PUT U BLAGAJ / KOLAKOVIĆA KUĆA, PORODIČNI DŽENNET

Ibrahim Kajan: PUT U BLAGAJ

Nova knjiga, na bosanskom i engleskom

Mostar, mart  2017.

Kolakovića kuća, porodični 

džennet

Kolakovića  - porodićni džennet

U ovoj divljoj travurini i podivljalom raslinju – razorena
je raskoš jednog obiteljskog doma, Kolakovića kuća,
ljepote u kojoj je bujao život od 1685., kad je izgra đena - do
ratne godine 1993., kad je artiljerijom ciljana i višekratno
razornim granatama pogađ ana. U oštroj, bodljikavoj drači,
vide se dijelovi umrlih zidova kuće i ruina kompleksa koji ju
je okruživao.

Ali, ona će ponovno biti na ovom istom mjestu, na obali
rijeke Bune, jer je proglašena nacionalnim spomenikom i
skorašnjeg dana će nam iznova - rekonstruirana - pokazati
kakva je to ljepota bila.
 
Gotovo svaka porodična generacija dodavala joj je nešto
svoje, proširivala ju je i oplemenjivala. Vlasnici su prenosili
porodično pamćenje i uz onu spomenutu godinu gradnje,
spominjali graditelja, svoga pretka, kadiju blagajskog koji
se na spisima potpisivao: Seid Mehmed Kolagi. Jedan
prevoditelj tariha o (do)gradnji drži da je kuću podigao kasniji
kadija Ismail-efendija Kolaković g. 1738., a drugi tumač istog
teksta – misli da tu godinu treba „pročitati“ kao – 1835.
 
Blagotvorni utjecaj islama na arhitekturu obiteljskog
doma i širećeg kompleksa kuća oko njega, i na ovoj su,
Kolakovićevoj, ostavili plodotvorni trag – uranjanja gra đevine
u prirodni ambijent, oplemenjujući ga i ukrašavajući. Kuća
ima prizemlje i sprat.

Kuća je u bašči koja je opkoljava i dodiruje Bunu što
uz nju protječe. U avliji su ljetna kuhinja, saračhana (štala) i
musa rhana. Tu je i česma, okolo ružičnjak.

U divanhani

Prostorije su podijeljene - za stanovanje (halvati i
čardaci) i za zajednički boravak (hajat u prizemlju i tavan na
spratu).

Kućni je namještaj najčešće ugra đen (musandere,
dolafi , niše) ili postavljen uza zidove, poput secija za
sjedenje. Spavalo se na dušecima koji su se ujutro spremali
u musandere. Ugrađ en je i hamamdžić, kućno kupatilo. 

U kući ugra đeno drvo u duborezu bî, s motivima cvjetova,
arabeski ili ispisa imena Božjih poslanika i ahbaba. Ili mudrih
izreka. Dom Kolakovićevih smatrao se kućom s najljepšim drvorezbarskim umjetninama, ne samo u Blagaju.

Južna fasada gornjeg sprata bila je gotovo sva od drveta, razigrana, s mušebecima i prozorima – prozračna! U kući su osim drvenih, viđene i kamene dekoracije. Jedna je ukrašavala svod nad ulaznim vratima, a druga prostor iznad kamina u reprezentativnoj gostinjskoj odaji Veliki ćošak.
Kuća Kolakovića uoći ratne agresije bila je zapuštena
i napuštena. Rat ju je dokrajčio. Dušmani su je srušili. Zbog toga što je bila “raj porodični na zemlji” i historija u lijepom obliku treba je vratiti među žive!

UTEMELJITELJI MODERNOG BOŠNJAŠTVA - DR. SMAIL BALIĆ I „BOSANSKI POGLEDI“

Dr. Smail Balić (Mostar, 26. august 1920. - Zwerndorf, 14. mart 2002.) 

Naslovnica reprinta Bosanskih pogleda, London, 1987.

Uz 15. godišnjicu smrti zaslužnog Mostarca

Dr. Ibrahim Kajan

DR. SMAIL BALIĆ I „BOSANSKI POGLEDI“

Ključne riječi: Bosanski pogledi, muslimani, Bošnjaci, iseljeništvo, emigracija, kulturna i politička pozicija...
Tema ovog teksta dovodi u blizinu i u djelatni suodnos dr. Smaila Balića, snažnu osobu posvećenu znanosti, humanističkom i humanitarnom radu s jedne strane i jedno glasilo, emigrantski list „Bosanski pogledi“, List muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu, kako mu je istaknuto u zaglavlju – s druge strane.

Sažetak
Tema rada je propitivanje djelatnog suodnosa dr. Smaila Balić i emigrantskog bošnjačkog glasila Bosanski pogledi u razdoblju 1955. i 1960-1967. godina. U uvodnim razmatranjima, u najnužnijim napomenama, daju se obrisi historijskog nastanka bošnjačke dijaspore. Emigracija modernijih vremena pokrenuta je BiH okupacijom Austro-Ugarske Monarhije a, u najvećem obimu, završila uspostavom Daytonskog mira nakon agresije na Domovinu 1992-1995. Rad ispituje nastanak prvog autentičnog bošnjačkog glasila Bosanski pogledi koji su pokrenuli Adil Zulfikarpašić, dr. Smail Balić, ing. Teufik Velagić i drugi. Dr. Balić je jedan od najagilnijih urednika i suradnika lista. Njegove objavljene radove grupirali smo u tri okvirne skupine prema njihovom stilu, nakani i diskursu. U prvoj su grupi kraci eseji i članci nevelikih ambicija, nerijetko edukativni i apelativni. U drugoj skupini su tekstovi koji su zapravo zaokruženi tematski krugovi veće, monografske cjeline u nastajanju, kasnije poznatom djelu Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta. U trećoj skupini su leksikografske natuknice koje su objavljivane tijekom kontinuiranog izlaska Bosanskih pogleda.

Historijski okvir naznačene teme odnosi se, doduše, na vrijeme izlaženja, na diskontinuirano osmogodišnje razdoblje 1955. i 1960-1967., ali nužno, svojim referentnim historijskim gibanjima, zahvaća minimalne naznake prethodnih kulturno-političkih procesa, koji su okupili jednu grupu bošnjačkih emigranata na Zapadu oko temeljnog cilja: da ispisom formativnih, edukativnih, kulturnih i političkih tekstova i njihovim plasiranjem kroz list Bosanski pogledi, pojasne Zapadu i bh. sunarodnjacima rasutim po svijetu, svoje poglede na političko vrijeme matične domovine. Brojni aspekti njihovog pristupa suvremenoj historiji, pokazali su se „novošću“ – u domovini „protjeranim i skrivenom poviješću“, pa je list u policijskim i političkim strukturama NFRJ / SFRJ tretiran neprijateljskim i kao takav proganjan zajedno sa svojim autorima.

Uvodna razmatranja, koja u omeđenoj temi ne bi zadirala u „višak historije“, ovom ćemo prilikom svesti samo u naznake porijekla bošnjačkog iseljeništva i iseljeničke getoizacije ili asimilacije, te strukturiranje kulturno-političke grupe autentičnog mišljenja formirano „Bosanskim pogledima“.
Bošnjaci su u historiji, napisao je dr. Imamović, imali dvije velike dijaspore: prvu vezanu za osmanske prodore a potom na povlačenje iz Podunavlja, zapadnih dijelova Balkana i s obala Jadrana, te drugu, započetu austro-ugarskom okupacijom BiH.^[2]
Tom razdoblju bi pripadao i temat iseljeništva u Turskoj, najsnažniji po samoj okupaciji, ali je kroz različite oblike teklo kroz cijelo vrijeme između dvaju svjetskih ratova. Iseljeništvo ovog stoljeća, nastalo je posljedicama Drugog svjetskog rata, a završilo (u velikim brojevima migranata), krajem agresije na BiH 1992-1995. Mirna razdoblja među ratovima obilovala su ekonomskom migracijom a najnovija, iza posljednjeg rata, iseljavanjem pod formalnim imenom „spajanja obitelji“.
Onemogućeni u autentičnoj kulturnoj i nacionalnoj identifikaciji, dijelovima priklonjeni hrvatskoj ili srpskoj političkoj ideji, vidimo da su prve pretežno političke bošnjačke izbjeglice od 1944-45., pa su politički i tretirani u zemljama prihvata - „političkim azilantima“. Ipak, brojčane većine su pripadale njihovim obiteljima, poslovnim ljudima i studentima nedefiniranih političkih stavova.

Smail Balić je g. 1941. bio bečkim brucošem, gdje je 1945. i doktorirao orijentalistiku^[3] . Nije se bavio politikom. Nakon pobjede revolucije u Jugoslaviji, odlučio je ostati u Austriji, u kojoj je dobio državljanstvo. ^[4]

Adil Zulfikarpašić, postao je političkim emigrantom kao visokopozicionirana vojna figura nove Jugoslavije u činu potpukovnika. Tajno je napustio zemlju u doba kad je obnašao funkciju zamjenika ministra trgovine FNRJ, g. 1946. Dobio je državljanstvo Švicarske.

Projekt Bosanskih pogleda započeo je potpuno samostalno, kao gl. urednik, Smail Balić, objavivši prvi i jedini broj u godini 1955., ispunivši ga tekstovima mons. Pavla Jesiha, Dušana Krstića, Muhameda Pilava, Husrefa Bašagića, te Tanje i Adila Zulfikarpašića. ^[5]
Godine 1960. očito je svijest „unutarnjeg glasa“ dokraja sazrela pa je bilo nužno njezino „vanjsko formiranje“, njezina objava prikrivenog a dramatičnog postojanja. Počeo je redovno izlaziti mjesečni list Bosanski pogledi, šapirografiranog printa, naoko više nego skroman – s velikim i dugoročnim posljedicama. Zatrpana historija izvirala je i susretala se sa suvremenošću. ^[6]

Konceptualna orijentacija Bosanskih pogleda

Prvi broj Bosanskih pogleda izašao je 15. augusta 1960., a posljednji 44. broj za januar-februar 1968. Pretisak, kojim raspolažemo, objavljen je u Londonu godine 1984. s predgovorom dr. Smaila Balića, dokumentarnim dijelom (tri muslimanske rezolucije iz 1941., faksimilom falsificiranog izdanja Bosanskih pogleda i indeksom imena.
U predgovoru reprintu Bosanskih pogleda dr. Balić ističe bitne konceptualne dionice zamišljenog lista namijenjenog prije svega „iseljenim muslimanima Bosne i Hercegovine“ u doba velikog pritiska, „nesnalaženja i prijetećeg gubljenja narodne i vjerske svijesti“, kad ih je „trebalo ponovno podići obnemogle i ošamućene“. ^[7] Među te bitne dionice na prvom je mjestu bila informiranje o događajima političke i društvene prirode, potom prikladna obrada i plasiranje naučne građe (duhovnog, narodnosnog, političnog i historijskog i tematskog spektra), te praćenje recentnih demokratskih gibanja europske društvene i političke misli liberalne profilacija. Na taj način ciljana čitateljska publika prepoznavala je vlastitu prezentnu situaciju u okolnostima svježe emigrantske sudbine, proširivala kulturni vidokrug kojim je utvrđivala svoju vjersku i nacionalnu osobitost pa i osebujnost, te bila u prilici prepoznati sebi bliske političke orijentire kretanja prema budućnosti.
Mada je uredništvo isticalo da se Bosanski pogledi bave problemima „muslimana BiH u iseljeništvu“, mnoga su se krucijalna pitanja morala odnositi na sudbinu cjelovitog bošnjačkog kolektiviteta. Svoj identitet Bosanski su pogledi izgradili evoluirajući od „muslimanskog političkog biltena“, do zbiljnog glasila bošnjačke nacionalne osviješćenosti. U tom je smislu presudnim činom bio iskorak iz nedefiniranog i fluidnog „etničkog muslimanstva“ u nacionalno „ispražnjeni“ prostor baštinjenog a „zaboravljenog“ bošnjaštva, definiran u uvodniku „Bosanskih pogleda“ br. 28-29, 1963., u kojem se doslovno i nedvosmisleno kaže: „Za nas muslimane Bosne i Hercegovine Bošnjaštvo je više od regionalnog osjećanja, više od geografskog pojma, više od kulturno-historijske posebnosti, mada u sebi sve ovo obuhvata. Bošnjaštvo je, za nas, i naša stvarna i jedina nacionalna identifikacija.“ ^[8]

Prilozi dr. Smaila Balića u Bosnaskim pogledima

Sastavljač bibliografije objavljenih priloga dr. Balića u Bosanskim pogledima, zamjetit će tekstove koji su potpisani punim imenom i prezimenom, inicijalom imena i prezimena, inicijalom prezimena i nepotpisanim tekstovima, kojih imaju dvije vrste. Nepotpisani uvodnici u listu, podrazumijevaju sudjelovanje u definiranju stavova ili suglasnost članova uredništva – što se može smatrati koautorstvom i dr. Balića u njihovu definitivnom nastanku i objavljenom obliku. Može biti dvojbeno jedino autorstvo tekstova potpisanim inicijalom prezimena, pa se njima, kao i „sitnijim prilozima“ leksikografske naravi.
Bez većeg preciziranja, Balićevi bi se prilozi mogli razvrstati u tri grupe: na kraće eseje i prigodne, edukativne članke, zatim na tekstove istraživačke naravi i najposlije na leksikografske natuknice u gotovo svim brojevima, nažalost rijetko označenim potpisom autora.

a) Eseji, edukacija, polemika
Kraćim, esejističkim prilozima Balić je u listu prisutan od početka. Zanimljiv je tematski izbor u prvim brojevima lista. Tada objavljuje testove kao reakciju na „jednu zlosretnu polemiku u Domovini“ pod naslovom Kakav je islam^[9] i zapis Izbjeglica^[10] . Prvim tekstom Balić brani u Europi ocrnjeni islam, jer je protuislamska propaganda pogubno djelovala na muslimane općeniti, a na bosanske izbjeglice posebno – i to vrlo konkretno i bezdušno. Propaganda je bila prethodnica pokušajima pokrštavanja u izbjegličkim logorima. „Stalna mjesta“ već stoljetne kritike i „historijskog predbacivanja“ islamu najčešće su ista: tako Balić ponavlja davno utvrđene činjenice koje kršćanski svijet odbija čuti - da se islam nije širio ognjem i mačem, da je islamsko načelo – „u vjeri nema prisile“, da su zbog tog načela stoljećima sačuvane kršćanske i židovske zajednice od Jerusalima do Bosne i od Gangesa do Atlantika i da u islamu dostojno mjesto imaju svi prethodni Božji poslanici koji se zaklinju u Toru i Bibliju. Zbog toga se i pita, „čemu upravo muslimane misionarski obrađivati.“ ^[11]
U završnim aktima tog relativno kratkog polemičnog eseja, Balić primjećuje posebna nastojanja i u Domovini kojima se pozicija islama želi „sa više strana“ obezvrijediti i što više oslabiti.
Sljedeći, minijaturni esej velike vrijednosti, naslova Izbjeglica, blistavi je medaljon ohrabrenja onima koji su izgubili domovinu. Lapidaran, duboke dojmljivosti i nakane, telegramski je uvid u nesretne ulomke sudbina velikih historijskih osoba koji su doživjeli progonstvo ili bijeg iz domovine i azila u stranom, tuđem i bešćutnom svijetu. Podsjećajući na Poslanika Muhammeda a.s. i njegov bijeg iz Mekke u Medinu, na izbjeglištvo Kemala Atatürka, ali i njihov pobjedonosni povratak tamo odakle su izbjegli. Taj neobični tekst velika je poruka da ljudima koji pameti imaju, nesretna sudbina ne znači samo patnju, nego i poticaj novoj misli i novim djelima. Na Zapadu takvi su bili Albert Einstein, Nikolaj Berdjajev, Franz Werfel i Thomas Mann a na Istoku učeni ljudi poput turskog povjesničara Zekija Velida Togana, pakistanskog teologa Muhameda Hamidullaha i drugih. Zaključnu misao ispisanu na kraju teksta vrijedi pamtiti: „Ima nade za sve koji od nevolje naprave školu.“ ^[12]
Prigodni ali istodobno i edukativni kratki tekst „Ramazanski Bajram“ ^[13] nadahnuti je minijaturni esej o značenju ramazana, posta, pobožnosti i ljubavi prema bližnjima. Po islamu je iskrena pobožnost najviši izraz plemenitosti, a plemenitost obavezuje – Noblesse oblige.
Edukativan je za slabije educiranje muslimane, ali i za njihove bliske, strane komšije, budući da im plasira jednostavne i temeljne humanističke poruke svoje vjere.
Još jedan minijaturni esej potpisao je dr. Smail Balić, s istom, diskretnom a ipak jasnim edukativom namjerom – „O psovci“.^[14] Odmah, u prvoj rečenici evidentira da je psovka „duboko ukorijenjena južnoslavenska mana“, okarakteriziravši je kao „jeftin nadomjestak za promašene vrijednosti ili kao neugodan pokušaj nametanja samog sebe društvu povredom reda i uljudnosti“. Osvješćujući tradiciju signalima iz same tradicije i konteksta vlastite kulture, utvrđuje iznimno rijetku pojavnost psovke u bošnjačkoj porodici i društvu uopće. Svoje i nakane i tvrdnje Balić potkrepljuje čuvenim izrekama ili citatima. Navodi rečenicu iz teksta katoličkog svećenika da psovka „Turčina zasramljuje“, „njega ne čuješ Boga psovati“, pa zaključuje, malo pretjerujući: „Da mu opsuješ proroka Muhameda, sasjekao bi te na komadiće.“ Autor nagovara ljude na „borbu protiv ove sramotne pojave“, jer inače neće moći dokazati da su zreli „za kolo naprednih naroda, koliko god bili veliki njihovi uspjesi na polju tehničkog i gospodarskog razvoja“. ^[15]
Primjer ovog teksta izrijekom potvrđuje da Balić nije imao kompleksa pri odbiru tema – bile one „male“ ili „velike“, procjenjujući ih više plemenitim, a ne uzvišenim, nužnim a ne ukrasnim.
Prikaz studije Muhameda Hadžijahića Počeci narodnosnog razvoja u Bosni i Hercegovini^[16] , ako ništa, današnje generacije će podsjetiti na djelo koje rijetko ko zna, napisano g. 1962., osim nekog „specijaliste“ na autorovo ukupno djelo. Rasprava o početcima narodnosnog razvoja u BiH Die Antänge der nationalen Entwicklung in Bosnien und ser Herzegowina, izašla je u renomiranom internacionalnom njemačkom časopisu Südostforschungen (München, sv. 2). U njoj se, kaže Balić, s pozicija jednog učenog čovjeka, na uvjerljiv način daje i odgovor svim „nevjernim Tomama“ koji su optuživali Bosanske poglede za oportunizam, te posebice za bošnjački nacionalni stav koji su u časopisu zauzeli i uporno promovirali. Raspravom su zahvaćena stoljeća, od prvog spominjanja leksema „Bosna“ kao naziva političko-teritorijalne cjeline u djelu De administrando imperio bizantskog cara Konstatina Porfirogeneta, do historijske „dokumentacije“ o zemlji i imenu naroda u njoj, Bošnjanima, uključujući i redovito spominjanje sintagme bosanski jezik, podjednako u pisanim djelima kršćanskih i muslimanskih pisaca. „Gotovo svi katekizmi pisani u 16. i 17 stoljeću od strane bosanskih franjevaca označavaju jezik domaćeg stanovništva bosanskim“, citira Balić. Balićev prikaz pledira brzo prevođenje Hadžijahićeve studije i na bosanski jezik, jer, „upravo nama ima šta kazati“. ^[17]

U Bosanskim pogledima izašla je serija tekstova koji „raskrinkavaju“ Ivu Andrića kao, pojednostavljeno rečeno, „mrzitelja“ muslimana. Da bi to dokazali, autori se služe „historijskom metodom“ „sravnjujući“ historiju i Andrićev fiktivni pripovjedni svijet „realističkih obrisa“. Ali, svijetom zbiljne historije, nemoguća je estetska analiza umjetnine riječi. Dr. Balić je, međutim, izabrao je drugi, konkretniji i jasniji oblik predmetne kritike, u identificiranju izvora Andrićevog „zazora od muslimana“ i „mržnje muslimana“. To je pokazao u kratkom, polemičkom tekstu Ivu Andrića treba raskrinkati. ^[18]
Balić, kao briljantan poznavatelj kulturne historije islama, podvrgao je žestokoj kritici disertaciju Ive Andrića „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turskog gospodstva“, Graz, 1924., smatrajući da je budući Nobelovac tim svojim naučnim radom, „zacrtao put svog budućeg književnog djelovanja“. Po Andićevoj analizi, navodi Balić, temeljna mu je tvrdnja da je islam bio „kočnica za razvoj duhovnog života Bosne te da nije sa sobom donio nikakve pokretne i napredne snage.“ Citira se Andrićev stav da je „islam nametnut silom ili oportunizmom“, te da su „Turci (i) s njima zajedno bosansko-hercegovački muslimani lukav, neradan i poročan svijet, koji se odupire kulturnom napretku“. ^[19] Balićev analitički pristup i metoda primjereni su i poučni i za današnjeg čitatelja, naročito nakon kasnije napisanih analiza, posebice dr. Muhsina Rizvića i dr. Rusmira Mahmutćehajića.

b) Historija islamskog prisustva na Balkanu i nastajanje „Kulture Bošnjaka“
Tekst Podunavski muslimani srednjeg vijeka^[20] jedan je od rijetkih historijsko-znanstvenih uvida u srednjovjekovnu pojavu islama u mađarskim i južnoslavenskim zemljama (Bosni, Srbiji), puno prije Turaka. Uz teme o Crkvi bosanskoj na drugim mjestima, predosmansko razdoblje u Balićevom tematskom okrilju, dijelom je nastalo iz potrage i želje pronalaženja fragmenata hipotetičkog duhovnog kontinuiteta i njezina vezanja za duhovnu, supstancijalnu vertikalu bošnjačkog korpusa, podjednako u kršćanskim i islamskim naslagama vremena. O podunavskim muslimanima između 10. i 13. stoljeća u našoj historiografiji je izuzetno rijetko pisano. Prije Balića poznati su prilozi Handžića, a poslije Balića - Š. Omerbašića. Živjeli su u porječjima Tise, Dunava, Save, Morave i Drne, a pripadali su golemim plemensko-državnim zajednicama Kumana, Pečeneza, Oguza, Kabara, Starobugara i Hazara (ili Hvarezmije), a među tim potonjim isticalo se pleme Hvaliza ili Kaliza (poznati i pod imenom Kazara ili Kozara. Reinterpretirajući te stare historijske zapise iz latinskih i arapskih tekstova, Balić akcentira historijske prostore madžarskih muslimana, pa skupina oko Kumanova u Srbiji, te sjeverozapadnoj Bosni, nalazeći „genetski trag“ u topografiji mjesta Kozarac, Kalsija (kod Zvornika), Kalesići (kod Srebrenice), i Kulize (kod Priboja). Od svjetskih autora za te je historijske fragmente veliko je zanimanje gajio Luis Massignon (Annuaire du Monde Musulman, Paris, 1954.). Njihov nestanak rezultat je potiskivanja, drakonske, antiislamske zakonodavne regulative i prisilne asimilacije.

Propitivanje historije islamske kulture i civilizacije u BiH

Prvi istraživački tekst koji se, u retrospektivi, prepoznaje dijelom šireg i zahtjevnijeg koncepta buduće monografije „Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta“ (Beč, 1973.), dr. Balić je objavio u Bosanskim pogledima br. 11-12, 1962. godine, pod naslovom Muslimanske građevine u BiH^[21]
Ishodište bosanskog građevinarstva istočnjačke stilistike, Balić vidi u nadahnuću pobožnog bića i altruističkom predavanju Božjem diktatu bosanskog čovjeka da se čine dobra i korisna djela, te da je to činjenje dio dubokog vjerovanja, dio imana. Cilj članka je, „da pruži zbijenu sliku nastanka, oblikovanja, brojnog stanja i povijesno-umjetničke važnosti pojedinih gradnji“. Tekst je sintetički historijski pregled sakralnih objekata velike arhitektonske vrijednosti koje, nerijetko spadaju u red remek djela – medresa, turbeta, tekija ili nadgrobnih spomenika. Među takve spadaju npr. sarajevske džamije Gazi Husrevbegova iz 1530. G., Alipašina iz 1561., banjalučka Ferhad-pašina (1579), fočanska Aladža (1550) ili mostarska Karađozbegova džamija (1570); ili medrese i tekije, kakve su Gazi Husrevbegova ili Kuršumli medresa iz 1537., Ibrahim-pašina medresa u Počitelju, te tekija, derviških zavoda i, najposlije, nadgrobnih spomenika. Posebno mjesto u neimarskom nasljeđu pripada građevinama javne i funkcionalne namjene – mostovima, karavan-sarajima, bezistanima i sahat-kulama. U indeksu objekata, primjerice mostogradnje, svjetska su djela neponovljivih graditeljskih podviga, i po smjelosti i po etstetici, kakvi su mostovi u Mostaru i Višegradu, naprimjer. Širu neimarsku panoramu dopunjuju segmenti gradnji na voli, te izgradnji bosanskih gradova. Velika upućenost autora, podrazumijevalo je akceptiranje brojne domaće i strane literature, koja se u sklopu samog rada doduše ne navodi - pa se i po tom vidi da je ovaj prilog tek ulomak velikog projekta u nastajanju. U tom smislu su, na isti način, prezentirani u Bosanskom pogledu i sljedeći njegovi tekstovi.

Tekst Književni rad Bošnjaka na orijentalnim jezicima^[22] svojevrsna je podloga, doslovno: predgovor cijelom poglavlju bošnjačke književnosti na arapskom, turskom i perzijskom jeziku (v. i u Balićevoj Kulturi Bošnjaka), krcato informacijama o zaboravljenim autorima i njihovim djelima u književnostima Istočnog Parnasa. Autor se služi brojnim izvorima, biografskom i bibliografskom građom, kritičkim i antologijskim pregledima, rukopisnima zbirkama i pisanim arhivalijama, dajući historijsku panoramu rasprostranjenosti pisanih tragova naših pisaca na rečenim jezicima. Mnoga od njih nikada nisu prevedena na bosanski jezik, uza sav trud znalaca i prevoditelja osobito od g. 1970. Trebat će dosta vremena proteći da i ti autori pronađu svoju poziciju u historiji bošnjačke filozofske ili književne baštine. Ovim je radom Balić zapravo, umjesto svake polemike, odgovorio onima koji su tvrdili da je „islam u Bosni zakočio svaki duhovni razvoj“, poput Ive Andrića i onim koji su nekritički preuzimali te široko rasprostranjene stavove. Da je Balić „s predumišljem“ započeo s pisanjem kulturne monografije, vidi se i iz jedne njegove usputne proslovne napomene: On navodi stav sarajevskog univerzitetskog profesora S. Nazečića, koji u Enciklopediji Jugoslavije (sv. 2, str. 72), pišući o BiH, kaže: „Četiri stotine godine turske vlasti potpuno su ukočile svaki ekonomski i kulturni napredak.“ ^[23] Istraživanje je podrazumijevalo književnost u širem smislu, pa su unutar tog termina djela filozofskog, pravnog i historijskog diskursa, te putopisi, pjesnički oblici i dr. Rad obiluje imenima i naslovima djela što čine neku vrstu corpus separatuma bošnjačke književnosti na tada vladajućim jezicima, nastale u sklopu velike islamske pisane kulture.
Istraživanje teme Kulturni razvitak bosansko-hercegovačko muslimana iza rata^[24], također je cjelina za sebe, ali i strukturalno poglavlje monografije u radu, Kulture Bošnjaka. Balić tvrdi da se kulturni život „snažnim razvojem“ počeo očitovati već 1941., što se u poratnim pregledima nije spominjalo, a da se nakon oslobođenja zemlje 1945., razvoj nastavio neviđenim poletom na premisama „savlađivanja pokrajinskih okvira“, ubrzanom prilagođavanju zapadnoevropskom načinu naučnom mišljenja i umjetničkog rada, „povećanju procentualnog udjela muslimana u naučnim i drugim kulturnom zavodima“. To je istodobno i doba snažne modernizacije „tehničkih sredstava“ (radija, televizije, štampe s ilustracijama), ali i posvemašne marksističke ideologizacije znanosti, kulture i prosvjete. Tek iza 2. svjetskog rata BiH dobiva svoje prve fakultete i formira Univerzitet u Sarajevu.
Država ulaže značajna sredstva u poticanje kulturnog i umjetničkog razvoja, i izgradnji institucionalnih sistema. Uz prijeratne već poznate književnike u Jugoslaviji, pod snažnim medijskim pratnjom iskrsavaju imena Sijarića (s milijunskom novčanom nagradom za „Bihorce“), prva djela pisaca izašlih iz partizanskog šinjela - Hromadžića i Selimovića, lansiraju se imena pjesnika Tahmiščića i Sarajlića, a u Zagrebu se F.Hadžić pojavljuje s komedijama i filmskim scenarijima. Međutim, jednom značajnom broju pisaca iz predratnog razdoblja oduzet je prostor djelovanja (npr. Aliji i Abdurahmanu Nametku, Ahmedu Muradbegoviću, Salihu Aiću, Enveru Čolakoviću), dok je potpuno onemogućeno obnavljanje izdanja umrlih pisaca kakvi su M. M. Ćatić ili Safvet-beg Bašagić.
Buja i likovni život sa prijeratnim i novim slikarima i grafičarima (I. Mujezinović, H. Kulenović, O. Mujadžić –uz nova imena npr. M. Sefića), te njihova izložbena aktivnost u Jugoslaviji i inozemstvu.
U daljnjoj razradi kulturne slike poratne Jugoslavije i bošnjačkih autora u njoj, govori o drami i filmu (s vrlo zapaženim dramama S. Kulenovića, S. Pašalića, F. Hadžića...), te scenskih i filmskih kreacija niza glumaca (Pašalića, Hajdarhodžića, Ćejvana, Repka). Velika imena koncertnog i muzičkog života ilustriraju se imenima B. Nuri-Hadžić, A. Aligera, Z. Kučukalića, N. Resulovića, te umjetnika sevdalinke: Z. Imamovića, H. Polovinu, S. Kurta i dr.
U naučnom životu prvih decenija poratne Jugoslavije, „impozantan je prodor muslimana“. Utemeljeno je Naučno društva BiH, aktivirane naučne djelatnosti Zemaljskog muzeja te osnivan Univerziteta. BiH je dobila sve pretpostavke za naučni razvoj i pristup europskim naučnim integracijama.
Taj informativno-sintetički članak zaista je impresivna slika razvoja i rasta, neusporediva s prethodnim razdobljima po broju kulturnih i naučnih priloga prije svega bošnjačkog korpusa, ali i BiH u cjelini.

3) Leksikografske natuknice
Treće grupa tekstova odnosi se na natuknice koje je dr. Balić ugrađivao u kontinuirano objavljivanu rubriku Mali leksikon, koja je donosila kratka objašnjenja o važnim događajima, institucijama i osobama iz bošnjačke i bosanske prošlosti. Mnoge su nepotpisane, a neke samo inicijalom, rjeđe cijelim imenom i prezimenom. Ovdje ćemo navesti samo one, čije je autorsko dokazuje barem inicijal: Šahinović Hamid „Ekremov“, Šahinović Munir Ekremov, Hajdar-beg Šahinpašić, Mahmud Vehbi ef. Šemsikadić, Ahmed Šemsudin ef., Šir Alija , Tale Ličanin, Talib, Murad-beg Tardić (Gazi), Tašli Han, Abdullah-paša Tefterdarija, Tekije, Hasan-paša Tiro (Gazi), Bećir-paša Travnjak , Ali-paša Varvar, Musa-paša Vehabović, Ahmed-beg Vilić, Ahmed-paša Vojnik, Ali-beg Vlahović, Ibrahim-beg Vranešević, Mehmed-paša Vučo, Vusuli. Ostale natuknice, kojih ima na stotine, potpisanih i nepotpisanih pisalo je više autora uljučujući zasigurno i dr. Balića. Naravno , osim što su našle mjesto u Bosanskim pogledima, koristile su građom „Kulture Bošnjaka“ koju smo više puta spomenuli u ovom radu.
Tri su teksta dr. Balića iz Bosanskih pogleda obuhvaćena složenom strukturom Kulture Bošnjaka, koja se pojavila u Beču 1973., a u drugom, prerađenom obliku, u Zagrebu 1994. Sedam tekstova iz „Bosanskih pogleda“, ušlo je u sastav knjige Bosna u egzilu, kojoj je ovaj potpisnik bio urednikom, u izdanju zagrebačkog Preporoda 1994. godine.

Zaključak
Primjer dr. Smaila Balića, koji se igrom sudbine, velikog znalca orijentalnih kultura arabičke pismenosti, primjer je koji ilustrira njegov minijaturni tekst Izbjeglica, napisan u namjeri da ohrabri druge, nove emigrante prispjele iz Bosne i Hercegovine u Austriju i Europu. Poučio ih je da emigrant iz svoje nevolje treba napraviti školu neponovljiva životnog iskustva koje može poslužiti drugima. U tom smislu, sve njegove teme zapravo su duhovni, edukativni i znanstveni potpornji ljudima koji su izgubili tlo vlastite domovine pod nogama: ako je znanje moć, onda je to najviše tamo gdje si osamljen i izvan svoga materinskog jezika.
Njegova suradnja u skromnom emigrantskom glasilu printanom na šapirografu u vrlo malom tiražu, širio se po svim zemljama gdje su se zatekli Bosanski muslimani raspršeni ratnim nevoljama u Domovini. Iz teksta u tekst, Balić ih educira o islamu, o genezi narodnosnih korijena, o historijskim prevratima, o historiji i kulturi islamskog svijeta i bosanskih muslimana u njemu, o ponovljenom tektonskom pomjeranju povijesti kad se stoljetna duhovna, ekonomska i upravna vlast „mirnodopskom silom“ zamjenjuje za potpuno nepoznatu (osmanska austrijskom), kad se civilizacijski obezličuju i svode na „nepismeni puk“, čija je pamćena i pisana kultura osuđena na brzu smrt – zaboravom… To je smisao Balićeva pisanja i trajnog mišljenja. Taj napor nije ostao izgubljen, kao toliko toga, u 20. stoljeću. Jedna od njegovih zasluga i zasluga Bosanskih pogleda, neosporno je povratak historijskom nacionalnog imena Bošnjak i imena nacionalnog bosanskog jezika.

---

Fussnote:
^1] Izlaganje na simpoziju „Hercegovački naučnici / znanstvenici i tradicija istraživanja u Hercegovini“, održan u siječnju 2016.
^2] Imamović, dr. Mustafa: Bošnjaci u emigraciji, Monografija Bosanskih pogleda 1955-1967., Bošnjački institut Zürich – Odjel sarajevski, Sarajevo, 1996., str. 49
^3] Balić, Smail: Die geistige Triebkäfte im bosnisch-herzegowinischen islam, Beč 1945. 190 str. Doktorska disertacija odbranjena na Sveučilištu u Beču 1945.

^4] Smail Balić je rođen 26. 8. 1920. godine u Mostaru, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Studij orijentalistike diplomirao je sveučilištu u Beču, gdje je i doktorirao 1945. obranivši temu Die geistige Triebkäfte im bosnisch-herzegowinischen islam. Umirovljen je kao nadsavjetnik Austrijske nacionalne biblioteke u svojstvu stručnog referenta za orijentalne jezike i predavač na dvije visoke bečke škole: Hochschule fiir Welthandel i Offentlische Lehranstalt für orientalische Sprache (bivša Konzularna akademija). Od 1983. do 1986. djelovao je u sklopu frankfurtskog Instituta za povijest arapsko-islamskih nauka. Pred osnivanje sarajevskog Islamskog teološkog fakulteta 1977., bio je, uz profesora Tajiba Okića, predviđen za člana nastavničkog vijeća što, međutim, usljed nećkanja službenog Beograda, nije moglo biti ostvareno.U nizu njegovih knjiga i članaka, osobito se ističu knjige: Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta (Beč 1973., 1. izdanje; Tuzla-Zagreb 1994., 2. izmijenjeno izdanje), Ruf vom Minarett (Hamburg 1984., 3. izdanje) Das unbekannte Bosnien (Koln, Weimar, Wien 1992), Der Islam im Spannungsfeld von Tradition und heutiger Zeit (Würzburg, Altenberge 1993). Der Islam - europakonform? (Wiirzburg, Altenberge 1994) i Mostar - Wem gehort die leidgeprufe bosnische Stad? (Soest 1993). Bio je dopisni član Kraljevske akademije za istraživanje islamske civilizacije (Amman) i redovni član Njemačkog orijentalističkog društva, kurotarijuma Austrijskog društva za Orijent Hammer-Purgstall i Društva austrijskih književnika. Najposlije, bio je i član Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod od njegova osnutka, do smrti u Beču, 14. 3. 2002. godine. Džennaza mu je klanjana u Zwerdorfu, tri dana kasnije, gdje i pokopan.

^5] Balić, Smail: Zamisao o pokretanju Bosanskih pogleda rodila se zapravo u samoodbrani početkom pedesetih godina – kad je nastala među iseljenim bosanskih muslimanima u Austriji uzbuna zbog pokušaja pokrštavanja muslimanskih izbjeglica smještenim u austrijskim prijemnim logorima. Godinu dana kasnije izašao je u Beču prvi i jedini broj tiskanog časopisa Bosanski pogledi kojemu je glavni urednik bio Smail Balić, Bosnaski pogledi, pretisak, London 1984., str. 5-6

^6] Među suradnicima su bili, kako navodi Balić u citiranom predgovoru reprinta, Husein Metiljević, bivši gradonačelnik Mostara (ali mu se ime nije pojavljivalo!), dr. Šukrija Kurtović, narodni poslanik, Omer Zuhrić, nekadašnji suradnik Novog Behara, Haris ef. Korkut, teolog, Ishak Imamović, bivši kadija, Džemal Ibrahimović, glavni imam vjerskog ureda za muslimane izbjeglice u Njemačkoj i gl. urednik lista „El Muhadžir“, Husein Viteškić i drugi. Pod pseudonimom Sulejman Dautbegović pisao je Omer Kajmaković, bivski narodni poslanik srpske orijentacije, a H. M. Stupac je bio pseudonim jednog živućeg književnika kojem ni tada dr. Balić nije otkrio identitet. Navode se još: Teufik Velagić, Izet Serdarević, Bećir Tanović, Besim Velić, dr. Selma Teskeredžić, ing. Hasan Karachi i brojni drugi muslimanski i nemuslimnski autori, pretežno emigranti iz zapadne Europe. V. Bosanski pogledi, reprint, str. 6

^7] Bosanski pogledi, reprint, London 1984, str. 5
^8] Bosanski pogledi, IV, septembar-oktobar 1963, br. 28-29, str. 325 (svi su citati iz reprint izdanja BP, London 1984.)
^9] Bosanski pogledi, I, 15. septembra 1960., br. 2, str. 27-29
^10] Bosanski pogledai, I, novembar 1960., br. 4, str. 60
^11] Isto, str. 29
^12] B(alić, Smail): Izbjeglica, BP, I, novembar 1960., br. 4, str. 60
^13] B(alić, Smail); Ramazanski bajram, II, mart 1961., br. 8, str. 117-118
^14] Balić, dr. Smail: O psovci, Bosanski pogledi,III, juni-juli, 1962, br. 16-17, str. 215
^15] Bosanski pogledi, isto, str. 215
^16] Bosanski pogledi, V, januar-februar 1964, br. 31, 371-372

^17] Balić, dr. Smail: Počeci narodnosnog razvoja u Bosni i Hercegovini, Bosanski pogledi, V, januar-februar, 1964., br. 31, str. 372
^18] Bosanski pogledi, II, br. 9, 1961, str. 131-132
^19] BP, reprint, str. 131-132
^20] Bosanski pogledi, III, br. 14, 1962., str. 186-188
^21] Bosanski pogledi, III, januar-februar 1962., br. 11-12, str. 153-156
^22] Bosanski pogledi, III, maj 1962., br. 15, str. 199-204
^23] Bosanski pogledi, isto, str. 200
^24] Balić, Smail: Kulturni razvitak bosansko-hercegovačkim muslimana iza rata, Bosanski pogledi, V, 412-414
^25] B(alić, Smail): Mali leksikon, Bosanski pogledi V, april 1964., br. 33, str. 397
^26] B(alić, Smail): Mali leksikon, Bosanski pogledi, V, maj 1964., str. 406-407
^27] B.(alić, Smail): Mali leksikon, Bosanski pogledi, V, juli.oktobar 1964., br. 36-39, str. 451-452

---

Literatura:
Bosanski pogledi, reprint-izdanje, London 1987.
Imamović, dr. Mustafa: Bošnjaci u emigraciji. Monografija Bosanskih pogleda 1955-1967
Behar, časopis, Zagreb, 1992-2000
Grupa autora: Smail Balić – Vordenker eines europaischen Islam (…), Fakultac.wuv, Wine, 2009.
Kajan, Ibrahim: Suradnja dr. Smaila Balića u zagrebačkom časopisu „Behar“, v. Smail Balić - Vordenker eines europaischen Islam (…), Fakultac.wuv, Wiene, 2009., str. 95-105

---

Djela Smaila Balića:

Balić, Smail: Die geistige Triebkäfte im bosnisch-herzegowinischen islam, Bec 1945. 190 str. Doktorska disertacija odbranjena na Sveučilištu u Beču 1945.

Balić, Smail: Ruf vom Minarett, Hamburg, 1984.
Balić, Smail: Das unbekannte Bosnien, Köln – Weimer – Wien, 1992.
Balić, Smail: Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta, Bec, 1973., II. izdanje, Zagreb, 1994.
Balić, Smail: Bosna u egzilu. Predgovor: Ibrahim Kajan, Preporod, Zagreb, 1994.
Balić, Smail: Zaboravljeni islam, Wien, 2000.

BLAGAJ STOJI, VRIJEME TEČE

Ibrahim Kajan

BLAGAJ STOJI, VRIJEME TEČE

(Iz knjige u štampi - PUT U BLAGAJ)

 

Blagaj, kuća iz koje smo potekli

Iz političkog središta koje je davno umrlo, iz Blagaja, samo se jednom godišnje jave mediji, uz već znamenite Dane zikra i melvuda s kraja aprila i početka maja u avliji tajnovite tekije, „zavije Sari Saltuka“. S jutra, svanućem, po njoj će pasti svjetlosna sjenka utvrde na kamenu, Šćepan-grada, kako su ga zvali naši djedi i naši šukundjedi.

Neka vrsta vedrog sentimenta, velikih simpatija, pa i historijske zaljubljenosti u posljednjeg gospodara tvrđave i cijelog Huma hercega Stjepana Vukčića Kosaču, osjeća se u stoljetnom nizu usmenih predaja svih naraštaja blagajskih Bošnjana, sve do dana današnjeg! Ni o jednom jedinom historijskom liku, predislamskom posebice, nije se zapamtilo toliko „zgoda i nezgoda“, niti je izgrađen cijeli pseudohistorijski narativ „naložen“ plamtećim erotskim pričama i prkosnim patriotizmom – koliko se o njemu pamti. 

Naslijedio je strica, velikog vojvodu Sandalja Hranića, u 30. godini svoga života, 1435. Nad njegovom Humskom zemljom, oblikom golemog polumjeseca na moru plivajućeg, s rogovima koji su doticali Srebrenicu na istoku a Pset na zapadu, bila je kraljevska Bosna. Svaki put bi se zemlja zatresna kad bi se on na kralja naljutio, na Tomaša, kojem je dao kćer Katarinu za suprugu. Umro je u Tvrtkovom gradu Novi, 1466., po njemu nazvanom Herceg Novi. 

Njegov kastel na litici iznad izvora Bune, srednjovjekovni je grad, a ipak, izgledom – kao da je tek napravljen! Temljni je oblik dobio za neovisna vladanja Mihajla Viševića, između 910. i 930. godine, nešto godina prije nego će ga kao topografsku tačku na političkoj mapi svijeta spomenuti car bizantski Porfirogenet. Ipak, graditeljski mu počeci datiraju iz završnog rimskog vladajućeg rituala.

Položaj blagajske tvrđave, zapisao je dr. A. Ratković nakon istraživanja g. 1990., nema mnogo sličnosti s većinom bh. rezidencijalnih fortifikacija. Kaže da je „najuočljivija razlika kod izgrađenih površina na kojima je do kraja iskorišteno zaravnjeno zemljište iznad okomitih litica, spriječavajući prilaz ispod sjevernog, južnog i zapadnog bedema“.  Zbog toga je, misli on, ulaz u tvrđavu ugrađen u istočnom i najtvrđem zidu predvorja do kojeg je vodila uska konjska staza iz istočnog pravca. Tom se „stazom dolazilo do moćnih, visokih i debelih kapijskih zidova“. Predvorje je, ako bi se pokušalo provaliti u tvrđu, priječilo i zaustavljalo opsjednike. Nad ulazom se uzdiže kapijska kula. Desno od ulaza ruina je kuće uhićenih sužnjeva. U jednom je od jada pocnjelom kamenu urezao (možda i noktom) jedan nevoljnik: „Ase pisa Vrsan Kosarić, sužanj koji se ne raduje.“ 

U središnjem prostora, stajali su rezidencija i dvor vladara iz kuće Kosača. Sada su, uz urušeno kamenje, vidljive tek nekolike bivše, okrnjene stepenice. U dvoru je bila i jedna od dviju cisterne. Predaja kaže da su na blagajskom brdu  postojali pitki izvori, pa su brojni autori iz te činjenice izvlačili zaključak o trajnoj razini vode u velikoj cisterni, vidljivoj i danas! 

Uz južni dio bedema, bila je prislonjena poduža zgrada, vjerovatno za ekonomske potrebe. Malo dalje, po temeljima sudeći, jedna je zidanica mogla biti jednobrodna crkvica (kaže, usamljen u mišljenju, Ratković), „u skladu opće kulture tog doba“. Ukupno je moglo biti oko 15 kuća i kućica. Istočni dio kompleksa štitile su tri četvrtaste kule s dvostrukom bedemom, visokim do 14 metara. Debljina zidova im je od 1.5 do 2 metra. 

 

Mihrabsko udubljenje prve hercegovačke džamije

Mihrabsko udubljenje u zidini, lijevo od glavnog ulaza, svjedoči postojanje mesdžda u kojem su namaze obavljali Fatihovi posadnici.  Može se smatrati prvom džamijom u Hercegovini. Izgrađena je po padu grada u turske ruke 1466., one iste u kojoj je veseli i moćni herceg Šćepan napustio ovaj varljivi, prevrtljivi i nestalni svijet. Povratkom iz tvrđave uskom, konjskom stazom prema podgrađu, vidjet će dobri putnik kako se iz proljetnog grmlja pomaljaju visoke stele šehidskih bašluka bez ureza i slova, bez imena, tek da posvjedoče kako je na ovom svijetu bio neko poput nas. Bio – i prošao. 

Za žive i mrtve – dani su zikra i mevluda. Sve do ovog mjesta čut će šapat stiha koji kaže da i mi, ovdje, na bosanskom mevlud imamo.