POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE

Ibrahim Kajan

POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE

Dugo sam pješačio ni na što ne misleći osim na ljubavni sastanak, 

davno zakazani,

kad zarobljen bijah od zlih pogana i kad ništa ne imadoh osim 

tijela svojega, s križa skinutoga.

I evo me na putu kojem kraja nikako ne nazirem, kao da se nikako 

ne skraćuje

ma koliko da sam računao prijeđenu udaljenost od poganog mjesta 

gdje me poniziše

            i gdje mi kosu spališe,

            i po goloj koži riječi postiđene istetoviraše, od kojih 

skrivah oči kad bi mi ih ponavljali

Hoće li me čekati ili će otići

vjerujuć da su me životinje na putu rastrgale ili da su me haramije u

 mojoj zemlji   

            bešćutnoj,

            poharale i život mi oduzele.

Naš je dogovor bio čvrst, mjesto i vrijeme utanačeno, i dobro je 

znala moja ljubljena da je dogovoren u trenu najveće milosti našeg

milovanja i da samo smrt može biti neprijatelj na putu

ponovnog sjedinjenja i prepletanja

Bijah toliko umoran i toliko nesretan jasnom spoznajom o 

razdaljinama.

Tad sjedoh pod usamljeno stablo zaklanjajuć hladom sprženo tijelo,

           na koje bi se svako stvorenje smilovalo kad bi ga vidjelo.

Obuhvaćen čežnjom u trenutku koji nije bio najpovoljniji, ništa ne 

osjetih,

ni zimomoru ni suze za onim što se neće desiti;

pomirih se sa sudbinom i smirih svoje srce.

Ali, tad se iz drevnih vremena neko sažali,

iz stabla me netremice promatrajuć,

pa reče u svojoj naglosti da se ne predomisli:

Idi svojoj dragoj, idi –

jer vidim da će umrijeti za tobom ako se ne pojaviš u skrivenoj 

kolibi

gdje ste se u nebo propeli

Poskočih lagahan poput paperja labudova!

Lebdio sam iznad prašine

čist i slobodan

poput oslobođenog meleka.

U neko doba osvrnuh se, nezahvalan,

da vidim ko mi to pomože i ko se to zauze za stranca

            kakav oduvijek bijah na ovome svijetu.

Ali, na obzorju nikog ne vidjeh osim tijela kojem više ne služim.

Ostavljeno, spava pod krošnjom golemom na stablovo deblo 

naslonjeno

24. VI. 2007.

KAO JELENA, SMAKNU ME BRAT IZ KUĆE IZLAZEĆI

Ibrahim Kajan

KAO JELENA, SMAKNU ME BRAT 

IZ KUĆE IZLAZEĆI

Tad siđoh s visoka gorja u zemlju iz koje sam nekoć, prije potopa,

prije smrti Haranove i djece brata njegova - Ishaka i Išmaila,

i sam potekao, gdje sam puzao i gdje sam se prvi put uspravio,

pa krenuo po rusagu da sam spoznam istinu o kojoj se toliko 

govori,

i da sam okusim med ljubavi koja je svijet stvorila.

A kad sam ih, stotinu godina lutajući pronašao i upoznao,

ponizno zamolih Gospodara Velikoga, da uzme ono što mi je 

posudio,

Dušu, jer ona se nije mogla priviknuti ni naučiti ni ljubavi ni istini

koju su ljudi nudili na svakom koraku.

U istini razlike ne bi od podlosti: od nje su plamtjele kuće moje 

braće.

Evo, i sada se po Dobroj Zemljici rasprostire užasan

smrad tjelesa spaljivanih, nekrštenih.

Ni ljubavi nisam našao u prvom stoljeću upornog traženja:

svaki put me prevarila, nudeći se samo noću, vrela i raskošna, a 

ujutro bih, poražen, vidio kako mi otpadaju nokti, kako me 

napadaju gnojne kraste i kako mi trnu čeljusti

i kako me pamet zanosi!

Pobjegoh, trčeći u veliku daljinu, potpuno lud od straha:

Mudri, uzdigni me, jer nema ni istine ni ljubavi na cijeloj zemlji –

jecao sam među rogozinom i kozjom krvi.

Je li me čuo?

Je li imao drugi naum o kojem ja nisam mogao znati?

A što, brate moj siroti, čovjek uopće može znati? Ništa!

Pa, evo, vidiš, ni samoga sebe on ne poznaje.

Pa ipak, pomislih, da se stvar s onima među kojima odrastoh

i od kojih potekoh u svijet,

promijenila.

Zato, jutros siđoh na svetu rijeku koja je još uvijek tekla i zvala se,

od samog postanka svijeta - Narentom, Darom Božjim koje teče.

Oprah prašinu s ruku sve do lakata, i lice, i uši, i noge.

Krenuh poput jelena i stadoh na proplanak.

Vidjeh kuću svojih roditelja i potrčah joj sa srcem puna divlje 

radosti!

Iz kuće izađe moj najmlađi brat, ne prepoznavši me,

i hitnu svoje svemoćno koplje ravno u moje srce!

8. XII. 2007.

DUŠA I TIJELO

Ibrahim Kajan

DUŠA I TIJELO

Dugo sam, poput prosjaka, žudio utapanje u Tebe,

Sjedinjenje s Tobom i Nerazdvajanje od Tebe.

Bio sam trajno pijan od zanesenosti

I nipošto se nisam želio otrijezniti.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Ali, dođe tren kojem se još nisam nadao:

Primijetih kako stari moje tijelo,

A duša koja u njemu pribiva ostaje dio Vječnog Proljeća.

Tako se razbolih od neiskazive žalosti

Pa se, da ne odmaknem od svog vremena,

Zaogrnuh crnim pokrovom.

Crnim pokrovom, jer pod njim se smiruje Kaos

I pod njim se preobražava tijelo u svoju vlastitu dušu.

Lebdim među svemirskim pašnjacima

S nadom velikom da tijelo je duboko u mrtvo more uronjeno.

I duša da je  Gospodaru Samilosnome vraćena.

Mostar, 7. VI. 2010.

LJUBAVNA MOLITVA

Ibrahim Kajan

LJUBAVNA MOLITVA[1]

Ljubavi, moja ljubavi golema

Zaštito moja, Božanska jedina

Štiti nas od potresa i nasilja

Zabrani, Ljubavi, da dođu ratovi

Da djeca prečista gaze u krvi

Molimo se, Tebi, Jedini:

Čežnjom ljubavi dušu ispuni!

Tebi se molimo. Budni, Iskreni:

Knjige Ljubavi ko nije čitao

Ko nikada Ljubav nije ljubio -

Od nas otkloni! Od nas otkloni!

Molimo se Tebi, Mudri:

Čežnjom ljubavi dušu ispuni!

---

[1]Posveta primadoni Ani Babić i kompozitoru Miri Panduru

I. KAJAN: KOŠULJA

KOŠULJA

Poznajem te, Ljubavi, od doba kad još bijah bestjelesan

     i kad se s mukom porođajnom razdvajahu boje postanka

     izgubljene u crnom plaštu kaosa,

od onda kad me dotaknu koža s milijardu osjetila

     što ogrnu moju Dušu poput košulje –

od tog svemirskog razmeđa – plačem bez prestanka.

Bijah tako dobar u onom vremenu prije vremena

kad nisam postojao.

Bijah osjetljiv poput zvjezdana praha u kući svojoj svemirskoj.

Bijah gluh i slijep, srećom opkoljen, bezbrižan poput luda djeteta!

Dok te ne susretoh: tad spalih pijanim srcem svoju košulju

i vratih se tamo gdje sam nastao.

13. XII. 2007.