4. ruj 2011.

"PUTOPIS 'TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA' PROČITAO SAM U JEDNOM DAHU"


EPISTOLA MIRSADA KUNIĆA
                                                                                    
                                Mirsad Kunić
                                                                                                

                                                 Lukavac, 17. 08. 2000. g.

Dragi Ibrahime,
Zaista sam zahvalan Proviđenju, koje nas je dovelo za isti sto one septembarske noći u Bihaću 1998. godine povodom simpozija o Bosankom jeziku. Ja sam za tebe znao iz pričanja Muniba Milinkića, ti za mene nisi. Imao sam tvoje ime negdje u glavi gdje stoje bez reda imena pisaca za koje sam čuo, ali ništa od njih nisam čitao. Inače sam, kao profesor Bosanskog jezika i književnosti u Lukavcu, bio nekako izvan domašaja tekuće književne produkcije, ne svojom voljom nego objektivnom provincijalnom sputanošću, materijalnom situacijom i ponešto ličnom čitalačkom tromošću. Kada kažem "izvan tekuće književne produkcije" onda mislim, prije svega, na uvid u tu produkciju, jer sam, i studijem i ličnim afinitetima, bio pripremljen za praćenje onoga šta se objavljuje, drugim riječima, za čitanje i razumijevanje objavljenih knjiga. Možda će zvučati neskromno, ali, mislim da sam se na fakultetu dovoljno dobra naučio čitati i razumijevati ne samo stare davno iščitane tekstove, nego i one nove, tek objavljene, Nije me strah prilikom susreta sa novim tekstom, umjesto straha osjećam neku trepereću čežnju i gotovo strast kojoj se na trenutke rado prepuštam, Možda ti moji čitalački porivi nisu zanimljivi kao što su meni samom, i zato neću više o tome.
Opet ću se vratiti onoj toploj septembarskoj noći u čardaku restorana, kojem ne znam ime, pored Une. Baš onakav kakvim sam ti se gore predstavio, provincijalno sputan i zbunjen, dao sam ti svoj tekst o stogodišnjici bošnjačkog romana, s jasnom molbom za ocjenu i eventualno objavljivanje u tvom "Beharu".


 „Behar“ je ponajbolji izdanak s ovu i onu stranu bosanske granice

Znam svu pogubnu trivijalnost i neugodnost takvih situacija, znam kako si se mogao osjećati zbog toga, ali ti, vjerovatno, ne znaš duševni napor koji me je stajao dok sam ti se obraćao sa tom molbom. Jer, ja jesam, bez obzira na sve rečeno, ipak nešto pisao, zapravo čitao i pisao, čitao i razumijevao, naravno na svoj način, za koji sam vjerovao da je utemeljen u elementarnom poznavanju književne teorije i književne kritike. I, ponešto od toga, do tada je već bivalo objavljivano.
Poslije tog ugodnog susreta koji mi se pamti, vratio sam se u Lukavac pun lijepih utisaka, ali i pritajene nade da će tekst "proći" i naći se u "Beharu". Ne mogu ti opisati radost kada mi je poštar donio "Behar" i još veću radost kada sam ugledao svoj tekst u njemu. Ta radost je bila uvijek iznova izazivana sa novim brojevima "Behara", koji su redovno stizali na moju adresu u Lukavcu. Zvao si me telefonom i zamolio za stalnu saradnju u novinama, na što sam ti do sad odgovorio samo jednim prilogom (onim razgovorom sa glumcem E. Hadžihafizbegovićem i prikazom njegove predstave). Uz silnu želju da nastavim sa sličnim prilozima, ipak nisam stigao ništa više uraditi i poslati. Valjda, jednostavno, zato što sam ja, ipak, više sklon čitanju i interpretacijama knjiga, a manje interpretacijama nekih drugih kulturnih fenomena ili još manje sklon klasičnim novinarskim temama.
Nekako s proljeća ove godine, došao sam u situaciju da se upoznam sa jednim od ponajboljih aktera te, za mene strane, tekuće književne produkcije. Na predavanjima za postdiplomski studij Filozofskog fakulteta u Sarajevu upoznao sam Amira Brku, najprije onako rukohvatima i razmjenom imena, a poslije i kroz knjigu "Antikrist u jeziku". Pošto sam mu iznio svoje friške i "vrele" utiske o njegovom "Antikristu", Amir je valjda u meni prepoznao iskrenog i strastvenog čitača, pa mi je uz svoju donio još neke knjige, objavljene kod njega u Tešnju. Među tim tešanjskim izdanjima je bila i tvoja knjiga "Tragom Božjih poslanika". Sve ovo šta sam nakanio da ti napišem bilo je uzrokovano tom knjigom.
Motala mi se pred očima na stolu, ali sam je uvijek tiskao u stranu, pritisnut tekućim obavezama u školi i na fakultetu, a čekajući bolje vrijeme da joj se posvetim. Završila se školska godina, položio sam po planu oba ispita za pstd, došle su ferije i - opet sam odgađao svoj susret sa knjigom za koju sam već više puta pročitao da je sjajna ("najbolja!", "izdavački poduhvat godine!"). Želja za čitanjem i odgađanjem čitanja, istovremeno. Napetost je rasla, da bi se sve, konačno, razriješilo, evo, sinoć i danas prijepodne. Odahnuo sam konačno. I, oduševljen - uzdahnuo! Te usputne ocjene "sjajna!" ili "najbolje!" su nedovoljne. Mislim, staviše, da knjiga i nije dobila pažnju kakvu zavrjeđuje. IIi ja nisam bio u toku (= tekuće produkcije i tekuće recepcije)? Svejedno. Ja ću i u ovom slučaju iznijeti svoje friške i još vrele utiske o knjizi. Potrudit ću se, istovremeno, da to ne budu samo goli utisci, već i nešto više. Lično, nisam puno čitao putopise, pa čak ni nezaobilaznog Zulfikara našeg Zuke.


Putopis „Tragom Božjih poslanika“ pročitao sam u jednom dahu kao zanimljivo pripovjedačko štivo…

Uvijek sam rado provodio vrijeme nad "čisto umjetničkim tekstovima", tekstovima veće značenjske gustine nego što je mogu imati tzv. prijelazne književne vrste (dnevnik, memoari, putopis, esej ...). Što se tiče čari i ljepota nepoznatih krajeva koje nam nudi rukopis, više sam volio sam uživati u onome šta mi je bilo dostupno nego čitati o onome što mi je bilo nedostupno. Naravno, bio sam svjestan da putopisi imaju i svojih književnih vrijednosti, ali su one za mene bile nedovoljne da me privuku.
Sa "Tragom Božjih poslanika" desilo se nešto drugo. Ja sam ga pročitao u jednom dahu kao zanimljivo pripovjedačko štivo. I u tome vidim njegovu glavnu vrijednost. Knjiga ima svoga modernog junaka, koji nije samo puki notar starina koje maksuz obilazi. To je jedan moderni junak intelektualac koji luta svijetom. Drama nastaje u dodiru u sukobu dvaju svjetova: junakovog unutarnjeg, emotivnog i racionalnog, i onog vanjskog kojeg pohodi. U tom dodiru, u tom sukobu, u toj drami nastaju mogući značenjski prostori, kojih inače nema baš previše u "običnim" putopisima. Svijet kojega pohodi junak nije običan svijet, to nije sasvim običan ni prostor. Stoga ovo nije samo put-opis već i vreme-plov. To je put više kroz vrijeme nego kroz prostor. Ova druga, vremenska, dimenzija daje dodatna značenja djelu. Ako ćemo biti precizni i određeni do kraja, ovo je u stvari jedna vrsta živog dijaloga junakovog sa vremenom sadržanim u svakoj stopi ovog prostora. A u magli minulih stoljeća i milenija, koji tu spavaju, junak komunicira samo sa univerzalnim vrijednostima, koje se kao light motiv ponavljaju u različitim civilizacijama. A sve te civilizacije su prohujale kroz ovaj prostor i kroz minulo vrijeme. Izabrani prostor je u svakom vremenu bio stjecištem više civilizacija i više religija, više kultura... ovo je prostor gdje su se rađale i nestajale najveće civilizacije, prostor tako malehan i skučen za vrijeme i događaje koje obuhvaća, da se s pravom možemo pitati kako je sve to moglo stati i opstati. Ovo je, konačno, i prostor gdje su zasađeni i iznikli korijeni modernog monoteizma oličenog u spomenutim trima religijama.
Svaki djelić, svaka stopa zemlje, svaki kamen, polisemične su poruke, koje taj moderni junak-putopisac iščitava i dešifrira. Na taj način on sa njima komunicira, kao što komunicira sa naslaganim događajima i junacima u prilično "gustom" vremenu. Ono što putopis kao vrsta nema, potrebnu značenjsku gustoću, imaju prostor i vrijeme koji su zahvaćeni ovim putopisom. Na čudesan način se prepliću ta dva plana: plan priče koja govori o vremenu i prostoru i plan vremena i prostora koji govori svoje priče. Priče kojih je bezbroj, priče koje iz pozicije govorenog prelaze u poziciju govora. Efekat je taj da vrijeme nije pričano vrijeme nego je već prisutno vrijeme koje samo o sebi govori. Vrijeme koje nije predstavljeno pred nas, nego se samo pred-stavlja. Vrijeme koje je tu, sasvim prisutno, vidljivo i opipljivo. Vrijeme koje je živo, slikovito. Vrijeme koje nije mrtvo zaboravljeno vrijeme, koje postoji još samo u sačuvanim arheološkim artefaktima.
Ne nije to takvo vrijeme. Sve vrvi od silnih značenja i poruka. Samo junak modernog kova, junak velike emotivne i intelektualne snage mogao se uhvatiti u koštac sa takvim vremenom. Jer trebalo je sve te poruke i sva ta značenja iščitati i dešifrirati, a zatim sve to sistematizirati ...Ali, posao sistematizacije je obavio, ipak lično autor. Nemojmo brkati ta dva plana, zavedeni gore navedenim zamjenama. ..
Moram na ovome mjestu nešto kazati i o samom "Beharu".
Rijetko je da se u ovakvom poslu mogu na jednom mjestu naći ili ispuniti tri neophodna uvjeta za novinarstvo (pa i svaki drugi posao!): ukus, znanje i koncepcija. Koncepcija je jasna vizija o tome šta hoćeš, šta želiš. Zaista se podnaslov "časopis za kulturu i društena pitanja" i sadržaj objavljenih tekstova u potpunosti podudaraju. Časopis ima svoj izgled i izvana i iznutra, jasno se nazire i podtematska profilacija tekstova unutar korica. A, sve je, uz to i - aktuelno. Aktuelno u obje društveno-kulturne sredine koje se tretiraju, u bosankoj i hrvatskoj. Znanjem si postigao visok domet i kvalitet objavljivanih tekstova, a ukusom - da ti novina zaista lijepo izgleda. Ukupno uzevši, neću pretjerati ako kažem, da je "Behar" ponajbolji bošnjacki izdanak i s ovu i s onu stranu bosanske granice.
Evo, iz posljednjeg 46 broja, ne mogu izabrati šta mi se posebno svidjelo. Gotovo svi tekstovi su, jednostavno, sjajni! Ipak, s posebnim oduševljenjem sam čitao preuzete tekstove Ivana Supeka i Luje Thallera, putopis Muniba Delalića, sjajne stihove Safeta Sarića (Fejića ulica), Mustafe Širbića i Refike Dedić. Sve pohvale i želje da izdržiš! Jer, zaista radiš kvalitetno!
Na kraju da kažem o još jednoj čudnoj stvari, koja mi se desila, a vezana je, na neki način, i za tebe.
Napisao sam jedan prikaz knjige Vedada Spahića "Tekst, kontekst, interpretacija", nemajući jasnu namjeru da li bi se i gdje moglo to objaviti. Pokazao sam taj prikaz Vedadu a on je to dao Amiru da bi ga Amir, na kraju, poslao tebi za objavljivanje u tvom "Beharu".
Naravno, ni Vedad ni Amir nisu znali za moje lično poznanstvo s tobom, jer sam i sam mogao to isto uraditi, bez posredovanja. Ne znam samo da li je ta zaobilazna pošta odradila svoj posao do kraja. Ako nije molio bih te da mi to javiš, kao što očekujem, ako si ga ipak dobio, da mi takođe javiš je li za objavljivanje ili nije.
Još jednom, upućujem sve pohvale i čestitke za knjigu i "Behar".
                              
                                                     S poštovanjem
                                                                      
                                                     Mirsad Kunić

Izvor:
BEHAR JOURNAL, VII-X/2000., br. 38-39, str. 26-27

RAZGOVOR O PEN-u, MEDIJIMA,, ZAGREBAČKOM "BEHARU", VJEROVANJU...



 (Faksimil ćete uvećati klikom na sliku)

Doktore Kajan, predlažem da prvi dio ovog našeg razgovora počnemo Vašim osvrtom na događanja oko vjeronauke u školama u Kantonu Sarajevo. Tada ste u medijima iznijeli stav koji se nije slagao sa mišljenjima nekih drugih članova Pen Centra BiH, a išao je u prilog demokratskog prava roditelja i djece da, uz ostale imaju i predmet vjeronauke koji će se, ravnopravno, ocjenjivati i ulaziti u prosjek ukupnog uspjeha učenika?
Ibrahim Kajan: Prisjetimo se zapravo o čemu je uopće bila riječ. Riječ je tome da je Upravi odbor PEN Centra BiH plasirao u javnost priopćenje kojim podržava neku vrstu obavezujuće preporuke  resornog ministra Sarajevskog kantona da se ocjene vjeronauka ne unose u prosjek ocjena prolaznosti, jer se, kao, na taj način oštećuju učenici koji vjeronauk, po svojoj volji ne slušaju, budući da je izborni predmet. Osim što je to bila zaista frapantna nesmotrenost (blago rečeno) gospodina ministra, obzirom na zakonsku proceduru, posebno je bilo zabrinjavajuće upletanje Upravnog odbora PEN Centra. Zabrinjavajuće je na više načina... Otkada to upravni odbori daju i plasiraju mišljenja u ime članstva, kad  im to pravo niko nikada nije dao? Upravi odbor PEN-a je i dosad, za razliku od predsjednika dr. Radeljkovića koji se redovito suzdržavao, nametao neka svoja mišljenja u raznim povodima,  a da im niko nije rekao da to ne mogu raditi!  Priopćenja, statutarno, daju i potpisuju predsjednici, koji predstavljaju udrugu,   a ne sekretar(ica) društva i članovi upravog odbora. Šta meni, ili tebi, treba značiti mišljenje Mile Stojića, npr. koji više i ne zna šta će od funkcija, koji se suprotstavlja ogromnom broju roditelja katoličke i muslimanske djece koja su na početku školske godine potpisali izjavu da njihovo dijete  svojom voljom kao izborni predmet želi pohađati vjeronauk? On  je svoju djecu školovao, nažalost kao izbjeglica, u Zagrebu i Beču, i otkuda sad on ima moralnog prava, čak i u moje ime,  anulirati sve te hiljade potpisa, a prikloniti se samo jednom, ministrovom?  Vrlo uvažena Ljubica Ostojić, članica UO PEN-a i „supotpisnica“ potpore ministru, nakon što sam objavio osobnu relaciju, nazvala i rekla da ona o tome nema pojma i da je nikada niko nije konsultirao niti upoznao s činjenicom da se piše takvo priopćenje! To je zastrašujuće! To je živa manipulacija. Pod Upravim odborom se u tom trenutku podrazumijevala i već umrla pjesnikinja Marina Trumić, jer je i njezino ime osvanulo u „Avazu“!
U svijetu se PEN rijetko stavlja u odbranu vladajuće elite, ministara i ministarstava, i uopće tog okorjelog birokratskog, bešćutnog sloja ljudi. Penovci brane one koji trpe,  PEN moralno djeluje na strukture  koji proizvode loše zakone a još ih lošije primjenjuju, baš kao što je ovdje bio slučaj. A šta radi PEN, tj. članovi upravnog odbora vjerovatno bez znanja svog predsjednika? To je jednostavno – skandalozno!
Taj slučaj je pokazao bijedu našeg političkog i intelektualnog „predstavljanja“ koje više niko i nigdje ne želi. Odrasli smo i punoljetni smo, pa zašto bi, i kako bi - umjesto mene govorili  ta gospoda i te gospođe, među kojima je, kako rekoh, jedna bila upravo umrla.
Na Fakultetu humanističkih nauka (Univerzitet Džemal Bijedić) u Mostaru obnašali ste dužnost  v. d. dekana. Šta nam možete kazati o vašem dugogodišnjem angažmanu na ovoj visokoškolskoj instituciji.
Ibrahim Kajan: U aprilu 2010. Fakultet humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ obilježio je 10. godišnjicu osnivanja. Želio sam i kao v.d. dekan u tom trenutku, ali i kao jedan od petorice osnivača Fakulteta, ne samo dati značaj toj sada uglednoj visokoškolskoj instituciji, nego i osobi koja je najviše pridonijela njegovom rađanju, razvoju i stasanju: prof. dr. Elbisi Ustamujić, prvoj dekanici. I njoj smo svečano obilježili 45. godina plodnog prosvjetnog i naučnog rada.
Fakultet je, i ne samo on, u velikim problemima svake vrste: financijske, prostorne, kadrovske... Uza sve nevolje, podigao je cijelu jednu generaciju mladih profesora, mladih magistara i doktora, koji mu danas, u kadrovskom smislu, čine – uz nekolicinu poznatih gostujućih profesora - trenutačnu jezgru i živu viziju budućnosti.
Bio sam u tri takva, kratka mandata voditelj dužnosti dekana. Predavao sam na katedri Bosanskog jezika i književnosti – dječju književnost i srednjovjekovne južnoslavenske književnosti, zatim logopediju na Dramskoj  pedagogiji i retoriku na Komunikologiji.
Ispostavilo se da su mi te godine na fakultetu bile najljepše godine u bogatom radnom stažu... Unosio sam u svoja predavanja sve što sam znao, uključujući ponešto i od mostarskog liskaluka! Bilo je, nerijetko, i smijeha, pa nije čudo da mi studenti često pišu poruke po FB, pozivaju me na kafe i zaista, s njima se osjećam – odlično. Posebno sam ponosan na jednu, neko će reći – običnu  zahvalnicu, koju sam zajedno s prof. dr. Mirjanom Popović, dobio od Unije studenata Univerziteta „Džemal Bijedić“. Ona je znak poštovanja mladih ljudi – i zato je izdvajam i spominjem.
Dekansko mjesto je, u našim, ovdašnjim  prilikama - bilo vrlo zahtjevno i vrlo teško. Iscrpljujuće. Ali ne želim o tome. Jer, uz nevolje, imao sam i puno radosti. Ni zbog jednog posla koji sam u životu radio, nisam imao veći osjećaj zadovoljstva – kao što sam imao promatrajući duhovno, intelektualno i fizičko oblikovanje ljudi pred svojim očima. Gotovo nema dana da mi se ne javi neka studentica, neki student, telefonom ili na FB, pita me što mislim o ovom ili onom, zanima ih pišem li nešto novo, mogu li posuditi neku knjigu, mogu li im napisati neku preporuku, imam li možda vremena  da s njima razgovaram u kafići, ili da se odazovem i krenem s njima na neki izlet.
Bila je i jedna sjenka, pred sami kraj mandata, neočekivana i iznenađujuća, ali kad čovjek razmisli – možda je i ona izraz bijede koja (primitivizmom) ruši sve pred sobom, izraz duhovnih skorojevića koji nisu kroz prirodnu proceduru došli do nenadano osvojenih (političkih) pozicija i nezasluženih mjesta u civilnom društvu.
I još me nešto posebno rastužilo, a to ću spomenuti jer osjećam grižnju savjesti zaposlenicima na Fakultetu: biranim riječima sam preporučio pjesnika i historičara književnosti na poziciju dekana (prof. dr. Safeta Sarića), pa su potom svi glasali za njega – a on je sve njih, sve koji su glasali za njega - iznevjerio! Ostat će upamćen da je prvi dekan koji je – nakon godinu dana „vladanja“ – peticijom svrgnut zbog pogoršanja radnih uvjeta i greške – nečinjenja da se prilike poprave.
U međuvremenu, nažalost, fakultet nije postao bolji nego što je bio u vrijeme kad sam mu bio v.d. dekanom. Ali to ne znači da neće uskoro biti. Nadam se da će to poći za rukom novoizabranom dr. Adnanu Velagiću.


Uskoro djela Svila i krv i Humska zemlja, velika tajna

Znači li to da treba još ozbiljnije  voditi računa da na čelna mjesta dođu ljudi od ugleda i  koji su za takve funkcije kompetentni?
Ibrahim Kajan: Dobro ste rekli: ljudi od ugleda. Ugledan je onaj čiji se trud primjećuje, ko ima reference, ko afirmira kulturnu i znanstvenu  proizvodnju svoje sredine, pa i svoje države.
Da se malo vratimo onome u čemu ste čitav život, a to je pisana riječ. Objavili ste gotovo tridesetak naslova. Žanrovski gledano, objavili ste niz romana, knjiga poezije, eseja, putopisa, drama. Šta je na pomolu sljedeće?
Ibrahim Kajan: Imam po časopisima poprilično „razbacanih“ tekstova i sada ih pokušavam prikupiti, pregledati i po nekoj bliskosti okupiti u moguće strukture. Kad radite svaki dan, ne stignete  istodobno i sabirati  ono što je rasijano, i što je godinama objavljivano u različitim povodima, najčešće i bez nekih ambicija, osobito ne književnih.  Pošto sam jedan od najstarijih kompjutoraša (zaboravi sam i sam da je prvi bošnjački časopis na internetu, bio baš moj Behar - postavljen 1993.), postavio sam blog (www. kajankajan. blogspot.com), pa na njemu objavljujem sve te publicističke tekstove o kojima sam govorio – članke, dnevnike, pisma, reagiranja, eseje, putopise. Jednostavno, želim provjeriti – što je od njih izdržalo kritiku vremena a što nije moglo izdržati pa je – jednostavno – postalo samo historijskim nanosom i sirovinom za reciklažu!
Većina njih je napisana i objavljena za vrijeme rata, pa su bh. publici takoreći potpuno nepoznati. Vidim da su (osobito neki tekstovi) izuzetno čitani, ali i da su moji dnevnici nekim čitateljima posebno intrigantni.
Sve u svemu - oblikuje se Dnevnik: Svila i krv (1990-2000),  a – dosta sporije - nastaje i  knjiga putopisa Humska zemlja, velika tajna.
Mudro. Kajanovski. Bili smo zajedno na otvaranju izložbe slika jednog sjajnog slikara, vašeg imenjaka Ibrahima Novalića, u Sarajevu. U izvještaju sa te kulturne manifestacije zaboravio sam napomenuti da ste Vi i otvorili ovu izložbu. Zapravo, hoću da Vas pitam kako stignete da pratite i ljude koji se bave drugim segmentima u kulturi?
Ibrahim Kajan: Svi mi imamo poriv, želju, ili čak potrebu da se bavimo s više pojava ili stvari, a ne samo s jednom. Međutim, većinom ne stignemo, ili se predamo samo jednom...  Radeći jedno vrijeme u Ministarstvu za obrazovanje, kulturu, nauku  i sport u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, bilo je nešto više vremenskog prostora, i više uvida u ono što i kako rade moji prijatelji u drugim oblastima umjetnosti. Pratio sam baš s ljubavlju pozorišnu , slikarski i dijelom muzičku scenu – u ipak, od kulture, nažalost, ispražnjenom gradu. Rat, a poslije njega politika – uništili su gotovo sve. Slikarstvo mi je veoma blisko i nije mi se mrsko  kad me neko pozove ne samo vidjeti, nego neku riječ i kazati na samom otvaranju izložbe. Ne patim ni od velikih riječi ni od velikih gesta.
Ovdje, kod Ibrahima Novalića nešto je lijepo, nešto neobično... Likovna vizija. Kad bi progovorile... bile bi nalik govoru nabija,  tzv. proročkom govoru.
Njegov najnoviji ciklus mi smo upravo zajedno vidjeli u Sarajevu, naslovljen  Put moj, pjesnički intoniran.  Ne trebam ga specificirati i kazati: metafizički je,  ili: doslovan je, ili: tajnovit je... . U svakom slučaju, to su vizije koje nas mogu opsjedati kada smo sami, u snovima ili pri vrlo budnom stanju. Nerijetko isijavaju, zapravo, mir svijeta, gluhi mir kao da je kataklizma netom utihnula..., ali nas snažno upućuju na razmišljanja i postavljanje velikog pitanja: šta je bilo prije toga i kako je svijet izgledao prije katastrofe. To je jedan unutarnji svijet kojem je dat oblik.  Novalić tim slikama, koje radi desetak posljednjih godina, izrasta u pravo osvježenje u bh.  likovnosti.
Ma koliko mi to htjeli, svakodnevno smo konzumenti elektronskih i pisanih medija. Kako vidite bh medije?
Ibrahim Kajan: Vidim ih onako kako većina ljudi vidi: mediji su većinom, i govorni i pisani, mediji lošeg jezika. Pod lošim jezikom, prije svega mislim na siromašan  jezik, nekultiviran jezik, osobito kad je riječ o jeziku političke kulture. Kako se piše o ljudima s kojima se ne slažemo, kako se piše o procesima koji još nisu ni na vidiku, kako se piše (ako se piše)  uopće o misaonim ljudima.  Piše se jezikom  ulice, prostačkog osjećanja moći i hasiluka – osobito u Danima, i posebno u 60 minuta.  „Znameniti kolumnisti“ pišu tako, da osramote i ponize onoga o komu pišu. Da osobu tako žigošu nedokazivim, baš kao što je ovih dana prepoznata  užasnim riječima usmrćena žrtva kojoj je klanjana dženaza...  Novinari su preuzeli uloge istražitelja i sudaca, pod plaštom „istraživačkog novinarstva“, vrije i vrišti od osobnih i stranačkih interesa koji su visoko uzdignuta iznad narodnih i državnih.
Problem dnevnih novina, osobito Oslobođenja, bilo je ostalo u činjenici da se  ideološki nikako nije moglo prilagoditi čak ni socilademokratskoj ideji, njegovo neprepoznavanje vremena u kojem izlazi, dok se Avaz – kao čisto informativan novina – tu puno bolje snalazi. Osobno mi u Avazu nedostaje bolje uređivana stranica kulture...
Svjedoci smo činjenice da ljudi sve manje imaju  vremena za čitanje. Frapirao me broj učlanjenih u biblioteku u jednom bh gradu. On je poražavajući. Jedan od poslenika te biblioteke, u vidu anegdote, kazao je kako književnici redovno čitaju svoja djela. Ako već narod ne nalazi dovoljno htijenja i vremena za knjigu, imaju li književnici naviku da pročitaju književne uratke svojih kolega kao i zanimljive knjige koje ne pripadaju književnosti?
Ibrahim Kajan: Pa, pisac je jest prvi čitatelj svog vlastitog djela.  To i takvo čitanje svakako nije istovjetno čitanju na koje mislimo kad govorimo o čitateljskoj publici. Drugim riječima, pisac zapravo i ne pripada publici koja čita u uobičajenom smislu riječi.
A to da se knjige, prije svega beletristika, manje čita - može izgledati istinitim. O tom svjedoče tiraži objavljenih knjiga, njihova rijetka ponovljena izdanja, i, svakako, broj pozajmljenih primjeraka u bibliotekama. Mi više ne možemo nijedan od tih podataka uspoređivati s predratnim podacima: jedinstven prostor hrvatsko-srpskog jezika, danas predstavlja četiri gotovo odvojena jezička prostora – uz hrvatski i srpski, tu su sad naravno i bosanski i crnogorski. U Hrvatskoj, ne možete pronaći knjigu nekog srpskog izdavača, ali ni bosanskog!  U Bosni i Hercegovini međutim svi prodaju, i na taj su način bosanskoj knjizi praktički ostale – mrvice sa svoje vlastite trpeze! I ne samo to, pokušajte kupiti knjigu nekog sarajevskog izdavača i Banja Luci, a Bogami i banjalučkog u Sarajevu – pa ćete vidjeti! Ništa!
Drugi je važan razlog niskoj prodaji i potrazi za knjigom, što uopće nemate informaciju da je ta knjiga izašla! Kulturne rubrike, koje donose preglede novih izdanja, kritike i recenzije, više ne postoje u dnevnim novinama. U Oslobođenju izađe više o zagrebačkim i beogradskim izdanjima, kako je to uvijek i bilo, nego o domaćim piscima i domaćim  knjigama. Najposlije, knjiga je po cijeni doslovno luksuzna roba. Na nju se plaća porez u postotku za kozmetiku! U takvim okolnostima, čudi me da se uopće išta kupuje i čita. Međutim, ne čitaju se samo beletristička izdanja. Raste broj čitanosti znanstvenih i znanstveno-popularnih izdanja, zatim izdanja biografske, memoarske publicistike, a posebno graničnih vrsta, kako se nekad govorilo, npr. putopisa.
Naravno, prostor pisanom mediju u cjelini, sužavaju novi oblici, digitalni (mi smo sad u Mostaru objavili kompletan Biser – i u printanom i u digitalnom izdanju), a posebno je priča – internet.  Tamo postoje goleme biblioteke djela u PDF i sličnim izdanjima. Mi, dakle, govorimo i mislimo isključivo o čitateljskoj publici, i prebrojavamo je, na način prošlog stoljeća
Na svakoj ćete nacionalnoj televiziji, i to relativno često, imati gostovanja domaćih pisaca, u različitim zgodama i povodima. Kada ste npr. vidjeli nekoga na našoj državnoj, bh. i entitetskoj, federalnoj televiziji, a da taj pisac slučajno ne nosi jedno od pet-šest imena (nesporno vrijednih, ali valjda ne i jedinih koji žive u pustinji, poput svetaca) – Stojić, Hajdarević, Lovrenović, Vešović, Kordić, Veličković, i možda još eventualno jedno do dva slučajna imena. Kad ste recimo vidjeli Almu Lazarevsku, ili Mirka Marjanovića, ili Isnama Taljića, ili Zilhada Ključanina, ili Ranka Pavlovića? Na državnoj televiziji, kad ste vi vidjeli – na primjer – predsjednika Društva pisaca Bosne i Hercegovine, pjesnika Amira Brku? Nikad. Kad je, kao predsjednik te časne  Predsjednik dao intervju? Nikad. A zašto? Zato što živi u Tešnju?

Vidi li iko gdje smo mi

Nedavno je obilježena 20. godišnjica Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske  Preporod sa sjedištem u Zagrebu Vi ste pokrenuli i do povratka u Mostar vodili ovu kulturnu asocijaciju. U sklopu Preporoda osnovali ste i  časopis Behar koji je bio književno-žurnalističko, iliti žurnalističko-književno, osvježenje na našim prostorima. Kakva je sada situacija sa Preporodom u Hrvatskoj  i listom Behar?
Ibrahim Kajan: Pa nisam baš siguran da je uopće održana neka svečanost povodom tog zaista vrlo važnog datuma za kulturu bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Bio sam tih dana u Zagrebu, i moram reći, sa žaljenjem, da nisam dobio nikakvu pozivnicu, a niti je poslao mail da se nešto takvoga održava. Da je održano, sigurno bi me mladi predsjednik, mr. Nanić obavezno pozvao; možda bih tom zgodom bio zamoljen i da nešto prigodno kažem kao jedan od osnivača i desetogodišnji predsjednik (kojeg je upravo on naslijedio!), te kao autor kulturnog programa po kojem i dan danas to društvo, čini mi se, u glavnim crtama, radi.
Pratim, na neki način, i časopis Behar kojem sam bio glavnim urednikom od 1992. do 2000. godine. Nakon mene je uredništvo preuzeo rahm. Dr. Muhamed Ždralović. U njegovoj „eri“ bilo je manje književnih tekstova i tekstova o bosanskom jeziku, a više, arabističkih, jer je Ždralović, što se zna, bio arabist. Ali, vrlo je bitno da je Behar „isplivao“ kroz to vrijeme i došao u ruke značajnom suvremenom pjesniku Seadu Begoviću. Behar je vizualno i grafički, s tim urednikom, doživio svoj vrhunac. Prilozi, svih rubrika, od pjesništva do islamistike, su vrlo visoke estetske i stručne razine. Već u Ždralovećevoj redakciji tekstovi - uvjetno rečeno – (i) nacionalnog interesa, a prije svega znanstvenog i kulturnog interesa jedne velike nacionale manjine u Hrvatskoj – počeli su izostajati: pitanja lingvistike i pitanja bosanskog jezika. Ima također primjedbi da je, za prirodu takvog časopisa, islamističkih tema više nego bi se očekivale u „zadanoj koncepciji“.
Mislim da ne treba mnogo učiniti da se Behar obogati propuštenim rubrikama, da malo živne i da ponovno uđe i šire čitateljske krugove bošnjačke nacionale manjine, kao što je to, uostalom bio – ne samo za vrijeme mog uredničkog mandata.  A da su obje redakcije koje su slijedile iza mog odlaska dobro radile  - rezultiralo je posebnom nagradom časopisu Udruženja bh. izdavača BiH prije dvije godine.
Preporod ste osnovali 1991. godine. To je, bez ikakve sumnje, najposjećenija skupština od svih Preporodovih osnivačkih škupština na prostoru bivše Jugoslavije?
Ibrahim Kajan: Da, održana je 2. V. 1991. u zagrebačkom Hotelu Inter-continetal. Prisustvovalo je oko 700 ljudi, a u prvim redovima vidjeli smo „polovicu hrvatske“ i „polovicu bosanske“ državne vlasti.  Bila je sjajna! Imamo i dokumentirani snimak o tome. .Preporod je, u međuvremenu, izgradio svoje lice, svoj profil sa nizom aktivnosti, od književnih večeri, predavanja, printanih izdanja. Čini mi se da je u sveukupnoj mladoj povijesti zagrebačkog Preporoda – najaktivnije razdoblje – ratno razdoblje! Sada mi izgleda da Društvo pomalo drijema, ili se, možda, njegove aktivnosti nedovoljno osjećaju, ili se, kako mi kažu, utapa u programe drugih, sličnih udruga. Mogu govoriti samo o  razdoblju prvih deset godina Preporoda. (Poslije nisam sudjelovao u radu Društva zbog angažmana u Mostaru, prvo u svojstvu kantonalnog pomoćnika ministra za kulturu (koordinator), a poslije na Fakultetu humanističkih nauka kao profesor.)  Taj rad je bio zapažen i arhivirane vijesti  pokazuju da me, uz 10. godišnjicu pozvao i sami predsjednik RH Stipe Mesić, da izaslanstvu Preporoda i meni, kao predsjedniku, čestita na toj dugogodišnjoj aktivnosti.
Koliko je po vašem viđenju naš Bošnjak, ma kojeg zanimanja bio i ma gdje živio, svjestan svog vjerskog,  kulturnog, nacionalnog identiteta? Treba li mu neko drugi, primjera radi, govoriti o duhovnim, zdravstvenim i inim vrijednostima posta da bi on to shvatio? Koliko je on spreman da i sam istražuje na tom planu i istraženo primjenjuje u svojoj životnoj praksi?
Ibrahim Kajan: Vrlo je teško na to pitanje odgovoriti i biti vjerodostojan. Biti vjerodostojan u odgovoru koje bi moralo u sebi nositi neke pokazatelje i znanstvene elaboracije, a ne samo „podatke“ sabrane iz dojmova i utisaka koje ljudi na nas ostavljaju.
Teško je biti vjerodostojan i kao onaj koji odgovara na to pitanje. Trebao bih biti uzor, musliman bez mahane – i početi pomalo, hajde da se našali –  „popovati“!
A ja to nisam.
U ovom slomljenom gradu, siromašnom gradu, sve sam više sličan  ljudima koji mu naliče. Ovdje se nerijetko živi teškim životom i životom u kojem se nada sve više udaljava: grubim i siromašnim duhom! A znate onu misao koja kaže da je „čovjek u siromaštvu – čovjek na granici vjerovanja“.
To je životna praksa. Istražimo je, pogledajmo je i priznajmo njezine porazne, katastrofalne provalije u kojima smo, odgurnuti,  načinili svoja staništa. Kako je moguće opstati, u bijedi i siromaštvu, siromaštvu materijalnog iz kojeg se teško može vinuti u visine duhovnog?! Vidi li iko gdje smo mi? Mi smo na dnu.
Vaše pitanje je pravo pitanje. Jest, izgleda da nam neko drugi treba govoriti ko smo, što smo, što trebamo a što ne trebamo raditi. To o čemu mislimo i govorimo najbolje se uočava u našem odnosu, u našoj šutnji pred navalom na sve što dolazi od strane najviših, mada nekad i konrtoverznih, intelektualaca. Otvorite novine i pogledajmo kakva je osoba akademik Muhamed Filipović. Čitamo i šutimo na „nježne fuge“ Marka Vešovića recimo o akademiku Filipoviću. Kakav je akademik Abdulah Sidran? Pa na njega će čak i mladi pisac, kakav je npr.  Gatalo, moći zagalamiti! A kakav je dr. Mustafa  Cerić, aktualni Reis? Intencija je većine kritika ne da polemizira s njegovim mišljenjem – nego da mu zatvori usta, da ga „upristoji“ kako je to tako lijepo znao komunizam sa socijalističkim poglavarima Islamske zajednice BiH.
Zatim pitanje bošnjačkih institucija. Trebaju li nama nacionale institucije? Zašto se digla kuka i motika na Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti? Zato što podriva državu BiH? Ma kakvi! Da je to istina, onda bi Filandra prvo morao govoriti o Akademiji Republike srpke, a koliko znam nije nikada ni rječce rekao. Ali, o BANU jest, i to u banjalučkim, dodikovskim Nezavisnim novinama.
Filandra nije nikad „napao“ ni pojavu davno utemeljinih društava pisaca, ekskluzivnih, srpskih u Banja Luci i hrvatskih u Mostar. Bošnjaci očito, da bi bili „ravnopravni“, ne smiju osnovati svoje vlastito društvo pisac. A treba li nam? Mislim da treba.

Dolazak u Zagreb i život u Zagrebu
za mene je bilo otkriće duhovnog, islamskog

Nakon ramazana i posta u njemu doći će nam Bajram. Kakvi su bili nekada, kakvi sada bajrami Ibrahima Kajana?
Ibrahim Kajan: Ja sam odgojen kao dijete socijalizma, i u vjeri, koju sam zavolio i tražio kao spas i kao sklonište – nikad nisam postao siguran i postojan kao onaj koji je u njoj od najranijeg djetinjstva i „koji sumnje nema“.  Podsjećam samo da znadete o čemu govorim: Kao mladi pjesnik doživio sam teške javne kritike 1970. godine „kao nositelj ideje da se u Zagrebu, Mostaru, Sarajevu i drugim bh. gradovima osnivaju kulturni muslimanski klubovi, koji bi radili na propagiranju muslimanske kulture...“ itd. Tada su se zatvorila sva vrata za mene u BiH. Pred silinom „borbenog ateizma“ koji se obrušio ne smo na to što sam citirao, nego  i na neke moje mladenačke pjesme, u najpraktičnijem smislu – prognan sam iz Mostara i BiH. Od tada sam živio u Zagrebu.
Do svoje 18 godine sam mislio da mi je otac bio ustaša i da nas zbog toga – (vlasti) ne vole. A onda sam saznao, da je otac bio pripadnik, ne ustaškog pokreta Ante Pavelića, nego domobrana, regularne vojske Nezavisne države Hrvatske. Otac nas je uzdržavao devetoro. A bajrami u siromaštvu i restrikcijama „borbenog ateizma“, nisu bili drukčiji od vremena u kojem smo živjeli: bili si vrlo siromašni. Sjećam se da smo imali halvu, jedne godine čak i kadaif, a tek kasnije, kad su starija braća počela raditi, na red su stigme i baklave.
Zbog nadgledanja ko od djece ide u crkve i džamije, rijetko je ko išao na vjeronauk. Džamije su bile puste, klanjali su, sve do blizu posljednjeg rata, gotovo jedino – stariji ljudi.
Međutim, dolazak u Zagreb i život u Zagrebu, za mene je bilo otkriće duhovnog. I islamskog. Islamu sam prišao kao velikoj kulturu. Mislim da je Smailino i moje vjenčanje, šerijatsko, bilo prvo javno vjenčanje u zagrebačkom mesdžidu (u Tomašićevoj ulici) 4. oktobra 1969. godine. Neka tajna ruka iskinula je tu stranicu iz Matične knjige šerijatskih vjenčanja... i ona nažalost ne postoji.  Vjenčanje je obavio imam, rahm. ef. Alagić, a ašare su učili, čini mi se dr. Kamarić i dr. Sulejman Mašović.
Kad neki ljudi, da ne spominjemo njihova imena, dođu i sa kakvog službenog puta posvete im se TV emisije, kolumne u novinama. Vi ste možda i jedini Bošnjak koji se iz lagodnog života u Zagrebu vratio u neizvjesni život u Mostar. Da li se iko u ovoj zemlji sjetio da povodom deset godina povratničkog života u Mostaru neko zapita, zapiše ili kamerom zabilježi kako živi prof. dr. Ibrahim Kajan i s kojim se sve problemima susretao prilikom dolaska i o(p)stanka u rodnom gradu?
Ibrahim Kajan: Ja sam tako odlučio i tako sam uradio. I ostali imaju pravo da rade po svojoj savjesti i po svoji odlukama. Ne bih mogao, niti mislim da treba, komentirati bilo što iz Vašeg pitanja.

Razgovarao: BAJRO PERVA

31. kol 2011.

BIJES PROFESORICE MARKSIZMA


DNEVNIK "SVILA I KRV" 3
 

Gorljiva Muslimanka
21. I. 1991.

U islamskom listu Preporod objavljeno je neobično štivo prof. dr. Dženane Semiz - Efendić „Stara politika u novom ruhu“. Rijetko pišem pisma novinama, možda sam to dosad uradio samo jedanput, ali nadahnut njezinim tekstom u meni se rodila baš takva želja! Napisao sam, između ostalog: "Središnje mjesto njezma "pisma" kojim reagira na neimenovan napis objavljen u sasvim drugom listu (pa smo dakle uskraćeni za cjelovitu informaciju), zvučna naslova, glasi ovako:
„Razumljivo je da Muslimani u Republici Hrvatskoj se izjašnjavaju kao Hrvati, jer tek sad u nacrtu novog Ustava Republike prvi put u povijesti je priznata nacija Muslimana. Isti slučaj je i u ostalim republikama, izuzev u BiH, Crne Gore i Kosova, da Ustavom nisu priznati Muslimani, pa su izloženi denacionalizaciji.“ (Preporod, br. 1 od 1. januara 1991).


Krleža bi rekao da kad nema reda u rečenici, nema ga ni u mislima. Pučkoškolac bi rekao da Kosovo (još) nije republika, a ja bih sa svoje strane kazao da je cijelo štivo u funkciji brutalne laži...
U „Statističkom godišnjaku Jugoslavije 1983“, Beograd, 1983. str. 439 vrlo pregledno se nudi očima (ako nisu slijepe) podatak da u granicama Hrvatske živi 23.740 nacionalno izjašnjenih Muslimana. (...) Kaže se da smo tek sada ušli u Nacrt hrvatskog Ustava, a to baš nije točno. Budući da nismo bili "zapisani" u tom Nacrtu, ta je nepravda kritikama razumnih Hrvata i ustrajnošću Muslimana -ispravljena, pa su Muslimarn prvi put poimenice spomenuti u najnovijem Ustavu...


Bijes profesorice marksizma
1.      III. 1991.

Na moje objavljeno pismo adresirano na dr. Semiz - Efendić, autorica se oborila nevjerojatnom žestinom i svim mogućim i nemogućim „argumentima“! Pokazala je nevjerojatni, raskošni talenat za prevnrtanje / izokretanje onoga što ste rekli. Dobro je ispekla školu lažnog vremena koje se klelo u razboritost. Dok ja govorim o Mari, ona priča o Dari. Ja o neistinitosti njezinih podataka, a ona mene najoštrije ukorava „zašto nisam pisao o rudarima Muslimanima u Raši!"... Uostalom, nisam ja te rudare ni otjerao iz Bosne, nego su došli u Hrvatsku, u desetinama hiljada, pretvarajući od dragosti stranu u trajnu domovinu - gotovo kao i ja - tjerani nekim jadom iz patrie! Žalost je pritisla zemlju u kojoj se učilo da se logikom NAPADAJ I LAŽI - neko će povjerovati! - sve dok ne slistiš svog neistomišljenika... Pa, zašto bi g-đa Dž. S. E. bila iznimka? Ovako piše:
APOLOGETA DENACIONALIZACIJE MUSLIMANA
(Kaže:) „U reagovanju na moje pismo objavljeno pod naslovom „Stara politika u novom obliku“ u listu PREPOROD, književnik Ibrahim Kajan se služi neviđenim uvredama iz arsenala "boljševičke kuhinje" da bi ostvario na makijavelistički način svoj cilj dodvoravanja vladajućoj političkoj strukturi Republike Hrvatske...“ (Najposlije, zaključuje:) „Prema tome, dok su se drugi borili na političkom planu za daljnju afirmaciju samobitnosti Muslimana u Vašoj novoj domovini, Vi ste gosp. Kajane, bezbrižno spavali, a sada te napore potcjenjujete i ignorišete. Prema procjenama u Hrvatskoj živi preko 200.000 Muslimana i bilo je neophodno osigurati njihova politička prava. Vi niste zabrinuti što taj narod nema niti jednog predstavnika u novom višestranačkom saboru? Ostali ste gluhi i slijepi na ovu pojavu. Vi zagovarate denacionalizaciju Muslimana, kao da  Vama i drugim pojedincima neko osporava da dobrovoljno potirete svoju tradiciju i prihvatite tuđu. To nije pitanje krivice već moralnog lika intelektualca, ali takvi prevrtljivci ne čine naciju... Motivi (nastavlja Dž. S. E.) koji su ga rukovodili da napiše taj klevetnički tekst (svakako su prepoznati kao oni) koji bi mu kao dobrom zaštitniku Hrvata, dali političku funkciju za kojom sigurno čezne već dugo vremena...“
Baš tako je napisala naša Dženana, velika potpara naše nacije, koja, kao ni toliki drugi u Sarajevu, ne znaju baš ništa o svojim „dragim zemljacima" u Zagrebu (kao ni u Ljubljarn, kao ni o onima rasutim Turskom, najposlije „ne znaju ni o gastarbeiterima" - osim u prilikama: DAJ PARE!).
A kako bi i znali o nama OVDJE, kad su sve nas BROJNI BH. DEMOKRATI OD GODINE 1945. NA OVAMO, a iz ČIJIH JE ŠINJELA I ONA ISPALA, TJERALI IZ DOMOVINE S KARTOM U JEDNOM PRAVCU - MARŠ VAN NACIONALISTI!
Jednog će nas dana, u razvoju mlade bosanske demokracije, smaitrati potpunim strancima. U Zagrebu sam se toga nagledao u primjerima odličnih bosanskih pisaca: čekali ste (vi, u Sarajevu) strpljivo, gledajući ponekad i da skapavaju od gladi, da umru - i da tek potom objavite njihovo malo ili veliko književno djelo u prijestolnici matičnog naroda.

Sunita najavljuje Beljinu Narodnu uzdanicu
26. i 27. III. 1992.

Meni nepoznata g-đa Sunita Rizvanbegović Bujas, s preporukom naše tajnice Mersije Omanović, moli da sutradan, na poziv ministra informiranja dr. Salaja, pođem s njom na razgovor, u Opatičku. A koja bi bila tema našeg razgovora, pitam nepoznatu mi gospođu. „Pa valjda je vrijeme da i mi Muslimani, nakon 50 godina nešto dobijemo u Hrvatskoj... Ima ideja da se pokrene obnoviteljska skupština Narodne uzdanice (kulturno društvo Hrvata muslimanske vjeroispovijesti)...“ - kaže. "A što bih ja radio tamo?' - pitam. "Vi bilste mogli voditi kulturni sektor, a ja humanitarno-socijalni...", kaže tamno obojeni i hrapavi glas u telefonskoj slušalici. "Draga gospođo, bojim se da ja nemam vremena za to, već smo osnovali KDMH Preporod, doduše pod nacionalnom atribucijom..." Žena me odlučno prekida, nego, veli, najvažnije je da se mi sutradan nađemo.
U blizini Hine parkiram i čekam. Gospođa sliže, šest je sati, sumrak joj skriva lica, koje, na neki način naliči tamnoj boji njezinog glasa... A u Opatičkoj od dr. Salaja ni traga ni glasa. Tu je, međutim, g. Beljo. Govori tiho, gotovo šapće, razvučeno. Na moju priču o Preporodu i čiji je on sljednik (Gajreta i Narodne uzdanice), o tom da se golema većina Muslimana izjasnila baš pod tim imenom o svojoj nacionalnoj osobitosti itd, da ja nipošto ne bih, dakle ni u snu, prihvatio vođenje Narodne uzdanice jer je to društvo koje ne pripada mom narodu), i da bi to bilo isto kao kad bi Srbin bio na čelu Matice Hrvatske... Dakako, radujem se što će Društvo biti osnovano, doći ću i u svojstvu Preporodova predsjednika održati potporni govor! - kažem svojim sugovornicima. Beljo „priznaje naš narod“ samo napominje da je uvijek, recimo u Kanadi, imao problema kad se kaže Musliman, onda se ne zna na koga se misli. "I sam sam to iskusio, velim, doduše ne u Kanadi - nego u Turskoj. Ali, kad sam jednom rekao da su Muslimani zapravo - Bošnjaci! - svi su skočili, bili su sretni jer se o Bošnjacima znade samo kao o junacima...“
G. Beljo mi je potom darovao podosta knjiga i propagandnih brošurica. Tako sam dobio njegovu knjigu o genocidu, Durakovićevu brošuricu o Hrvatima-muslimanima itd. Najljepše sam se zahvalio na ljubaznosti, časkanju, darovima.

Munevera u Zagrebu, četnici u Mostaru
20. IV. 1992.

Jutros je oko pet sati stigla Munevera s Majdom, Majom i Enesom. Četnici su oko Mostara, pucaju iz sve snage. Ruše Mostar. (...) lstog je dana, uvečer, mada iscrpljena od umora, otputovala autobusom do Širokog Brijega. Autobus je krenuo na vrijeme, u 22 sata, i trebao bi biti sutradan u ŠB u 10 sati.

Lilo
7. VI. 1993.

Prvi put sam čuo za Lilu, ali pod pravim imenom - kad sam dobio garantno pismo iz New Yorka koje mi je otvorilo put za dobivanje američke vize. On me je zapravo i dočekao na Kenediju. Ah, kad se sjetim tog čekanja S. K. koji me je sedam mjeseci nagovarao da dođem u Ameriku... - a najposlije se nije čak ni u pristojno vrijeme u zakašnjavanju pojavio (ima li pristojnog zakašnjavanja?) -nego, kad sam već. bio u „pjeni“ od muke i bijesa. S tlm u najmanju ruku „neobičnim čovjekom“, bio je i Lilo. Visok i kščat Sandžklija, od malo riječi, ali sve što je pružio čak i potpuno nepoznatim judima - jer i ja sam mu bio nepoznat - bilo je neki oblik dobrote i pažnje.
S Mrkijem sam mu bio u gostima, na ručku. Supruga je pripremila sva ona jela koja volim: dolme, pat1idžne, pitu prelivenu kiselim mlijekom. A on kaže: Čovjek ne zna ništa unaprijed, o ljudima. Čuo sam da je Momo Kapor, za kojeg nisam ni znao da postoji, spomenuo moje ime, kao eto po dobru, u nekoj reportaži. A, vozao sam ga 10 dana po Manhattanu. E, da sam znao u što će se uvrnuti pasji sin!
Lilo je mučno i upomo radio cijeloga života. Kao mladić je otišao u Italiju, a potom u Ameriku. Sada, reklo bi se, ima sve. „Ako se odlučič da ostaneš, daću ti stan. Doduše, taj kvart nije za tebe.,. imam u Bronxu 24 stana.“ Smješkam se. „A zašto ne bi ostao?“ - ponovo kaže.
Posljednji put, pred polazak, vidjeli smo se danas, 7. VI. Pamtit tu ga ali ne zna kako da mu to kažem. Predaje mi dar, za sretan put. Za prijateljstvo, za sjećanje.

Prof. Dž. S. E. i Narodna uzdanica
22. I. 1994.

U vlaku sam, u „Mimari“, okrenut prema Austriji. U vagon-buffetu čitam Vjesnik. Gle, gle male vijesti poslije kiše! S. Z. bilježi pod naslovom „Obnovljen rad Narodne uzdanice“ sljedeće: „U Zagrebu je u četvrtak na večer održana obnoviteljska skuptina i izabrano novo predsjedništvo i ostali organi hrvatsko~ muslimanskog kultumog društva Narodna uzdanica, koje će djelovati izvanstranački i nepolitički. Osnovna je djelatnost društva na kulturno-prosvjetnom i izdavačkom području, a uz to ima i pododbor za gospodarsku djelatnost. Za predsjednika Narodne uzdanice izabrana je prof dr. Dženana Semiz Efendić, a za glavnog tajnika dipl. pravnik Vejsil Sočo.
.*
Vlak stiže u noći, u gradić Bludenz. Na kolodvoru me čeka mladi, pametni Edin Karabeg. Po dogovoru, odvozi me doma, na večeru koju je majka Tidža pripremila. U njihovoj se kućl osjećam odlično, a i kako bih kod prijatelja.
Uskoro stiže inž. Begić. S poznatim osmjehom ali i prijekorom („Edine, pa Kajan je naš gost, stigao je s novim brojem Bošnjaka"). Njih dvojica su mnogo učinili, zajedno s drugim prijateljima, za Bosnu. Među prvim konvojima pomoći - mislim da su bili baš njihovi...

Izvor:
BEHAR JOURNAL (Zagreb),  II-IV. 1994., br. 4, str. 15

TERMIN BOŠNJAK - PRVI PUT U SLUŽBENOJ UPOTREBI U HRVATSKOJ


Historijski korak:
Promijenite naše ime u Ustavu Republike Hrvatske
21. 12. 1995.

Čekam dr. Pašalića da dođe s fakulteta...  Pročitavam tekst koji smo prije nekoliko dana skicirali i koji, čim ga danas potpišemo, ide na najvišu instancu države, predsjedniku Sabora, akademiku Pavletiću. Mirsada ga je prepisala, uz moje je ime utisnula žig Preporoda koji od Bošnjačkog sabora (1993.) ima ugravirano naše historijsko ime: Bošnjaci. Sad oboje čekamo dr. Pašalića, koji je imao podosta problema oko registaracije Nacionalne zajednice Muslimana Hrvatske, da dođe i donese pečat, da akt potpiše i da ga Mirsada osobno odnese... 


Rahm. prof. dr. sc. Nedžat Pašalić 
(1939. - 1996.)

A kad je Nedžat došao, i kad je sve urađeno, Mirsada je donijela pravu bosansku, pa je, lijepa i nasmijana, rekala: I s kahvom - u nova vremena!
Tako smo učinili prvi korak prema proceduri pravnog i službenog naziva naše nacionalne manjine u Hrvatskoj. Sa ovim aktom, upotreba termina Bošnjak, ušla je – može se slobodno reći – u službenu upotrebu u Republici Hrvatskoj.



NACIONALNA ZAJEDNICA
MUSLIMANA HRVATSKE
Zagreb, lIica 35
                                                              Zagreb, 21. 12. 1995.

KULTURNO DRUŠTVO BOŠNJAKA
HRVATSKE PREPOROD
Zagreb, lIica 35


SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
 Predsjednik akademik Vlatko Pavletić


ZAGREB
Radićev trg 3

Predmet: Inicijativa, promjena u Ustavu RH

Poštovani gospodine predsjedniče,

Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske i Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod pokreću inicijativu za promjenu Ustava Republike Hrvatske.
Predlažemo da se izmijeni stavak 3. Izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske, i to tako da se na mjesto riječi Muslimani stavi riječ Bošnjaci.

OBRAZLOŽENJE

Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 30. 3. 1994. godine, usvojila je Ustav Federacije Bosne i Hercegovine.
Članak 1. stavak 2. Ustava Federacije BiH glasi: „Bošnjaci i Hrvati, kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima, i građani Republike Bosne i Hercegovine, ostvarujući svoja suverena prava, preoblikuju unutrašnju strukturu teritorija s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u Republici Bosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima.“
Citiranom odredbom Ustava Federacije BiH bošnjačkom narodu vraćeno je njegovo povijesno ime Mirovnim sporazumom (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, sačinjen u Daytonu 21. 11. 1995.), što ga je 14. 12. 1995.  u Parizu supotpisala i Republika Hrvatska, stupio je na snagu ustavni akt kojim se amandmanski mijenja i nadređuje Ustav Republike Bosne i Hercegovine.  U uvodnom dijelu tog ustavnog akta (Ustava Bosne i Hercegovine) govori se o Bošnjacima, Hrvatima i Srbima kao konstitutivnim narodima Bosne i Hercegovine.
U skladu s navedenim, treba unijeti predloženu izmjenu u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, i naš narod nazvati imenom njegove matice u Bosni i Hercegovini.
Štovani gospodine predsjedniče, uvjereni smo da ćete učiniti sve što je u Vašoj moći da se naša inicijativa ostvari.
Primite izraze naše zahvalnosti i naše srdačne pozdrave.


Predsjednik KDBH Preporod                 Predsjednik NZMH
Ibrahim Kajan, prof.                        Prof. dr. sc. Nedžat Pašalić



(Kopiju objavljenog faksimila klikom možete povećati)

Izvor:
BEHAR JOURNAL (Zagreb), X-XI/1995., br. 10, str. 3

26. kol 2011.

CARIGRADSKI ZAPIS



Nataloženo vrijeme u gradu na dva kontinenta

Putopis
Napisao: Ibrahim Kajan

Kad uđeš u carski grad Istanbul, znaj da si ušao u prostor na kojem se nataložilo vrijeme: oko tebe su stoljeća pretvorena u jasne signale, u govor kojemu vrijeme i oduzima i dodaje značenja.

Bilo gdje da spustiš svoje stopalo, budi uvjeren - tu je već stajao blistavi Konstantin, ili je prošla Teodora čija se halja, koju su vezle djevice zlatnim i srebrenim nitima, vukla stazicom među ružama, ili je Bajazid, princom još, tu, u pijesku. gradio male šatore, maštao možda o Stambolu - prijestolnici umjesto Jedrena, za koji će ga do smrti vezati zagubljeni grob nevoljene princeze germijanske.


 Prva, požutjela stranica, iz nekoć poznatog a danas "Danasa"
(klikom na fotografiju, uvećavate je)

Sva stoljeća koja te očekuju na jednom mjestu, na ciglih nekoliko stotina četvornih metara, uvjeravaju te da nitko nije sam i da se nitko ne zanosi: toliko ih je bilo prije tebe, i mudrih, i lijepih, i krvavih.

Propala carstva, ruine u izmaglici sjećanja, blještavilo zatočeno u zidine muzeja, lijepe Helene, Troje, Šeherezadin blagotvorni duh lutalački, arabeske bez komparacije, pa Kemalova obnova i Kemal kao idol i Otac Turske - materijalni je i duhovni kaleidoskop koji se kreće okolo tebe - kojim ti ne upravljaš, on je tvoj gospodar - jer ovo je Carigrad, troimeni grad na dva kontinenta i tri mora, među istokom i zapadom, sastavlja i rastavlja, često je čudesan a najčešće jednostavan. Istanbul je, riječju jedinom - jedan.

Topkapi – uvijek!

Čitao si, prijatelju, beskrajne nizove rečenica ispunjene atributima od zlata i srebra onoga saraja koji imenuju Topkapi. Na onoj je strani svijeta, od Rumelije. I na ulazu je noćne buktinje Zlatnoga roga. Od te vatre jači je samo sjaj, zar nisi vidio, u očima strasti bliske pohlepi horde turističke. Obrati pažnju, pogledaj kada se zaustave uz vitrinu sultanskoga prijestolja od čista zlata, ili pred uvjerljivim, preteškim smaragdom (3260 grama), ili pred Kašikli dijamantom položenim u nabore tamnoga somota. Taj vraški dijamant. gdje li je samo skitao: tamo piše da ga je nekada posjedovao i nelicemjerni revolucionar kreveta, Cazanova...

Prisjeti se, potom, majušnih princezinih papučica izvezenih indijskim biserom i povrati u sjećanje sultansku čalmu Ahmeta I. Onoga što je cijelom svijetu namro ljepotu od nebeske Plave džamije. Tri su rubina na njoj - rubin crven poput krvi, i rubin od mora modriji i rubin ljubičast poput guste noći. Od njih vode dva usporedna lančića s resama od žada, okreću desno i lijevo, spajaju se otraga, a potom penju k vrhu, u nekoć nemirnu perjanicu.

Topkapi? To je mrvica njegova. Ono što je suhlje od zlata i vječnije od njegova sjaja - beskrajni su rukopisi, stihovi. tasafuvski eseji, religijski zapisi, iluminacije, rasprave iz medicine, iz filozofije, iz astronomije, traktati iz gramatike i metrike. rječnici u stihovima, pa opisi zemalja dalekih i raslinja tamošnjeg, i životinja i insekata, potom uknjiženih legendi naroda koji su bili i kojih više nema, biblijskih, pisama napokon, diktiranih i vlastoručnih, vijesti radosnih i vijesti smrtnih. Granični su među njima poruka Božjeg poslanika Muhammeda alejhiselama, odnosno papir nesretna „kapibaše kojem je utekla žena s bazardžanom iz Bruse“. Pa opet redovi minijatura u tisućama boja koje ne priznaju starost, gledaju te ispod zaštitna stakla: portret Sarajevskog mladića iz 16. stoljeća, Isfahan, onda prizor iz rukopisa Jusuf ve Zulejha Nizamija, a slijedi, evo, dramatična scena iz Firdusijeva nenadmašna spjeva Šahnama. 


 Danas nemam tih fotografija. S kojim sam ih samo ushitom snimao!

Ali, ni to nije sve. Izađi u prostrano dvorište krcato mirisima, odmori oči na zidu izvezenom biljnom ornamentikom, bojama koje trepere u žutozlatnom, zelenom, plavom i crvenom: to je nestvarna igra oko česme, iznad njezina korita od siva mramora postavljenih tu tako davno da više i ne pamtiš. Jest, tako davno kada mi nismo znali što je to, ta česma.

Do kraja, a temeljito, pregledati Topkapi, znači: ja ću doći ponovo, najdalje iduće godine.

Preko mosta

Izađi, dakle, iz mira i praha poruka vani, na sunce, sjedni preko puta Njemačke česme, u jednu u nizu brojnih kafanica sa stolovima polurezbarenim, na pločniku, i na pravom si mjestu; u maloj si prometnoj žili-kucavici, među svetim građevinama - Aja Sofijom i Plavom džamijom.

Hip je čista prezenta: susjedi ti, studenti stambolski i prijatelji im iz Pariza, prvi prevode drugima nešto, napeto, iz Cumhurriyeta, potom odlažu novine, nešto se ljute, odmahuju...

Gledaš na azijsku stranu, povlačiš fini potez pogledom linijom golema mosta obješena o same rubove kontinenata. Domaćin ti diktira podatke o novoj ćupriji na lancima, podvlači njegovo četvrto mjesto u svijetu i prvo u Evropi, odnekud pouzdano zna da je koštao 150.000 milijuna dolara (1970) i da je pušten u promet 1345. dana - kada je presječena vrpca, kada su jurnuli auti i kada se zanjihao poput fine ljuljačke! Taj izuzetni most, širok nešto više od trideset i tri metra, sa šest traka za automobile i dvije za pješake, dugačak 1075 metara -najjeftiniji je međukontinentalni prijelaz: 30 dinara (100 TL). Još nešto: plaća se samo iz jednog pravca – iz Evrope.

A ovo je Azija, kažeš. Üsküdar. Kedikey. Göztepe, Pendik. Kao da nisi ni otišao od kuće: široke avenije, superluksuzna naselja, promet velegrada. Kako udžbenici brzo zastarjevaju. Još jučer si pročitao u Azijskom sredozemlju, brošurici iz naše Školske knjige da je ovo „pastoralni dio Istanbula...“

Ovdje je negdje kuća turskog pjesnika Tevfika Fikreta. Tražimo je, sjećajući se njegovih prevoditelja u našim krajevima: onog bosanskog bekrije. nerazdvojna supatnika Tinova -Muse Ćazima Ćatića. Pa Mirze Safveta (Safvet-bega Bašagića), pisao je o njegovim pjesmama još kao golobradi zagrebački student. Na kraju, jednog Mostarca u Zagrebu, Hivzije A. Bjelevca. Potonji mi je davno pričao o svojim prijevodima koji truhnu u jednoj košari Nema Fikretove kuće. Netko ju je zaklonio novim zgradama. No, nije važno, s Fikretom se srećemo već večerima, pri odjavi TV programa. Uz tursku himnu, s njegovim riječima.


 Tako sam pisao, tako sam volio i tako volim taj grad - ljepši 
od svih gradova koji postoje

Vraćaš se, opet, preko Bosfora. Lebdiš iznad brodova. Pred Pomorskim muzejom dočekuju te momci, galioti, straža počasna: dvojica dakle rube ulaz u modrim čakširama srednjovjekovlja, i kuburom i handžarom. I jedan još, od ovoga svijeta. Šljem i metak. Simboli i metafore. Znaci i opomene. Sve u spoju, ali - i ponaosob.




IZVOR:
DANAS (Zagreb),  god. I, br. 39, 16. XI. 1982., str. 77-79
BEHAR (Zagreb), 2000.,  br. 46, str. 30-32

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...