA PJESMA, 97
Abdulah Sidran: PJESMA ZA AMIRA, 99

KNJIŽEVNOST U PRIJEVODU , 101
August Strindberg: NOVOPLEMENITI, prijevod: Haris Tucaković, 103

ESEJI I STUDIJE, 111
Ibrahim Hadžić: MOJA POETIKA – POETIKA NELAGODE, 113
Merima Omeragić. IMAGOLOŠKO ČITANJE PUTOPISA PISMA IZ AZIJE ZUKE DŽUMHURA I MEHANIKA FLUIDA TVRTKA KULENOVIĆA, 116
Senad Beli Husić: RAZMEĐE ISTOKA I ZAPADA U PAMUKOVIM ROMANIMA, 124
 
BAŠTINA, 131
Abdulvehhab Ilhamija: OVO JE ČAS, 133
Amir Brka: ABDULVEHHAB ILHAMIJA, NADAHNUTI ROB BOŽJI, 137

OSVRTI I KRITIKE, 147
Tonko Maroević: SVIJETU SUČELICE, 149
Dijana Hadžizukić: PRIČE PJESNIKA KOJI ZNA VRIJEDNOSTI JEZIKA, 155
Sead Beli Husić: NARACIJA KAO STVARNOSNI FRAGMENAT, 158
Vera Katz: PRVORAZREDNA POLITČKA BIOGRAFIJA, 162

LAUREATI DRUŠTVA PISACA BOSNE I HERCEGOVINE, 167
Abdulah Sidran, 169
Zejćir Hasić, 172

INTERVJU, 173
Jasmin Agić: DIJALOG SA DŽEVADOM KARAHASANOM, 175








ŽIVOT, 2011, 4-6



SADRŽAJ:


OTVARANJE



Stevan Tontić: Charles Simic. Dobitnik Bosanskog stećka za 2011, 7

Charles Simic: LAUREATI: BOSANSKI STEĆAK, 9





SARAJEVSKI DANI POEZIJE, 15


Carolina Ilica, 17
Tarek Elrayeb, 19
David Harsent, 22
Evgenij M’Art, 25
Hermine Navasardyan, 27
Marjorie Agosin, 29
Mevlut Kaplan, 31
Mustafa Bercin, 33
Gojko Božvić, 34
Stephan Chameta, 36
Nora Gomringer, 39
Agne Zagrakalyte, 41
Beste Sakallı, 46
Ivan Džparovski, 48
Barbara Pogačik, 51
Adrian Grima, 53

PROZA. 55

Mustafa Smajlović. BIJELA SMRT, 57

Miljenko Buhač: SINE, NE ZNAJU ONI ZA PETICE , 63
Mehmed Đedović: DVA SAFETA, 77

MOJA POETIKA, 83
Ferida Duraković, 85


ESEJI I STUDIJE
Mustansir Mir: KUR’AN KAO KNJIŽVNOST, 91
Žljko Grahovac: DALEKO NA ZEMLJI, DRVO BOLA, 105
Dinko Delić SVIJETOM OTKLJUČNIH OČJU, 114

OSVRTI I KRITIKE, 123

Sead Husić Beli: KNJIGA O ČITANJU, 125

Perina Meić. BIJEG U PRIČU, 129
Ismet Bekrić: POVRATAK PRVOTNIM INSPIRACIJAMA, 133
Ismet Bekrić: ČAROBNI PRAH DJETINJSTVA, 135
Ferida Duraković: PRIRUČNIK ZA LAKŠE SAVLADAVANJE TUGE, 137

LAUREATI DRUŠTVA PISACA BOSNE I HERCEGOVINE, 141

Obrazloženje žirija za izbor knjige Muniba Delalića, 143

Obrazloženje žirija za izbor dječje knjige Mirsada Bećirbašića i Fuada Kovača, 145

IN MEMORIAM:
 Zilhad Ključanin: Nedžad Ibrišimović, umjetnik našeg vremena, 149



ŽIVOT, 2011.,  br. 1-3
SADRŽAJ
OTVARANJE 
Amir Brka: DOVRŠITI ROMAN
PJESNIŠTVO
Mujo Musagić: MAJSTORI MAJSTORI
Branko Čegec: PUN MJESEC U ISTANBULU
Emsura Hamzić: VATRICA I DRUGE PJESME
Ajnuša Horozović: PORTRET NEPOZNATOG
Spasoje Ž. Milovanović: JA, SPASOJE
Muhamed Kovačević: SATIRIČNE PJESME IZ SARAJEVA
Safer  Grbić: ORIENT ET OCCIDENT
PROZA
Elis Bektaš: BIONOVA PRIČA
Saša Stojanović: KRAJ REVOLUCIJE
Lidija Pavlović-Grgić: GAZDARICA
Goran Sarić: NAŠA MALA KLINIKA
PRIJEVODNA KNJIŽEVNOST
Petr Hruška: VRATA I DRUGE PJESME 
(Izbor, prijevod s češkog i bilješka o piscu: Adin Ljuca)
ESEJI I STUDIJE
Josip Osti: DVOLIKA MISTIKA
Jasmin Hodžić: JEZIK POETSKOG TEKSTA. Između doslovnog i figurativnog: Tragom varijanti lirske narodne pjesme „Ali-paša na Hercegovini“
LIKOVNOST
Atif Kujundžić: BOŠKO KUĆANSKI – ZAMAH VELIKE INVENCIJE
IN MEMORIAM
HOMMAGE MARINI TRUMIĆ I SEADU FATAHAGIĆU 
Pišu: Ferida Duraković i Dragoslav Janjić
KRITIKE: Vedad Spahić, Željko Grahovac, Melida Travančić, Sead Husić Beli i Bogdan Bogdanović:



ŽIVOT, 2010, br. 5-6

OTVARANJE, str. 5
Predrag Finci: O GRADU, 7

PJESNIŠTVO, str. 13
Kemal Mahmutefendić: PRIVIĐENJA SALKE ĆORKANA, 15
Zoran Bognar: DODIR ALHEMIJE, 22
Fahim Kajević: UPORNOST PALESTINSKE NADE, 28
Goran Beus Richemberg: MOST OD SVJETLA, 34
Adnan Žetica: SAT I DRUGE PJESME, 36

PROZA, 41
Redžep Nurović: POZNAJEŠ LI IBIŠA PRHUTA?, 43
Evledin Nezirović. SVIJEĆA ZA ALFONSA BERBERA, 49

Mirsad Bećirbašić: BOŽANSKI ODSJAJIUVIJEK SVJEŽIH JAJA, 54


PRIJEVODNA KNJIŽEVNOST, 59
Elke Erb: PJESME (Prijevod s njemačkog i bilješka o autoru: Steavan Tontić), 61

ESEJI I STUDIJE, 67
Elbisa Ustamujić: UMJETNOST MEŠE SELIMOVIĆA, 69
Naida Osmanbegović:  LIRSKI IDENTITET U KOMFORU NOVE SENTIMENTALNOSTI, 76
Medina Džanbegović: ZAŠTO KNJIŽEVNOST I ZAŠTO LLOSA?, 82

TEATAR, 95
Gradimir Gojer: MAKEDONSKI TEATARSKI ITINERERI, 97
Miroljub Mijatović: ANTUN MARINIĆ – BALETSKI IGRAČ, 104

PRIKARI I KRITIKE, 111
Zorica Turjačanin: PRIČE SA „UNUTARNJIM SAGORIJEVANJEM“, 113
Zilhad Ključanin: DUGO SVITANJE HISTORIJE, 118
Sead Mahmutefendić: POETIKA PODNOŠENJA SUDBINE, 123

AUTORI U OVOM BROJU, 131




ŽIVOT, 2010., BR. 3-4



Književni izbor:
DIJASPORA


(Klikom na stranice - dobit ćete uvećanu i čitljivu stranicu) 

Uza sve nevolje koje prate financiranje najstarijeg bosanskohercegovačkog časopisa za književnost i kulturu, ŽIVOT (izdanje Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Sarajevo), napokon se pojavio svezak br. 3-4, 2011., s posebnim izborom naših autora koji, raspršeni ratnim vihorom, žive u brojnim državama diljem svijeta.


SADRŽAJ:

OTVARANJE
Dragoslav Janjić: POVIJEST KAO UTJEHA str. 9

PJESNIŠTVO
Mustafa Cico Arnautović: LEBDIŠ U MEĐUPROSTORU 19
Munib Delalić: RADOST PONAVLJANJA 23
Jasna Šamić: PJESME  2
Tomislav Dretar: CIKLUS BOSANSKOG JADA 35
Goran Sarić: NOVE PJESME  40
Milorad Pejić: KAD SAM STIGAO U HYPERBOREU 43
Adin Ljuca: PAMTIM SAMO SLIKE  47
Saša Skenderija: ČUDACI  51
Samira Begman: ZNAKOVI 56
Hakija Karić: HAIKU  59
Hanka Hamzagić: TESTIJA 61

PROZA
Antonije Nino Žalica: SANTA MARIA DEGLI ANGELI 65
Faiz Softić: NOĆ NAD GRADIĆEM SELIM  78
Bekim Serjanović: DVIJE PRIČE  84
Enes Topalović: NA KRAJU SVEGA  89
Ševko Kadrić: SINIJA  98
Ismet Bekrić: DRVENI KONJIC 102

PRIJEVODNA KNJIŽEVNOST
Četiri švedska pjesnika / Izbor i prijevod: Refik Ličina
Arne Johanson: FEBRUAR 109
Ulf Eriksson: FENIX U NESSOSU 113
Magnus William-Olsson: IZ ŠEST APOSTOLA  119
Kristian Lundberg: POSVETA  125

ESEJ I STUDIJE
Ferid Muhić: ŠTIT OD ZLATA 131
Josip Osti: MOJA PO-ETIKA 139
Merima Omeragić: TRANSKULTURALNA IZMIJEŠANOST - METAFORA MODERNOG
ČOVJEKA 142
Bisera Suljkić Boškailo: TOMAS MAN I PROCES STVARANJA JEDNOG 
NJEGOVOG DJELA 150

RECEPCIJA
Džemaluddin Sejjid Muhammed: KNJIŽEVNO DJELO NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA (Prijevod s arapskog: Mustafa Prljača) 159






ŽIVOT, br. 1-2/2010.
SADRŽAJ:

OTVARANJE
Tariq Ali: DANAŠNJI ODNOS EVROPLJANA PREMA ISIAMU, PODSJEĆA
NA ANTISEMITIZAM U EVROPI PROŠLOG STOLJEĆA (Razgovarao i prcveo s engleskog; Jasmin Agić), str. 9
"BOSANSKI STEĆAK" Petar Gudelj, 17
Alija Behmen: RIJEČ NA SVEČANOJ DODJELI PRIZNANJA "BOSANSKI STEĆAK", 20
Mile Stojić: PETAR GUDELJ: GRMLJAVINA I MUNJE HRVATSKOG JEZIKA, 22

SARAJEVSKI DANI POEZIJE, GOSTI IZ SVIJETA, 25
Colin Carberry: NA IZVORU SVETOG FAITHLEACHA, 27
Peter Waugh; DVA ZLA ČINE ŠEST MILIONA, 28 ~ ~1
Fraser Surllerland; PALESTINCI, 29.
Viečeslav Kuprijanov: U JEDNOM BIVŠEM SVIJETU, 30
Mohammad Ali Migdady: KOLlKO JE POTREBNO PURPURA, 31
Gihan Omar: PUTOVANJE U OAZE, 33
Gao Xing: JEDNOGA DANA, 34
Chingiz Alioglu: VJEČITO JUTRO, 35
Marjan Strojan: NA KRAJU DANA, 36
Andre Schinkel: ZDRAVA VODA, 38
Mehmed Yasin: UTVARA, 39
Zeynel Beksac: TAKAV SAM ETO, 40
Risto Jačev: POČETAK UŽASA, 41
Vera Horvat: GOSPA OD ZDRAVLJA, 43
Boris Kaštel: MORE, 45
Sead Begović: ŽIVJETI DALJE,46
Nikola Petković: KLINIKA MAYO, 47

MOJA POETIKA
Amir Brka; MOJA POETIKA, 51

PROZA
Zlatko Topčić: NATJECAJ, 55
Almir Alić: ZEMLJA ZALAZEĆEG SUNCA, 61
Stjepan Zelenika: JESI LI ŠTO LJUTA ILI SU TI SE PRSTIĆI SMRZNULI, kliknuh na Send, sačekah malo i, to je to - gotovo, 64
Adnan Repeša: ŠTA AKO ZAZVONI, 69

PRIJEVODNA KNJIŽVNOST
Ahmed Hamdi Tanipinar. SPOKOJ (s turskog preveo: Enver Ibrahimkadić), 75

ESEJI I STUDIJE
Azra Verlašević: L'ECRITURE FEMININE PRI/POVIJESTI, U ZNAKU RUŽE ALME LAZAREVSKE, 89
Mirsad Kunić: JUNACI KRAJIŠKE EPIKE U FOKUSU KNJIŽEVNE KRITIKE, 99
Adnadin Jašarević. BOŽANSKI LIBIDO, 112


LIKOVNOST - PORTRETI
Azra Begić: SJEĆANJA NA MARJAN WENZEL, 125


KULTURA PAMĆENJA
Eliezer Papo: O JEZIKU I JOŠ KOJEČEMU, 139

OSVRTI I KRITIKE
Jasmin Agić: ZAŠTO NEMA PRAŠINE NA EKSPONATIMA U MUZEJU KNJIŽEVNOSTI, 145
Jasmin Agić: METAFIZIKA I POLITIKA; DUŠA I TIJELO SAVREMENOG ČOVJEKA, 148
Bojan Bogdanović: TAMO, GDJE JE EURIDIKA IMALA ŠANSU, 151
Zoran Bognar: NAD KNJIGOM NOĆI LUTAJUĆIH ZVEZDA, 155
Alen Kalajdžija: BOŠNJAČKA KULTURNO-NACIONALNA ZAJEDNICA U KONTEKSTU WAHTTELOVE STUDIJE, 157
Dragan Mučibabić: CARSKI REZ PO DUŽINI I PO DULJINI, 164


NAGRADE DRUŠTVA PISACA
Mile Stojić / Iz obrazloženja žirija za Nagradu Društva pisaca BiH, 173
Ismet Bekrić / Iz obrazloženja žirija za Nagradu Društva pisaca BiH, 175

IN MEMOARIA
Sait Kačapor: AKADEMIK PROF. DR. JAŠAR REDŽEPAGIĆ (1929 - 2010), 175


AUTORI U OVOM BROJU, 173





ŽIVOT, br. 1-6, 2009.

OTVARANJE
Vladimir Premec: OBUZETI INSTALACIJOM BJELINE, str. 7

POEZIJA
Zilhad Ključanin: DIJAGNOZA, 13
Milo Jukić: ISPOD BRDA GAT, 15
Šefik Daupović: JA SAM VIŠI MAGARAC, 22
Bojan Bogdanović: OD BIBLIOTEKE DO KNJIGE, 33
Sead Husić Beli: ŽIVOT, 37
Vesna Hlaviček: LJUBEĆ CRNU TEBE, 40

PROZA
Mirko Marjanović: ČETIRI PRIČE, 43
Faruk Šehić: ROMAN O UNI, 45
Ranko Pavlović: CRNA RUPA, 61
Enes Karić: PROGNANAN KNJIGA, IZGNANI ČOVJEK, 72

PRIJEVODNA KNJIŽEVNOST
Abdolah Kader: POSLANIK (s holandskog preveo Goran Sarić), 91
German Sadulajev: LUDI DIJAMANT (s ruskog preveo Žarko Milenić), 93
Gustav Herling-Grudzinski: BLAGOSLOVLJENA, SVETA (s poljskog
prevela Tanja Miletić-Oručević), 99

ESEJI I STUDIJE
Jasna Šamić: LJUBAC SREDSTVO CILJ - LJUBAV MONADA, 123
Nadija Rebronja. SUFIZAM I DJELA ORIJENTALNIH FILOZOFA U PODTEKSTU ROMANA DERVIŠ I SMRT MEŠE SELIMOVIĆA, 137
Dijana hadžizukić: POETIZIRANA PRIČA UGURSUZA I MELEKA, 152

DJEČJA KNJIŽEVNOST / KNJIŽEVNOST ZA DJECU
Rašida Kadrić: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRIPOVIJETKA ZA DJECU I O DJECI, 169
Ibrahim Kajan: DJEČJI BiH ROMAN U POSLIJERATNOM RAZDOBLJU (1996 - 2009), 189
Dubravka Težak: HRVATSKA DJEČJA KNJIŽEVNOST NA RAZŽEĐU STOLJEĆA, 197
Jovan ljuštanović: SRPSKA KNJIŽEVNOST ZA DECU NA KRAJU XX I POČETKU XXI VEKA KONTINUITET I PROMENE, 217

LIKOVNOST - PORTRETI
Atif Kujundžić: LJEPOTA PATINIRANA ŽIVOTOM, SLIKE MUSTAFE PAŠIĆA, 233

OSVRTI I PRIKAZI
Zoran Bognar: ROMAN O TROSTRUKOSTI BIĆA  (o romanu Bilija Bisere Boškailo), 243
Fadila Nura Haver: STRAH OD CRVENOG DONJEG RUBLJA (o knjizi pjesama Svilene plahte Melide Travančić), 246
Gradimir Gojer: RAKOVČEVA APOTEOZA ISTRIJANSKOM DUHU ( o knjizi Sinovi Istre Milana Rakovca), 255
Nusret Omerika: POEZIJA KAO SVJEDOČANSTVO DUHOVNOG I EGZISTENCIJALNOG PUSTOŠENJA (o zbirci pjesama Zvijer iz hotelske sobe Elvedina Nezirovića), 257
Emsura Hamzić: PUTNIK SEBI KONAK TRAŽI (o ilahijama i kasidama Dođi, najdraži Džemaludina Latića), 260
Zorica Turjačanin: NA NOVOM TALASU (o dječjim pjesmama Petra Đakovića), 263
Alen Kalajdžija: MUZEOLOŠKI IZGLED ALEKSE ŠANTIĆA (o knjizi 140 godina Alekse), 267
Dino Lotinac: BILI HOLIDAJ U ČAŠI VINA (o zbirci pjesama Ples morima Nadije Rebronja9, 270

AUTORI U OVOM BROJU, 273


29. stu 2011.

BOSANSKA JE KRALJICA BILA LIJEPA


Ibrahim Kajan

 VOLJELA JE SVOJ JEZIK I SVOJU DOMOVINU, I SVE LJUDE U NJOJ
 
 (Povodom članka Ivice Grubišića „Lažna i uvrjedljiva priča o Katarini Kosači“, 
Dnevni list, 19. ožujka 2005.)



U Dnevnom listu pročitali smo 19. ožujka 2005. prilog gospodina Ivice Glibušića "Lažna i uvrjedljiva priča o kraljici Katarini Kosači". Tekstom se reagira na recenziju drame Katarina Kosača – posljednja večera, tiskanoj još u kolovozu 2003. godine u tešanjskom Centru za kulturu i informiranje, koju je napisao poznati bosanski pjesnik i kritičar Atif Kujundžić. Mada je čitateljima Dnevnog lista doduše ostalo nepoznato kako je naslovljen i kada je objelodanjen Atifov tekst u mostarskog časopisu Most (a za usporedbu s ritmom tiskanja dnevnih novina, izašao je zaista vrlo davno, u jesen lanjske godine!), nije presudno za razumijevanje problema koji gospodin Glibušić želi osvijetliti i utemeljiti. Svoje viđenje dramskog teksta a suprotiva Atifovu, temeljio je dakle isključivo na recenziji – pa iz tog razabirem da se ja, kao autor drame, nisam ni pozvan umiješati u možebitnu raspravu koju otvara vrijedni Glibušić. Ja sam napisao dramu, a ne povijesno djelo. A književne činjenice započinju tamo gdje završavaju historijske. Znam da to gospodin Glibušić zna, ali ipak me preko udaraca po Atifovim leđima poziva i uključuje u neku svoju zabrinutost za prikaz lika bosanske kraljice Katarine Kosača, o kojoj on zna sve, a mi – belčim – ništa! Zbog toga je uperio nadnaslov izravno u moje čelo: Prekrajanje povijesti u režiji Ibrahima Kajana. 


 Blagaj, tu je rođena nesretna kraljica

Ta Glibušićeva tvrdnja očito ne trpi prigovora! Tako usmjerena, pokazuje izrazito neuobičajeni smisao za stvaranje čudnog znanstvenog konteksta u kojem bi se valjala ispitati ’prekrojena povijest’ u rečenom dramskom djelu, koje se izvodi već gotovo pune dvije godine! Koje povijesti? Glibušić to nedvosmisleno ističe: bosanske, jer nju autori o kojima govori ne znaju, pa je, bar jedan od njih, prekraja. O toj povijesti, ”začudno je” kaže, morali su dati svoje mišljenje ”hrvatski historičari u BiH”. Ostali su znalci očito davno izumrli.
”Hrvatski historičari u BiH” bi trebali secirati moju dramu, donijeti zaključak i zabraniti njezino izvođenje. To doduše nije nigdje napisao urednik Dnevnog lista, jer to ne bi bilo u skladu s čak ni s toliko razvikanim ljudskim pravima. On bi, promicatelj slobodne misli koje ne poznaju granice, tek zabranio urednicima drugih glasila da mi daju prostor za osobito ”problematične” teze koje razastirem, primjerice, po stranicama časopisa Motrišta! Bojim se čak i pomisliti da u Mostaru još uvijek postoje ljudi koji bi spriječavali mišljenje drugog. Glibušić sigurno ne misli tako, jer kad bi tako mislio, onda – poučavaju nas jadne ljudske historije – onom Drugom ne bi dopustio čak ni živjeti.
’Katarina je lik duboke moralne snage…’
A kakva je zapravo Katarina Kosača u mojoj drami? Baš onakva kakvu opisuje briljantna glumica Selma Alispahić koja je i oživljuje na sceni SARTRA i svojom interpretacijom nerijetko polučuje prave ovacije publike: ”Priča o kraljici Katarini je poučna priča za sve one koji vole svoju domovinu, svoju Bosnu i Hercegovinu…”
Sviđa mi se i misao redatelja Gradimira Gojera koji, pojašnjavajući novinarima svoju viziju postavke moga teksta, reče: ”Katarina Kosača je lik duboke moralne snage, jak po svom otporu ne crkvenoj dogmi, nego dogmi kao takvoj. Po tome je Katarina prva emancipirana bosanska žena…”
Mislim da su u pravu. Oni su, i Selma i Gojer, prije nego što su ih izgovorili, studiozno pročitali svaki redak, svaku su riječ u drami dobrano odvagnuli – jer kako bi inače njihova drama bila uvjerljiva!? I tekst gospodina Glibušića, bez obzira što je napisao, zasigurno bi bio neusporedivo uvjerljiviji da je bar dramu pročitao (a ne tek recenziju!) ili da je bio na bar jednoj od brojnih izvedbi… već slavne drame Katarina Kosača. A kakvu je pamti historija? Bila je lijepa: voljela je svoj jezik, svoju domovinu i sve ljude u njoj.

Izvor:
MOST (Mostar), br. 186 (97 - nova serija)
Godina XXX maj/svibanj 2005.

16. stu 2011.

ZAPIS O VREMENU KAD SAM BIO SRETAN



Pogovor knjizi 
TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA
Turski dnevnik
Centar za kulturu i informacije, Tešanj, 1999.


ZAPIS O VREMENU KAD SAM BIO SRETAN

Najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi, kažu mudri ljudi - susret je sa samim sobom. Ako ikada čovjek može biti istodobno i sam i sa ostatkam svijeta, svakako je to u trenucima susreta s palačama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog svijeta što posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili. Od blistavih građevina jedino su ljepše i misaono poticajnije - njihove ruine!
Tragom Božjih poslanika je moj putopisni dnevnik koji ima nekoliko stotina stranica ispisanih redaka i bilježaka, nastalih u jugoistočnoj Turskoj u kasno proljeće 1990. godine, a među ovim je koricama tek jedan njihov dio.
Kurdski studenti, najpametniji dio tragičnog naroda koji sam izuzetno zavolio zahvaljujući divnom i mudrom Zani, pričali su mi (i) o području u narodu znanom kao "Peygamberleri ovalari ", "Područje Božjih poslanika", s bezbrojnim primjerima visokog islamskog pučkog duha, isprepletena s fantastičnim pričalačkim oblicima i sadržajima, koji plutaju između vjerovanja i nevjerovanja, između starozavjetnog citata i izvornog kur'anskog ajeta, od anegdotine ljuske do epske suprapovjesnice, od basne do očuđene zbilje; svaka priča ima bar jedan opipljiv poticaj - u mekamu, tekiji, podzemnom boravištu, izvoru, čak i bazenu i ribama u njemu!
U očuđenom svijetu i promatrač biva očuaen: zato, poslije svega, kažem mirna srca: bio sam sretan u zemlji po kojoj su hodali Božji poslanici, u kojoj danas susrećete, osim Turaka, Kurde i Arape, podjednako muslimane i kršćane (sirijske crkve), sunite i alevite.
Kad ste sretni,jedva čekate da drugom opišete svoju sreću; žurite mu puna srca! Gdje god sam bio, zamišljao sam kako pripovijedam svojim djevojkama - Smaili, Lejli i Hani - sve što vidim, čujem, i čemu sam odmah davao formu dnevnog zapisa koji razmišlja putujuci. One su lebdjele pored mene gdje god sam bio. Tako sam otkrio i najpogodniji oblik svoje "1001 noći ", u putopisu koji doista najviše naliči životu samome: prima sve i emitira sve!
U Zagrebu je, tijekom 1991. i 1992, iz bilježaka, izrastao tekst s putovanja; zatim sam odložio olovku i papir: zaboravio sam svoj rukopis kao da ga Bog nikada nije ni dao. Kako sam mogao i pomisliti na putopis dok mi umiru dragi rođaci i prijatelji, dok mi najmlađem bratu truhnu kosti na zloglasnom mostarskom Heliodromu?
A onda su u Zagreb došli, pred strašnom smrću bježeći, bošnjačke izbjeglice. Među njima je bio i 18-godišnji Samir Mehmedović, iz Lepenice pokraj Tešnja. Rijetko inteligentan i znatiželjan, osvajao je svojom dragošću sve oko sebe. Pomagao mi je, poput sina, u brojnim poslovima zagrebačkog "Preporoda ", a ja sam mu, zauzvrat, opisivao ljudska čuda koja sam susretao na putu. Zaista, Samiru dugujem spasavanje svog teksta i nedovršenih bilježaka iz zaborava. Tih, ratnih godina, neke sam dijelove objavio u "Beharu" i na III. programu Radio-Zagreba. Najdragocjenije su mi riječi ozarenosti kojim su me zaticali iznenađeni čitatelji, ali i iskrenog estetskog zapažanja urednika (III. programa), velikog hrvatskog pjesnika Daniela Dragojevića.
Najposlije, razgovor, telefonski, s izuzetnim pjesnikom Amirom Brkom, i njegov prijedlog: "A bi ti htio da ti mi štampamo putopise?"
Mogao sam izgovoriti zapanjenu tvrdnju, kojom bih zatvorio cijelu priču: "To je prva takva ponuda iz moje domovine... "
Tragom Božjih poslanika, usprkos svemu, jos nije ni blizu svoga kraja. A kraj mu je, tom štivu, na mjestu i u datumu koje ne mogu odrediti, a znam da mi prilaze.

U Tešnju, 27. IV 1999.                                  Ibrahim Kajan

12. stu 2011.

KAKO SU BOŠNJACI ŽIVJELI I KAKO ŽIVE S DRUGIMA I DRUKČIJIMA

 Početak predavanja: Ibrahim Kajan i pjesnik Amir Brka, 
direktor Centra za kulturu i informacije, 11. 11. 2011, Tešanj
   LJUDI SU BRAĆA
Bošnjaci i njihov odnos prema Drugima i Drukčijima
Govori: Dr. Ibrahim Kajan

Recentno vrijeme ponovno izbacuje na površinu pitanje koje se u europskim pa i u svjetskim zemljopisnim, političkim i historijskim relacijama ciklički javlja, uznemiruje i nerijetko otvara prostore odluka nesagledivih posljedica. To je pitanje odnosa prema Drugim (i drukčijim). Historijski, odnosi su se modulirali u malom broju varijacija: Tolerancija prema Drugima (i drukčijima), prisilnom prevjeravanju Drugih, protjerivanje Drugih ili – u najtragičnijim oblicima - usmrćivanje Drugih, pojedinačno (zločinima) ili institucionalno, državnim terorom -  en masse,  kao holokaust ili genocid!
U granicama svojih stabilnih historija, nemalo je europskih država koje su iskusile jedan ili čak sve (nabrojane) oblike povijesnog odnosa prema Drugima, čiji su se obrisi Dobrog i Zlog najčešće i najjasnije uočavali u tamnim i nečitkim historijskim razdobljima (srednjovjekovlja), kao i u bližim vremenima s obiljem arhivske građe iz koje još, metaforički rečeno, curi krv nevino ubijenih ili u dim i pepeo pretvorenih ljudi .
Najdublje korijenje takvoga odnosa u Europi se može promatrati prema odnosu položaja ljudi semitskog porijekla, npr. Židova od srednjovjekovnih do modernih vremena, a koje, u posljednjim desetljećima sve snažnije zapljuskuje europske građane islamskog svjetonazora (bez obzira jesu li adaptirani useljenici azijskog, afričkog ili evropskog porijekla - recimo albanskog ili bosanskog).
Historijska iskustva su najčešće tragična iskustva. S takvim historijskim prtljagom, malo je europskih naroda koji bi imali moralnog prava poučavati druge narode, možda posebno islamske, o bilo čemu iz pojmovnog sklopa koji pokrivamo s leksemom tolerancija, a koja je zapravo najniži stupanj u pozitivnim odnosima među ljudima i kolektivitetima. Ona i ne znači ništa više od onoga što znači riječ snošljivost.

Odnos prema Drugima u Bosni i Hercegovini
Raspad Jugoslavije i bjesomučni rat koji je pratio političke odluke tog raspada, te pokušaja stvaranja Velike Srbije na razvalinama bivše države, najtragičnije se očitovao u Hrvatskoj i – posebno! – u Bosni i Hercegovini, u obje dakle države s visokim postotkom različitih nacionalnih zajednica. U Hrvatskoj, uz matični hrvatski narod, živjelo je oko 15% Drugih (Srba oko 12% ), dok je stanovništvo BiH podijeljeno na tri velika, konstitutivna nacionalna korpusa – Bošnjake (muslimane), Srbe (pravoslavce) i Hrvate (katolike). Mada je i u Hrvatsku i u Bosni rat „uvezen iz Srbije i Crne Gore“ kao agresivni udar na nezavisnu i od Ujedinjenih nacija priznatu zemlju, od tog, ratnog, početka pa sve do danas – „cijeli se svijet“ kao trudi da nas „nauči toleranciji“ i „kako trebamo živjeti u snošljivosti“ jedni prema drugima. Da, neke stvari se očito ne nauče  kao trajna znanja, kao umijeća trajnog življenja, nego propadaju pod silovitim udarima političkih promjena i neljudskih i agresivnih političkih ideologija. Pod njihovim diktatom – prvi stradaju Drugi, kao što su u ovom bosanskom ratu prvi stradavali nesrbi, Bošnjaci i Hrvati.

Jesu li Bošnjaci živjeli historiju koja je poništavala Druge (i drukčije), ili je s Drugima živjela u toleranciji?
Jesu li Bošnjaci štitili Druge kad su bili u pogibelji kakva je bila njihova vlastita od 1992. do 1996., i od Haaga proglašena genocidom (Srebrenica), planski i svjesno provođenom uništavanju bošnjačkog naroda kao „konačnog rješenja“ Miloševićeve i Karadžićeve politike?
U hiljadugodišnjoj historiji Bošnjana / Bošnjaka, nisu pronađeni primjeri koji bi bili negativni za Bošnjake. Bošnjaci, historija pokazuje, nikada nikoga nisu prevjeravali na svoju vjeru, nikoga nisu progonili zbog drukčije vjere ni zbog drukčije rase, a niti su vodili ratove baratajući terminima „humana preseljenja naroda“, „čišćenja nebošnjačkih naroda“, ili, jezikom ovog vremena – ubijajući po nekom konceptu „konačnog rješenja“ (genocida) bilo koga i bilo kada.
Jesu li štitili Druge? Jesu. Ovdje ćemo se poslužiti jednim primjerom iz kasne jeseni bosanskog srednjovjekovlja koje zalazi u doba turske administracije i jednim primjerom, nedovoljno poznatim, s početka II. svjetskog rata, kada je Bosna silom priklonjena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i fašističkom konceptu dr. Ante Pavelića, miljenika Benita Musolinija.

Dobri Bošnjani
Historija današnjih Bošnjaka zasigurno ne počinje s islamiziranjem srednjovjekovnih Bošnjana, podaničkog puka Bosanskog kraljevstva. To im je narodnosno ime i historija ne bilježi ni u jednom jedinom slučaju da se zovu drukčije. Također ne bilježi da u Bosanskom kraljevstvu, osim Bošnjana, živi bilo kakav drugi narod. Bošnjani su, po vjeri, patareni (poznati i kao bogumili, babuni i sl.) sa vlastitom Crkvom bosanskom, sa svojom hijerarhijom i svojim, originalnim, čitanjem biblijskih tekstova (koji se ne podudara ni sa Istočnom ni sa Zapadnom Crkvom), te svojim mramorjem, stećcima, rasutim po površini cijeloga bosanskog kraljevstva. Te Bošnjane, te patarene, drugi su prozvali Dobrim Bošnjanima.
Međutim, dolaskom vatikanskih misionara u XII. st. - dominikanaca, a potom franjevaca, domaća se varijacija kršćanstva i stožerna uloga Crkve bosanske, pod pritiscima koji su uključivale kompletne križarske pohode, „vjersko čišćenje“ nekatolika, kroz nekoliko je sljedećih stoljeća neprestano proizvodila građanske ratove, trijebljenja bogumila i posevemašnjim genocidnim zahvatima prijetili joj „konačnim rješenjem“: smrću „heretičkih“, „nevjernih“ Bošnjana!

U islamu su našli spas pred inkvizicijama
U takvim okolnostima, u nadolazećoj turskoj sili i islamu koji su nosili sa sobom – patareni su pronašli jedini izlaz za spas svojih života. Zbog toga je, vjerovatno, i nastao izraz „Bosna šaptom pade“.
Kroz sljedećih 400 godina turske administracije nad Bosnom, bivšim kraljevstvom koji je i u sklopu osmanske države sačuvao visoki stupanj autonomije kao „Corpus separatum“, „Bosanski sandžak“, bivši patareni uzdignuti u domaći vladajući sloj, nisu pokazali osvetoljubivost prema svojim progoniteljima. U tom prvom stoljeću islamskog gospodstva desila su se dva događaja od iznimne važnosti koji, također, na svoj način reflektiraju pitanje odnosa prema Drugima.
Prvi je izdavanje sultanskog dekreta kojim se jamče prava i sloboda vjeroispovijesti ne samo patarenima koji nisu svojevoljno prihvatili islam, nego i katolicima, dekreta poznatim pod imenom Ahd-nama, uručen od sultana Mehmed hana El Fatiha fra Zvizdoviću i čiji se izvornik čuva i danas u Fojničkom samostanu.[1]
Drugi slučaj predstavlja kolektivni bošnjački prijem progonjenih Jevreja u područje svoje Bosne, slijedom sultanovog otvaranja granica cijele Osmanske Imperije za preživjele prognanike Jevreje (i druge nekatolike)  iz Španjolske, nakon rekonkviste 1492. Tada su bosanski Sefradi u Bosni pronašli novu domovinu, srodili se s njom i s cjelokupnim bošnjačkim narodom, poglavito muslimanskim. Može se, iz današnje perspektive  reći, da su Sefardi, kroz svih 400 godina turske administracije u BiH živjeli u miru i u visokom stupnju tolerancije s Bošnjacima.

Fašističko trijebljenje nehrvata u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
Nakon Austro-ugarske Monarhije (1878 – 1918), u novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, Bošnjaci su i u vlastitoj  Bosni najugroženiji sloj stanovništva: zabranjuje mu se ili mu se političkim metodama priječi svaka upotreba nacionalne atribucije – izvan zakona mu je  (bosansko) ime jezika, (bošnjački) nacionalni status, pa prema tome i pravo na politički tretman.
Okupacijom i proglašenjem Bosne dijelom Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.), Bošnjaci se, bez vlastitog sudjelovanja, političkim aktom proglašavaju Hrvatima a ime Bosne se zabranjuje posebnim zakonskim spisom.
Na samom početku II. svjetskog rata, kad počinju pokolji nehrvata u samoproglašenoj NDH, fašističke falange dr. Ante Pavelića, počinju utjerivati strah u kosti cijelom stanovništvu i provoditi doslovnu genocidnu politiku prema Srbima, Jevrejima i Romima (i) u Bosni i Hercegovini.
Jedini koji su stali u zaštitu Srba, Jevreja i Roma – bili su, sa punom sviješću i golemom građanskom hrabrošću,  Bošnjaci – o čemu svjedoče brojne javne rezolucije protiv nepravednog zatvaranja, odvođenja u logore smrti i ubijanjima na licu mjesta - koje su, usprkos smrtnim prijetnjama, objavljivali intelektualci u Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, Bijeljini, a potpisivale desetine, stotine i hiljade građana koji su u svojim sredinama imali bilo kakav ugled…   Takav primjer kolektivnog osjećanja prema Drugima i drukčijima, rijetko je zabilježen i u svjetskim razmjerima, osobito u doba nesmiljene fašističke strahovlade koju je upoznao gotovo cijeli europski kontinent.
Pojedinačnih primjera spašavanja Drugog, tijekom II. svjetskog rata, bilo je na sve tri strane bosanskohercegovačkog naroda, ali primjer rezolucija – ostao je jedinstven i nedovoljno proučen i nedovoljno poznat.

Bošnjaci znaju živjeti s Drugima
Bošnjaci su dakle kroz dugi period svoje historije pokazivali volju za životom, nikada ne odričući ni Drugima i drukčijima koji su s njima živjeli i društvenoj i političkoj snošljivosti kroz stoljetne  naslage vremena. Ne samo da je nisu odricali, nego su Drugima i pomagali. Tu svoju plemeniti crtu, posebno su pokazivali i kroz cijeli odbrambeni rat 1992- 1996., jer jedino iza akcija Armije Bosne i Hercegovine u kojoj su Bošnjaci bili većina, nisu ostajale srušene ili oskrnavljene crkve, niti su paljena sela i gradovi, niti su ubijani civili, niti su zabilježena silovanja. U odbrani svoje domovine svaki su put pokazali visoki moral, žudnju za slobodom – svojom i svih onih koji, udesom sudbine, žive sa njima.   


[1] Citat iz Ahd-name: „Ja, sultan Mehmedhan, dajem na znanje cijelom svijetu, da su posjednici ovoga carskog fermana , bosanski duhovnici, našli moju veliku milost, pa zapovjedam: Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute, ni njihove crkve. Neka mirno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli, nek budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha, u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva, neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje. Neka niko ne napada niti vrijeđa i ugrožava: ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojeg čovjeka u moju državu, da im je dopušteno... „

 (SKRAĆENA VERZIJA)

Izvor: 
DIWAN, god. I, br. 1 / Luxembourg, oktobra 2011.

25. lis 2011.

ZAPIS O MUNIBU DELALIĆU

 
 Munib, bosanski pjesnik

Piše: Ibrahim Kajan


Svaki je čovjek vrijedan poštovanja, ali kolektivna memorija pamti samo heroje i reformatore duha koji su narodu darivali ili im oblikovali ono što se kupiti ne može: slobodu, samosvijest i samopoštovanje (pa ma što pod tim podrazumijevali!)
Zanimljivo je da su gotovo svim skupinama koje poznajemo, te pojmove, najčešće krvavo, otvarali i donosili oni kojima su ih u zbiljnom svijetu doslovno uskraćivali – zatvaranjem,    ubijanjem ili protjerivanjem. Dakle oni kojima su «dopuštali ime, ali ne i supstancu».
U tom popisu bi se našli zajedno i Muhammed a.s., i Kemal Atatürk, pa najposlije i Lenjin, na razini objava i ideja golemih posljedica, naravno i Albert Einstein, pa jedan Thomas Mann, te Salvare de Madariga, Španjolac kojega i sada zovu savješću intelektualne Europe, što citira u jednom davnom i zaboravljenom tekstu dr. Smail Balić, veliki bošnjački um, i sam oblikovan u polustoljetnom izbjeglištvu.
Ljudi su skloni reći da su se «takve stvari dešavale samo u prošlosti». Dešavaju se i danas, ali sada ne govorimo o njima, jer ćemo, po lošoj navadi – o njima progovoriti tek sutra, ili nikad. Prošlost nas šamara zbog slabog pamćenja, pa nam, kao slabim učenicima, nudi sve novije primjere, s kontekstima svaki put užasnijim od prethodnog.  Cijele kolone imena tutnje pameću kad god naiđemo na recentno, blisko ime koje više ne živi ovdje, a uspjelo je u nekoj dalekoj ili golemoj sili svijeta.
Divljenje međutim izazivaju oni koji iz tih daljina beskrajna svijeta – svijet vežu za svoju Bosnu i Hercegovinu, a vežu je načinima koji ne zastarjevaju, koji osnažuju duh i oslobađaju horizonte malih i zatvorenih društava, a naše, nažalost, sve više postaje upravo to: malo i zatvoreno.
Na radnom je stolu, evo, ni manje ni više nego deset knjiga (objavljenih između 1999. i kraja 2001.), Muniba Delalića, pjesnika i profesora, jednog od najtankoćutnijih ljudi koje smo dosad upoznali, brutalno prognanom iz Mostara u pakleno ljeto 1993., grada čija ljepota nije mogla nadmašiti zločine iz kojih još uvijek isijava prezir pa se strana «istočna» i strana «zapadna» nikako ne susreću, osim u snovima i željama onih koji ga već pomalo zaboravljaju. Mostar se pretvara samo u topos djetinjstva – djetinjstva kao vremena u kojem se živjelo. Što je to, ipak, objavio Munib Dedalić? Poslao je u svoj jezik, u bosanski, iz zemlje dugih zima i naroda koji nam je tokom rata darovao prijateljsku zaštitu, prijevode najboljih norveških književnika, među njima jednu antologiju u kojoj su doslovno sve pjesme o ratnoj Bosni, te tri svoje danteovske zbirke duboke patnje koju će pamtiti pa taman živio vijek onoga Metuzalema!
Prvo se i pojavila Munibova spomenuta antologija Žal što mrko cvjeta u Oslu, sa 55 pjesnika, a zaslugom znamenitog slaviste i bosanskog prijatelja Sveina Mřnneslanda, u izdanju Sypressa godine 1999. Antologija je predstavljena u Sarajevu, Mostaru i Zagrebu, a ocjenjivana je vrlo visokim redom, rječju: reprezentativna u svakom pogledu. Ako bismo zapitali za bosansku antologiju pjesništva o ratu u BiH, ta taman i ne bila bi blizu Delalićevoj, nema odgovora koji bi nas imalo utješio.
Slijedile su dvije knjige u Norveškoj dobro znanog i glasovitog Mathisa Mathisena, a i osobno je pohodio našu domovinu, zagledao joj se u ljude i u povijest – te objavio knjigu stihova Putovanje i omladinski roman što je stekao golemu popularnost: Šandor, roman iz Bosne. Munib Delalić nam ih je preveo, te objavio – nigdje drugdje nego u Međugorju! – u Obzoru nakladnika Pere Buntića. Slijedile su ih izabrane pjesme Rolfa Jacobsena Drukčija zemlja (izdanje Bosanske riječi), te probrani stihovi Čas svjetlosti Haralda Sverdrupa, za kojeg prevoditelj kaže da «od njegovih dvadeset sedam knjiga, sedamnaest je poezije koje ga odista svrstavaju u red prvaka norveške i skandinavske pjesničke riječi». U ovom trenu prema potpisniku teksta putuju još izabrane pjesme Gro Dahle (mlađe norveške poetese, kritici vrlo zanimljive) s naslovom Karneval, i Mrakom vjenčana velike norveške i skandinavske poetese Gunvor Hofmo.  Djela Sverdrupa, Daklee i Hafme također su izašle u Obzoru tokom 2000. i 2001. godine. U ovom tekstu (ipak, samo preglednom upozorenju!), valja reći da ispred ili iza stoje dvije blistave knjige pjesama samoga prevoditelja Muniba Delalića, pjesnika zasigurno najprofinjenijeg jezika u nas, objavljene u iste tri protekle godine – Zlatnik  i Sjaj usputne postaje a u sklopu edicije Obzora. Najavila ih je njegova «prognana» stihozbirka Lahor, štampana u sarajevskom Ljiljanu 1997. 
I kako sad završiti? Možda baš riječima slavnog dr. Balića: «Samo integralne ličnosti imaju izgleda da se popnu na gornji dio skale. To su oni koji žive za ideal, plemenit i velik i koji znaju na porazu graditi pobjedu. Izbjeglištvo bez duhovne podloge je kao promašeni post; ne ushićuje srce i ne potiče misao. Ima nade za sve, a posebice za one koji od nevolje naprave školu.» 
Munib Delalić je umom, srcem i perom darovao bosanskom i bošnjačkom narodu, u tako kratkom razdoblju, neusporedivi, golemi dar koji, očito je, još mnogi nisu uspjeli ni vrednovati ni istaknuti. U vremenima kada iz svakih usta zasipa mrak, evo Bosanca s najudaljenijeg sjevera – punog svjetla! 

Jutarnje novine, Sarajevo, 19. i 20. I. 2002. 
SABAH. Glasilo dijaspore BiH, New York, 30. I. 2002.

KUJUNDŽIĆEVI LIKOVNI ESEJI



Pogovor knjizi Trag svjetlosti



POSVETA ATIFU KUJUNDŽIĆU

Piše: Ibrahim Kajan


Kazano je: Bog je lijep i voli lijepo. Pod svjetlom takve spoznaje, osjećamo kako se i duša, u Ijušturu našega tijela zatočena, ispunja i zaprema čudesnom, neopisivom građom koju tako nerijetko zna proizvesti i sami ljudski genij.
Evo, listam stranice jednog rukopisa o slikama i slikarima koje je ispisivao, godinama, pjesnik Atif Kujundžić. Čitam i čudim se Atifovoj vještini otkrivanja ljepote, njegovanu opisu umjetnikova doživljaja svijeta i, posebice, gospodskom stilu i gospodskom umijeću prenošenja svoga otkrića, poput pronađene radosti, drugim ljudima.
Piše o akvarelima (Ćamila Osmanovića), o lirici što isijava iz nježnog i iznova rođenog pa tako, kistom na papiru, zapisana bosanskog krajolika; dotiče sjetu sraza svjetla i kolorita hercegovačkog podneblja (Ibrahima i Maje Novalić) - svima drugim možda nedovoljno vidljivu - ali ne i pjesniku; govori o neusporedivim svjetovima zamamne raskoši i vrtoglavih dubina čovjekova porijekla jednog velikog Kućanskog); predočava tajanstvo šuma podzemnih voda Hundurovih platana, identificira pojedinosti Ijudske ganutosti iz škole samosvojne izvornosti Rahmana Šabanovića, koju je tako uzbudljivo izdvojio iz crnog svijeta kaosa... Promiču mi kroz duh prizori mitskih, nekoć postojećih a sada slikarevom pjesničkom odlukom svijetu pokazanih umnoženih značenja Husnije Topića, integriranih svjetova divnog Seada Emrića ili osebujnog Edina Derviševića, u kojima se znaci zbiljnog i nadzbiljnog susreću i oblikuju u jednosti, u suglasnosti, u skladnoj rečenici likovnih elemenata poredanih po prostoru mudre etičnosti i fluidne poetičnosti. Teško je zapravo i nabrojati ne samo svoje impresije o djelu Atifa Kujundžića koje može podariti samo radostan duh umjetnika, nego sve što je njegovo oko vidjelo a pero, ne skrtareći prelijepe riječi, oduševljeno opisivalo!
Uvidom i u druge njegove naslove, vidljivo je koliko druge smatra dijelom sebe: kad bih imao snage napisati stih i posvetiti mu ga, on bi sličio na onoga komu posvećujem, na njegove dobre namjere - pa bi, eto, bio poput čudesnog znaka čovjekove volje dodirnute melekovim krilom što je, iznenada, provirilo iz, u knjizi opisane, Morankićeve čarolije!
Mostar, travnja, 2007.

Izvor:                            
Atif Kujundžić: TRAG SVJETLOSTI, eseji, Udruženje 
likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona, 
Tuzla, 2007., str. 205 - 206

23. lis 2011.

ORIJENTALNO I ZAVIČAJNO U POEZIJI IBRAHIMA KAJANA



Autor teksta: 
Prof. dr. Zilhad Ključanin


Ibrahim Kajan (Mostar, 1944.) već u prvoj stihozbirci Arabija Ijubavi ("Veselin Masleša", Sarajevo, 1967.) uspio je da pored budnog cenzorskog oka "prokrijumčari" nekoliko pjesama izrazito pobožne osjećajnosti: Arabija Ijubavi, Arabija druga, Rusten u lovu, Pijesak. Cenzori su, valida, pomislili da se radi o "ljubavnim pjesmama"! Pa i neki kritičari: "Imponira tu Kajanov zanos, njegova 'Arabija ljubavi', to simbolično prostranstvo ljubavi i života."[1] No, drugi književni kritičari će, tačno, primijetiti i tradicijsko poetičko zaleđe te knjige: "Ako je to učio, Kajan je to činio upravo na pesnicima Istoka, ponajviše; njihovi klasični motivi sa živim bogatstvom religijskog, otvarali su mu se opsesivno".[2] U svakom slučaju, ta nevelika knjiga (18 pjesama) može se, danas, okvalificirati prvim takvim glasom od 1945. do kraja šezdesetih godina ovoga vijeka u cjelokupnoj bh. poeziji.

(Bio sam u Teheranu
dok su tužne zvijezde
izgarale na mojoj poeziji
i mom tijelu

Pjevala je Malakah u bašči
i braIa šeboje
Ispred hrama Ab-ibn ćutaIa je Persija
dok je Malakah pjeval

Klečao sam pred kapidžikom
i govorio ljubavne pjesme

Sićušnim svojim prstima
predah joj most od pijeska
i kule od kamičaka

O kako je silna njena pjesma
i čarobna njena ruka

Pod njenim smijehom i pogledom
pružio se nijemi svijet

Vije se moja kosa
na sred Persije

                                               (Arabija druga)

Ali, već druga Kajanova stihozbirka - AI-Sajab i kamena vaza ("Zajednica pisaca TIN", Zagreb, 1969.) - bila je toliko očita pobožnim karakterom da je izazvala pravu eksploziju u bh. književnim, a još više partijskim krugovima. Pjesnik je "prepoznat", ekskomuniciran iz svoga rodnoga grada, i utočiste nalazi u Zagrebu. AI-Sajab i kamena vaza i jeste - pa i sa ove vremenske distance - neobična knjiga. Kajan (valjda misleći da je uspio prevariti cenzore?) čini, u to vrijeme nezamislive, poteze. U spoljnjoj aplikaciji, imenu dodaje prefiks "ibn" (Ibrahim ibn Kajan), a knjiga je po koricama dizajnirana arapskim slovima (harfovima). Te su aplikacije, doista, spoljnje, i odavale su određeni znak koji je pjesnik upućivao svijetu. One, u bitnom za ovu poeziju, ne znače ništa: "ibn" znači "sin", i uz "Ibrahim" i "Kajan", čak značenjski, i ne bi moglo stajati; harfovi kao ilustracija na vanjskoj strani knjige, također, su bez inherentne veze sa njenim sadržajem. Da Ii je pjesnik htio svoj odnos prema tadašnjoj zbilji posve zaoštriti, pa, posredno, i ukazati na vrst poezije koju piše? Uglavnom, AI-Sajab i kamena vaza je prva (opet!) knjiga u novijoj bh. poeziji koja je cijela u maniri orijentalnog pjesništva (ili onoga, barem, što se pod tim podrazumijeva).
Žanrovski, pak, knjiga je raznolika: to je skup pjesama, poetskih zapisa, kratkih priča, historijskih zapisa, reminiscenci na događaje iz muslimanske epike, itd. Pjesme su izrazitog religioznog osjećanja, u njima se slavi Bog, Njegova moć i jednoća: to su svojevrsne ilahije suvremenog izraza (bez formalne ilahijske strukture), koje zazivaju, inkorporirajuci u se kur'anski tekst, Boga:

(...) Odazivljem Ti se, Gospodaru, odazivljem
Odazivljem Ti se, Ti nemaš nikakva druga
Odazivljem Ti se
Tebi pripada svaka hvala blagodati i vlast
Nemaš druga (...)

Te pjesme su motivski oslonjene na određene vjerske manifestacije. U jednoj (Hadž), primjerice, idejni pokretač pjesme je hadž, hodočašće, kojega Kajan konkretizira mottom upravo kao hodočašće u Mekku:

Alahumme inni uridu-hadldle fejessirhu Ii ve
takabbelhu minni
Bože, ja hoću da učinim hadž pa mi ga olakšaj
i primi ga od mene.

Sličnoga motivskog ishodišta je i pjesma Subhana rabbijel-'azim, koja u se inkorporira dva islamska elementa: kelimei-šehadet i ezan. Kelimei-šehadet je kratka molitva kojom se očituje pripadnost islamu: Ešhedu en la ilahe illel/ah, ešhedu enne Muhemmeden resullulah (Svjedočim da nema drugoga Boga osim AIlaha, i da je Muhammed Božiji poslanik). Drugi element je ezan, poziv na molitvu, i pjesnik ga sintetizira u svoj poetski tekst u dijelovima, da bi, evidentno, pojačao osnovnu poruku pjesme:

(SLAVA MOME VELIKOM GOSPODARU)

Koja strano svijeta meni preostaje
na tvrdoj cesti
tražeći te
Zmije noge izgrizle
koplje kostolomno često bi hitnuli
sivom grlu
oči naseljavale noćne ptice,
kamenom i dračom
gazeći
Bože, obmanjuju me tuđi znakovi
Koja strano svijeta meni preostaje
dok osluškujem gIas što pada s kamena
Allahu ekber ešhedu en la ilahe illellah
zmije su noge izgrizle -
ešhedu enne Muhammeden resulullah,

koplje kostolomno utiče grlu -
hajje ales-salah,
oči naselile noćne ptice -
hajje alel-felah,
kamenom i dračom gazeći
Allahu ekber, la ilahe illellah

STOJlM USPRAVAN POD JABUKOM,
ZASUT PELUDOM

Poetski zapisi u ovoj Kajanovoj knjizi su, također, pobožnog zasnova. Zapis Edžel počiva na islamskom vjerovanju u predestinaciju: edžel je rok čovjekova života kojega je odredio Bog, i koji se ne može niti usporiti ni ubrzati, nikakvim spoljnjim utjecajima stvarnosnog svijeta:

(.. .) U gvožđe, edžel mu se zametnuo.
Nosi, pokorno, misleći na Njega.

Drukčijeg tona i strukture su poetski zapisi koji imaju supstanciju sadržaja u nekom konkretnom izvanjskom objektu. Tu su grad (Mostar), most Sulejman-paše[3], turbe (Grlice na turbetu), džamija (Krvava džamija), i dr. Ti zapisi su uvijek zasnovani na historijskom događaju, a počesto je u njih utkan neki sveti tekst (kao bismilla u Kamenoj vazi), ili cijela Kajanova pjesma (kao pjesma o Mostu Sulejman-paše u istoimenom zapisu; ili pjesma Akšam olur u zapisu Krvava džamija).
Nakon AI-Sajaba i kamene vaze trebalo je proći bezmalo deset godina do nove Kajanove knjige - Kuću dok nađeš ("August Cesarec", Zagreb, 1978.). (Knjiga je, očito, čekala zbog nekih izvanjskih nemogućnosti, nikako stvaralačkih. Naime, Kajan je za tu knjigu dobio nagradu "Antun Branko Šimić", već za 1973. godinu!) A sljedeća knjiga - Ljubavni huhujek ("Veselin Masleša", Sarajevo, 1989.) - izlazi, ponovo, za deset godina(!). Za razliku od AI-Sajaba... Kajan je u ovim knjigama poetski koncentriraniji i zreliji. Opsesija, međutim, i dalje ostaje ista: "projekcije pjesničkog Weltanschaunga kreću se od orijentalnih i biblijskih prostora, preko zavičajnih reminiscencija (na Mostar, npr.), do aktualnih stanja globalne kulturološke svijesti Zapada... Upravo time Kajan se približio oblicima postmoderne kulturološke situacije, premda je formalno čvrsto vezan uz različite tradicijske obrasce..."[4] Lepeza orijentalnih elemenata, pritom, raznovrsna je i široka. I dalje (kao što je primijećeno u AI-Sajabu...) u pojedine pjesme se ukorporira kur'anski tekst, koji, saobrazan sa pjesnikovim izvornim tekstom, čini novu značenjsku cjelinu (kao u pjesmi Govor, npr.).
Drugi vid tematiziranja čine ličnosti iz islamske histarije (takav manir će, kasnije, imati još jedan bosanski pjesnik - Džemaludin Latić). Kajan bira likove koji su već - u islamskoj etimologiji - postali pojmovima za određene ljudske osobine ili djelovanja. Pjesnik će jednu pjesmu imenovati, primjerice, Ebu Leheb, drugu Fatima, pjevajući, posredno, o vremenu Muhammeda a.s., tj. o dobu nastanka islama.
Sljedeći način Kajanovog suodnosa sa orijentalnim može se naći u njegovom zanimanju za neke eshatološke islamske elemente. Takve su pjesme Huddan i Jedžudž i Medžudž. Huddan je dobri duh, većinom kućni, vezan za određenog čovjeka, i čini mu dobre stvari, čuva i pazi od "zlih duhova". Jedžudž i Medžudž odgovaraju značenjski onome što zapadno-kršćansko vjerovanje podrazumijeva pod Gogom i Magogom: narod koji ce ovladati svijetom pred Kijamet (Sudnji dan).
"Traganje za domom, motiv je kojeg Kajan često varira... Dom konotira sigurnost. On je pribježište, odmorište putniku koji u 'noći mrzle godine' traga za predahom i skloništem."[5] Ustvari, Kajan prije traga za (izgubljenim) domom, nego što u njega svraća. Taj dom može biti i zavičaj, bolno mjesto pjesnikova izgnanstva. I ne slučajno, on se u nekoliko navrata obraća prognanom pjesniku Zijaiju Mostarriju, e kako bi osuvremenio taj vječni motiv ekskomunikacije (pjesme Zijai Mostarri i Mostarri). Kao što se obraća i mrtvom Mehmedaliji Maku Dizdaru (Posveta), moleći Boga: "Bože, neka se otvore željezna vrata...". A sakralnog prožimanja je i pjesma Džennaza, jedna od najuspjelijih Kajanovih pjesama:

Pod zelenim.
Utiče se drugomu.

Tako mi zvijezde i mjeseca
tako mi vode šadrvana -
Ni jedan gIas
ne gubi mu sjaj.

Na licu utisnut mlad bajam.
Gospodaru i Stvoritelju -
taka mi toga bajama!

doći će
satran junak, uspravan.

Diennaza. Pod lipama pod skliskim svodovima.
Vežu nas ruke njegove
zatravljene
suhim oputama,
smrtnim tijelom zelenu suputniku

Ide niz drum i liči
finu kriku dok se rezbari.

Tako mi očinjeg vida
tako mi smirena dječaka:
noć puna grabljivica
dotiče ga.

Izvor:
Zilhad Ključanin: LICE SVJETLOSTI, OKO, Sarajevo, 2005., str. 251-258


[1] Džemaludin Alić:  Avanture duha, „Lica“, VII/1968., 1, str. 8
[2] Stevan Tontić: Jedan zapis o Kajanu, „Lica“, VII/1968., 2, str. 8
[3] U izvornom tekstu učinjena je grješka; treba pisati: most Sultan Sulejmana... prim. Ibrahima Kajana)
[4] Branko Čegec. Prostor kreativne utjehe, u: Ibrahim Kajan: Ljubavi je malo, Kaj – Bosanska riječ, Zagreb – Wuppertal, 1994., str. 90
[5] Ivan Božićević: Kajan ne voli jasne slike, u: Ljubavi je malo, Kaj – Bosanska riječ, Zagreb – Wuppertal, 1994., str. 92

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...