TAJNE KRALJEVA BOSANSKIH

ili

PRELAZAK ČOVJEKA U VJEČNOST PUTOVANJA

Ibrahim Kajan: Tragom bosanskih kraljeva - Putopisi: Bosanska riječ. Tuzla, 2007.

Piše: Atif Kujundžić

Ibrahim Kajan je odavno prihvatio izazov putopisne proze. Tokom studijskog putovanja po Turskoj, 1989./1990. godine, napisao je putopise Tragom Božjih poslanika /turski dnevnik/. O knjizi, autor kaže: Bila je to najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi: susret sa samim sobom – aludirajući tako na susret vjernika s porijeklom i materijalnim tragovima njegove duhovnosti. Ustvari, Kajan je predano tragao prostorom koji je u Turskoj označen kao Peygamberleri ovalari – Područje Božjih poslanika, a o kojem se, začudo, kod nas zna malo ili nikako. Na vremenskom rastojanju od šest godina, ova knjiga je doživjela dva izdanja i vrlo laskave ocjene književne kritike i odobravanje kulturne javnosti općenito.
No, to prvo, nedvosmisleno iskustvo duhovnog susretanja sa samim sobom u putovanju, pouzdano, bitno je utjecalo na Kajanov odnos prema mogućnostima putopisne proze uopće! U svakoj prilici, Kajan je uznastojao i inzistirao na duhovnoj vezi s krajolikom i putovanjem, postao je zahtjevnim tragaocem za samim sobom, ili za krajolikom u samom sebi. Stvar je značajna, jer, Ibrahim Kajan je postao nevjerojatno uspješan u tom poslu. Kajanov putopis je postao najosebujnija književna projekcija njegovog kulturalnog i pjesničkog bića.

Ustvari, uz sve što radi, snažno talentirani i vrijedni pisac Ibrahim Ibn Kajan kad putuje bilježi i pamti, ali i ciljano, radi bilježenja putuje. Sasvim ciljano, dakle, Ibrahim Kajan je putovao Bosnom i Hercegovinom Tragom bosanskih kraljeva, s dubokom slutnjom o svemu što je prošlost istaložila u njegovom biću i genima, što mu je oblikovalo pojavu. Nikako, ne bismo smjeli ustvrditi kako je Kajanov putopis naprosto: čitak! To ne bi bilo tačno! Kajan stvari promišlja u složenoj projekciji koju tvori nevjerojatan kaleidoskop asocijacija o svemu što Ibrahim Kajan zna i što se multiplicira njegovim naglašeno pjesničkim senzibilitetom.
Naime, nakon što je napisao i, opet, u nekoliko izdanja realizirao izvrsno ocijenjenu dramu Katarina Kosača – posljednja večera i političko-historijski roman Katarina – kraljica bosanska, Kajan je počeo pisati i putovati Tragom bosanskih kraljeva. Njegova drama je postavljena u Mostaru i Sarajevu, a uspješno izvođena u Mostaru, Tešnju, Brčkom, Sarajevu, Goraždu, Tuzli..., dok je roman postao vrlo tražena i čitana knjiga, obavezna lektira u srednjoj školi, ali, ovdje se čini važnim pomenuti kako to političko – kako ga Kajan sam kvalificira i formalno – dramatsko, sada izvanredno živi u njegovom putopisu koji sada biva nabijen tom energijom, pa njegov tekst prska kao nar. 

Naslovnica prvog izdanja

Putopis Ibrahima Kajana je činjenično i povijesno oslonjen na bosansku stvarnost u prošlosti i suvremenosti, a antropološki orijentiran, jer, želi odgovoriti na bitna pitanja opstajanja bosanskog živog konteksta i njegovoga bića u njegovim najtežim i povijesno sudbonosnim trenucima, te prostorno identificirati njegov identitet. Taj prostor identiteta koji bez sumnje verificira živi kontekst, u Kajanovom putopisnom tekstu biva tako senzualno ili senzibilizirano označen, da čitatelj prepoznaje samoga sebe u stvarnosti i u snu.

Pouzdano, radeći na pomenutim knjigama, Kajan je morao recipirati ogromnu količinu povijesne građe i konzultirati brojne izvore. Zato su putopisi obuhvaćeni Tragom bosanskih kraljeva krajnje osoban odgovor na brojna pitanja koja je autor sebi, nužno, morao postavljati. Kajanova pjesnička priroda, nije mu dala mirovati. Zato, odlučio je dodatno istraživati, putovati, proživljavati, spoznavati, promišljati, bilježiti i pisati.

POČITELJ / SVILA I KRV

Putopis iz moje domovine

Piše: Ibrahim KAJAN

U mjesecu sam svibnju, a u Počitelju.

Stao sam na isto mjesto, valjda i u iste stope gdje stajah prošloga mjeseca: tada je iz poda minama raznesene džamije izbijala zoha s već razgranatim i bujnim tamnozelenim lišćem, pred časnim mihrabom, na mjestu gdje je cijeli, polumilenijski imamski niz predvodio namaze onima koji su se u Božije ruke predavali. 

 Počiteljski prizor ratne okrutnosti; Drugi se ubijaju i protjeruju

a njihove se bogomolje spaljuju

Prošli smo put sjekli draču i čkalj što se gusto i nemilosrdno zalijetao i prelijevalo s desne i lijeve strane kaldrmom učvršćena središnjeg puta, koji nas je strmom, propinjajućom uzbrdicom, vodio ulaznim dverima utvrde. Zidine su joj obućene u sivu kamenu patinu što je zaboravila vrijeme svoga nastanka. Sada smo ostavljeni samo najtežem - slutnji i uranjanju u omamljujuću vodu imaginacije: težimo odgonetnuti nešto u što nikada nećemo moći biti sigurni. Kada se to i ko se to ovdje zaustavio da otpočine i predahne? Eto, Počitelj! Je li to ime od želje da se iznova počne ili označuje kraj, gubljenje nade, zadnje mjesto gdje se dolazi na – beskrajni počitelj?

Propeta je, ta stožerna, ta ključna, ta snažna kula s prozorima-očima svevidećeg Kerbera koji uvijek gleda, propeta s nedvosmislenom namjerom da nikada ne sklapa budne očne kapke vojaka na straži, da motri nepotkupljivo tajnovite putnike, zlehude uhalađe u milećem prikradanju Humskoj zemlji poganina Miroslava Viševića iz knjige samoga Porfirogeneta. Ima li na zidini, ima li na nekom kamenu kakav onovremeni grafit, urez, znak kralja Tvrtka Prvoga Kotromanića, koji ju je, puneći snagom Bosansko kraljevstvo, podigao između rimskoga puta i zelene provalije kojim vijuga Nerenta, “božanstvo koje teće”? U detaljima nema ništa, jer sve je uzidano u cjelinu, u prejasno kraljevsko obilježje, u silovitost kule otvorena značenja: to je smrtonosna pesnica! To je krv! To je erekcija šiknula iz blage arhitektonske nježnosti poredanih kućica na brdskoj strmini. To je Počitelj – svila i krv.

Ideje su u središtu rusaga, a tvrđe koje se ne mogu razrušiti – na rubnim crtama država koje rastu i ne žele propasti.

Tako shvaćam Počitelj, koji nikada niko nije razrušio.

A kada vrijeme potroši sadržaj ideje, u opni ostane samo okamina što je održavala prostor, branila ga, i sama istrošena i prazna, poput školjkine ljušture, odbačena i zamijenjena novom, mentalnom kronosu sukladnijom…

 Otuda se ovdje, sada, ne prepoznaje ništa od velikih vojvoda bosanskih Sandalja Hranića i Stjepana Vukčića, ali je u svemu prisutan njihov vlasnički i brižni udio, osobito potonjeg, Kosače, viteškog štita Bošnjana križom prognanih iz rodnih hiža bosanskih, koji im je, prognanicima u vlastitoj domovini, širom otvorio sva vrata po Hercegovini, pa i ova, počiteljska! Sve je to zaboravljeno, zatureno i pod zmijski kamen sakriveno. Kroz huku vremena i potrese zemlje pod kopitama, stolječa su ovdje izbrojali opjevani dizdari a najposlije i zadnji kapetani jedinog vezira usturena na Hercegovini, onoga Rizvanbegovića o kojem mi, u ove dane, uz saz i suze, popijeva dr. Hašim Muharemović: Viknu vila sa brda Porima / I doziva mostarskog vezira / Oj vezire na Hercegovini / Čuvaj Stoca, pazi Počitelja / Ni Mostara ne ostavljaj sama...
Počitelj je ostao u opni bez vremena, pored puteva u zaobilaženju, silno iznenađen duhom koji ga je napustio, koji ga noću obilazi i oživljava u kricima duhova mletačkih plaćenika, neustrašivih branitelja koji uvijek ginu prvi, madžarskih i turskih grlenih slogova što paraju po ušima, romornim šapatom bošnjačkih duša koji su, dok su hodili po ovom svijetu, s njegovih prozora, iz pukotina urezanih u zidovima, s kruništa kulinih obzida – po svaku cijenu odgurivali neprijatelja koji je došao tako odlučan da mu porobi domaju i poruši kućicu od kamena vješto postavljenu na zastrašujući nagib.

TETOVIRANA, SMEŽURANA RUKA

A kada sam jesenas prošao mimo Počitelja, prekrit sjenkom mrtvoga grada, tužnog nepomaknutog vojaka koji ne čuva ničiju kuću, na kuli zadnjih Gavran-Kapetanovića uzdizao se golemi križ, poput ratnog znaka zauzetog teritorija. Utaknut je, demonstrativno, u onom kobnom danu, u onom kad su crnokošuljaši falangi Mate Bobana vojničkim čizmama i dugim metalnim cijevima pokucali na vrata jednog Boškaila, domoroca koji nije ni mrava zgazio, pa ga, prorešetavški mu hudim mecima bijelu košulju, poslali na onaj svijet obilježen stećcima i bašlucima vječne samiloste nevinosti.

Nikad se neće zaboraviti: u ključalom mjesecu augustosu tisuću devet stotina devedeset i treće godine, uhitiše Počiteljce i pridodaše ih stolačkim i mostarskim sužnjima, zazidaše ih u, od svijeta sklonjene, zloglasne logore Jadranka Prlića. A dječake i djevojčice, njihove lomne majke i didove, s licem od ispisanih listina izravnih nasljednika dobrih Bošnjana – predadoše “trećim državama” iz kojih se zasigurno nikada više neće vratiti.

Medresa, škola koja je trajala stoljećima, sve do pojave Mate Bobana 

Na osvojeni teritorij zabili su svoje obilježje: križ, pod kojim je Božji poslanik Isa a.s. trpio otkupljujući grijehe svih nevoljnika, nije nimalo utješan i ne nudi nadu novim stanarima, po kojima baca tamnu sjenku, onih dovedenih u omrznutom projektu “humanog preseljenja” iz njihovih tisućgodišnjih zavičaja blagih bosanskih šljivika između Vareša i Kaknja. Proviruju sad zabrinute oči dobrih bakica, stidljivo i nevino zalepršaju njihove crne mahrame kad provire kroz tuđe demirli pendžere, iz zaprepaštenih odaja dičnih i prognanih hanumica. Vidjeh onu staračku, motivima sa stećaka tetoviranu ruku bosanske katolkinje, u hipu, kad mahnu, kratko i hitro, dvjema curicama koje uđoše u novi dječji vrtić, netom otvoren baš ondje gdje su softe učili ajete Časnoga Kur’ana, ponavljali retke s Božjega prijestolja, kao opomenu cijelome svijetu.

KADA JE U PEPELU ZASPALA VATRA

A s početka proljeća kada sam bio, kada hazreti Hizir, kad sveti Juraj, svojim prisustvom oživi zemlju nježno-zelenom travom, kad pokrene pupanje lišća i, zamalo, zatrpa puteljke laticama raspuhana behara, kada svojim čudom umeška svaku kamenu provaliju, prevuće oštro stijenje maslinastom pokožicom mahovine, ovdje sam susreo podivljalu mačku, sa strašnim staklenim očima!

Susrela me zapanjena, iskeženih zuba od kojih me oblio znoj, nakostriješena i napeta u luk zavinuta tijela – prijeteći da će isjeći moje lice i izrovati moje oči. Htio sam nekoga doviknuti, ali tada ovdje nikoga nije bilo: između nesretnih razvalina, između ruina i paklenih prizora koji ništa ne mogaše posvjedočiti o bivšoj ljepoti – lelujali su samo duhovi bez milosti otjeranih, porobljenih ili pobijenih Bošnjaka u konačnom ljetu 1993.

Sada se Počitelj ubrzano obnavlja, trava travi, šipak pun sitnoga lišća sa stotinama rujnih lulica!

Hajdemo, Halile – zamolih prijatelja – hajdemo u Počitelj. Pita je li se koji Počiteljac vratio u zavičaj, ali znademo da je sada daleka zemlja u kojoj stanuju, za koju su imali besplatnu putnu kartu i obećanu, bagatelnu stanarinu, na adresi te nepristojno udaljene “treće zemlje”. Izlazeći iz paklenog ključa Dretelja, i Gabele, i Heliodroma – prvo su dobili tu adresu, i tu avionsku kartu u jednom smjeru.

MOJ PRIJATELJ OSMAN MUFTIĆ I NJEGOV ZAPIS O IBRAHIMU KAJANU

hommage

 

EMERITUS PROF. DR. OSMAN MUFTIĆ

(Sarajevo,  8. III. 1934. – Zagreb, 27. VII. 2010.)

Uskoro će biti ispunjena još jedna godišnjica kako je umro moj dragi prijatelj dr. Osman Muftić. Rođen je u Sarajevu 1934. godine, a u Zagrebu je živio od ranog djetinjstva. Bio je jedan od najcjenjenijih zagrebačkih sveučilišnih profesora. Držao je nastavu iz mehanike i nauke o čvrstoći, teorije mehanizama, biomehanike, robota i manipulatora, ergonomije, konstrukcije zrakoplova i teorije giroskopa. Osim nastave na FSB-u, držao je i dodiplomske i postdiplomske studije na Elektrotehničkom, Medicinskom fakultetu, Šumarskom, Tehnološkom te Fakultetu grafičke tehnologije gdje je bio i prvi dekan. Autor je ili koautor u više od 150 znanstvenih i stručnih radova. Samostalan je autor četiriju knjiga, a kao koautor je sudjelovao u pet knjiga. Dekan na FSB-u postaje 1990., a nakon prvih višestranačkih hrvatskih izbora te godine i prvi ministar znanosti i tehnologije (od 1990. do 1991.), a potom i prvi veleposlanik RH u Islamskoj Republici Iran (od 1993. do 1996.). Nagrađen je znanstvenom nagradom "Nikola Tesla" 1989., dobitnik je Krambergerove medalje za antropologiju 1991. godine, kao i državne nagrade za životno djelo 2000. Bio je ugledni član islamske zajednice u Hrvatskoj. Džennaza mu je klanjana na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Osman Muftić:

ZAPIS O IBRAHIMU KAJANU

Uvijek mi se dešava isto. Dugo smišljam, a onda se desi, iz nekakvih razloga, da to smišljano treba brzo napisati. Tako i ovaj zapis o Ibrahimu Kajanu. I evo, dok ga ispisujem, siguran sam da sam mnogo bolje razmišljao, nego što će iz tog razmišljanja ispasti. Zapravo, ova priprema se sastojala od nekih zapisa, koje bijahu poticajne za razmišljanja što i kako da napišem. A zapisi su se odnosili pretežno na razdoblje od 2000. do 2002. godine, dakle u doba kada se Kajan pripremao i na posljetku otišao "kao gastarbajter" u susjednu Državu.

Natuknut ću ovdje i malo onog iz prvih ispisa, početnih bilježaka koje su pripremale ovaj tekstić. Tako, primjerice, kad bih ubilježio i imena uz sjećanja koječega što se desilo, možda bi to nekog povrijedilo, a to nipošto ne bih želio, jer za to nije dostojna ni prigoda a nije osobitost ni mojega stila. Ali zato ću pojave malo i prenaglasiti, pa oni koji imaju maštu neka sebe pronalaze u tome, ako im to uopće i treba.

Pisati o nekome se može na mnogo načina. Jedan je kroz poznavanje njegova rada, pa pišeš o tome što je taj radio, koliko je radio, kako je dugo radio i naposljetku što je tim radom odradio. I sve ostaje isto ako promijeniš ime čovjeka o kojem pišeš i naslove radova koje je radio. Dobar, bolji, uspješan i tako to. Ovako se obično pišu biografije, tj. autobiografije koje se nude poslodavcu kada se traži posao. Želim izbjeći takav način kako bih pokazao lik i djelo „druga Ibrahima“. Ja ću pisati o njemu i njegovim „vragolijama“ bez obzira na njegovo djelo, ili bolje rečeno o onome između lika i djela. Hoću da pokažem njegovu duhovitost i duhovnost, koju mnogi nisu i neće nikada ni osjetiti, a kamoli biti u prilici ocjenjivati je. Nisam neskroman ako kažem, da sam s lbrahimom imao jedan zajednički osjećaj za opažanja nekih duhovnih kretanja u nekim asocijacijama nekih skupina, pa smo o tome pričali i tako se s time ugodno zabavljali. Baš zabavljali.

Ovaj napis o lbrahimu Kajanu zamišljen je kao jedna skica zasebnog dijela predgovora za njegovu knjigu, koja će se možda nekad napisati, a kojoj bi naslov bio „Sabrana djela Ibrahima Kajana“.

Zato mi to i jest prigoda da napišem nešto o Ibrahimu, ovako nešto lijepo i važno. Nešto što pokazuje ljepotu druženja s posebnom vrstom pjesnika.

Ibrahima ibn Kajana prvo sam upoznao kao pjesnika preko jedne knjižice koju sam pronašao u Antikvarijatu Matice Hrvatske, tamo u Ilici odmah pokraj Salimova dućana, i to još 1968. godine. Bijaše to knjiga pjesama, Arabija ljubavi. Pomislih prvo, obzirom na moju sumnjičavost, da je tu posrijedi neka greška s imenom Kajan, pomislih: valjda Hajjam! Mislio sam dakle da se radi o prijevodu, kad ono - iz pjesama se vidi - pa je to naš pjesnik! I to iz Mostara! Čudnog grada koji je prozvan Gradom pjesnika.

Osobno sam se upoznao s Ibrahimom desetak godina kasnije, ne znam točno koji je to bio datum, ali se sjećam da je bilo ljeto i da sam mu gledao u vrat koji je jedinstven. Zašto, e baš vas briga! Nisam više siguran, ali mislim da smo odmah govorili jedan drugom - ti. Odmah sam vidio, da je to jedna skromna ljudska duša prekrivena lažnom superiornošću u ponašanju, što se kasnije više puta dokazalo i pokazalo.

Skraćeno rečeno, bez lažne skrornnosti i njegove i moje, osjetilo se da smo bliski. Tada sam znao da je deset i pol godina mlađi od mene, zatim da se rodio u rečenom Mostaru, da bih kasnije doznao da se  školovao u rodnom gradu, Dubrovniku i najposlije u Zagrebu, gdje je studirao i diplomirao defektologiju. Radio je kao nekakav šef u Knjižnici pokraj Cvjetnog trga.

Družeći se s njim doznao sam mnoštvo pojedinosti iz njegova života pa odatle mogu reći i nešto o njegovom dosadašnjem književnom, pjesničkom i publicističkom djelovanju. Prvo što se očito uočava jest činjenica da se iz njegovih radova teško raspoznaje njegova životna sudbina, barem u onom smislu kako čitatelj to želi znati kada čita njegove tekstove.

U prvoj napisanoj zbirci pjesama, čini mi se 1967., a posebice u onoj iz 1978. (Kuću dok nađeš) mladom se Ibrahimu svijet ukazao u svom djelomičnom obliku kakav će se ostvariti u ratnim i poratnim godinama. Meni je to tada izgledalo nevjerojatno. A Ibrahim je već tada pokazao, u ondašnjem protuvjerskom ozračju, hrabrost da dosta jasno i otvoreno piše o mržnji jednih prema drugima.

Tridesetak godina kasnije u knjizi Bošnjak na Trgu bana Jelačića, koja je bila skup njegovih uvodnika u čuvenom (zagrebačkom) Beharu, stvorio se dojam da se njegova pesimistička vizija ostvarila u doslovnom smislu, kako je to izgledalo i na početku njegova djelovanja. Zanimljivo je da svi uvodnici zajedno djeluju sasvim drugačije. Valjda što ih pojedinačno zaboravljamo. I može se reći, da je sve što je pisao uvijek bilo istraživanje i rnnoštvo pitanja o uzrocima te čudne pojave gluposti mržuje koja se javljala na svim razinama ljudskog bivstvovanja. I ispade samo od sebe da je glavni uzrok mržnje - neznanje umotano u glupost. A glupost je nevjerojatno maštovita, maštovitija od pameti. A nažalost, ima je puno. Prepuno.

Čini se urednim reći i nešto o njegovom ideološkom usmjerenju. Mišljenja sam, da je gotovo nemoguće baviti se poslom kakvim se Ibrahim bavio, a da ne budeš pod utjecajem raznovrsnih tokova naše književnosti dvadesetog stoljeća. Pa tako i on kao i mnogi drugi stvara u ekspresionističkom stilu uz očitu jasnoću izraza, ali s time da se u njegovim tekstovima, a posebno u poeziji, osjeća snažna nutarnja dinamika u shemi njegova slobodnog stiha, a u prozi - samog izričaja. Posljednju tvrdnju argumentira Ibrahimov nenadmašeni putopis Tragom Božjih poslanika, koji je, po mojem ukusu, i njegovo najuspješnije djelo u kojem je osobno iskustvo putovanja po malo poznatim krajevima Turske proživio i opisao kao pjesnik, povezujući to tlo i začuđujuće spomenike kulture u jednu zanimljivu priču.

Toliko za mene zanimljivu, da me je potaknuo da probam napisati svoj putopis s putovanja u Koreju (što sam do sada djelomično učinio, ali to neka čeka bolja vremena).

Naravno, da se pišući o jednom čovjeku ne može sve reći, ako se ne spomenu i ljudi s kojima je živio i proživljavao život. Počam od žene, kćerki i ostale obitelji, tu su i brojni prijatelji, suradnici, poznanici i - neprijatelji.

Učini mi se, a tako i jest, da je najslikovitiji izgled osoba s kojima je bio blizak, moguće izlučiti iz njegova razdoblja u kojem je bio glavni urednik Behara. I ne samo to, nego i zanimljivo umijeće u izboru tekstova, koji su evo sada kada pišem ovo predamnom, ponovno zanimljivi i čitam ih, kao da ih prvi puta vidim.

Kako je bilo ugodno družiti se s Ibrahimom! To činim i sada, kada on dođe u posjetu u Zagreb, ali to je ipak drugačije nego ono prije.

Dođem ja u Preporod, a on će meni: „Osman beže, hoćemo li na kahvu u Korzo?“

„Hajd'mo!“, odgovorim ja.

I onda on nešto nabroja Jasmini što treba učiniti, pa mi niz one opasne stepenice, kroz dvorište, pa onda desno u Ilicu i evo nas na terasi Kavane Korzo.

Ljeto je. Oko podneva. Uvijek bismo naručili makijato s vodom. I tako bi sjedili, pili kahvu, pušili i pričali svašta i uvijek zanimljivo.

Sada, dok ovo pišem, hladan je mjesec studeni, a i Ramazan je. Pa mislim da je ovdje Ibrahim, onda bi se večeras našli poslije teravije, pa bismo se dogovarali šta treba napraviti ili učiniti. A ovako ne ostaje drugo nego da mu se javim preko interneta. I to nije loše, ali je sasvim drukčije.

I tako sam se, igrajući s računalom, upustio i u to da malo preinačim neke lbrahimove portrete s fotografija koje sam učinio za vrijeme njegova posjeta ovdje u Zagrebu. I oni su moj jedini likovni prilog ovom mojem zapisu.

 Osmanova kompjutorska igra: "Skrivena lica Ibrahima Kajana"

KAKO SMO USPJELI IZGUBITI IBRAHIMA 

S MJESTA GLAVNOG UREDNIKA BEHARA?

Sada, kad već pišem ovaj tekst, želim reći, da njime ne pokušavam ništa izmijeniti, niti nesto popraviti, već sarno da iznesem kako se, po mom viđenju, izgubio Ibrahim iz Preporoda. Za tu prigodu ponovno pročitah svoje zabilješke o zbivanjima vezanim uz agoniju Preporoda i Ibrahimov odlazak. I tako, da ne budem dosadan, a možda u nekim potankostima i neugodan, jer sam na neke stvari u doba tih zbivanja bio doslovno i ljut, pa je to razlogom da sada neću prepisivati spomenute zabilješke, vec ću pokušati zbivanja opisati figurativno i skraćeno.

Iz nekih (ne )poznatih razloga htjede jedna grupa ljudi maknuti našeg Ibrahima s mjesta predsjednika u Preporodu. I što je najgore u toj grupi ljudi bijaše i nekoliko vrlo uglednih i meni dragih ljudi, ali oni zapeše na tome, pa je, onda, to zato, još i tužnije. Nevažno je čija je ideja, da se ide na čovjeka i da se sruši, tako da se sazove hitna Skupština društva, jer je dotadašnja uprava to bila otegla. Hajdemo poslati peticiju, rekose Petanti! I tako tom peticijom traže Petanti (inače na brzinu upisani novi članovi Preporoda, koji to nikada prije nisu bili) da se održi Skupština i da se smijeni Ibrahim i njegovi pajdaši. Naime, oni mišljahu da Ibrahim želi i dalje biti predsjednikom. A Ibrahim zna da je već ispucao svoje mandate i načisto je da neće biti dalje predsjednik jer se nije ni kandidirao), ali želio je biti i dalje glavnim urednikom Behara, časopisa kojim je Ibrahim udario svoj osobni pečat na svoj mandat predsjednika. Na Petantsku peticiju je trebalo putem Glavnog odbora dati nekakav odgovor s razlozima odgovarajućeg kašnjenja. Već je na ovom sastanku (koji i kao svi drugi sastanci u Preporodu traju beskonačno dugo, uvijek predugo) došlo i do ruruih riječi.

Iza tog je bio još jedan sastanak u Preporodu, kada je došla horda Petanata. Narnjemo izostavljam imena ljudi i datum sastanka. O tom sastanku mi je teško pisati, jer bih najradije da se nije nikada desio. To je bio sudar dvaju razinski različitih skupina ljudi. Oni bolji, za razliku od nas koji smo gori, glasno su vikali i upadali u riječ, a ja sam tobože kao sabran i miran čovjek, imao zadatak da smirujem uzburkana, ali sada već i vulgamo vokalizirana duhovna kretanja. I kad sam vidio da nisam u stanju to smiriti napustio sam sastanak. Ibrahim je bio uzbuđen, ali nije pokazivao nikakve znakove svog uzbuđenja. Banalizirano rečeno, oni bolji su, od nas koji smo gori, tražili da se otjera Ibrahim Kajan a uz njega i jos pokoji od loših dječaka. Kasnije sam doznao da je došlo do nekakvog dogovora te da se treba održati Godišnja a istodobno i jubilarna Skupština, kojom se trebalo obilježiti 10 godina opstojnosti Preporoda, odnosno Behara. (Baš tada je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, valjda sa spoznajom o tome što je Kajan značio bošnjačkoj manjini kroz proteklih „deset krvavih godina“, službeno primio lbrahima i izaslanstvo u kojem su bili njegovi prijatelji i suradnici - Zija Sulejmanpašić, Ahmed Salihbegović, Kemal Nanić i moja malenkost – i čestitao mu!)

Ali, da nastavim priču: iza svega toga, slijedila je Statutomo utemeljena Godišnja skupština Preporoda s biranjima novih funkcionara društva. Ponašanje je Petanata, koji su pokušali ostvariti podjelu među ljudima, imalo one poznate oblike s pripremljenih konferencija Socijalističkog Saveza iz prijašnjih vremena. Uz relativno veliku buku i ispade Petanata, koji su pored brojnih neutemeljenosti i citiranja nekih, od njih neshvaćenih pravnih normi - ispali istodobno i smiješni, tako da je Skupština postala i zabavna. Moram priznati da sam se ugodno zabavljao u očevidnom krahu gluposti. I kako već rekoh, svi su sastanci u Preporodu dugački, oduži se i ovaj. Nakon kuvertiranog glasovanja otišao sam kući. Za rezultate glasovanja doznao sam sutradan. Od Petanata - nije prošao niti jedan jedini! (Pa to je divno - rekao bi jedan drugi nas pjesnik). Za predsjednika je izabran Senad Nanić. Ja sam ostao u izdavackom odboru, i Ibrahim, koji je trebao biti glavnim urednikom - ali nije postao.

Meni nekako ni do danas nije jasno zašto, valjda zbog toga što je u Mostaru pa po mišljenju Predsjednika ne može ispunjavati radno vrijeme, ili nešto tako. Mi smo, kasnije, izabrali Muhameda Ždralovića za glavnog i odgovomog urednika. A od Ibrahima više ništa.

Što više, svi smo se i kroz administrativni način ponijeli krivo prema Ibrahimu, počam od tajnika, pa preko predsjednika do svakog od nas. Prvi radi šlampavosti i neizdavanja obvezatnih papira nakon prekida radnog odnosa, a ovi drugi radi toga što nismo pritiskivali ove prve. Koliko mi je poznato ti papiri nisu još uvijek sređene i nakon više od godine dana.

I tako sada kada smo to već sve tako napravili, da sad ipak malo proanaliziramo što smo, kao nekakva zajednica ljudi, učinili sami sebi. Preporod je kultumo društvo Bošnjaka u Hrvatskoj i ima svoja upravljačka tijela, predsjednika i članove i nekako djeluje. Nedavno, tj. u svibnju 2001. godine, Društvo je slavilo desetu obljetnicu svog ovdašnjeg, zagrebačkog postojanja. Članovi su društva pretežno Bošnjaci, ali ima i onih koji to nisu. Nešto što je izuzetno i posebno u tom Društvu jest časopis Behar, kojem je od osnivanja bio glavni urednik ujedno i predsjednik društva u razdoblju od 10 godina, gospodin Ibrahim Kajan. Bez ikakve sumnje Ibrahim Kajan je vrlo priznat i uspješan bošnjacki pjesnik ali ostvarujući desetljećima svoje djelo u Hrvatskoj (baš onda kad to u Bosni nije mogao), on je, kako piše prof. dr. Elbisa Ustamujić u uvodnom eseju njegovim izabranim pjesmama (Melek, BZK Preporod, Sarajevo, 2002 - zajedno sa Eneseom Kiševićem), već i svojim državljanstvom i hrvatski pjesnik i književnik. Možda je pretenciozno reći: to osnažuje ne sarno bošnjačku nego i vjersku, muslimansku manjinu u RH, a u njoj su ne samo Bošnjaci, nego i Hrvati. A možda je i ovo pretenciozno kazati, pa - ipak - zapisat ću: Uvjeren sam da će za jedno sto godina, kada više ne bude nikog od nas na ovom svijetu, on biti spominjan s većim dignitetom, nego što je to primjerice danas cijenjen i spominjan Savfet-beg Bašagić, posebno za nas, koji živimo ovdje, u Hrvatskoj. Kajan je, naime, pjesnik koji se javlja kao izuzetak u sto godina. Dokaz njegova umijeća jest upravo i njegovo vođenje Kultumog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, koje je iznjedrilo Behar, za koji se slobodno može reci, da je i sadržajno i po obliku jedan od dosad pojavljenih, najbolji časopis, pretežno vezan uz muslimanski kultumi krug u Bosni i Hrvatskoj.

I što smo mi napravili? Pustili tog maga kulture da ode u pečalbu, doduše u svoj rodni Mostar, da nam iz daljine udara na savjest, jer mu je ovdje i dom i žena i djeca i unučići, rodbina i prijatelji.

I jedino što nam glede Ibrahima Kajana sada ostaje da radimo, jest da ga vratimo u Zagreb.

Međutim, ne može to tako, misle neki! Neće on nama određivati ništa, kažu oni. On se naprosto ne da zajašiti, i sve što mu je u glavi i na jeziku mu je.

BEHAR (Zagreb), god. XI, br. 59,  2002., str. 33-35

BOŠNJACI U REPUBLICI HRVATSKOJ

Zagrebačka džamija

PIŠE: IBRAHIM KAJAN

POVIJESNI PREGLED

Bošnjaci su slavenski, starosjedilački narod i većinsko su stanovništvo na povijesnim prostorima Bosne i Hercegovine. Sve do očitijeg formativnog procesa u moderne europske nacije, ukupno se bosansko stanovništvo očitovalo jedinstvenom imenom – Bošnjanima (kroz razdoblje srednjovjekovne bosnaske države), odnosno Bošnjacima (kroz stoljeća osmanske vladajuće administracije).

Jezik su, od najstarijih tekstova pa sve do novijih vremana, imenovali bosanskim (rjeđe bošnjačkim). Pod tim su imenom pisani i tiskani rječnici i gramatike, ne samo krajem 19. i početka 20. stoljeća.

Autohtono bosansko pismo bosančica, kurzivna ćirilična inačica, mada potiskivana u kasnijim vremenima, održavala se gotovo sve do modernijih vremena u prorijeđenom aristokratskom muslimanskom sloju bošnjačkog stanovništva i franjevačkim samostanima. 

 Naslovnica udžbenika (Osijek, 1827.), prevedena je iz latinskog u bosanski jezik, što svjedoči o govornom prostoru bosanskog jezika izvan granica Bosanskog ejaleta (klikni da povećaš sliku)

Islamizacijom jednog dijela Bošnjaka, muslimanski dio bosanskog stanovništva prilagođava svom jeziku arapske grafeme u narodu poznato pismo pod imenom arebica. Arebicom, na bosanaskom jeziku, nastala je cijela književnost nazvana po sličnoj pojavi u islamskoj Španjolskoj, aljamijado (alhamijado, tj. ne-strani, nearapski). Arebica je bila u punoj, službenoj uporabi sve dok nije dokinuta austrougarskim zakonima.

U službenu se uporabu pušta naziv hrvatsko-srpski jezik. (Osim na narodnom, bosanskom jeziku, Bošnjaci su stvorili izuzetno bogatu i raskošnu književnost na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, koja se i danas izučava na nekim sveučilištima, osim u BiH, u Turskoj i Iranu).

To je istodobno i početak snažnog nacionalnog osvješćavanja katoličkog i pravoslavnog dijela bosanskog (tj. bošnjačkog) stanovništva kao Hrvata, odnosno Srba. Preko političkih pokreta sa sjedištima i Zagrebu i Beogradu, pokušava se i nacionaliziranje muslimanskih Bošnjaka, ali s malim uspjehom. Ne samo da se nisu odreki bošnjackog imena, nego su ga, u sukladnosti novih nacionalnih diktata vremena, započeli istraživati i osnaživati! Tako, primjerice, započinje izlazak lista Bošnjak (1891-1910) u kojem Safvet-beg Bašagić objavljuje programske budnice harambašitevskog tipa „Pozdrav Bošnjaku“ i „Šta je Bošnjak“, u čemu ga pjesnički slijedi Musa Ćazim Ćatić, a kojem prethodi Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, kulturno-politički radnik ispod čijih fotografija u knjigama (1886.) otiskuje bosančicom ispisani autogram. Nažalost, Bošnjaci (muslimani) propašću Turske, a potom i Austro-Ugarske koja je ipak shvatila njihove težnje, više nisu bili nikakav politički subjekt. Tako je nacionalistička euforija brisanja bošnjačkog naroda i „znanstvenog dokazivanja“ njihovog hrvatskog, odnosno srpskog nacionalnog porijekla, trajala duže od jednog stoljeća, ukljućujući i najrecentnije vrijeme. „Prisvajajuci“ Bošnjake, prisvajali su zapravo pravo na Bosnu! Pasivni, gotovo svojevrsni gandijevski otpor Bošnjaka svakom nacionaliziranju (iskazivan gotovo redovito "nacionalnom neopredjeljenošću" u državnim popisima stanovništva), nastavio se i u komunističkom dobu.

Agonija je prekinuta popisim pučanstva Jugoslavije 1971. godine. Komunisti, nakon što su 1946. odbili muslimanima pravo na povijesno bošnjacko ime, dopuštaju mogućnost da se iskazuju kao Muslimani, što je svojevrsni paradoks.

U jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, Bošnjaci su odlučili da dokraja i zauvijek uzmu svoju sudbinu u svoje ruke: na Bošnjačkom saboru 27. XI. 1993. u Sarajevu, napokon je s oduševljenjem vraćeno povijesno ime - Bošnjaci.

BOŠNJACI U HRVATSKOJ – PRISUSTVO, USTAVNA

DEFINICIJA I STATISTIČKA SLIKA

Prisustvo Bošnjaka u Hrvatskoj, aka ostavirna po strani 16. i 17. stoljeće, statistički se registrira (po vjerskoj muslimanskoj komponenti) od 1910. godine, odnosno po malobrojnoj bošnjackoj skupini u Zagrebu koja utemeljuje grobište na Mirogoju s prvom nadgrobnom stelom nekom Osmanu Banjalučaninu, krojaču, 1883. godine, vidljivom i danas. Zagreb postaje centar goleme privlačnosti za Bošnjake, ne sarno za trgovce i političare, nego i za studenate, književnike i kulturne radnike. Cijela plejada bošnjačkih pisaca, koji se prije svega politički deklariraju Hrvatima a u djelima svjedoče jaku bošnjačku, narodnosnu, svijest - prošla je kroz samo srce najpoznatijih hrvatskih nacionalnih udruga, kakve su primjerice Matica hrvatska ili Književo društva Sv. Jeronima.

  

Izdanje pripovijesti tandema Osman Aziza (Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića), 1886.

U potonjim desetljećima Zagreb će, uz Sarajevo, postati najjače intelektualno središte, mada ne i brojčano, muslimana i Bošnjaka, juznoslavenskih prostora.

Industrijalizacijom Hrvatske nakon Prvog, a osobito nakon Drugog svjetskog rata, broj Bošnjaka u Hrvatskoj raste, ali se statistički razviđa tek od 1971. godine, kada se 1%, od ukupnog hrvatskog stanovništva deklarira Muslimanima u smislu narodnosti.

Raspadom ]ugos1avije, Hrvatska se u Izvorišnim osnovama Ustava RH (1990) definira kao „nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih...“.

Prema popisu iz 1991. godine u Hrvatskoj se 43.469 građanina izjasnilo Muslimanima. U odnosu na ukupan broj hrvatskog stanovništva (4,784.265), Bošnjaci zauzimaju treću brojčanu veličinu u RH, odnosno druga su nacionalna zajednica po brojnosti, odmah iza Srba.

Evidencija pokazuje da Bošnjaci žive u gradovima: u Zagrebu živi 11.247 (1,59% od ukupnog stanovništva), Rijeci 4.803 (2,86%), i Dubrovniku 2.715 (5,56%), Sisku 2.322 (5,07%), Puli 2.281 (3,66%), Gunji 1.489 (28,76%), Splitu 1.150 (0,61%), Labinu 914 i (10,12%) itd.

Taj je popis donio i novost u registriranju vjerskog očitovanja: po njemu se vidi da su gotovo svi Bošnjaci u islamu, kao i veliki dijelovi albanske manjine i romske etničke zajednice. Taj je zbir pokazao, indirektno, da je među Hrvatima gotovo zanemariv vjerski osjećaj islama, pa se statistički potpuno gubi i zanemaruje. To je važno pripomenuti zbog sve učestalijih obmana javnosti, kombiniranih s pritiscima na manjinu da se odrekne svog nacionalnog uvjerenja, „javljajući“ da u Hrvatskoj živi „nekoliko stotina tisuća „Hrvata islamske vjeroispovijesti“!

Popis, nadalje, vrlo upečatljivo potvrđuje da su Bošnjaci u Hrvatskoj urbani element, pa su prema tome najčešće u proizvodnim, uslužnim, te intelektualnim, znanstvenim i kreativnim zanimanjima.

Moglo bi se zaključiti da su Bošnjaci tijekom prve dvije godine nove Republike Hrvatske, jasno prepoznali (promjene) kao ispunjenje obećanja o Ustavom zajamčenoj demokratskoj državi, kao ispunjenje i svojih vlastitih želja (potvrđujući to prije svega masovnim odzivom na referendumu kojim je izglasana samostalna, suverena i neovisna republiku, a potom i izuzetno dojmljivim, snagom i brojem, herojskim suprotstavljanjem srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku). Njihovi ratni podvizi na sisačko-banijskom i dubrovačkom prostoru, svakako će ostati zapamćeni. Računa se da je najmanje 5.000 Bošnjaka aktivno branilo opstojnost mlade države.

STUPANJ UKLJUČENOSTI U STRUKTURU DRUŠTVA

Slijedom činjenica, koje ne može zasjenčiti nikakva dobra valja za uspostavom dobre slike dobrog položaja Bošnjaka u Hrvatskoj, valja reči da se bošnjački trud i jasno domoljubno prepoznavanje nije, bar dosad, vratilo u očekivanoj mjeri i na očekivani način: mada se službena politika (u samom startu) pohvalila da su u „vlasti zastupljena dva Srbina i jedan Musliman", to, nažalost nije bila točno; taj je "Musliman" zapravo bio Hrvat, asimilirani Bošnjak-Musliman. Navodimo taj primjer .jer te, kako će se ubrzo vidjeti, izuzetak postati posvemašnje pravilo u hrvatskom društvenom i političkom životu! Bošnjaci su u strukturi političke, državne i društvene elite potpuno zaobiđeni, a „tihe čistke“ su odstranile sve nacionalno opredjeljene Muslimane ne sarno iz zatečenih struktura, nego su „pomjereni“ različitim izgovorima i s rukovodećih radnih mjesta, ostajući ponekad u potpunosti bez zaposlenja!

Nažalost, domaći i strani tisak je vrlo uredno registrirao brojne izjave i intervjue koji su polazili iz samog vrha države, čija je funkcija bila jasna i nedvojbena: negiranje bošnjačke nacije i „europsko civiliziranje Muslimana“. U sjenci takvih stavova i ponašanja koja su slijedili takve stavove, Bošnjaci nisu mogli kvalitetnije obogatiti svoj društveni život - nažalost, u nekim su ga segmentima, u odnosu na prijeratno vrijeme čak i osiromašili u svom odnosu prema hrvatskom ukupnom nacionalnom kontekstu.

POKUŠAJ ISKAZIVANJA AUTENTIČNIH POLITIČKIH

STAVOVA I POKUŠAJ NACIONALNOG

ORGANIZIRANJA

Političke stavove i političko biće Bošnjaka u Hrvatskoj, u preteklom je razdoblju mlade hrvatske demokracije, pokušavala interpretirali i očitovati, ponekad doduše vrlo nezgrapno i anegdotski, u Bošnjaka uvažavana Stranka demokratske akcije Hrvatske, ali ne samo da u tome nije imala uspjeha, nerijetko ni elementarnog razumijevanja, u vladajutim strukturama, nego je (1993) u jeku sukoba Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini, javno žigosana, bez ijednog relevantnog dokaza - terorističkom skupinom!

Utemeljenoj Nacionalnoj zajednici Muslimana (Bošnjaka) Hrvatske u 1993. godini, dugo je onemogućivano registriranje, pa se ni na razini zaštite nacionalnih prava Bošnjaci nisu mogli sluzbeno očitovati, što je dopušteno svim drugim manjinama u Hrvatskoj!

Dakako, da se onda ne može ni govoriti da su mogli koristiti pravo predviđeno 2. stavkom 18. članka Ustavnog zakona o ljudskim pravirna i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih manjina, koji govori da nacionalne manjine manic od 8%, „imaju pravo izabrati pet zastupnika u Zastupnički dom Sabara RH“. Tako, nažalost, imamo paradoksalnu situaciju: Bošnjaci (Muslimani) koji po popisu stanovnistva imaju više pripadnika od svih ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj (izuzimajući Srbe), ne mogu još ni pomisliti da njihov kandidat zauzme mjesto u Zastupničkom domu Sabora, rezerviranom za nacionalne manjine.

U takvom okružju, za sada Bošnjaci mogu ustvrditi - s nadom u promjene na bolje – da su u političkom smislu, postali taoci države koju su stvarali s većinskim, hrvatskim narodom i drugim manjinama koje žive u Hrvatskoj. Taoci, zbog političkih prilika i političkill poteza dominantnih i vladajućih stranaka u BiH.

Ukratko bi se dalo reci: Bošnjaci nisu, ni u jednom jedinom slučaju, ni dobili ni izborili odgovarajuće mjesto koje posreduje njihovo političko, njihovo društveno ni njihovo kulturno mjesto u državno-političkoj hijerarhiji Republike Hrvatske.

Bojimo se da je na taj način zaobiđen smisao ustavnih načela o slobodi nacionalnog izjašnjavanja (tj. izjašnjavanja bez straha od egzistencijalnih ili društvenih posljedica) i društvene participacije o kojem govori Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodarna i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.

KULTURNA GIBANJA I POJAVNI OBLICI BOŠNJAČKE

KULTURE U HRVATSKOJ

Brojni Bošnjaci (i Hrvati bošnjačkog porijekla) bili su desetljećima vrlo istaknute i osebujne osobe hrvatskog društvenog i kulturnog života. Danas se rijetko susreću; jedan broj se „nije snašao u novim okolnostima“, drugi je javno postiđen, a treći djeluje – u jedino ostavljenom prostoru - kroz Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod (utemeljenom 1991.) i Islamsku zajednicu (osnovanu prije 80 godina).

Tijekom svog kratog djelovanja, Preporod je organizirao impozantan niz pojavnih kulturnih oblika u hrvatskom kulturnom prostoru, koje, recimo opet nažalost, tiskovni i elektronski mediji priopćavanja (od 1993. do 1995. godine) napadno zaobilaze, ne registriraju ni jednom jedinom riječju. Umjesto da obogate kulturni repertoar sredine u kojoj živimo i kulturno djelujemo kao Bošnjaci, mediji su pripomogli daljnjem osiromašenju hrvatske kulturne scene. Spomenimo samo nekoliko imena koji djelom više ne pripadaju samo Bošnjacima ni sarno Hrvatskoj – Munir Vejzović, Ismet Ico Voljevica, Izet Đuzel (izložbe), Enes Kišević, Fadil Hadžić, Enes Čengić (književne večeri), Mustafa Nadarević, Amir Bukvić, Zijad Gračić, Asim Bukva (recitali, dramske izvedbe), prof. dr. Muftić, prof. dr. Hadžić, prof. dr. Kurjak, prof. dr. Z. Haznadar, prof. dr. N. Pašalić (teme iz znanosti) i bezbroj takvih u gotovo petogodišnjem djelovanju!

Najslavnija edicija Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod

 Behar, prva i posljednja stranica br. 45

Preporod je mali nakladnik koji tiska časopis (Behar) ocjenjen „najboljim što su Muslimani uopće imali“, tu je nešto mlađi informativni prilog Beharu, Behar Journal, koji registrira sve relevantne pojave u ukupnom životu Bošnjaka u Hrvatskoj, te najposlije Preporod je tiskao i desetak djela iz bošnjačke književne i kulturne baštille nastale, dohrim dije1om, u Hrvatskoj: tiskane su pjesme Muse Ćazima Ćatića, eseji Safvet-bega Bašagića i dr. Smaila Balića i druge, a pred samim su iz1askom romani Hivzi Bje1evca, Envera Čo1akovita i anto1ogija bošnjačkog dječjeg pjesništva. Preporod je najpos1ije, ali ne i na kraju, i producent kratkih dokumentarnih video-filmova kojima registriramo tragova i pojavnosti bošnjačkog ( i islamskog) života u Hrvatskoj.

Preporod i njegova kulturna proizvodnja su - podvucimo - najsvjetlija točka državnog odnosa, odnosa kao brige o bošnjačkoj nacionaInoj manjini; Društvo je novčano potpomognuto, po predloženim programima, od Vladina Ureda za nacionalne manjiue i polučuje pohvale za svoj rad koji još ni izdaleka nije ono sto se zapravo že1i učiniti, a tu svakako jedno od k1jučnih mjesta zauzima i suradnja kao razumijevanje među većinskim i manjiuskim narodom u RH.

Kulturni programi bitni za ukupni razvoj duhovnog i nacionalnog bića Bošnjaka u Hrvatskoj, pod pokroviteljstvom ili u organizaciji Islamske zajednice, snažno a nerijetko i presudno utječu na formiranje stavova u ovdašnih Bošnjaka. Osim vjerskih aktivnosti i ispunjavanja vjerskih propisa koji se odnose na reguliranje islamskog praktičnog života, te edukacije djece u vjeronauci, 1993. ie, unutar IZ, utemeljena i srednja sko1a „dr. Ahmet Smajlovit“. Vjeronauk, fakultativni predmet u osnovnim hrvatskim školama, islamskom poukom nažalost nije pokriven u poželjnoj mjeri iz nekoliko razloga, od kojih su dva ključna: kadrovske malobrojnosti i goleme disperzivnosti muslimana po širokom prostoru Hrvatske.

Na kulturnom planu, u uobičajenom smislu riječi, IZ je također dala golem dopriuos i suvremenoj svjetskoj islamskoj mis1i (kroz održavanje simpozija na kojima sudjeluju najveti autoriteti iz cije1og svijeta). Vrlo je vrijedna i izdavačka produkcija IZ Zagreb, koja podjednako objavljuje djela iz islamistike i iz književnosti.

Jedna od najzanimljivijih monografija napisana o islamu i muslimanima na tlu današnje Hrvatske. djelo je  muftije zagrebačkoga Ševke ef. Omerbašića (Naslovnica: Mersad Berber)

Is1amska zajednica u Hrvatskoj, najbolje organizirana zajednica u Europi, odigrala je izuzetnu i nezamjenjivu ulogu u muslimanskobošnjačkom prilogu izgradnji, obrani a osobito u priznavanju Repub1ike Hrvatske u većiui islamskih i arapskih zemalja. Islamska zajednica i vrhovništvo države gajili su vrlo prijateljske i plodotvorne odnose, sve do najnovijeg vremena očitih pokušaja političke manipulacije i „upotrebe“ muftije od strane hrvatskih političkih i državnih vrhova, a smutnji u odnosima nedvojbeno su pripomogle antiislamske kampanje tijekom sukoba Bošnjaka i Hrvata u BiH, a posebice opetovane najave (u 1995.) koje obećavaju „civiliziranje i europeiziranje Muslimana“...

KAKO ZAKLJUČITI OVAJ TEKST?

Umjesto zaključka, mže se reći da je objektivni uvid u život Bošnjaka kao nacionalne manjiue u Hrvatskoj, ispod kvaliteta koji nudi Ustav Republike Hrvatske i Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u  Republici Hrvatskoj. Bošnjaci ne mogu potvditi da uopće participiraju ni u strukturama državne niti lokalne društene i političke elite, a niti ih ima i u jednom ministarstvu ni na jednoj razini; Bošnjaci ne mogu potvrditi čak da ima direktora poduzeća ili ravnatelja škola iz redova Bošnjaka...

U hrvatskim novinama, na hrvatskom radiju, na hrvatskoj televiziji (uključujući tek i emisije za nacionalne manjine!) nema zaposlenog nijednog Bošnjaka koji bi to tekstovima javno očitovao... Najposlije, odnos dijela istaknutih javnih državnih i političkih dužnosnika kao da potencira uznemiravanje nacionalnih i vjerskih osjećanja („slučajevi“ policijskog premlaćivanja i demonstrativnih legitimiranja vjernika u Zagrebu (1993-94. i Rijeci 1995.), što je u posvemašnjoj suprotnosti ustavnoj i ustavno-zakonodavnoj regulativi.

Bošnjaci drže da su vrlo konstruktivni prema Republici Hrvatskoj, a svojom su krvi i nerijetko položenim životima (kako se voli reći: na altar domovine), nedvojbeno pokazali svoja domoljubna osjećanja.

Kroz najbolje primjere kulturnog i vjerskog djelovanja, najočitiji su, na toj liniji, institucionalni oblici bošnjačke manjine, koji su ostvarili ili ostvaruju, primjerenu komunikaciju s državnim i političkim tijelima RH, a to su Islamska zajednica, Kulturno društvo Bošnjaka Preporod i Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske.

Ipak, obostranim trudom, emitiraju se maleni, ali ohrabrujući pomaci. Gledajući u tom pravcu - Bošnjacima se obećavaju bolji dani i bolje prilike kojima će i sami od sebe otklanjati „greške u koracima“.

LITERATURA:

Balić, Smail: Kultura Bošnjaka (Muslimanska komponenta) Beč, 1973. (Zagreb 1994.)

Bašagić, Safvet-beg: Kratka uputa u prošlost BiH, Sarajevo 1900.

Filipović, dr. Muhamed: Smisao bošnjaštva, Govor na Bošnjačkom saboru 27. IX. 1993, Behar br. 8-9, 1993.

Gramatika bosanskog jezika, Sarajevo 1890 (reprint: Wuppertal, 1994.).

Hadžijahić, Muhamed: Od tradicije do identiteta, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1990.

Isaković, Alija: Biserje, antologija muslimanske književnosti, Stvarnost, Zagreb 1972.; drugo, dopunjeno izdanje: O. Keršovani, Rijeka 1992.

Isaković, Alija: Naše podsjećanje i pouke. Uvodna besjeda na Bošnjačkom saboru 27. IX. 1993; Behar Journal br. 2, 1993; Behar br. 21, 1995.

Isaković, Alija: Rječnik karakteristične leksike bosanskog jezika, Wuppertal, 1993.

Isaković, Alija: O „nacionaliziranju Muslimana“, O. Keršovani,  Rijeka, 1989.

Kapetanović, Mehmed-beg Ljubušak: Narodno blago, Sarajevo 1887, (pretisak: Svjetlost Sarajevo, 1987).

Klaić, Nada: Povijest srednjovjekovne Bosne, Eminex, Zagreb, 1993.

Malcolm, Noel: Povijest Bosne, Erazmus, Zagreb, 1994.

Nametak, dr. Abdurahman: Hrestomatija alhamijado književnosti, Veselin Masleša, Sarajevo 1981.

Ustav Republike Hrvatske, Narodne navine, Zagreb, 1992.

Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama  i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Narodne novine, Zagreb, 1992.

BEHAR (Zagreb), god. V, 1996., br. 22-23, str. 10-12