SEAD HUSIC O KAJANOVOJ KNJIZI NAKON POTOPA

 

Odgonetanje sepstva

(Ibrahim Kajan, Nakon potopa, Shura publikacije, Opatija, 2021)

Piše: Sead Husić

Ibrahim Kajan spada među one autore koji su se gotovo u svim književnim formama pronalazili tokom višedecenijskog rada. Kajanu nije stran ni esej ni putopis, ni roman ni dramski tekst, tako i tekstovi koje je pisao o drugim autorima (piscima, historičarima, slikarima i sl.). Najmanje se oprobao, da tako kažem, u poetskoj formi, s obzirom na njegov senzibilitet prema stihu i potencijal, koji je, bez imalo sumnje, ostao nedovoljno iskorišten. Na koncu, Kajan se prvi put u književnosti javio poezijom[1], a da nije svoj lirski iskaz stavio ad acta govori i knjiga pod naslovom Nakon potopa, u kojoj je sublimirana prethodna teza o Kajanovu poetskom senzibilitetu. Postavlja se pitanje otkuda sada se Ibrahim Kajan javlja jednom poetskom knjigom i šta bi to, na koncu, moglo “novo” donijeti u njegovom književnom radu. Koliko god bio banalan odgovor, usuđujem se kazati da se ovdje javlja lirski subjekt – sasvim sreo – kako to i sam u zadnjoj pjesmi zaključuje s onim iskustvom koje nije bilo moguće u ranijim knjigama poezije. Odmah pri objavljivanju prvih pjesničkih knjiga književna kritika se najvećim djelom prema tom pjesništvu odnosila afirmativno te njegovoj lirici pripisivala nježnu mudrost, odredivši je bogobojaznom i čovjekoljubivom, koja se najviše realizira u kontekstu islamske vizije svijeta.[2]

Knjiga Nakon potopa određena je sljedećim ciklusima: “Sveto janje”, “Nakon potopa”, “Daleko putovanje” i “Zalazak sunca”. Ovi ciklusi predstavljaju poetsku cjelinu, ali se mogu na istoj komunikativnoj ravni iščitavati i zasebno. Zapravo, pjesma “Bezmjesni”, kojom Kajan otvara ovu knjigu, problematizira identitet, ne banalizirajući ga našom općom svakodnevnicom, dok u zadnjoj pjesmi, “Sada sam zreo čovjek”, pitanje identiteta postavlja u jednu drugu stvarnosnu dimenziju – na drugi kraj raja, zapisuje Kajan. U svojim najnovijim stihovima, koji su, usput rečeno, pisani u zadnjih petnaest godina, Ibrahim Kajan se naslanja na poetičnost zavičaja u najširem smislu te riječi.[3] Drukčije kazano, Kajan ovdje korespondira sa vlastitim zavičajem – humskom zemljom – precima uklesanim u kamenu, u stihu, zapitan nad njihovom, odnosno vlastitom sudbinom. Naime, ovu poetiku, što ne iznenađuje, budući da je autor kroz svoj dosadašnji rad pokazao veliki afinitet prema našoj bližoj i daljoj povijesti, determinizira duboka čežnja za vlastitom kulturnom tradicijom – i književnom i neknjiževnom – te Kajanov lirski supstrat određen je hijeropoviješću pa u ovoj poetici imamo čitav spektar koji je određen biblijskim, tj. kur’anskim motivima. Prije svega, duboko propitujući vlastiti zavičaj i egzistencijalnu pustoš našeg čovjeka, Kajan ne zaboravlja prvi grijeh počinjen na zemlji – Kabil ubija Habila, što će reći da su Ademovi sinovi i danas u istom kolopletu koji ih, čitajući Kajanovu poeziju, određuje do vlastite srži. Zapravo, sve vrijeme se Kajan (po)vraća vlastitoj kući, koja je određena historijskim mijenama, tj. kuće su u domovini, naime, razvaline u humskoj zemlji, veli lirski subjekt. Pišući o domu i porušenim kućama, Kajan ispisuje novu osjećajnost, razumijevajući vlastitu ekskomunikaciju te time se motiv doma, kao nezaobilaznog elementa Kajanove poetike, pokazuje dramatičnim u biću samog povratnika. Ključnim za razumijevanje poetike Ibrahima Kajana pokazuje se motiv surguna kroz koji lirski subjekt prelama vlastitu egzistencijalnu dramu i time redefiniše svoj odnos prema domu ili kući. Naime, kao što je pisao u svojim prvim pjesničkim knjigama o kući, koju danju gradi, a noću poruši, kod Kajana se i u ovoj knjizi osjeća rubna / izgnanička pozicija kojom se kreira poetike čežnje kako za vlastitim domom tako i za konačnim smirajem.

Pišući o svojim precima Kajan piše o Ibrahimu, sinu Stipanovom, sinu Vlkovom, sinu cara zmijskog, ne nudeći odgovore u jednom monolitnom kontekstu nego, prije će biti da je tako, preci i zavičaj Ibrahima Kajana u ovoj poeziji ogledaju se u svim onim historijskim mijenama i egzistenicijalnoj pustoši tako što Kajan postavlja čovjeka i njegovu sudbinu u prvi plan. Drukčije kazano, duboko zagledan u prošlost, autor nam u svom lirskom habitusu detektuje sudbinu čovjeka, naravno, time i zajednice kojoj čovjek pripada kroz dramu vlastitog bića. Kajanov jezik istodobno pripada i kulturi Istoka i Zapada budući da su ovdje ravnopravni i melek i anđeo i ljubav koja je, pjesnik će zabilježiti, “stara poput zida jeruzalemskog”. Pišući iz vlastite pozicije, koja je određena geografijom, granicom sopstvenog tijela, književnom tradicijom, Kajan prepliće svoju zavičajnost sa zavičajnošću svijeta tako što se naslanja i na druge književne tradicije (tradiciju Istoka) ali korespondira i sa Musom Ćazimom Ćatićem, čiji život u istoimenoj pjesmi postaje “povijesni” dokument zemlje i vremena u kojem je Ćatić živio, bijavši doveden do roba i ludila. Kroz primjer ove pjesme uočava se nepoznata historija, tj. pjesma postaje alternativnom poviješću u kojoj je uloga pisca tada (kao da je danas bolje stanje!) bila rubna i beznačajna, odnosno oni pisci koji nisu odgovarali ideološko-političkim potrebama bivaju dovedeni do ruba vlastite egzistencije.

Nadalje, građa ove poezije u najvećem svom dijelu je, bez sumnje, prošlost koju Kajan detektuje i istodobno reinterpretira. Zapravo, ova knjiga otpočinje bezmjesnim toposom, ako se ovako može kazati, jer je Kajanov topos u pravom, eshatološkom smislu, determiniziran prelaskom s druge strane stvarnosti na drugi kraj raja. Naravno, u tom prevazilaženju vlastitog sepstva lirski subjekt je sve vrijeme u svom iskazu i na granici svijeta / ova ali i žanra. To je uvjetovano, naravno, lirskim iskazom koji je u ovom slučaju najvećim dijelom narativiziran. U svojim prvim pjesničkim knjigama Ibrahim Kajan nije bio sklon previše narativnom postupku, tj. hermetičnost njegove poetike, čini mi se, uvjetovana je u tom periodu nekim neknjiževnim odnosima i kontekstima. Narativizacija lirskog iskaza u ovoj knjizi je sasvim opravdana i valjana – tim postupkom često bivamo uvedeni u prostor mita i historije u kojem Kajan propituje uzrok i posljedicu bdijući nad jamom vlastitog bića. Zapravo, mit i historija u poeziji Ibrahima Kajana više se realiziraju kao alegorija, kao potraga za vlastitim bićem, kao odgonetanje i razumijevanje vlastite drame negoli historije kao takve. Ibrahim Kajan, zapravo, kao što je primijetio Nikola Kovač, interiorizira raznolike sadržaje svijeta oblikujući ih prema svom unutarnjem glasu.[4]  Koliko god da je autoru najvećim dijelom prototekst (ako ga shvatimo u najširem smislu) kulturna prošlost humske zemlje, to se, s druge strane, ne pokazuje definitivnim. Zapravo, kulturna prošlost humske zemlje pokazuje se poticajnim za istraživanje i preplitanje istih ili sličnih motiva koje Kajan, kroz dramu vlastitog iskustva, pretače u stihove. Kada Kajan piše o Nabukodonozoru i njegovom brutalnom odnosu prema onima koji su u njegovoj “milosti”, on piše o onome što će se desiti, što se desilo, a to je govor Miralema Medanovića iz Sanskog Mosta: Prvi dan u peć su bacili petnaestero djece, od onih najmlađih… / One koji su se previše otimali, na Ahiret su odmah poslali. / Uza sebe, majka bi dijete grabila / uz krik koji niko ne može opisati / Može samo nacrtati njegovu razornu bezglasnost.

Knjiga Nakon potopa Ibrahima Kajana sublimira one motive na koje nailazimo u njegovim prvim poetskim knjigama te u tom kontekstu autor ispisuje stihove metapoetički intonirane u ruhu nove osjećajnosti i iskustva. Duboko određen različitim tradicijskim iskustvima i obrascima, Kajanova poetička opsesija biva prožeta različitim reminiscencama koje svoje utočište imaju s obiju strana stvarnosti – i zavičajni prostor kao topos vlastitog odgonetanja u kojem se čovjek, govorimo li jezikom Ibrahima Kajana, može nadati jedino blagosti miholjskog ljeta i metafizički prostor – kao topos vlastite zrelosti, spasenja, utjehe i nade.

Sead HUSIĆ

---

[1] Prva Kajanova pjesnička knjiga pod naslovom Arabija ljubavi objavljena je 1967. godine.

[2]V. Elbisa Ustamujić, ‘’Predgovor’’, u: Ibrahim Kajan, Melek; Enes Kišević, Ljubavna harfa, Preporod, Sarajevo, 2002., str. 7-23.

[3] Pišući o poeziji Ibrahima Kajana, Zilhad Ključanin uočava motive orijentalnog i zavičajnog, pripisujući orijentalnom pobožan karakter, što je u vremenu kada su objavljivane prve pjesničke knjige Ibrahima Kajana smatralo se subverzivnim u odnosu na vladajuću poetiku. V. Zilhad Ključanin, Orijentalno i zavičajno u poezija Ibrahima Kajana, u: http://kajankajan.blogspot.com/2011/10/orijentalno-i-zavicajno-u-poezljl.html, (dostupno: oktobar 2020).

[4] V. Akademik Kovač, Kajan govor pretvara u slike začuđujuće ljepote, u: https://kajankajan.blogspot.com/2013/05/akademik-kovac-kajan-govor-pretvara-u.html, (dostupno: oktobar 2020).

STUDIJSKI ESEJ O KAJANOVIM MOSTARSKIM VEDUTAMA

 

Prof.  dr. Vedad SPAHIĆ

Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

BELETRIZACIJA KULTURNE POVIJESTI

U ISTRAŽIVAČKOM PREČITAVANJU

PROŠLOSTI MOSTARA

(studijski esej o Kajanovim mostarskim vedutama)

 

Svoje višegodišnje zanimanje za kulturnu povijest Mostara Ibrahim Kajan je sabrao 2014. godine u knjigu "Grad velike svjetlosti", koja se naposlijetku uobličila u beletriziranu kultumo-povijesnu monografiju grada. Pojedinačni tekstovi donijeti u formi veduta o znamenitim mostarskim građevinama, ne zanemarujući urbanističko-arhitetktonsku baštinu kao svoju primarnu tematsku fiksaciju, suštinski se bave urbanim identitetom - njegovim tradicijskim mainstream-om i devijacijama koje su posljedica

besprizornih urbicidnih i kulturocidnih destrukcija tokom zadnje decenije prošlog stoljeća, a na podmukliji način po prilici traju do današnjeg dana. Kajanov kod prečitavanja kulturne povijesti grada funkcionira po načelu gadamerovskog hermeneutičkog kruga. Participijenti unutar cikličkog mehanizma koji teži da se logički, estetski i interpretativno zatvori, uspostavljajući harmoničan odnos međusobne uvjetovanosti su: pisac - grad - povijest - identitet.

 Ključne riječi: grad, kulturna povijest, identitet, beletrizacija povijesti, hermeneutički krug

 

 

Višegodišnje zanimanje Ibrahima Kajana za prošlost rodnog grada okupljeno je 2014. godine u knjigu "Grad velike svjetlosti". Podnaslovljena kao mostarske vedute, ova se zbirka tekstova na koncu uobličila u beletriziranu kulturno-povijesnu monografiju grada. Iza žanrovske reference vedute, posuđene iz slikarstva, a koja izvorno označava slike ili grafike koje prikazuju dio grada ili arhitektonske objekte "oživljene" ljudskim likovima ili skupinama, kriju se nefikcionalni memoarsko-dokumentarni tekstovi putopisne strukture, s naglašenim literarnim otklonima. Književni elementi Kajanovih veduta diskurzivno razuđeni u različite vidove dotematizacija. Zadatu širinu građe i funkcionalnih stilova uspješno je mogla izmiriti, i djelotvorno saobraziti, jedino forma eseja, što se naposlijetku, u ovim tekstovima, na zadovoljstvo čitatelja, i događa. Graditeljski artefakti, prepoznatljivi kao punkturni toposi arhitektonske baštine grada Mostara, spomenici, hajrati, vakufi, sakralne i javne građevine, kojima je posvećeno 40 kratkih eseja u ovoj knjizi, imaju za pisca ambivalentnu funkciju; s jedne strane na njih je, u užem smislu, fokusirana znastveno-historijska deskripcija zasnovana na dokumentarnim izvorima, narodnoj predai i

recentnom, golom oku vidljivom, stanju i svrsi konkretnog objekta i lokaliteta. S druge strane, svaka građevina je svojevrsna provokacija za literarno uzašašče kroz memoarsku naraciju i lirsku meditaciju, riječju, jednu osobenu esejističku filozofsko-spoznajnu pustolovinu fukovoovski shvaćenog "arheološkog" prekopavanja identitarnih vertikala na kojima opstoji mostarski genius loci.

 

Dar i iskustvo esejiste, putopisca i znanstvenika svjedoči Kajanova neprikosnovena bibliografija, ali Ibrahim je prije i poslije svega - pjesnik. Poeta koji se odlučio u zrelim godinama vratiti u rodni grad i odužiti mu se, na svoj autentičan način - tako što će ga nanovo pročitati (prečitati). U tom svjetlu knjiga "Grad velike svjetlosti" i jeste ispis snage i dubine pjesnikova poriva za razduženjem, usporedivog možda jedino sa onom gravitacijskom privlačnošću koja je njegovog znamenita predšasnika Mustafu Ejubovića Šejh Juju

svojedobno iz Stambola vrnula šeheru svome. "Ako se ne vratim, prijatelji moji, paučina će i nebo nad našim Mostarom premrežiti i mračnim učiniti", zabilježio je Jujo nastojeći svoju emociju užlijebiti u prikladnu jezičku figuru.

 

Mrak nad Mostarom tristo godina poslije, kada se Kajan iz Zagreba uzvjetar vraća u zavičaj, nije bio metafora nego surova zbilja, a pitanje: šta se zapravo u žrvnju 90-tih dogodilo sa gradom, postalo je njegova opsesija. "Grad velike svjetlosti" je dosad najambiciozniji pokušaj odgovora na to pitanje. Vedute o znamenitim mostarskim građevinama, ne zanemarujući urbanističko-arhitetktonsku baštinu kao svoju primarnu tematsku fiksaciju, suštinski se, u stvari, bave urbanim identitetom - njegovim tradicijskim mainstream-om i

devijacijama koje su posljedica besprizornih urbicidnih i kulturocidnih destrukcija tokom zadnje decenije prošlog stoljeća, a na podmukliji način po prilici traju do današnjeg dana.

Za Kajana, kao i za većinu onih koji danas žive na istočnoj strani grada - a imaju potrebu nekom vrstom intelektualne dispozicije - urbani duh i biće Mostara, barem na razini javno artikuliranog diskursa, su neupitne i stabilne antropološke kategorije, esencijalistički upisane u svijetlu tradiciju multikulturalne koegzistencije, k tome imune na sve, ma kakvim fizičkim, verbalnim, legislativnim, institucionalnim, pseudoznanstvenim i sl. nasiljem podržane rekonfiguracije.

 

Ma koliko se autor suzdržavao izrijekom ukazati na graditeljske novotvorbe i druga manifestna obilježja kompromitacije mostarskog kulturnog identiteta kada ih uočava s druge strane administrativno nepostojeće ali svima znane linije što od devedesetih fizički dijeli grad, ipak ima fragmenata koji se svojom nedvosmislenošću ukazuju kao metonimijske vršike jedne duboke indignacije s kojom se odnosi prema takvim pojavama. Današnja građevina crkve u Podhumu, piše Kajan, "ni po čemu nije ona koju je naslijedila i koja

trajno živi u mom mostarskom identitetu". U ovakvim slučajevima, a danas ih u Mostaru nije malo, ni u zapadnom ni u istočnom dijelu, autor ima problem, budući da ne može aktivirati svoj ovjereni kod iščitavanja grada, a koji funkcionira po načelu gadamerovskog hermeneutičkog kruga. Participijenti unutar cikličkog mehanizma koji teži da se logički, estetski i interpretativno zatvori, uspostavljajući harmoničan odnos međusobne uvjetovanosti su: pisac -grad - povijest - identitet. Razumijevanje jednog nije moguće bez razumijevanja svih, jednako kao što segment književnog teksta dobiva smisao samo unutar cjeline kojoj pripada i obrnuto cjelina ovisi o konfiguraciji i suodnosu njenih dijelova. Razmjena duhovne energije unutar kajanovskog fenotipa hermeneutičkog kruga zbiva se na onim premisama koje je svojedobno izložio Safvet-beg Bašagić zagovarajući apartnu osebujnost bošnjačkog duha u orijentalnim stvaralačkim praksama. Kajan je u tom pogledu eksplicitan i sugestivan kada za graditelja Starog mosta neimara Hajrudina zaišareti da je "u bosanskim uspavankama bio u beši odnjihan, pa je njegov talenat težio dati se u izvornoj kolijevci, očitovati se u prostoru i vremenu svojih predaka!"

 

Poetološko, pak, zaleđe Kajanove knjige dalo bi se prepoznati u trima živim, izdašnim i kulturalno uplivnim vrelima naše književne tradicije - u esejima Skendera Kulenovića (poglavito onom Iz smaragda Une), putopisima Zulfikara Džumhura i kultnoj historijsko-publicističkoj monografiji Husage Čišića Mostar u Herceg-Bosni. Formalno, Kajanova veduta zadržava žanrovsku strukturu putopisa kao nefikcionalne književne vrste koja podrazumijeva fizičko prisustvo i opservaciju autora na tematiziranom lokalitetu. Ali, suština književnog putopisa, njegova literarnost, nije u izvještajnom dijelu nego u dotematizacijskom prinosu, koji je, već smo naznačili, u ovoj knjizi iznimno bogat i raznovrstan: od beletrizacije povijesno-dokumentarne i predajne građe, memoarskih sekvenci, lirsko-filozofskih kontemplacija do publicističko-kritičkih kolumni posvečenih aktuelnim društvenim temema, kulturnim politikama i sl. Na izvjestan način Kajan se, kako na razini produkcije tako i promocije, stavlja u ulogu protagoniste onoga što se kao svjetski trend današnjice označava terminom kulturni turizam, dakle on je taj koji putuje iz užitka i otkriva (tekstualizira) ljepotu koju ne vide oni koji su je stvorili. Neke od bitnih autorskih intencija u tom pogledu su detabuizacija povijesti i dezantikvarizacija historijskih artefakata.

 

Kajan se ne ustručava zagrebati ispod službene povijesti, smjerno i uvjerljivo sugerisati neke nove rasporede i uloge određenih ljudi u novom čitanju mostarske prošlosti - npr. gradonačelnika Mujage Komadine ili muftije Ali Fehmija Džabića, sjenke čijih djela "stoje puput markacija historijske mape po kojima se pokreću naši ovovremeni životi". Pri tome bez pretencioznosti, ali i bez lažne skromnosti, Kajan zna podsjetiti i na neke iznimno hrabre vlastite penetracije u mostarske povijesne tabue, kakvi su još pred rat napisani stihovi o Krvavoj džamiji na Raljevini i upadu uskoka Janković Stojana 1687. u Mostar.

 

Jedna od zadaća vedute kao slikarskog žanra jeste humanizacija monumenta. Na slikama Bellotta, Brilla, Canaletta neizostavno se nalaze i ljudi, skupine ljudi, tu život pulsira baš punom dinamikom. Kajan se vrlo dosljedno pridržava toga načela, a Mostar mu, sa svojim građevinama i društvenom ulogom koju su imale i danas imaju, uglavnom daje za pravo. Monumenti, kao što je Stari most, ali i manji objekti poput turbeta, česama i sl., imaju svoj antikvarni značaj, ljepotu i svrhu po sebi, ali kao humanista i zagovornik žive povijesti uvijek će s ushitom pozdraviti kada su drevne građevine, u onom utilitarnom smislu, i dalje praktično korisni i važni činioci kvaliteta života (kao npr. Ćorovića kuća koja je zahvaljujući pregaocima poput Ratka Pejanovića danas sjedište mostarske "Prosvjete" i okupljalište intelektualaca svih vjera i nacija) ili, pak, kada u nepredvidivoj dinamici životnih preobrazbi objekat promijeni svrhu i postane prostor za neke nove prikladne sadržaje, kakva je mostarska Tabhana u kojoj se okuplja omladina i sviraju rock grupe. S pravom će Kajan ustvrditi: "Da nema njih, ovo bi mjesto, Tabhana, bilo skelet turističke preparirane prošlosti grada Mostara". Neki sličan novoosmišljen život moglo bi živjeti i Bogdanovićevo Partizansko groblje da, ni krivo ni dužno, kao spomenik koji govori univerzalnim jezikom, a ne jezikom političkih ideja, nije postalo poprište tribalnog obračuna sa ideologijom vremena u kome je izgrađeno.

 

U epohi koja je demistificirala mnogo toga u književnosti, napose opreku između privilegiranih i trivijalnih diskurzivnih praksi, Grad velike svjetlosti možemo bez zazora označiti i kao svojevrsni "turistički vodič" / neko je opremom knjige to ašičare htio sugerisati/. namijenjen specifičnoj klijenteli - onom, prethodno već opisanom, profilu savremenog turiste koji traga za sofisticiranim kulturnim sadržajima i informacijama o njima, a broj takvih, po svim podacima, iz dana u dan se povečava, pa bi knjigu trebalo čim prije prevesti na engleski. Nama koji književnost još uvijek držimo bitnom u svojim životima ostaje sretna okolnost da je ova knjiga višestruko kodirana i da nudi satisfakciju različitim recepcijskim profilima. Jer, vesela vriska i tupo udaranje lopte krpenjače o prljave zidove nekoć blistavog engleskog konzulata na Carini, kazat će nekome, svojim metonimijskim zasjekom, više o jednom vremenu nego mnoge historijske knjige.

 

LITERARIZATION OF CULTURAL HISTORY IN

EXPLORATIVE READING OF MOSTAR'S PAST

(study essay on Kajan's Mostar vedutas)

 

Summary

Ibrahim Kajan's longstanding interest in cultural history ofMostar was published in a bookin 2014 called "The City of Great Light" which eventually shaped itself as a literary cultural-historical monograph of the city. Individual texts shaped in the fonn ofvedutas about famous Mostar's buildings, without neglecting urbanistic-architectorallegacy as its primarythematic fixation, quintessentially deal with urban identity and its traditional mainstream-ing as well as deviations which are a consequence ofurbicidal and culturocide destructions during the last decade of the 20th century and which insidiously exist until present day. Kajan's code of reading cultural history of the city functions according to the principle of Gadamer-like hermeneutical circle. Participants inside the cyclical mechanism, which strives to logically, aesthetically and interpretatively close itself and establish a harmonious relationship of mutual conditionality, are: writer - city - history - identity.

Key words: city, cultural history, identity, literarization of history, hermeneutical circle

Bosasnki jezik, časopis Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, 2014., br. 11, str. 55-59