Ibrahim Kajan, JNA, Zagreb, 1968.
Autobiografski fragmenti (3)
ENVER ČOLAKOVIĆ, ETIKETIRAN
Piše: Ibrahim Kajan
Nakon akademije Tinu Ujeviću u decembru 1968., započela su moja nedjeljna druženja sa Enverom Čolakovićem, na njegovoj adresi u Martićevoj ulici. Ako bi bila doma, obično nam je
prvih 15-20 minuta društvo pravila i njegova supruga Stella, vrlo ljubazna, suzdržane vedrine i neke snažne sigurnosti koja mi je ulijevala povjerenje i osjećaj dobrodošlice. Radila je kao
profesorica klavira, s Enverom je pratila bogati muzički život Zagreba, a jedno vrijeme su bili i autori cijelog ciklusa emisija o glazbi i poeziji na Radio-Zagrebu. U sobu su ponekad znali
utrčati, zadihani i nasmijani, Esad i Zlatan, momci u postpubertetskom veselju.
U obitelji je bila još jedna osoba, postarija gospođa, koja će se u kasnijim posjetama gotovo uvijek portefiti, kad pritisnem gumb zvonca, najbliža ulaznim vratima – i otvoriti ih. Djeca su je
zvala omamom. Gospođa bi mi samo pokazala vrata Enverove sobe, malog salona s velikim klavirom, starinskim lakiranim i zastakljenim ormarom s gusto poredanim knjigama, otomanom, nisokim stolom uz njega i dvije fotelje. Ušao bih, a Envera sam zaticao kako se pridiže i pruža mi ruku uz srdačan stisak. „Omama“ bi, nakon kratkog vremena, ušla s džezvom kahve, šalicama, nerijetko i zdjelicom kolača ili lokumova. Nakon što bi ulio kahve, Enver bi s guštom zapalio svoj duhan! Pušio je cigarete bez filtera, čini mi se, nišku „Moravu“. Filter mu je oduzimao oštrinu duhana,
pa je na račun cigarete s filterom i vođenja ljubavi pravio duhovite usporedbe.
Moj materinski jezik je - mađarski
U zgodi prvog posjeta, u prvu nedjelju iza Nove godine 1969., pitao me odakle su moji roditelji, jer prezime Kajan dotada nije nikada čuo. Prezime ga je golicalo, pitao me postoji li u porodici
neka predaja o porijeklu, znamo li neki usmeni trag ili značenje. Znao sam tek toliko da su „moji“ Kajani iz Blagaja kraj Mostara, da „otac ima neku priču, ali mislim da nije čemu...“ Na
Goranovom proljeću mi je gostujući pjesnik Emin Ilhami iz Skoplja, Turčin, rekao da mi prezime „vuče na turski“ i da bi značilo „kamen koji se kliže“.
„A ja mislim da bi ti mogao biti i mađarskog porijekla moj Ibrahime, jer meni kajan, više zvuči mađarski...“
Htjedoh ga upitati za značenje, ali tada se okrenuo povećoj hrpi neuredno poslaganih listova na kojima su bili strojem otipkani stihovi. „Ne mogu je sad pronaći, ali u jednoj Adyjevoj pjesmi,
čini mi se da ima taj intrigantni leksem, kajan! A nije kamen koji se kotrlja! – smijao se iz meni nejasna razloga. „Ti znaš da je mađarski moj materinski jezik?“, pogledao me. „Ne, ne znam...“,
rekao sam. Doduše u „Životu“ sam, koji sam uredno dobivao od 1964. , ujesen 1967., pročitao Enverove prijevode s njemačkog i mađarskog. Po tome sam znao da prevoditeljski virtuoz, ali
nisam ni slutio da mu je mađarski materinski jezik. Upita me, nasmijan, jesam li zapamtio ijedno ime, a ja rekoh, jesam, Heidi Pataki...
S nama je još sjedila gospođa Stella i na spomen pjesnikinjina imena, kao da se trznula, ili se meni tako učinilo. Pogledala je u Envera. Enver ispriča da mu je Mak, sproljeća 1967., ponudio
da prevede ciklus njezinih pjesma, jer ju je želio predstaviti na Sarajevskim danima poezije.
Mak je bio podcijenjen u Zagrebu
Na stoliću je ležao presavijen „Telegram“. Stella me upita jesam li vidio ankete o „najboljim suvremenim hrvatskim pjesnicima“ u tom listu. Enver ih otvori na stranici ankete. Jedini pjesnik
iz Bosne i Hercegovine obuhvaćen anketom bio je Dizdar, autor slavljene knjige Kameni spavač.
Makovo je ime bilo pri dnu, samo u jednoj autorskoj anketi... Enver je, pučkajući svoju Moravu, rekao:„Bolji je od svih njih zajedno“. Sklopio je novine i dodao: „Nikad oni nisu iskreno ni primili
a Bogami ni razumjeli naše muslimanske pisce. To je njima strana književnost...“
„Ja sam se više družio s Makovim bratom Hamidom, imali smo vrlo bliska mišljenja... Znaš li da se on bavio slikarstvom? Bio je vrlo talentiran, da je studirao bio bi sigurno značajniji slikar
nego što je književnik... ali eto! Nije! Volim njegove crteže tuš-perom sarajevskih veduta koje je uradio 1944. za mog „Ali-pašu“.
Gospođa Stella je tada ustala, spominjući Enveru da ima sat sa svojom studenticom. Pozdravljajući se, spomenu „da je Mak nedavno bio kod njih“, „da jako cijeni njegovu suprugu i
voli kad dođu zajedno“, ali pošto je u „zadnjem posjetu bio malo bekrijske prirode, rezervirala sam mu smještaj u Samoboru...“
Enver je opet užegao cigaretu. Otpuhujući dim, govori kako već duži niz godina prevodi mađarske pjesnike od „početaka do danas“. Prebirao je po papirima, kao da nešto određeno traži, a nije. Pa se nasmijao i zakašljao.
„Eto, Stella reče.... Bio je nedavno Mak ovdje. Zaljubio se, vrag ga odnio. A ja mu opet prevodio tu pjesnikinju, bečku Židovku, objavio je u Životu... Heidi Pataki, Heidi! A onda je Heidi
prevodila Maka na njemački.“
Spomenuh da je upoznah u Mostaru, koncem ljeta 1967. Simpatična, mladolika poliglotkinja. U rano predvečerje susretosmo je slikar Cuco i ja pred Bristolom, pa je povedosmo u sporoj šetnji kroz sokake Cernice. Cuco joj je udvarao, komlimentirao i hvalio pjesme u Životu. Ali, s tankim
šansama… U jednom je trenu zastala na mjestu između Radobolje i baščinskih vrtova - stavila prst na usne i šapnula: „Bulbuli!“ Zaista, iz gustog je raslinja zaljubljeni bulbul bilgisalo na sav glas!
Završavajući taj posjet, ustali smo i zastali ispred ormara punog uredno poredanih knjiga. Gledao sam kroz staklena okna cijeli jedan niz čvrsto koričenih uveza, u platnu, a na hrbatima svake od nje pisalo je Pjesme 1953. godina, Pjesme 1954. godina, Pjesme 1955. godina i tako sve do kraja prvog reda u ormaru, čini mi se 16 svezaka, 16 godišta, obimnih i – arhiviranih!
„To su moje pjesme, neobjavljene. U ovom ormaru je i jedini autorski primjerak romana Legenda o Ali-paši iz 1944, za tisak spremlje zbirke pripovijesti, ponešto sam sad ponovo u
mogućnosti da objavim, ali najviše bih volio da mi izađe roman Fatimin mali svijet, ili samo Mali svijet, još nisam odlučio o naslovu.... Vidjet ćemo, ima signala da bi Legenda mogla
napokon izaći. Nastavio sam pisati i Lokljane, pripovijetke povezane likovima i događajima, zapravo roman... Donesi mi idući put svoje pjesme! Dođi, komu bih inače mogao čitati stihove
mrtvih pjesnika ako ne tebi... Kajanu! E, da si Slovenac, ne bi se ti zvao kao i Ciril. Zlobec. Mora da ste rođaci odbjegli iz panonskog blata.“ Tako sam otkrio što znači moje prezime na mađarskom!
Otkud ti ova riječ u Mostaru: sem?
Negdje pred kraj mjeseca sam mu donio zelenu bilježnicu pjesama koje sam pisao u Dubrovniku i u Mostaru zadnje dvije-tri godine, kad me „potresala žudnja za onim što ne znam“. Tu je bio niz hermetičkih pjesama isprepletenih s onim nejasnim, nepoznatim mi islamom, slućenim tek iz porodične tradicije, iznenada otkrivanog u rijetkim kućnim knjiga (naslijeđenog Kurani Kerima
bez prijevoda), ostatkom bratove mejtefske bilježnice, starih obiteljskih fotografija dženaza, bajramskih skupova... do iznenadnog podizanja zastora nad mostarskoh historijom, za što je
bilo presudno „mentorsko informiranje“ kod Hivzije Hasandedića u „Arhivu Hercegovine“, kad me je škola prijavila na jedno gradsko natjecanje. Enver je čitao rukopisne pjesme i držao spremnu grafitnu olovku. „Otkud ti ova riječ u Mostaru?“ – upitao me i pokazao je u stihu pjesme De profundis: sem. „Ta riječ nije nikad
postojala u Bosni. Došla ti je iz Rusije preko srpskih učitelja.“ Precrtao ju je i iznad nje napisao: osim. I danas su u toj zelenoj bilježnici, na tom mjestu i na još dva-tri, vidljivi grafitni tragovi
Enverove olovke.... Govori kao za sebe: „Akšam olur...Noć pada“ – ovo je za mene otkriće! „Telegram“ ti je već objavio, ja ću odnijeti neke, ako želiš, Tomičiću, jer mu i tako nosim obećani
esej o Endreu Adyiju...“
Pješačeći do kasarne, grijala me podrška „mladom pjesniku koji je donio svoje pjesme na
ogled“.
Književno večer u džamiji
U februaru je došla ona zlata vrijedna vijest: Skraćen je vojni rok! Polovinom sedmice, kapetan mi potpisa izlaznicu. Želio sam do Envera, da se vidimo prije napuštanja Zagreba. Lutao sam po
Griču i Harmici, čekajući da prođu popodnevni sati odmaranja, pa oko šest predvečer, pozvonih na vratima svog prijatelja. Vrata nije otvorila omama, nego Enver, sriktan za izlazak. „Dobro je
da nisi poljubio vrata! Upravo sam krenuo u džamiju, imam književnu večer.“
Bio sam zbunjen, jer nisam znao da u Zagrebu ima džamija. Bilo mi je poznato da tramvaji u skraćenoj relaciji „voze do Džamije“, ili „preko Džamije do Borongaja“. Ali „Džamija“ koju spominju kondukteri tramvaja – je Muzej revolucije, nekoć Meštrovićev spomenik kralju Petru. Da bi izbrisao svako sjećanje na kralja Petra, Pavelić je 1943. odlučio na to mjesto utisnuti dubok žig potiranja. Meštrovićevom Umjetničkom paviljonu dogradio je tri minareta, a unutar su ga stručnjaci adaptirali za potrebe islamske bogomolje. Godine 1948., vlasti su „na zahtjev zagrebačkih
muslimana“, srušili minarete i unutrašnje štukature islamske stilizacije, i u bivšoj džamiji - otvorili Muzej revolucije.
„Najbolje je da pođeš sa mnom u džamiju, blizu je...“ Oko 200 metara od Enverove zgrade, pri dnu Tomašićeve, na broju 12, ušli smo u polumračni zasvođeni hodnik i popeli se na drugi kat.
Zastali smo pred vratima na kojima je pisalo: Islamska općina Zagreb. A kad smo ušli, vidjesmo u dupkom punoj dvorani zagrebačke muslimane kako strpljivo čekaju početak zakazane tribine. Tada sam upoznao dr. Sulejmana Mašovića. Do njega su sjedili dr. Kjamil Kamerić i imam Hifzi ef. Alagić. Imam je proučio ašare, a dr. Mašović najavio književnika, govoreći o najviše o
njegovoj „Legendi o Ali-paši“ i o tome, kako je prešućen, „bez krivice kriv“ i „onemogućen“...
Potom je Enver dobio riječ, zahvalio i rekao: Ja sam došao s jedim mladim mostarskim pjesnikom. Zove se Ibrahim Kajan, i eno ga, sjedi u posljednjem redu, do vrata, u uniformi mladog regruta!
Zašto je Enver „zabranjeni pisac“ i zbog čega je „bez krivice kriv“? Znat ću uskoro.
STAV, br. 225, od 27. 6. 2019., str. 70-71
Nema komentara:
Objavi komentar