2. sij 2023.

KAKO SAM SUSREO NESTALE BOŠNJAKE

 

Ibrahinm Kajan

KAKO SAM SUSREO NESTALE BOŠNJAKE

Autobiografski fragmenti

 


 

Poglavlje 1

VOJNIK OTKRIVA SVIJET

Tingl-tangl, Antikvarijat Matzice hrvatske, Uništeni bošnjački pisci


 Pjesnik koji je sanjao mjesečine – sručnjak za eksplozive

Studij na dubrovačkoj Pedagoškoj akademiji je praktično, bio gotov; došli smo zajedno, zajedničkom odlukom Ivan Kordić, Rade Budalić i ja, a ja sam bio onaj koji je unio prvu misao da se otisnemo iz Mostara, da položimo prijemni ispit na Pedagoškoj akademiji i to smo uradili: položili smo. Kod tajnika Đure Pulitike smo ostavili prijavljenu teme za diplomski, ja sam upisao Život i djelo Alekse Šantića, Kordić će napisati rad o Tinu Ujeviću a Rade o Antunu Branku Šimiću.

Tako smo se, tog ljeta 1967., vratili iz Dubrovnika u svoj Mostar - vjerujući da ćemo ujesen dovršiti studij na Pedagoškoj akademiji. Ali, nije bilo tako. Svaki od nas je diplomoirao u različito vrijeme.


                                                         Dubrovačko kazalište Marin Držić

 U Dubrovniku smo se osjećali – svojim, slobodnim i utopljenim u duhovnu živost slavnog grada. Posjećivali smo izložbe velikih slikara, imali smo besplatan ulaz na neke koncerte u Kneževom dvoru, a bili smo neizostavni na svakoj novoj predstavi Kazališta Marin Držić. Čak smo bili i amaterskim glumcima na dječijoj sceni! Sva trojica smo zaigrali u jednoj igri Vladimira Narora koji je režirao, Miše Martinović, glumac u usponu. Živjeli smo nekako “pjesnički”, oblikujući svaki svoj pjesnički brevijar po diktatu vlastitih bića. Ali, to je posebno poglavlje na koje se treba jednom vratiti. Nešto mi se tada počelo dešavati s “čudnim” interesom tematskom pristupu duhovnom naslijeđu čije sam plutajuće fragmente otkrivao u sebi i pored sebe.

Nisam morao, ali sam to učinio: Otišao sam jedno jutro u Vojni odsjek u Općini Mostar i prijavio se za odsluženje vojnog roka. Momak koji je vodio tu evidenciju poznavao je moju najstariju sestru Amiru, pa sam mu poput mostarskog alčaka s hinjenom nonšalancijom dobacio: “Pozdravila te moja sestra Mira i rekla da me ne baciš u Kičevo!”

Bi mu nekako drago, osjetilo mu se u glasu: “A je li? Pozdravi i ti nju.”

Početkom jesenjih kiša godine 1967. dođe mi poziv za JNA: pravac Dugo Selo! Bio sam razočaran. Nije doduše Kičevo, ali Dugo Selo me – dotuklo. Gdje li je to? Putuj, putuj, putuj – najposlije dođoh u neznan kraj. Tridesetak kilometara od Zagreba. Lokalnim vlakom sam otputovao s Glavnog kolodvora iz Zagreba u Dugo Selo, S putnom torbom prošao kroz selo pokazanim mi pravcem do glavne vojne kapije. Nisam bio sam, bilo je tu najmanje jos dvadesetak suputnika koji smo imali isti cilj putovanja: Vojna pošta u kasarni Dugo Selo.



Glavni zagrebački kolodvor

Tri mjeseca oštre obuke! Prašinar. Lezi-ustani, lezi-ustani. Brom u obrocima, nedjeljni izlasci u jednu jedinu ulicu, kafana na željezničkom kolodvoru. Pisma roditeljima u Mostar, majčina skromna novčana uputnica iz Mostara. A onda, uoči same Nove godine 1967. dođe omanji, četvrtasti paketić! Na njemu moje ime i V. P. Dugo Selo, markice s drugom Titom i plavkasti štambilj: Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša”, Sarajevo. Cigaretom spržih špagu i poderah pak-papir. Ukaza se san mladog pjesnika: na bijeloj korici veliki crveni krug slikara Mladena Solde i naslov – Ibrahim Kajan: Arabija ljubavi. Na prvoj mi stranici urednik Izet Sarajlić čestita Novu godinu. Umetnuo je i pismo…”Umjesto čestitke za Novu godinu, pjesniku Ibrahimu Kajanu šaljem deset autorskih primjeraka…” – ispisao je, u tom stilu, svoju posvetu  Izet Sarajlić.



Izet Sarajlić

Tako je to počelo u Dugom Selu, a nastavilo se prvom posjetom: Došli su Goran Babić, drug moj iz Mostara na studiju u Zagrebu, i Sonja Manojlović, 17-godišnja pjesnikinja koja mi je bila urednica u zagrebačkom Poletu. Bila je lani i u Mostaru. Po njezinom scenariju, TV Zagreb je snimila emisiju o nama, mladim mostarskim pjesnicima – Ivanu Kordiću, Radi Budlići, meni, a čini mi se i o Miši Mariću. Režirala ju je Višnja Lasta, a pjesme govorio njezin suprug, veliki kazališni glumac Sven Lasta. Scenaristica Sonja Manojlović, mene je propela na vrh munare Koski Mehmed-pašinu džamiju na Tepi i posjela u katakombama nedavno otvorenog bara Labirint u Potkujundžiluku, Radu je izvela na plato pred Konakon sa Sabornom pravoslavnom crkvom Svete Trojeice, prepoznatljivim pravoslavnim markacijama pravislavne crkve i Šanticeva spomenika u groblju a Kordića po Rondou i Podhumu, s katoličkom crkvom u pozadini. Mi bismo šetali ili bismo se u nešto kao zagledali, a preko naših likova i izdvojenih detalja Mostara, tekli bi stihovi koje smo napisali u briljanstnoj interpretacije Svena Laste.


Glumac Sven Lasta 

Ne mogu reći da sam se s Goranom družio, ali bio je jedan posao koji smo zajedno obavili s Alijom Kebom – uredili smo jedan mali zbornih hercegovačke poezije, almanah, prije tri godine kad je i objavljen u mostarskom Denatnom klubu mladih pisaca, godine 1964 pod naslovom Od kraja do beskraja. To je bio naš prvi, zajednički, ukoričeni buket poezije. Naslov smo mu pronašli u jednom stihu Marice Kurelić, a proslov našem poeztskom prostoru u otkrivanju, napisao je Duško Trifunović. A Gorana sam “poznavao” iz još jedne tamne prilike. Godine 1962. Ili 63., umro je njegov otac, provoborac, tužitelj kotarskog suda u Mostaru, Mate Babić. Desilo se da me ne neko “odredio” da nosim prvi posmrtni vijenac , na početku posmrtne kolone koja jenišla paganism korakom od mrtvacčnice u Starj bolnici (na čijem je mjestu danas Mepas, trgovački centar – Lenjinovim šetalištem, preko Rondoa, i Balinovca do groblja Masline.

Negdje na samom kraju Gimnanazije, Goran je objavio da se ženi! Ta je bvijest jurnula kroz mladu raju, jer se ne pamti da je ikada neko, mada u najavi, iz srednje škole najavio ženidbu. U svakom slučaju Goran je, polazežći na prvu godinu studija Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, poveo sa sobom I školsku koleginici, godinu mlađu od sebe, gimnazijalnu Kaću. Majka joj je iz muslimanske mahale Donja mahala, a otac joj bio jedan od atraktivnim mladih ljudi koje smo u Mostaru zvali “šuškavci”, mladi oficir koji nam je stigao iz Srbije da bi se upisao na mostarsku Vazduhoplovnu akadmeiju – stigao i odmah mu zapala mostarska ljepotica iz Mahale!

Iz Dugog Sela Goran i Sonja odnijeli su moju molbu za prijem u članstvo Društva pisaca Hrvatske. Priključit će je svojim molbama, uz još nekoliko molbenica svojih prijatelja. Trebaju stići tajništvu Društva prije sjednice u travnju 1968. godine, kada su Sonja, Goran, Tito (Bilopavlović), Branko (Bošnjak)… očekivali i svoju “službenu” stalešku potvrdu. “Javit ćemo ti…, pozdrav, serbus!”

Tako se s tom posjetom najavljivao možda bolji ambijent jednom dvadesettrogodišnjem vojniku –  moje prekomandovanje u Vojnu poštu Zagreb. Tačno tako je i bilo: uoči Nove 1968. godine doputovao sam vlakom na zagrebački Glavni kolodvor. Pored kolodvora je bila Pošte 2 a moja nova vojna pošta, moja nova adresa preko puta glavnog ulaza u tu veliku distributivnu Poštu 2. Unutar stare autro-ugarske zgrade, bile su jedna ili dvije učinice, u prizemlju kuhinja u kojoj se nije kuhalo, jer se hrana dovozila iz neke od velikih kasarni. Nas dvadesetak vojnika postali smo marljivi učenici, seminaristi na obuci o eksplozivima, te kada ih i kako, kad postanu nestabilni, treba uništiti. Nastava – intenzivna, a potom ranojutarnjih odlasci dajcui, kamiponu prekrivenom ceradom, u skladišta eksploziva po šumskim skrivenim mjestima okolnih zagrebačkih sela.  

Tako sam postao, nakon promoviranog mladog pjesnika, novopečeni pirotehničar, “stručnjak za eksplozive”.

Teorijska nastava bi završena nekako oko marta 1968. pa nas kao jedinicu pirotehničara preseliše u veliku vojarnu Maršal Tito na Černomercu. Po Titu se naziva, je u njoj Tito bio austro-ugaskim vojnikom, a koja se tada zvala kasarnom Cara i Kralja Josip Franjo I. Bili smo smješteni na najvišem katu zgrade na uglu Ilice i Republike Austrije. S prozora smo mogli promatrati na obje ulice.

A potom počinje dugačko razdoblje, gotovo do kraja vojnog roka – beskonačnog nošenja teških sanduka u kojima su mine ove, mine one, mine ovakve i mine takve. Čistimo ih, nanosimo na njih novu boju, sušimo, pa ih ponovno slažemo u duguljaste kovčege nježno poput beba. Te beskrajne mjesece dosadnog posla, svojevrsne patnje zbog provođenja vremena u besmislenom čuvanju mina i baruta… Od stalnog tereta, pravili smo tužne dosjetke o svojim rukama produženim od težine, da dodirujemo prstima, bez sagibanja – zemlju,  i vežemo vezice na vojničkim bakandžama!

Ostalo mi je u pamćenju i jedno uništavanje nestabilnog baruta u sklopovima starih mina, Poslagali smo te mine u dajc, i vozili se iza njega u drugom ceradom prekrivenim kamionom prema slovenskim planinama. Na nekim šumskim putevuma, ili kroz predjele gdje ništa živo nismo mogli spaziti, ali smo znali zastati i pokupiti popadale jabuke, dok napokon nismo bili u vrletnom mjestu među visovima punim kratera, tragova prethodnih uništavanja baruta. Sjećam se i jedne usputne zastavnikove opaske, da su na tom mjestu, u Drugom svjetskom ratu, hitlerovxci ubijali po Slovenskim naseljima zatečene Cinage I odmah zagrtali zemljom i kamenom. To me je očito duboko potreslo, jer od cijelog tog “izleda”, živo pamtim, uz dva tri beznačajna detalja, tu slučajnu zastavnikovu rečenicu rečenicu do dana današnjeg.

 

Tingl-tangl

Nedjeljom seminaristi bez iznimke dobivaju izlazak u grad. Ja ne izlazim iza ručka, nego iza doručka – želim biti u Tingl-tanglu, gdje cijelo jutro pjesnici, bez prozivke i pozivnice, govore svoje stihove. Pripadaju svakoj različitosti. Oni su nešto drugo. Što – teško je reći. Ting-tangl je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Prvi put sam o Tingl-tanglu pročitao reportažu u sarajevskom Svijetu, I poželio sam da jednom i sam uđem u njega. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrunjena kraljica te pjesničke krčme. Došao sam sa Stojanom Vučićevićem, s kojim sam – a obojica smo u vojničkim odorama – sudjelovao na Goranovom proljeću. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, starac s predivnom bijelom, paprjasdtom  bradom, i rekao mi svoje ime: Salih Alić. Nemam pojma ko je Salih Alić. Ali, saznat ću, vrlo brzo.

U aprilu na Trgu Republike susrećem Gorana Babića. “Primljen si!” – kaže mi i ja znam da se to odnosi na prijem u Društvo književnika Hrvatske. “Svi smo primljeni, svih nas šestero, u paketu.”

Na trgu Goran prilazi kiosku i traži Telegram. Smota novine i pruži mi ih. “Evo ti je izašao kratki prikaz Arabije ljubavi. Potpis je ‘Diogeneš 68’.” “Pa ko je to?”, pitam. “Slavko Mihalić.” Rastajemo se. Idem preko Zrinjevca u svoju V. P. kod Pošte 2.



Od kraja do beskraja, almanah hercegovačkih pjesnika, Mostar, 1964.


Zanimljivo, za Gorana me veze zajednički rad na pripremi jednog davnozbornika mlade hercegovačke poezije, Od kraja do beskraja. Objavio g je Debatni klub mladih pisaca, Mostar, 1964,; Odabir pjesnika i pjesama izvršili dvadesetogodišnji Goran Babić i Ibrahim Kajan; Urednik: Alija Kebo; Predgovor: Duško Trifunović; Ilustracije: Ico Voljevica, Tihomir Stojčić, Halil Tikveša i Vlado Puljić. Zasupljeni pjesnici: Goran Babić, Gojko Sušac, Ibrahim Kajan, Selma Pintul, Ivan Kordić, Zdenka Stojanović, Radivoje Budalić, Mubera Spahić, Marica Kurelić, Obrad Savić, Nađa Čolić, Mirela Kuić-Aranđelović, Zlata Artuković, Franjo Brkić, Vinko Božić, Đani Salković, Milovan Krunić, Jusuf Begović, Ismet Zebić, Žarko Marjanović i Alija Kebo.

 

Zagreb, Antikvarijat MH, 1968.

Mladi sam vojnik u Zagrebu. Ljeto 1968, bit će da je bio vreli august. Petak je, vojnički je ručak završio, a kasarna Maršal Tito u austrijskoj vojarni utihnula je. Sjedio sam u sparušenoj, žućkastoj travi dvorišta, pušio “Filter 57” i dosađivao se. Da sam zatražio izlaznicu, mogao sam ponovo utucati vrijeme u zujanju po Ilici, Harmici ili sjesti na klupu pod lipom ispred Umjetničkog paviljon na Zrinjevcu. Ili, što sam s radoću radio,  svratiti u čitaonicu i prelistati jedne od bosanskih novena. A i na Trrgu Republike  na kioscima je bilo dosputno Oslobođenje i Svijet. Prilazim betonskom zidu, ogradi koja rubom trotoara ograđuje kompleks zgrada naše vojarne s Ilicom… Prihvatim se vrha zida a cokupama se pripijem za uski sims podignut 20-tak cenitimetara iznad žute sparušene trave. Promatram ljude koji čekaju, koji izlaze iz tramvaja i koji ulaze u njega – tik ispred mene, samo nas zid dijeli.

Ovi koji putuju s posljednje stanice na Črnomercu zaustavljaju se baš iza mojih leđa. Podigao sam se i popeo na kamen ispod zida, pogledao u tu “slobodu zlatnu” poput znatiželjna djeteta: u jednom trenu odlučio sam prijeći na tu stranu, prihvatio prstima betonski vrh, zagrebao cokulama po zidu namreškanom malterom – i preskočio ga! Trenutak prije zatvaranja tramvajskih vrata bio sam sljubljen s tijelima gomile koja me pritiskivala sa svih strana. Ali, vozio sam se, i to je bilo najvažnije! Dežurni vojnik nije mogao vidjeti moj “bijeg u slobodu”, a neće vidjeti ni “povratak u ropstvo”.

Izdurao sam do prvog tramvajskog stajališta i izvukao se, osjećajući znoj kako mi curi niz vrat i slijeva se niz leđa, ispod strogo zakopčane vojničke uniforme. Koračao sam bezbrižnim, laganim korakom, osvrćući se znatiželjno na sve strane, zagledajući izloge i zastajkujući. Kad sam naišao na Antikvarijat Matice hrvatske, u koji sam već jednom ulazio, primijetih da je još otvoren, pa uđoh. “Samo bih malo pogledao knjige”, rekoh knjižaru. Čovjek mi srdačno odzdravi, a onda me, budući da nije imao nijednog kupca, dobrodušno upita:

“Odakle si, vojniče? Izgleda da voliš knjige.”

“Iz Mostara”, rekoh. Onda stidljivo dometnuh stišanim glasom: “Volim, naravno.”. Riječ po riječ, povjerih se, samohvalno! “Čitam, čitam…, a ponešto i sam napišem, znate ono, za svoju dušu.”

“Sigurno pjesme. Šta bi mlad čovjek drugo i pisao u Mostaru osim pjesama?!”, govorio je veselo. Potom pridodao pitanje: “A kako ti je ovo ime?” “Ime mi je Ibrahim“, odgovorio sam i već započeo lutati pogledom po policama.

“Pošto si Bosanac, još iz Mostara, pa još i Ibrahim, volio bih da pogledaš tu policu na dnu, sve su to knjige bosanskih pisaca muslimana što ih je davno, davno objavila Matica hrvatska.”

Nisam mu ništa odgovorio. Gotovo sam kleknuo pred posljednji redak stalaže, pri samom podu, da pogledam knjige pisaca koje mi veseli knjižar preporučuje. Očekivao sam da će to biti međuratna izdanja koje Kikićeve knjige, ili Hamze Hume, jer to su bili najstariji pisci “naših muslimana”. Kikića su ubili četnici, a Hamza je još bio živ – obojica slavljeni u školskim programima. Bilo mi je nešto čudno: ni Kikić, ni Humo nipošto nisu mogli biti “davno, davno objavljeni u Matici hrvatskoj”, o čemu mi govori prodavač knjiga.

 

Uništeni bošnjački pisci

Knjižar mi priđe sleđa, sagne se i uze sve te knjige, a bilo ih je tridesetak zasigurno, i spusti ih na površ pulta. “Da ne klečiš”, reče i prepusti me neočekivanom, šokantnom susretu s imenima pisaca i naslovima knjiga za koje nikada, ama baš nikada nisam čuo.

Najstarije, štampane prije stotinu godina, izgledale su mi, meni, dvadesetčetverogodišnjaku, kao da dolaze iz pretpotopnog vremena iza kojeg postoji samo tajna koja je, možda ovog trenutka, u jednom svom obliku, otkrivena. Mislim – da u tim trenucima nisam ništa mislio. Osjetila su mi bila zbrkana i blesava! Kako sam mogao i pomisliti da je to bio pronalazak artefakata umjetnine riječi što su, na moje oči i samo za mene, izronili iz prisilnog zaborava mojih škola koje nisu htjele čuti ni riječi o ovim knjigama s “dna police Antikvarijata Matice hrvatske” u staroj zagrebačkoj Ilici. Ah, da, nisu bilo krive jadne naše škole, nego su bili krivi boljševički barbari koji sui m diktirali šta se u školi može učiti a šta ne.

 

Neke su knjige bile broširane, s tankim koricama, tanjim od stranica u povezu, neke čvrsto uvezane u platno ili u čvrste korice kartonske ili neobične, (kao!) plastificirane korice s naslovima utisnutim u tu materiju poput preciznih slova u duborezu – pa pozlaćenih!

Lijepa bošnjačka imena bosanskih muslimana stajala su na mjestima njihovih autora. Osman, Edhem, Ahmet, Abdurezak… Pridržavao sam ih kao da su krhki starci koje unuci nikada nisu upoznali.



Osman Nuri Hadžić

 

Počeo sam, dakle, odvajati jednu po jednu, zagledati ih; imena i prezimena autora i naslova ništa mi nisu govorili, niti su mi značili. Evo ih: Osman – Aziz: Iz bosanskog životaNa pragu novog dobaBez svrhe i Bez nade; Edhem Mulabdić: Zeleno busenjeNa obali Bosne; Abdurezak Hifzi Bjelevac: Pod drugim suncemRene LogotitedesMinka i Muhammed; Ahmet Muradbegović: Haremska lirikaHusein-beg Gradaščević; Alija Nametak: Bajram žrtava; zatim Enver Čolaković: Legenda o Ali-paši, (pisca živućeg, odbačenog i zaboravljenog, susrest ću vrlo brzo, s njim ću postati I prijatelj), te knjižica Husejna Đoge Dubravića Iz perzijske književnosti.

Sve su objavljene u izdanju Matice hrvatske i Sv. Ćirila i Metodija između 1896. i 1936. godine, osim Dubravićeve, nju je objavio Bekir Kalajdžić 1914. godine u Mostaru, u nakladi Prve muslimanske štamparije. Ipak, jedno književno ime sam znao, čuo sam za njega, pričalo se o njemu kako “i dalje rovari”, o mostarskom Sarajliji Aliji Nametku, zbog kojeg je lanjske godine, 1967, zabranjen časopis Život. “Nesmotreni” glavni urednik Života Mak Dizdar uvrstio je Nametkovu priču u časopis pa je Centralni komitet podigao veliku oluju.

Prebirao sam vojničke džepove. U jednom sam pronašao ono što sam tražio: načetvero presavijenu papirnu novčanicu, jedinu koju sam imao, u vrijednosti od 10 dinara. Odvojio sam deset knjiga. Svaka knjiga isto je koštala; jedna knjiga – jedan dinar! I cijena im je bila – obesmišljena i obescijenjena. Od tada su moje blago, i nosam ih, barem jednu od njih, svaki put kad putujem iz Zagreba u Mostar ili iz Mostara u Zagreb.

 


Nema komentara:

Objavi komentar

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...