Dr. Abdurahman Nametak
(Mostar, 7. oktobra 1908. - Mostar, 11. oktobra 1982.)
Autobiografski fragmenti (4)
USAĐIVANJE EKAVICE, DR. NAMETAK, PORUKA
KOJU NISAM ODGONETNUO
Piše: Ibrahim Kajan
Polovicom
matra 1969. napokon, skraćenje - „vojska gotova“! Otputih se sa Željezničkog
kolodvora noćnim vozom, ne spavajući, u mislima dijaloge vodeći, ustreptao, pun
nekih nejasnih planova za koje sam vjerovao da će se, svi do jednoga ostvariti.
Kad je u
prvom izaponoćnom satu voz stao u
Bihaću, pomislih kako sam prije manje od dvije godine prvi put izašao na ovaj
peron, odazivajući se na povoljno riješenu molbu za mjestom nastavnika
srpsko-hrvatskog jezika u OŠ „Ahmet Fetahagić“, u nedalekom selu Kamenici.
Nikako sebi nisam mogao objasniti, zašto učenici miješaju ekavski i
ijekavski izgovor, dok mi direktor škole ne reče da im je prethodni nastavak
bio iz Šumadije. Učenicu su ime predmeta skratili na srpski jezik, jer, eto –
„nema veze, sve je to isto“. Od prve sam plaće u bihaćkoj knjižari kupio sam
sebi Odabrane pjesme Muse Ćazima
Ćatića što ju je priredio dr. Abdurahman Nametak uz 50. godišnjicu pjesnikove
smrti. U Bosni i Hercegovini Musa je bio potpuno zaboravljen, nikad ga niko
nije spominjao, sve dok nije u Zagrebu na njegovu djelu doktorirao Abdurahman, brat Alije Nametka. I dok
Nametkov izbor Musinih pjesama nije objavljen u „Zori“ zagrebačkoj g. 1965.
Jednostavan život, do surovosti
Kad sam
najposlije došao doma i kad je majka zalila kahvu, pa sjela preko puta mene –
osjećao sam se lagahan, potput lebdećeg kućnog meleka na kojem počiva pogled
one pod čijim je nogama džennet. Dugo me gledala i dugo je tekla njezina priča
bez riječi. Otac je ležao. Iz grla mu je virila sjajna čelična karnila. Nije
bio dobro. Sestra je bila u školi. A brat, najmlađi, dječak, zamazam mašinskim
mastima i uljima, učio je zanat. Crnac kod svog majstora.
Civilni život me podsjećao,
nakon samo nekoliko dana, na onaj stari
- jednostavan do surovosti, financijski grub i ovisan. Majka se „dala u
biznis“: Dogovorila je s „kvartovskim
političarima“ održavati čistim i urednim prostorije Narodne fronte (poznate „Lire) , posluživati
kahve,organizirati tombole, pretplatiti političke listove Oslobođenje i Borbu,
osiguravati sjednice SSRN kvarta Carine, u radnom vremenu od 6 do 21 h.
Šamar uvlakuše zvanog „simbol
jugoslavenstva“
Jedva
sam čekao susret s prijateljima od kojih se nisam razdvajao od kasnog
djetinjstva, pjesnicima Kebom, Kordićem,
i Radom Budalićem. Žudio sam za mostarskim govorom i paprenom zafrkancijom...
Sjedio sam za okruglim stolom u velikom dvorištu „Abraševića“, kad dođoše
(slikari) Cuco Stajčić i Krešo Ledić, s vijestima da Ancona pokreće pitanje
pobratimstva naših dvaju gradova i pozivnicom za kolektivnu izložbu mostarskih
umjetnika. U tim trenucima prskajuće radosti, odnekud naleti „simbol jugoslavenstva“, tj. vjetropir,
nazvan tako zbog skakutanja od funkcionera do funkcionera po vascijelom
Mostaru, pobirač isplativih partijskih simpatija. Ništa nije bez veze, već je „naš M. M.“
zaposjeo mostarske informativne punktove („Slobodu“ i Radio)... a u godinama
koje će slijediti, stići će svojim patetičnim rodoljubnim kajdama „Mostarskih
kiša“, do vrha države. Već izdaleka nam se obraćao kako „žuri iz škole“ (jer i
tamo nešto honorari), hvali jednog učenika kojem je „morao dati peticu iz
srpskog“. E, k vragu, u zao čas istisnuh uobičajenu dozu cinizma: „Dečku si
morao dati desetku!“ – i to popratih smiješkom. Priupita me iza leđa:
„Desetku?“ „Pa ja - peticu za srpski i peticu za hrvatski – deset!“. On mi,
neočekivano, skinu naočale s nosa! „Da ih ne oštetim“, reče i desnom mi odvali
zvonku pljusku. Mogao sam ja svašta nešto očekivati, ali takvu reakciju nisam
mogao ni sanjati od tog velikog prevejanca i „našeg generacijskog prijatelja“.
Krešo i Cuco – ni mukajet. Šutio sam i ja, sleđen i nepokretan. Šokiran,
shvatio sam da je to moja „pozicija“, pozicija Bosanskog Muslimana, identična
praznini između „srpsko-hrvatskog“, koji se doduše samo tako zove, a u zbilji
je to bio isključivo - „srpski jezik“. E slavljeni mostarski partioti, gdje li
ćete završiti kad zagusti u domovini?
U Pozorišnoj, s dr. Nametkom
Svratih u
Pozorišnu kafanu. Tamo zatekoh dr. Abdurahmana Nametka; gustirao je u svojoj
kahvi. Prijatelj sam s njegovim sinom
Hamicom. Priđoh mu i srdačno ga
pozdravih. Mostarci su ga izuzetno cijenili, možda i zbog toga što se „eto,
usudio“, prvi iza rata, doktorirati na odbačenom Musi Ćazimu Ćatiću. Dugo je
bio naš jedini sugrađanin s doktoratom književnosti, a temeljna mu je vokacija
bila, zapravo, teatrologija. Bio je, u svojoj karijeri i direktor banjalučkog
pozorišta (1943-1945), a poslije rata profesor u srednjim i višim školama, te
dramaturg baš ovog pozorišta u kojem se susrećemo. Autor je drame u stihovima
po motivima epske pjesme „Ženidba bega Ljubovića“, Legenda
o jednoj ljubavi, na daskama ove kuće izvedene. Hrpimice smo je dolazili
gledati, jer je jedna od rijetkih koja je zahvaćala bošnjačku prošlost Mostara
i Hercegovine.
Gotovo
istodobno sa izlaskom Odabranih pjesmama
Muse Ćazina Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj je financirala Sabrana djela Musina, što ih je Nametak priredio. Štampat će je
mostarska štamparija „Rade Bitanga“. Ali,
slovoslagari, „politički svjesni“, upozorše svog direktora da u knjizi
pjesama „ima jedna politička podvala“. Direktor obavijesit mostarskog načelnika
Miricu. Mirica nazove predsjednika
Općine (Tešanj), Saliha Sarića, i reče mu da „Bitanga“ prekida štampanje, jer
je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu
neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma? „Pjesma posvećena
Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića!“ – odgovori Mostarac. Sarić ga upita: „Kolega Mirica, znate li vi
kad je umro taj pjesnik? „Ne znam“. „Umro je 1915., kad nije bilo ni poglavika
ni doglavnika.“ Knjiga je odštampana do kraja. Taj zanimljivi detalj, osobno mi je ispričao Salih Sarić.
Nametak
mi je mahnuo rukom, pozivajući me za
svoj stol,
„Pa kako
je bilo u Zagrebu, je li i vojska napokon gotova“ – pitao me, polušaljivo,
brižnim, očinskim tonom. „Pričaj!“ – i ja sam pričao, nadugo i naširoko, skrećući
i krivudajući po temama i mimo njih. A kad dođoh do Envera Čolakovića, upitah
ga, nesmotreno, poput djeteta „je li čitao Legendu
o Ali-pašu“! Nasmijao se pun blagosti, govoreći: „E moj Ibrahime, nije bilo
nijedne muslimanske porodice u Bosni koja je držala do sebe, a da taj roman
nije imala u svojoj kući. Da je nije imala i da je nije držala u blizini Musafa Istinitog... Envera je puno bolje
poznavao moj brat Alija, nego ja. Moguće je da je Alija bio „krivac“ da je
Enver napisao pod njegovim pritiskom salonsku komediju Moja žena krpi čarape, pa je i postavljena na scenu sarajevskog
Narodnog pozorištva 1943., koje je, Pavelićevim anschlussom u NDH, preimenovano u Hrvatsko narodno
kazalište.
„Pa i
Alija je ovih mjeseci nekoliko puta išao u Zagreb, mogo si ga susresti bar u
mesdžidu... „Stvarnost“ se zagrijala da, nakon Biblije, objavi – eto, prvi put od 1945., Kurani – Kerim, onaj prijevod Pandžin i Čauševićev. A Alija bi se
prihvatio redakture, koliko sma shvatio. Šteta da nije moglo u Sarajevu, ali hajde-de...
Nego, reci ti meni šta sad namjeravaš?“
Rekoh da kasnim s diplomskim, ali da sam datum
dogovorio... moram naći neki posao. „Najbliže mi je novinarstvo, pa pokušat
ću...“ U to, na ulazu u dvoranu pojavi se s velikim smotkom novina Šefkija
Pašić, zamjenik glavne urednice „Slobode“ Nade Bitange. Pašić je bio markantan,
stariji gospodin, strastveni pušač, zaljubljenik u historiju i u svom je listu
gotovo redovno objavljivao vrlo zanimljive crtice iz mostarske prošlosti. Dok
se pozdravljao s nama, Nametak mu pokaza mjesto do sebe i naruči mu kahvu.
Dobri Nametak, odmah je krenuo u intervenciju: „Reci mi Šefkija, šta ti misliš
bi li Ibrahim mogao naći kakva prostora za zaposlenje u „Slobodi“? Šefkija
podiže obrve, blago se osmjehnu i reče da je u njih ograničen broj radnih
mjesta, a „Ibrahim je i tako naš saradnik“. „Objavili smo mi prije par mjeseci
intervju s Ibrahimom, povodom izlaska njegove prve knjige pjesama u Sarajevu,
ali i vijesti da je izabran i za člana Društva pisaca Hrvatske. Novinar mu je postavio
dva pitanja, a Ibrahim mu odgovorio na tri!“ – reče g. Pašić gledajući u svog
starog prijatelja. „Pa morao sam – nasmijah se i dodadoh: „Taj se novi novinar,
Milivoj Mrkić, malo poigrao aluzijama („otkud tebe tamo“)... Mada ja ne znam otkud Milivoje u Mostaru, ni
kad je odnekud došao, ni kad je preko noći u „Slobodi“ posao našao?“
Nije
znao Pašić te čudne putanje ljudi i načina ekspresnih rješenja njihovih
egzistencija, ili se tako činilo. Svojim je sporim govorom i duhanom izgriženim
glasom, prije nego što je počeo skupljati u smotak svoje novine, rekao „da bi
me volio ujutro vidjeti u redakciji“ i da mu ponesem „Arabiju ljubavi“, volio
bi je pročitati. Rukovao se s nama i otišao.
„Otiđi
sutra kod njega, dobar je Pašić...“, rekao je dr. Nametak ustajući. Pozdravismo
se.
Ujutro
sam posjetio Šefkiju Pašić, a on je bio baš na odlasku na neki sastanak.
Silazili smo zajedno niz stepenice koje su izlazile na Musalu. Zastao je negdje
na sredini, izvadio cigaretu i zapalio. „Nesto razmišljam o sudbini naših
pjesnika. Mlad si. Vrlo si mlad. Vidio sam kako su neki, vrlo talentirani, utonuli
u islamsku mistiku – i njih danas nema.“ Otpuhnuo je dim cigarete, pogledao u
nebo, i lagano zakoračio niz stepenice.
Šutio
sam, jer nisam ni s čim mogao povezati njegov kratki monolog na stepeništu
redakcije. Ima li veze sa mnom? Biskao sam po glavi tražeći šta bi to moglo
biti? Je li to možda poruka? Možda mu je na umu jedna od onih mojih „Pet pjesama Ibrahima Kajana“ iz
„Telegrama“?
Mislio: kako izvoru / Da se vratim //
Mislio Euzu billahi mineššejtaniradžim // Mislio Riječ / Amin – ili to
ima veze s tek izašlom Akšam olur
(Vidik br. 5, 1968.).
Ko zna
šta mu je na umu? Odrastao sam kao nevjernik. Kada me otac upisao u mejtef
1950., mjesec poslije je bio zatvoren. Ja
ne znam ništa o islamu. Ne znam ništa od
vjere, ne znam abdest uzeti, ne znam klanjati, a ni Musaf majčin ne znam čitati, niti bih ga razumio, jer je u arapskom
pismu i na arapskom jeziku. Pašićeva „poruka“ ostat će mi tajnom.
STAV, br. 226, od 4. 7. 2019., str. 76-77
Nema komentara:
Objavi komentar