16. kol 2011.

STID



Jedanput se neki teolog pitao u naslovu zagrebačkih novina: Zašto nam se Muslimani ljute? A danas bi bilo koji bosanski Musliman i bilo koji islamski vjernik mogao odgovoriti, aka ne na to, onda svakako na jedno drugo pitanje: Zašto se (Musliman) duboko stidi čitajući zagrebačke novine?


Da, zaboravili smo - nije baš davno tome kako je g. Denis Latin 
bio živom perjanicom Tuđmanove Televizije...

Stidi se čitajuci najodurnije "kulturne proizvode" (o m/Muslimanima) novinarskog beščašća tiskanim u Globusu, Večernjem listu ili izgovorenim u brojnim prilozima HTV: Stidi se zbog autora, jer oni više ne poznaju tu iskonsku ljudsku osobitost, negdje su je duboko potisnuli i zaboravili. Ili je zamijenili za nešto zasigurno puna manje vrijednosti. Dali su glavno za sporedno. Istinu za laž. Zasigurno su odnekud dobili mig da mogu bez ograničenja, pa taman to bilo i na najbrutalniji način, ponižavati podjednako i (bosansko)muslimanski nacionalni korpus u cjelini, i ono što mu je u središtu – znajući dobro što je u njemu najsvetije - Islam, njegovu okrenutost licu Stvoritelja svjetova!
Englezi imaju problema sa psima a mi s bosanskim izbjeglicama! - čuvena je rečenica upućena milijunskom gledateljstvu HTV koja bjelodano otvara vrata likvidaciji jednog naroda. Izgovorio ju je Denis Latin, i on je sigurno neće nikada zaboraviti. Mučit će ga sve do smrtnog trena! Narod izbjeglica, koji je umakao ispred najstravičnijeg zločina koji današnji svijet poznaje, a da nikome nije nanio baš nikakvo zlo, pa ni samom Denisu - usporedio je sa psima! Latin, nasljednik tisućugodišnje hrvatske kulture.
Tu rečenicu nitko nile čuo. Nitko osim Muslimana u Hrvatskoj i Hercegovini. Zato se i stidimo, jer to niti su Muslimani zaslužili, niti je zaslužila Hrvatska.
Već sedmi mjesec Srbi razaraju Sarajevo. Sarajevo još nije palo. Goražde se napinje neusporedivom i začuđujućom obranom pred divljim četničkim hordama. Gradačac, Zenica, Tuzla... mjesta su hrabrosti muslimanskog naroda, u kojim ljudi lude od užasnih razaranja, krvoliptania, odsijecanja glava, zguljene kože... Ali novinarstvo beščasta ispisuje rečenice pred kojim pobožan i častan čovjek osjeća gađenje i odurnost:
"Legendarni ratnici. Koji se Allahu klanjaju pet puta na dan. Nema ništa bolje od ratnika nego da pet put odlaze pušku. A onda svaki put opali glavom o pod. Te tako, sveudilj udarajući glavom o pod, Musliman može prije dobit potres mozga nego bitku."
Ima li, danas, išta tužnije u Hrvatskoj od ovih rečenica Tanje Torbarine? Zar u njezinu konceptu humanizma, bosanske izbjeglice trebaju samo - za ucjenu?! Za neku razmjenu, a u stvarima o kojima druga strana šuti, jer su joj u usta ugurali zgužvanu krpu da ne progovori?
Žestoki sukobi na području Novog Travnika i Prozora, stalne napetosti između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni, zapisuje Darko Pavičić u Novom Vjesniku, odraz su političke, a ne vjerske i nacionalne klime pripadnika dvaju naroda. On dobro zapaža da vjera, mada je u drugom planu, ipak postaje sponom za povezivanje stanja u kojem se nalaze bosanski Muslimani s trendovirna u islamskom svijetu. Tako se nedavno u Dnevniku HTV-a moglo čuti kako je Hrvatska jedna od prvih koja je "upozoravala na opsanost od džihada", a također na državnoj televiziji u jednoj od najgledanijih informativnih emisija prvi je put emitiran razgovor s "prvim mudžahedinom", koji je, kako je sam rekao, spreman umrijeti za svoju vjeru.
Hrvatska se tako, zaključuje Pavičić, nažalost, nespretno uhvatila na mamac srpske propagandne mašinerije i pridružila onim koji se busaju u prsa kao jedini autentični antemurale christianitatis.


Izvor:
BEHAR (Zagreb), god. I, 1992., br. 2, str. 3
Ibrahim Kajan: BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998., str. 12-14

BOŽJI POSLANIK, NADAHNUĆE SVAKOG NARAŠTAJA


 Predgovor:
A. Hifzi Bjelevac: Muhamed a. s., Kaj, Zagreb, 1995.



U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Reci; "On je Allah - Jedan!
Allah je utočiste svakom!
Nije rodio i rođen nije,
i niko Mu ravan nije!"

Sura Ihlas, Iskrenost, "ravna četvrtini Kur'ana", zgusnuta i jasna, veličanstvena u svom sjaju od kojeg je izgrađena sama supstanca Dovršene nebeske Knjige, Knjige iz koje se uči, Kur'ani Kerima, gotovo da je upisana, s rođenjem, u genetsku šifru muslimana, onoga koji se "predaje Stvoritelju". Musliman obožava samo Jednoga, samo Tvorca, sâmu Istinu, samo Ljubljenog, samo Boga koji ima vlastito ime -Allah (dž. š.).
Božje riječi diktirane poslanicima, najboljim među ljudima, koji su živjeli u svakom narodu, istine su u koje nema sumnje i o kojima se ne raspravlja.
Uzvišeni, među ljudima, nema sinova, jer "nije rodio". Ni On sam "rođen nije", pa Mu dakle - "niko ravan nije".
Poslanici su ljudi koje je Allah dž. š. nadahnuo Svojom istinom, kojima je očistio srca od hrđe i kojima je proširio svijet kako bi spoznali značenja riječi koje im je diktirao, najčešće preko prijenosnika, medija, bića od svjetlosti - Džiibrila a. s.
Čovjek je slab. Čovjeku treba pomoć i oslonac, pa mu Savršeni daje najveću i najraskošniju potporu, Kur'an, upućen onima "koji pameti imaju" i koji razmišljaju.
Allah dž. š. tumači Poslaniku njegovu dužnost: Ti nisi pozvan da izvodiš ljude na pravi put. Ti si onaj koji upućuje i opominje.
Čovjek je od slabe građe satkan, i pun je suprotnosti. Osim onoga koji razmišljajući slijedi Božju misao i lijepe primjere iz Poslanikova života i prakse. Koji slijedi Kur'an i Hadis.
Kada i kader dva su određenja: Božlja volja (ono što je određeno i što se nikako ne može promijeniti) i čovjekova volja (prostor odluke koju rađa razmišljanje ).
"Bog neće izmijeniti sudbinu jednog naroda, sve dok taj narod ne izmijeni sam sebe" – jedan je od najcitiranijih ajeta koji, premda naizgled paradoksalan, u muslimanskim srcima i mislima, i u prijelomnim vremenima kakvo je ovo naše, na najljepši i najbritkiji način obrazlaže značaj čovjekova umnog napora okruženog ili prožetog Božjom voljom. Tvorac tako često kaže: Uči! Sudjeluj! Popravljaj svoj svijet!
Poslanik Muhmmed, od svih poslanika, to je najbolje razumio i to je bez usporedbe tako djelatno pokazivao svojim živim suvremenicima. To je bilo tako dojm1jivo, da je ostalo kao trajnoživi pečat u vremenu koji iščitava svaki nadolazeći naraštaj, iščitava i pohranjuje u moždane vijuge, trudeći se da Poslanikov primjer pretvori, bar dijelom, u svoj vlastiti život, u svoj put na kojem se neće moći zalutati.
Muhammed a.s. je isticao kako, kao čovjek, ne zna sve, i da lahko može pogriješiti u poslovima u kojima nije vješt. Ali u pitanjima vjere, dina, tu je bio nepogrješiv!
I nakon punih četrnaest stoljeća Poslanikov život, kao ostvaren primjer ukupne kur'anske mudrosti i dobrote, istom dojmljivošću i istim žarom nadahnjuje srca muslimana širom svijeta, a kako pokazuju suvremene ankete - zadivljuje i one koji nisu muslimani. Anketa provedena u Sjedinjenim Američkim Državarna prije desetak godina, istaknula je Muhammeda a. s. Na prvom mjestu "kao čovjeka koji je najviše utjecao na promjenu svijeta"!
Pisati o Poslaniku - golemi je rizik i golema strepnja, To je život čovjeka koji svojom svjetlošću zadire i prelijeva se u oba svijeta, istodobno! Običnim smrtnicima neuhvatljivo i nedokučivo! Život nebeske uznositosti proveden na zemlji, među ljudima, jer je bi čovjek, i to jednostavan i blizak podjednako i neobuzdanoj djeci i mudrim starcima!
Otuda valja vidjeti činjenicu da je o Muharnmedu a. s. napisano relativno malo sintetizirajućih djela. Pisci, nemoćni pred golemom temom, najčešće uzimaju samo neki aspekt, pojedinačne motive, najčešće sarno teološke ili samo biografske, Nažalost ili na srecu - Poslanikov život je nedjeljiv: on je jedinstven svijet za sebe koliko i svijet koji su usvojili svi oni koji su ga poslušali i "predali se Tvorcu svega što postoji",
I  A. Hifzi Bjelevac je zasigurno osjećao strah pred bijelim papirom na kojem je pokušao opisati svojim čitaocima ljudski i povijesni lik Poslanikov. U Predgovoru I. izdanju (1942.), gotovo opravdavajući se, piše:

Uzeti su samo oni biografski podaci koji ga osvjetljavaju, i
koji će dati sjenku njegovom liku. Iz ovih detalja, očišćenih od
misticizma i dogmatizma približuje se nama - u svjetlu našeg
gledanja na ljude i- Muhammed, (Nekaje na njega Božji blago-
slov!), čovjek i Poslanik Božji.
On nije svetac, niti se je ikada (tako) nazvao. Živio je kao i
svaki drugi čovjek i ni je ovjenčan nikakvom svetačkom krunom,
ali je ipak uspio riješiti sve u svoje vrijeme otvorene socijalne i
juridističke probleme Istoka u znaku pravde i milosrđa.

A.     Hifzi Bjelevac

        Hifzija Bjelevac je ispisao zaista jedno štivo koje predstavlja svojevrstan "hibrid", tekst na raspuću među novinskim feljtonom i romanom o Božjem poslaniku. Bjelevac, najpoznatiji i najplodniji bošnjacki romanopisac između dvaju svjetskih ratova, učinio je ono što potajno želi svaki muslimanski pisac: da jednoga dana napiše roman o najvećem čovjeku, o Božjem poslaniku Muhammedu a.s. Ponekad je želja veća od talenta. Svako djelo. pa i ovo, temelji se i osvjetljava, između ostalog - i namjerom, nijjetom. Pisac je želio da njegovo djelo bude - korisno. A korisno jest! Korisno je, jer nas budi iz drijemeža, rasplamsava naše misli kojim se dopunjavamo, koje upošljava naše vijuge da s njim blago polemiziramo (ako znademo više) ili da - što će biti čest slučaj - da obavijesti one koji o Poslaniku znaju vrlo malo ili nimalo.
Publicističko-romaneskni oblik daje draž tekstu, čini ga pitkim i čitkim, živim i plastičnim. I, ponovimo, korisnim.
Spomenimo, najposlije, da je Bjelevčevo štivo o Mohammedu a. s. prvi put objavljeno 1942. godine u Zagrebu. "Oslobodioci" mu, nakon II. svjetskog rata, više nisu dopuštali da objavljuje svoje knjige. Kao pisac bio je živ sahranjen. Mnogi su vjerovali u 1970. godini, kada mu je izašlo II. izdanje (a potpisnik ovih redova, kao vrlo mlad čovjek predao mu je autorske primjerke) - da je Abdurezak Hifzi Bjelevac davno urnro. Romanom Muhamed a. s. javljeno je da je pisac još uvijek među živima, i da je u tom trenutku bio najstariji književnik u tadašnjoj državi Jugoslaviji! Poslije preseljenja na ahiret (1972), poraslo je zanimanje za našeg pisca. Sada je tamo gdje mu je mjesto: u školskoj lektiri, među novim čitateljima.

Zagreb, 1995.                                          Ibrahim Kajan

Izvor:
A. Hifzi Bjelevac: MUHAMED a. s., Kaj, Zagreb, 1995., str. 7-9

13. kol 2011.

UMRO JE ENES-BEG ČENGIĆ...


IZ RASUTIH DIJELOVA DNEVNIKA

Iznenadni odlazak Enes-bega Čengića
Zagreb, 19. VIlI. 1994.

Smaila i ja smo kod Nafe Čengić, u popodnevnim satima, oko 5; iznenada je umro Enes, dok se spuštao liftom u prizemlje svog stana u Draškovićevoj... Zatičemo Ulfetu Lojo, a Nafa je, izmorena, pokušavala bar malo sklopiti oči... Malo kasnije će doći i Seka Bajraktarević. Seka priča kako je zapamtila zadnji, skorašnji susret s Enesom, prije nekoliko dana. Sijelili su, a najviše se o Foči pričalo. O stradanju. za onoga rata Na kraju su "učili" iilahije i dijelove mevluda, zajedno. "Malo je popio, ali ih je znao sve napamet", kaže.

 Enes Čengić, portret iz godine 1965.

Uto pristiže i Nafa. Najposlije dolazi vrlo elegantan, jak i zgodan mladić u bijeloj košulji i crnim hlačama. Predstavlja se, šalju ga iz Ambasade Bosne i Hercegovine, donosi telefaks saučešća gospodina predsjednika Alije Izetbegovića.
Nafa briznu u grozni plač. Momak sjedi, pokušava je utješiti, pa je najposlije nuka da pročita faks. Nafa čita i plače. Na kraju, kroz jecaje, kaže: Eto, nismo ga baš shvatili u početku... (misli na Aliju)

 (Klikom ćete povećati prikaz sućuti g. A. Izetbegovića)

Džennaza
23. VIII. 1994.

Džennaza Enesu Čengiću. Mirogoj, govornici, počasna straža članova Društva hrvatskih književnika. Nafa mi govori, kada sam joj uz lijes još jednom izrazio sućut, da se javim Fabriu „zbog organizacije književničke počasne straže“. Vani sam ih vidio sve, kao i oni mene - vjerujem - pa ako su računali na moju malenkost bar će mi se jedan od njih javiti. Nije niko. Govore drže redom N. Fabrio, predsjednik DHK, Josip Šentija ispred Društva hrv. novinara i književnik Fadil Hadžić, intimus Enesov. O tim govorima ću kasnije govoriti, ali mi se svidio Šentijin, pa i Fadilov. Prevalio je i on preko usta, napokon, i bošnjačko nešto.
Džennaza je bila u vjerskom pogledu vrlo reducirana... Naime, Nafa mi je govorila pa i pitala što zapravo mislim o džennazi. Enes, znaš kakav je bio, kaže, nije nikad spomenuo da mu dođe imam, ali nije rekao ni da ne dođe. Ona hoće samo Ševku. I bio je samo Ševko. Pribivao je i a Aziz ef., i ja sam mislio da će sudjelovati... vidim iznenadio se kad je Š. prošapnuo – „Ja ću...“
Muškarci su klanjali džennazu ispred mrtvačnice, a nastavljena pored kabura... Š. je prišao sam ispred iza glave i proučio. Onda smo se razišli i pošli u kući rahmetli Enesa, u Mlinovima -Temira, Faruk i ja. Sjedili smo u vrhu bašće iz onog inserta s TV.

Ručak kod Naib-ul-reisa
27. VIII. 1994.

Subota je, Naibul Reis dr. Mustafa ef. Cerić nas je pozvao na ručak. U pročelju samo, dajući mu središnje mjesto, lijevo bosanski ambasador dr. Kasim Trnka, a desno I.K.  Reis je predstavio novog glavnog imamam džamije Dževada Hodžića, a ja svoje prijatelje, članove Preporoda: Icu Voljevicu, Kemala Nanića, Hilmiju Šabića, Asima Crnalića, dr. Nedžada Pašalića, dr. Sulejmana Čamdžića, Ediba Muftića, Nusreta Mekića, Sulejmana Čičića... Prisutni su još Pličanić, Srebreniković, , Ikanović i jedan kojeg ne poznajem...
Pa onda su došli mali govori... Reis, ambasador a vala sam i ja poneku promuhabetio, šta ću!


Feđa Šehović...
29. VIII. 94.

U Preporodu sam, ponedjeljak. Došao Feđa Šehović. Dok smo pili kahvu, čavrljali o svemu, a on najviše u pohvalu Finkielkrauta koji je govorio to i to u Dubrovniku (vidjeti u Vijencu), pa o promociji knjige Tereze Kesovije u Dubrovniku, o hvaleći je sve u šesnaest, autoricu i knjigu... Kaže da je proveo dva divna dana u samoborskoj vikendici dr. Murafida Kulenovića.


Stari i dobri prijatelji - Tereza Kesovija i književnik Feđa Šehović
Dok razgovaramo, dolazi Kašmir s printovima Behara (nadam se posljednjim), a malo potom i Vukmanić (printovi Journala).
U toku priče... stiže Tarik. S njim se "povlačim" i razgovaram o Jasminu. Kišević se javio telefonom, neće doći, obaveze prije ženidbe itd. Najposlije i on odlazi, zajedno s Feđom koji je u međuvremenu čitao novine.
Mirsada (Pepić) mi daje tel. liniju: poslije će mi reći da ju je prevario dr. Kulenović - jer sam joj rekao „da me nema“. „Promijenio je glas - zamisli!“ - kaže mi.


Najbolja tajnica na svijetu - Mirsada Pepić, pred odlazak u novi život, u daleku Australiju

Dr. Kulenović priča i raspituje se što ćemo poduzeti nakon smrti E. Čengića, te hoćemo li što održati.
Govorim o planiranoj komemorativno-kultuno-književnoj večeri ili tako nešto bez plakanja, lamentiranja itd., opet. Pun je ideja. Predlaže prostor za održavanje komemoracije ("ono je najljepše, gdje sam ja govorio, u Mimari, u velikoj dvorani"), ali je potpuno gluh na moje opetovane primjedbe da je baš ta dvorana izuzetno loše ozvučena, da od njezine polovice niko ništa ne čuje. Njemu je to svejedno!

 
Prof. dr. Muradif Kulenović

Velim da je T. otišao s Feđom.
„Jesi li vidio koliko se Feđa promijenio u bošnjačkom smislu? - pita me. - Da, primjetio sam, velim, a kroz glavu mi prolaze Feđine rečenice: „Ja sam Hrvat. Previše sam uložio u svoje hrvatstsvo da bih se toga odricao. Ja ću se samo truditi da ako ne budem mogao pomoći svom narodu, da ne uradim ništa što bi mu škodilo.“
- Pa dakle, promijenio se, kaže dr. Kulenović. Ne komentiram, mislim si svoje, meni je to, zapravo nebitno. Cijenim ljude po djelima, a ne po nacionalnom opredijeljenju. U mojim očima Feđa Šehović kao veliki književnik visoko kotira. Upoznao sam ga kao dubrovački student, nakon njegove prve premijere Dubrovački škerac - zbog koje je imao obilje problema.

* * *

Komemoraciju smo održali uskoro, u prostoijama Kulturnog društva Bošnjaka Preporod. O tom sam zabilježio u Behar Journalu br. 6, 1994., sljedeće:

O Enesu Čengiću, povodom smrti
U prostorijama Preporoda održana je gotovo nezaboravna večer poštovatelja književnog i publicističkog rada umrlog Enesa Čengića.
O vrijednom i vedrom duhu Čengićevu, nakon uvodnih riječi Ibrahima Kajana, govorio je predsjednik Društva hrvatskih književnika Nedjeljko Fabrio, Fadil Hadžić, dugogodičnji prijatelj rahmetli Enesa, mr. Naima Balić, poznata kulturna radnica, Ismet Voljevica, karikaturist, pjesnik Alija Kebo i Sulejman Čitić.
Večer je završeno kratkim, nadahnutim riječima dr. Šemsuddina Tankovića. U irne obitelji, prisutnima se zahvalila Silvana Čengić-Voljevica.

 Predsjednik Društva hrvatskih književnika, Nedjeljko Fabrio,istaknuo je golemi publicistički doprinos Enesa Čengića hvatskoj i bosanskoj kulturi 



Fadil Hadžić pročitao je svoj posljednji zapis o dragom prijatelju
U kasnijim satima, prisutni su pogledali i sa sjetom iznovice prelistali izložene Enesove knjige dnevnika S Krležom iz dana u dan, Krleža post mortem, monografiju o Miroslavu Krleži, kao i knjige našeg autora o Branku Ćopiću, Gustavu Krklecu i Skenderu Kulenoviću.

Bit će priče o Abdiću
31. VIII. 94.srijeda

U Mandaličinoj, dr. Ganić i g. Bičakčić. Društvo im prave – S. Šabić, M. Pličanić, dr. Trnka, A. Karamehmedović, F. Nanić, dr. I. Aganović, dr. N. Pašalić, dr. S. Osmančević, a i ja sam tu negdje.
Razlog dolaska: Razgovori službeni s hrvatskim državnicima. O Abdiću.

Pismo Samire Bagman Karabeg
22. IX. 1994.

U Društvu. Prekoputa mene sjedi A. Kebo, svakodnevni posjetilac, nažalost, uočio sam da će sve učiniti da mu izađe knjiga, poltron je i ulizica.
Telefon, Švicarska, Samira Begman-Karabeg. Kaže da me nije nazivala jer sam ja rekao da ću drugi put nazvati, pa joj se učinilo da je to elegantan način da joj se kaže: Ne zovi me više! Smijemo se i ja, naravno, to opovrgavam. Kažem da kad god zove, uvijek imam nekoga u sobi, a to je istina.


Samira Negman Karabeg, s pravom mi je prigovorila

Šalje mi, potom, telefaks sljedeće sadržine:
Samira Begman:
Breitenstr. 10
CH-8154 Oberglatt
Tel +41 1/850 17 80
16. septembar 1994.

BEHAR
gosp. Ibrahim Kajan
41000 ZAGREB

Dragi Ibrahime
Imala sam namjeru da Te nazovem, ali kako si rekao da ćeš sljedeći put Ti zvati  (ne mogu da dokučim zbog čega, možda je i to način da se nekom da do znanja da ne naziva), eva, ovaj kratki dopis.
Kako znš, SDA CH poziva članove redakcije "Ljiljana", Tebe i Enesa, 21, 22. i 23. oktobra u Švicarsku. "Ljiljanovci" će izvršiti promociju knjiga u izdanju Ljiljana. Da li imate interesa da tim povodom također promovirate i Vaše knjige i da predstavite časopise "Behar" i "Jasmin"? Molim Te, javi mi to uskoro, da to mogu formulirati u programu. U naredno vrijeme (nadam se uskoro jer predsjednik SDA CH je još uvijek u BiH), poslat ćema vam oficijelni poziv.
Pored promocije knjiga postoji mogućnost i susreti sa švicarskim književnicima, novinarima i političarima. Neki su kod razgovora već izrazili interes i želju za ove susrete. Da bi ove susrete svrsishodnije organizirala, potrebna mi je kratka biografija i bibliografija Tebe i Enesa.
Primila sam Tvoj paket, 20 primjeraka "Jasmina". Razgovarala sam sa predsjednikom Azil-organizacije da aboniraju taj časopis za djecu naših izbjeglica. Pristao je na to, ali je nažalost, iskoristio boravak Adila Kulenovića u Švicarskoj pa ga je konsultirao o kvalitetu i vrijednosti toga časopisa i nakon toga odustao od svoje namjere. Nairne, Kulenovićeva ocjena o časopisu (kako mi je on prenio) bila je: jednostrano usmjeren, monokulturan, religiozan / monoreligiozan i kao takav destruktivan u ovoj situaciji. Međutim, nisam odustala od namjere da ga navedem da u ime Azil-organizacije abonira taj časopis za djecu naših izbjeglica, samo, sad će mi trebati više vremena za to. Ne može se neko ideolološki zalagati za multikulturnu i multireligioznu zajednicu a negirati ili nepoštivati jednu od tih kultura ili religija. Na ovakvu argumentaciju on ponovo nije bio siguran i još će razmisliti (vjerovatno će se posavjetovati s još nekim).
Prenijela sam selam Tvojoj rodaki Ilijazović, putovale smo zajedno u Njemačku. Bit će joj drago ako dodeš, kaže, i svakako joj se trebaš javiti ako budeš dolazio.
Uz srdačne selame, do daljnjeg, nadam se do Tvog dolaska.
                                                                                       Samira


U Zelenoj Villi u ulici Mandalićevoj
Zagreb, 10. V. 1996.

U Preporodu me zatiče poruka da večeras u 8 sati dođem u vilu, u Mandalićevoj. Provjeravam koliko je to nezaobilazno, najradije ne bih išao, malo mi je i previše tih "važnih sastanaka". Mirsada mi veli da bi bilo dobro da odem, ne može mi reći telefonom ko dolazi... ali da sam mogu dokučiti. Dakako, odmah mi je jasno: najvjerovatnije - predsjednik Izetbegović.
Doduše, nisam na najbolji način obućen – u "gornjem" sam dijelu pristojan, a u "donjem" sam u džinsu. Pa šta onda...
U vili se skuplja društvo: dr. Čamdžić ija ulazimo u istom trenutku na vrata, a po ulici su već raspoređeni milicioneri, civilni i uniformirani. Ipak, nismo dođli posljednji, jer, uz zatečene -  Karamehmedovića, Šabića, pristigoše i dr. Tanković, muftija Omerbašić, Ikanović, pa dr. Kurjak, dr. Haznadar. dr. Muftić, Pličanić, Srebreniković, gl. imam Dž. Hodžic, mladi Jahić iz Tuzle i neki Jogunćević koji se „svugdje negdje“ pojavljuje...
Kad, evo ih: Predsjednik, iza njega predsjednik Vlade BiH, dr. Hasan Muratović, pa predsjednik Vlade FBiH, dr. Izet Kapetanović, a nešto kasnije će pristići i potpredsjednik Vlade Federacije dr. Ejub Ganić. Tu je i vrijedni bosanski ambasador u Hrvatskoj, dr. Kasim Trnka. Sutradan visoka delegacija ima važan sastanak s predsjednikom Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom.
Salim ih pozdravlja, pa kaže "da većinu lica vi poznajete iz ranijih susreta", od novih tu su... i sad spominje te "nove" koji su „ono vrijeme najskorašnjije“ imali sastanke s s jednim drugim Predsjednikom. ZNA SE kojim.
Šabić priča što su sve zagrebački Bošnjaci učinili za proteklo vrijeme, sumarno, a g. Izetbegovic malo-malo pa pita Muratovića: „Jesi li ti znao za ovo?“
Ističe se i problem zastupnika bošnjačke manjine. Šemso objašnjava taj problem iz kuta Stranke demokratske akcije Hrvatske, dijelom se u priču upliće i dr. Čamdžić pojašnjava da nam nije priznato ni ime, mada su Preporod i NZMH (čiji je predsjednik prije nekoliko dana umro), poslali pismo Saboru inicirajući promjenu Ustava (tj. zatražili smo da se riječ Musliman zamijeni s riječju Bošnjak). Bošnjaci misle da bi sutradan na razgovorima to pitanje ponovno trebalo dotaknuti.
Muratović obavještava prisutne o obnovi Bosne (mnogi privrednici su stigli u Sarajevo, veliki je pritisak, čak i od donatora „da se tom i tom da posao“, u tom smislu, „mi bismo željeli da se vi ovdje organizirate pa da preko vas ili zajedno s vama dođe jedna hrvatska delegacija u Bosnu“. Priča o carinama (s hrvatske su strane hrvatski carinici, roba se samo evidentira sa 1%...).  „Prlić se neki dan "izletio" pa kaže da Srbi (u Banja Luci) predlažu da gornju granicu (BiH) imaju oni i Hrvati - to znači daBošnjaka nema nigdje, tj. samo na ulazu u Bihać. Onda nam zapravo carine uopće i ne trebaju. Ja ću to i predložiti. Država svoje može dobiti iz uvoznog poreza na te robe....“ Muratović dalje podvlači da trebamo u Bosni i stručnjake. U tom smislu očekuje pomoć naših profesora sa Zagrebačkog svečutilišta.
Dr. Kurjak uzima riječ i raspreda priču o  formiranju Fonda Ive Pogorelića koji je stvoren na njegov nagovor, a s tim je upoznat osobno dr. Trnka koji tu sjedi. Pogorelić će u idućih 10 godina dati 300 koncerata čiji će prihod ići u taj fond iz kojeg će se stipednirati mladi glazbenici BiH.
Dr. Haznadar je govorio o velikim privrednim sistemima i njihovom načinu uklapanja u oživljavanja bosanske privrede.
(.....)
Izetbegović je uživao. Doduše, ponekad ih je i slušao: sve ostalo vrijeme je listao posljednji broj Behara, jer je znao da su tiskane riječi puno bolje od izgovorenih. To je, na svoj maestralan način potvrdio i dr. Tanković, na kraju, kad su svi izgovorili "svoju pomoć Bosni i Hercegovini i svom narodu", onda je on, u stilu koji avangardnoj stranci ne dopušta zaostajanje, odlučno rekao: Sve je ovo bilo lijepo slušati gospodine predsjedniče, ali moram vam kazati da sma MI, još DAVNO razradili programske modalitete pomoći Bosni i Hercegovini... (otprilike nešto u tom stilu, kao biva: Šta sad ovi pričaju...). Neko se i osmjehnuo, iz nekog razloga koji baš i nisam dokučio, hehehe... Osmijeh mi je sličio na Mirsin, ali sad ne bih stavio ruku u vatru i potvrdio.
Mislim da je i Muftija podsjetio prisutne kako je, kad se stvarao hrvatski Ustav i on bio član ustavotvorne komisije i da je bila gotovo nezamislivo da u njegovu preambulu uopće uđu Muslimani. „Sjećam se da sam se borio kao lav, pa je Musliman ušao...“
Enisa je zatim donijela Predsjedniku tanjur po kojem se opružila divna sirnica, smotana poput kućne, domaće zmije. Prelijevao joj se žuti sjaj, da su mi namah ovlažile zazubice! Druga i treća sirnica su stavljene pred Muftiju, koji ju je elegantnim pokretom ruke odbio, ali je zato Šemso Tanković, kao nećkajući se - progutao pitu u nekoliko skokovitih zalogaja! Pite su mi plovile iznad glave, ali se nijedna nije kanila spustiti u drugi red - sve su kao uinat bile predviđene za prvi saf! Vidio sam kako se europski orijentalci muče režući „burek“ od sira nožem i vilicom - osim Osmana, drevnog mumina. On ju je lijepo prihvatio s jednog kraja, s dva prsta, i odmotavao kolut pokretima sad zuba sad usnica - sve dok od frka nije ostalo ništa!
To mi je pouka: pitu dobivaš samo u dva slučaja - ako si Predsjednik ili ako si „novo lice“! Ni med cvetjem ni pravice!

POVIJESNI KONTEKST I KAJANOVA DJELATNA KNJIŽEVNA RIJEČ




Piše: Atif Kujundžić



Ibrahim Kajan:
KATARINA, KRALJICA BOSANSKA
političko-historijski roman
BOSANSKA RIjEČ - BOSNISCHES WORT, Tuzla, 2004.


Otkako sam počeo zapisivati, uvijek, brinu me dvije stvari: moje skromno znanje i silina osjećanja naspram strasnih činjenica o zlu i ljudskim sudbinama. Potom, vječno pitanje: šta, uopće uzevši, može značiti moje skromno mišljenje o meni dragom pjesniku, spisatelju i prijatelju Ibrahimu Kajanu? O osobi bosanske kraljice Katarina Kosača, o kojoj Kajan zna toliko pa može napisati dramu i roman?! Ali, isto tako: o sudbini životinjskih vrsta koje ugrožava čovjek? Ili, čak, samo o sudbini pasa o kojima sam prihvatio brinuti iz dana u dan? Ili, uopće, o bilo čemu što se tiče života i smrti u Svijetu čiji sam dio?

Bosansko kraljevstvo u XV. st.

Razumije se, takva i druga pitanja, ne znače da intriga ne postoji, ili prestaje postojati, da o njima i još koječemu nemam mišljenje koje želim zabilježiti. Samo, želim na početku ove riječi podsjetiti na relativitet ili uvjetovanost vrijednosti svakog čina, djela i mišljenja, prije svega, razumije se: mojega.


Ibrahim Kajan nas sučeljava s onovremenom (XV. stoljeće) slikom žene, supruge i majke, njezine djece, kraljice i Bosne, Vatikana, kršćanstva i islama, ratova i tuđine, izolacije i isljeđivanja, vjere i inkvizicije... Sve ovo, a i drugo utoliko prije, što izgleda kao da do ovoga časa nismo rasvijetlili niti jedno od tih pitanja. Ili smo, suviše toga, tek: prihvatili kako je kazano i podrazumijevali. I, vrijeme, vrijeme koje je prošlo, vrijeme in contino kao svevrijeme, i koje kao da sadržava samo nas odlazak - puna je omama i omaglica, naših zabluda o njemu i sebi i još više o drugima i njihovom vremenu. Jer, to što se događa sada, samo je ono što se već dogodilo i mi, ustvari, strijepimo samo od onoga što se još ima dogoditi. A jedini stvaran znak našega postojanja, jest naša svijest kao prostor protoka vremena. Razumije se, vremena kao ljudske kategorije koja ne doseže poimanje jednoće i svevremena, koja nam izmiče, baš kao i druge kategorije beskraja.





Portret kraljice Katarine Kosača Kotromanić 
nepoznatog renesansnog talijanskog majstora



No, ovdje je svakako, riječ i o tome, da Ibrahim Kajan ispisuje politički roman. Politički po tome, što akceptira prije svega političko mišljenje o svemu do sada što se tiče Bosne i Hercegovine, ali, svakako i po tome, što to mišljenje čineći živim - čini bitnim dijelom aktuelnog promišljanja čovjeka i tako: političkog odnosa prema Bosni i Hercegovini, kod nas i u svijetu. Ustvari, na suptilan i književnoj umjetnosti primjeren način, Kajan nas sučeljava sa nama, pa nam omogućuje da zanovimo i dijelom preradimo - saobrazimo svoj odnos i svoje stavove u najvažnijim aspektima za aktuelno promišljanje.

* * *

U prvom dodiru s bosanskom kraljicom Katarinom Kosača, ustvari, imamo susret s poetskom i poetički moćnom uobraziljom Ibrahima Kajana, koja nije propustila niti jedan relevantan trenutak i mogućnost dramaturškog oblikovanja pojedinosti i dramskog fabuliranja njezinog životnog puta i toka, ali niti ijedan trenutak lirskoga doživljaja njezine osebujne, uistinu raskošne, dobre i do beskraja otvorene ženske prirode, koja se našla na raspecu čiste nepomućene vjere u Jedinoga Stvoritelja Svega i uvjeta - koji je ugrožavaju surovošću svoga podrijetla i moćne zadatosti, nemilosrđa moćnih i njoj suprotstavljenih interesa.
Cijela knjiga je kraljičin monolog, solilokvij koji remeti samo prisustvo dominikanca, generala inkvizicije, don Franciska, njegove upadice, njegovo i inače dugogodišnje prisustvo u njezinom životu koje je već uzrokom njezine psihičke labilnosti i poremećenosti. Kraljičino nastojanje da se pribere i kontrolira, samo akcentira njezino očajno duševno stanje. Po tome, ovaj tekst je i romansirani fragment kraljičine biografije, tj. njezin kraj, ovlaš naslonjen na retrospekciju njezinog života.
Ibrahim Kajan istodobno, piše i historijski roman, ali riječ je o duboko psihološki proumljenom štivu, tako da historijski aspekt odlazi u drugi plan i mada funkcionira kao sporedan ostaje relevantnim, jer je činjenicno, povijesno zasnovan. Kajan gradi lik žene koja je po svojoj poziciji unaprijed žrtvovana e da bi se izbalansirali životi i sudbine koji se ne mogu i ne daju iznivelirati ni u kakvoj drugoj ravni svjesnog,osviješćenog i suvislog, povijesno jasnog za čitatelja i gledatelja, razumljivog - osim upravo u raspetosti živoga tkiva i svijesti majke i kraljice. Humanistička i poetička osviješćenost i snaga Kajanovog doživljaja i poetsko-spisateljskog umijeća njegovoga iskaza, čini ogromnu kreativnu potenciju njegovih mogućnosti kojima doživljava tu ženu i prepoznaje duboko suptilan a ljudski jasan i neupitan refleks njezinoga rezoniranja prema svojoj Zemlji, svome rodu, bratu, djeci, Crkvi i vjeri o kojoj ne dvoji, svojoj ulozi suverena u nivou neupitne moći i autoriteta bosanskoga gospodstva do kojega iznimno drži. Tako cijela priča izvrsno funkcionira i u suvremenoj recepciji kao referentno mjesto recentnog promišljanja bosanskog čovjeka i njegovoga usuda.
Posebno brižljivo uspostavljen je i instaliran njegov autorski odnos kod otčitavanja stvarnosti tog zamućenog vremena. On se dijelom, u romanu zove: crni molitvenik sa kraljevskim grbom, a onaj koji ga posjeduje pokrenuo je lanac ubojstava i nesreća u dugom razdoblju bosanske povijesti. Razlozi tome, u suštini, nisu imali nikakve racionalne korijene i protivni su svakom razumu i bila kakvim interesima izuzev sporednih i inkriminirajućih po najmoćnije.
Kajanova spisateljska uobrazilja i vještina pokazale su se neprikosnovenim i arbitrirajućim vrijednostima nastajanja i oblikovanja njegovoga dramskog teksta: KATARINA KOSAČA - POSLJEDNJA VEČERA, koji se, postavljen u MOSTARSKOM TEATRU MLADIH, u Bosni i Hercegovini igra i ima sve izglede da bude postavljen i u SARTR-u, kultnom sarajevskom teatru.
Osobno, ovaj tekst mi se učinio prije svega gotovim scenarijem za dobar, efektan televizijski film. Potom, izvrsnom dramom za čitanje, kakve su svojevremeno bile u modi.
Međutim, komad je u režiji Seada Đulica i Tanje Oručević scenski realiziran, postavljen u Teatru mladih Mostar i odista uspješno, igran i odlično prihvaćen.

* * *

Iznimnu vrijednost i jednoga i drugoga teksta - drame i romana, osim brižljvo i autentično, povijesno zasnovane priče o Katarini Kosači - bosanskoj kraljici, čini Kajan poetički snažan lirski bistar i jasan, dubok i moćan uzlet do ljudskog problema ove žene i tako do svjetla u kojem su neupitni historijski fakti o Bosni. Do problema koji nadilazi uobičajeno mjesto spisateljskog promišljanja i zaustavljnja: polnost i na muški način shvaćena ženska psiha, što obavezno donosi i podrazumijeva obilje simplifikacija i banalizacija koje mogu biti jednako uvredljive i za zdrav razum i za ženu.
Ibrahim Kajan vidi Katarinu Kosaču čovjekom koji sagledava svijet osjećajući čas u kojem je sama, kao osoba, postala središtem strasnoga galimatijasa u čijem se kovitlacu gubi glava i razum, a ljudskost nestaje bez traga kao izmaglica ili puka omama. Jer, prošle su godine, krvotokom joj već kruži sistematski doziran otrov, a sviješću slike dragih od kojih se oprašta, ispred nje je dosljedno nemilosrde PRVOG U REDU BOZIJIH PASA*, koji upravo sa svojih usana strasno liže krv dobroga Bošnjanina na čije rane stavljaju so kako bi u njemu ubili njegovu heretičnu misao.
Dominikanac, don Francisko, general inkvizicje, kreće se podzemnim hodnicima SAN SABINA i nestaje u prolazima dok beznadežni dugo prate odlazak njegovog dugačkog pacovskog repa. Razumljivo, njega uopće ne zanima što je Katarina Kosača bila tek žena bosanskoga kralja koja se nikad i nije ponašala kao bosanska kraljica i koja, tek sada, žali što nije bila odlučnija u prilici koju je imala i čemu se don Francisko otvoreno podsmijeva.
Ono što u bosanskohercegovačkoj književnosti zovemo historijskim romanom, umnogome je okrenuto i mahom je nastojalo potcrtati povijesne prilike i egzotične odnose, neusporedivo više nego li ih izbalansirati do čovjeku razumljivih i prihvatljivih realiteta koji su producirali svijest o njima. Ovdje treba izdvojiti roman Nedžada Ibrišimovića KARABEG, koji, kao umjetnički uzlet i doseg, ima povijesne događaje tek, kao neupitno referentno mjesto spisateljske inspiracije. I inače, Ibrišimovićev KARABEG je više objavljivanje kjiževne umjetnosti, nego li njezino pisanje. Imam zdrav osjećaj i doživljaj, da se roman Ibrahima Kajana, KATARINA, KRALJICA BOSANSKA, u bosanskohercegovačkoj književnosti i slijedu historijskog romana, nastavlja baš na tom mjestu.

Blagaj, stolni grad Hercega Vukčića Kosače

Egzotična slika Bosne, koju mnogi autori svih vremena uznose do vrijednosti pjesničke ideje globalne slike svijeta, kod Kajana je tek: sporedna i prirodna i podrazumijevajuća naznaka. Roman Ibrahima Kajana KATARINA, KRALJICA BOSANSKA, dobro, čak izvrsno koristi i samu dislociranost kraljičinih posljednjih godina življenja, pa efektno postiže nešto što je i inače književnoj umjetnosti - ako to jeste - dato, blisko, imanentno: relativizira i umjetnički čini stvarnim vrijeme, ljude i događaje.  Jer, tursko osvajanje Bosne trajalo je stotinučetrdeset (140) godina. Od bitke kod Bileće 1388., pa do pada Jajca -1528. godine. To je dugotrajna drama koja nije završena pohodom Mehmeda el Fatiha i pogibijom bosanskog kralja Stjepana Tomaševića - 1463. godine, kako se rado kaže, nego tek ušla u svoju nezaustavljivu fazu. U ovo vrijeme teško je pogledati bez romantičarski obojenih slika koje su odvajkada plasirane s raznoraznim motivima, ali koje nisu uspjele promijeniti karakter događaja i stvarnost katastrofe pretvoriti u idilu, što im je, nerijetko, bio cilj. Bosna šaptom pade! - govorilo se dugo i danas se kaže! Koješta! Kao da je pala preko noći! Bosna je padala stoljeće i pol, napadana izvana i branjena iznutra, ali i satirana unutarnjim protivurječnostima kojih se, možda, nikad i neće osloboditi i koje imaju i izglede da se nadalje, po njoj zovu. Dobri poznavaoci turskih metoda dosljedne infiltracije sopstvenih interesa u teritorije koje namjeravaju osvojiti, odlično znaju kako su konzistentno, vojno, religijski, kulturno - otvarane pukotine u ondašnjem monolitu feudalnog društva - koje je na taj način pripremano za stavljanje u službu sopstvenih interesa.
Tako pripremljen teren, nije mogao odoljeti nemilosrdnoj vojnoj invaziji koja je uslijedila.** Zemlja i narod su bili preparirani, omekšani, razdijeljeni intrigama, tajnim, zakulisnim i podmetnutim interesima. To je učinilo mogućim da se dogode nevjerojatne stvari: da ustane sin protiv oca i brat protiv brata. Čovjek protiv čovjeka. Uostalom, to srednjovijekovne, minuciozno izgrađivane metode divide et impera koje su bile toliko udomaćene i imanentne istočnjacima i zapadnjacima da su i do dan-danas ostale osnova svih potencijalnih i stvarnih političkih priprema za osvajanje teritorija i porobljavanje naroda, kao i ostvarivanje najvitalnijih i najbanalnijih interesa koji žrtvuju svaki razum i moral.
Dakle, riječ je o istostima koje možemo prepoznati u nešto složenijim vidovima i posljedicama i u sopstvenom vremenu. I najteže baš tamo, gdje sasvim uključuju nas. Riječ je o otrovima koji su nam odavno nagrizli i imunološki sustav ljudskosti i od Svemočnog Stvoritelja Svega darovanu zaštitu. Kako tada, tako i danas. Jer, prisjetimo se: već 1411. godine vojvoda Sandalj paktira sa princom Sulejmanom i u Humu drži oko 7.000 turskih vojnika! Ili, našavši se u nemilosti kod ugarskoga kralja Sigismunda, vojvoda Hrvoje pronalazi saveznika u zapovjedniku Skopskog krajišta, Ishakbegu, koji na Hrvojev poziv upada u Bosnu 1414. godine i tom prilikom kralju Ostoji i vojvodi Sandalju nameće obavezu plaćanja danka sultanu.
Kretanje u krajnostima, evidentno je jedini odnos ljudi na ovome prostoru i nadalje, a korijeni tome mogu se otčitati i u Kajanovom romanu.



 Grb velikog vojvode Hercega Stjepana, oca (i) velikog vezira Ahmed-paše Hercegovića

Čini se razumljivim: ne treba prepričavati knjigu Ibrahima Kajana. Knjigu KATARINA, KRALJICA BOSANSKA - treba pročitati. Međutim, u progovoru o njoj, smatram kako ne bih smio propustiti nekoliko akcenata koji se tiču specifičnosti Kajanove realizacije književne zamisli o bosanskoj kraljici Katarini Kosača.
Knjiga je kuražno koncipirana i postavljena upravo na ugaonim pitanjima bosanske stvarnosti, na pitanjima koja predstavljaju sine qua non - ili uvjet svih uvjeta svakoga suvisloga progovora jednako o srednjovijekovnoj kao i današnjoj Bosni. Ibrahim Kajan nije nastojao nikome i ničemu podići, niti ta pitanja zaobići.
Tu vrstu intelektualnog i spisateljskog poštenja, držimo, uistinu valja cijeniti. Kad ta pitanja nabrajamo, razumije se, to su: patarenstvo, bosanska hiža, tj. crkva bosanska, katoličanstvo - Vatikan - inkvizicija i pretenzije na bosanski teritorij, vjera same kraljice Katarine kao katolkinje, ali i vjera njezinih koji su primili islam, bosansko plemstvo i njegov odnos spram islama - Turaka i katoličanstva - Vatikana, te pravoslavlja i stalni izazov sadržan u mogućnostima međusobnog atakiranja i podjele bosanske zemlje.
Kako Ibrahim Kajan izlazi nakraj s ovim krupnim pitanjima? Odgovor je kratak i jednostavan: ljudski pošteno i književnim sredstvima, racionalno i umjetnički primjereno, prihvatljivo. Ibrahim Kajan je iznimno obaviješten čovjek o svemu o čemu se odlučio pisati, ali, pretpostavimo: i o brojnim stvarima koje nisu mogle doći do izražaja u njegovom književnom tekstu, a taj su tekst bitno učinile upravo takvim kakav je objavljen u ovoj knjizi.

* * *

Čovjek je njegova Vjera.
Kraljica Katarina izgovara sjajan traktat o Vjeri i podrijetlu, koji poravnava prostor od Prvoga čovjeka –Adama/Adema i Prve žene - Eve/Have, do časa u kojem vodi razgovor sa dominikancem, generalom inkvizicije don Franciskom, a ako želimo prihvatiti i do časa ove riječi. Na opasku generala inkvizicije da se u autobiografiji - koju on tretira kao kraljičin testament, kao njezinu oporuku, kraljica uzdržala od priče o svome podrijetlu koje uključuje i pravoslavlje, kraljica Katarina će reći:
Da se ljudi nisu mijenjali, još bismo bili u spilji...
Kad bi svi preci ulazili u autobiografiju! Svi bismo mi svašta otkrili! Što određuje čovjekovu bit, supstancu, kako kažu učeni teolozi? Krv? Po sebi znam da to nije tako. Kakva može biti razlika u krvi pravoslavnoj od krvi katoličke? Zar krv ne nasljeđujemo od Prvog čovjeka i Prve žene, koje je sam Gospodin stvorio?..
A vi imate pravo, naravno, preskočila sam i ono što je mimoišlo moj život kraljice: ratni sukobi, špijunaža, diplomacija, povelje, sporazumi - ni na jednom papiriću nisam imala priliku, a, zapravo, ni pravo potpisati! Da, a Gruba, kad je kralj Dabiša umro, u ime svog dječaka, vladara još nezrelog, jest! Ona jest, a ja nisam...
Ali, mi smo, don Francisco bili u onoj riječi...

A don Francisco se s toliko prijezira odnosi prema svemu što i asocijativno tangira pojam Bosna i bosanski čovjek, jer, Bosna je hereza, a on je dominikanac i general inkvizicije koji je sve što ga čini izgradio satirući herezu! Možda je Ibrahim Kajan mogao, a možda nije htio, a možda i hoće u nekom novom izdanju ove knjige i malo više razviti sliku heretičke Bosne u koju su i najznačajniji umovi tog vremena iz cijele Europe dolazili kao na hodočašće, shvatajući bosansku hižu kao univerzitet slobodoumlja...
Ustvari, Ibrahim Kajan je vrstan stilist. On je pisac s izvrsnom kulturalnom, kulturno-povijesnom, ali i lingvističko-stilističkom i spisateljskom procjenom i mjerom, a odabir jezičkoga materijala, oblikovanje rečenice, artikuliranje dijelova i cjeline, pripovjedačkog korpusa romana, izvedeni su izuzetno korektno do jasne, prijemčive, iako višeslojne, ipak: sasvim jasne i logične slike.

* * *

Baš zato, posebno značajnim čini se jedan aspekt Kajanovog književnog teksta. Tiče se jezika kojim je napisana ova knjiga.
Svjestan nemogućnosti da dosljedno rekonstruira onovremeni bosanski jezik, Ibrahim Kajan ulazi u poduhvat koji može izvesti samo pjesnik: on amalgamira sopstveni, dakle suvremeni književni jezik i stvara jezik koji izvrsno funkcionira u njegovome djelu! To je jezik koji je ostvaren u rasponu od ovovremenog govora do vrlo brižljivog i pronicljivog uključivanja svega što jezik bosanski jezik uopće i pjesnikovo znanje o njemu mogu i imaju na raspolaganju. Tako će se u djelu pojaviti ikavica, arhaične riječi iz povelja i s nadgrobnih spomenika, ali i argo, sleng ovovremenog znaka, i sve to u kontekstu jednoga dobrog odmjeravanja i sagledavanja objektivno mogućeg smisla i značenja, a do izvjesne mjere i tipičnog držanja i ponašanja likova, naprimjer: hercega, vojvode Kosače. Moramo citirati dio njegovoga monologa tokom jutamje tolaete na dvoru u tvrđavi Blagaj, koji izgovara obračujući se svome sramežljivom majordomu Gosti:
Kralj bosanski Stipan Tomaš, žutokljunac koji je do sinoć hrk'o u brvnari sklepanoj od trupaca! Pa, ko njega uopće šljivi!? Vojvode bosanske za njega ne bi dale ni prebijenu paru..., ali su ga iz nevolje izvukli iz bujadi. Jer, da njega ne nađoše, još bi nam onaj što ni bosanski zboriti ne zna, Herman, čuj imena: Herman Celjski! - po ženskome nasliđu, oporukom ludova Tvrtkovića, što nije umio ovarisati gdi triba... pa da muškim čeljadetom kuću podigne! Imamo mi Kotromanića, kraljevske krvi, a to što su rođeni "od tajne ljubovce", ko da je to bitno! Ali..., od krvi je interes jači. Pogledaj ti sad tog što ga iskopasmo iz bujadi! I usturismo za kralja... E, moj Gosto, moj Gosto! Taj će, ne d'o Bog, da uradi i najgore, a to će sigumo i uraditi... da krunu obećanu natakne, natakn'o je -znaš na što!
.Ništa manje nisu živopisna ni lirska kraljičina sjećanja na očevu ljubav, život u tvrđi Blagaj, Mravčev uzvik: Živjela bosanska kraljica Katarina! - nakon što je herceg Kosača objavio da će kćerku udati za kralja Stipana Tomaša Kotromanića. Njezino sjećanje na škatuleticu s dijamantom brušenim u Amsterdamu koji joj otac daruje za rođendan, na osjećaj slobode i ljepote kojim u kraljici živi Bosna i u najmanjem detalju, kao i u najširoj slici.
A potom, na njezinu prvu, jedinu i tajnu ljubav prema glumcu Mravcu, i na njezinu djecu... Itd..

***

Konačno, želimo reći nešto, što možda i ne bismo morali, što bi svako za sebe trebao zaključiti ako je tačno to što mislimo. Ibrahim Kajan je pišući ovaj roman, čini se, artikulirao, ako ne i otkrio jedan književni model koji je mogla stvoriti samo njegova sjajna kulturna mjera čovjeka, pjesnika, spisatelja. Mjera ljudskih postupaka, stvari, pojava i njihovoga razumijevanja. Zato nas ova knjiga ljudski miri u brojnim stvarima i na mjestima za koja smo mislili da nas odvajaju. Zato nas ova knjiga raduje, jer predstavlja zdrav i normalan razgovor o pitanjima koja smo, možda, smatrali i škakljivim. O čemu je, barem dijelom, ali - konkretno riječ?
Bosna je na sve načine, a geografski prije svega - Zapad. Ali, prije nego će postati to što jeste, Bosna je postala središtem hereze i trn u oku i srcu katoličanstva. U času kad je dobrota franjevačke ideje artikulirala Bosnu kao ideju o terra interiori, i Bosnu Srebrenu, i samo katoličanstvo se našlo razložno odvojeno od Bosne u ideji dominikanaca kao nosilaca i inkvizicije naspram male braće, kako se franjevci vole zvati.
Rekli smo: orijent je imao neusporedivo perfidne metode pripreme osvajanja prostora, ali koliko god je orijent bio dosljedan i intenzivan u svojim pripremama i infiltracijama, Vatikan nije bio ništa manje nepopustljiv smatrajući prostor od vremena vladavine zapadnoga dijela Carstva – matično svojim.
"To je priča o strašnim moćima i energijama podjele na Istok i Zapad, rađanju nove monoteističke religije i njezinoj ekspanziji i satiranju čovjeka u moćnoj, neke vrste: deus ex machine, koja funkcionira hraneći se čovjekovim nervima i satiranjem njegovoga razuma u bezizlazu njegove pozicije podnošenja Života, umjesto življenja - a radi mira u kući kao kraja priče koji isključuje razmišljanje o savjesti i odgovornosti.
Cijela priča o osvajanju zemlje i porobljavanju naroda dobija epilog u jednom tragičnom životu koji završava daleko od Bosne i nedaleko od Rima, u samom finišu inkvizicijskog isljeđivanja i iznude, falsificiranja dokumenta autobiografske naravi.
U samom biću Katarine Kosača, kraljice bosanske, događa se samo ono što se od vremena koja su u pamćenju - događa u Bosni: beskraj čeznje i tuge, raskol u živom tkivu, fraktura na zdravome mjestu, očaj umjesto sreće, prisustvo demona umjesto Božije Dobrote.
I sve uokvireno Bosnom, kao ipak: najljepšom i jedinorn slikom, koju imamo na umu.

* * *

Konačno, želimo reci kako nas posebno raduju neke pojedinosti u vezi s knjigom lbrahima Kajana KATARINA BOSANSKA KRALJICA i to želimo reći i kao radost, ako se išta može podijeliti sa čitateljima. Drago nam je što je ovu knjigu napisao Ibrahim Kajan, Bošnjak koji je uspio shvatiti i nepristrasno zahvatiti i iznijeti svu složenost jednog ovako kompliciranoga posla. Raduje nas, što je ova knjiga objavljena u Bosni i Hercegovini i što je njezin izdavač BOSANSKA RIJEČ - BOSNISCHES WORT - čiji je vlasnik pisac Šimo Ešić. To su razlozi koji sugeriraju da je ovaj posao obavljen dobro i na dobrobit bosanskohercegovačke književnosti i naroda, a tako i bosanskohercegovačke kulture u cjelini koju uvijek vidimo i doživljavamo kao Jednoću bosanskohercegovačkog bića, za koje znamo da predstavlja sam kulturnocivilizacijski amalgam milenijskog zajedničkog života na ovome prostoru.
22. Rebiu-I-ahir, 1425. h. g.
10. lipnja/juna, anno Domini, 2004.

* Inkvizitori su sami sebe taka nazivali.
** Ivan Lovrenović: LABIRINT I PAMĆENJE, Stoljeće i po turskoga osvajanja, str. 72.

Izvor:
MOST (Mostar), god. XXIX, br. 180 (91 – nova serija), 2004., str. 76-81

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...