KAO JELENA, SMAKNU ME BRAT IZ KUĆE IZLAZEĆI

Ibrahim Kajan

KAO JELENA, SMAKNU ME BRAT 

IZ KUĆE IZLAZEĆI

Tad siđoh s visoka gorja u zemlju iz koje sam nekoć, prije potopa,

prije smrti Haranove i djece brata njegova - Ishaka i Išmaila,

i sam potekao, gdje sam puzao i gdje sam se prvi put uspravio,

pa krenuo po rusagu da sam spoznam istinu o kojoj se toliko 

govori,

i da sam okusim med ljubavi koja je svijet stvorila.

A kad sam ih, stotinu godina lutajući pronašao i upoznao,

ponizno zamolih Gospodara Velikoga, da uzme ono što mi je 

posudio,

Dušu, jer ona se nije mogla priviknuti ni naučiti ni ljubavi ni istini

koju su ljudi nudili na svakom koraku.

U istini razlike ne bi od podlosti: od nje su plamtjele kuće moje 

braće.

Evo, i sada se po Dobroj Zemljici rasprostire užasan

smrad tjelesa spaljivanih, nekrštenih.

Ni ljubavi nisam našao u prvom stoljeću upornog traženja:

svaki put me prevarila, nudeći se samo noću, vrela i raskošna, a 

ujutro bih, poražen, vidio kako mi otpadaju nokti, kako me 

napadaju gnojne kraste i kako mi trnu čeljusti

i kako me pamet zanosi!

Pobjegoh, trčeći u veliku daljinu, potpuno lud od straha:

Mudri, uzdigni me, jer nema ni istine ni ljubavi na cijeloj zemlji –

jecao sam među rogozinom i kozjom krvi.

Je li me čuo?

Je li imao drugi naum o kojem ja nisam mogao znati?

A što, brate moj siroti, čovjek uopće može znati? Ništa!

Pa, evo, vidiš, ni samoga sebe on ne poznaje.

Pa ipak, pomislih, da se stvar s onima među kojima odrastoh

i od kojih potekoh u svijet,

promijenila.

Zato, jutros siđoh na svetu rijeku koja je još uvijek tekla i zvala se,

od samog postanka svijeta - Narentom, Darom Božjim koje teče.

Oprah prašinu s ruku sve do lakata, i lice, i uši, i noge.

Krenuh poput jelena i stadoh na proplanak.

Vidjeh kuću svojih roditelja i potrčah joj sa srcem puna divlje 

radosti!

Iz kuće izađe moj najmlađi brat, ne prepoznavši me,

i hitnu svoje svemoćno koplje ravno u moje srce!

8. XII. 2007.