Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan
Nešto je zbunjujuće i nelagodno s čim smo se suočili
tokom boravka i nakon povratka iz Vitine. Jest, Vitina je poznata u turizmu
raskošnim vodopadima Kravice, ali njezina je (prigušena) slava prije svega na
kulturnoj mapi našeg naroda.
Mehmed-beg Kapetanović - Ljubušak
Tu je, u rubnom mjestu države priljubljenu uz
Ljubuški, rođen g.1839. Mehmed-beg Kapatanović Ljubušak „začetnik preporodne
bošnjačke književnosti austrougarskog razdoblja“. Dva je puta gradonačelnik Sarajeva:
u doba kraja turske uprave i sredinom vladanja Austro-Ugarske. Obrazovan je političar,
znalac jezika i reafirmator bošnjačke kulture, autor prvih bošnjačkih knjiga
objavljenih latinicom i ćirilicom. Kaligraf. Putnik po Istoku i Zapadu.
Musliman europske orijentacije. Svjestan svog porijekla i „zadanog vremena“.
Izradio porodičnu genealogiju - do dobrih krstjana. Vlasnik i glavni urednik
lista „Bošnjak“. Potpisivao se bosančicom. Umro je u Sarajevu 1902. godine.
Vozeći Vitinom vidjesmo nad uzdignutom
horizontu obrušene i potpuno u bršljan uvijene fragmente nekoć čudesnog zdanja
posljednjeg ljubuškog kapetana Sulejman-bega, djeda Mehmedova, iz 1835, na
kojem je pisalo: „Moj dvorac“. Od 22 sobe, 11 ih je imalo hamame. Pored
likovnih arabesknih čarolija drvorezbarenih šiša, dlijetom su urezani i
kur'anski ajeti da podsjećaju i opominju. Po zidovima su bile freske
sarajevskog slikara Saliha Ćeremidžija. Posljednje fotografije dvora, uradio je
g. 1931., uoči smrti, pjesnik Ali Riza Kapetanović. Dvorac je urušen 'sam od
sebe' nebrigom „narodne vlasti“ 1950. godine.
A ovo je vitinska džamija koju je
izgradio Ali-beg Kapetanović, muteselim, sin Sulejman-bega, otac Mehmed-begov.
(Pored džamije - postiđena je ruina: „u ratu stradala“ porodična kuća Kapetanovića.
Nalik je filmskim kulisama u koje se obnoć skupljaju zli dusi i prognani
Iblisovi sinovi.)
U godinama '92-'95. džamija je strahovito oštećena,
mada ovdje nije bilo „ratnih dejstava“. Ostala je bez krova, bez inventara, bez
prozora i bez vrata. Unakažena. Na bijeloj metalnoj ploči trojezični je tekst koji govori o njezinim
graditeljima, o njezinom proglašenju nacionalnim spomenikom 2006. i otvaranju
2010. U kriterijima za proglašenje nacionalnim spomenikom, uzelo se u obzir da
je historija „objekta povezana sa znamenitom ličnošću“ što upotpunjuje „priču“
o spomeniku kulture.
Džamija Ali-bega Kapetanovića
Džamija je jednostavna: jednoprostorna, s trijemom
otvorenim na tri strane, šatorastim krovom prekrivena pod kojim je skrivena
drvena kupola. Munarica je potpuno odvojena, podignuta na sučelje dvaju
zapadnih zidova. Zgrada džamije je kubasta građevina, visoka oko osam metara. U
gornjoj zoni kubusa vidljive su zvučnice, glineni ćupovi ugrađeni zbog akustike
prostora. Urešena je levhama ispisanim po zidovima, arabeskama i floralnim
dekoracijama. Prostor gotovo da lebdi i leluja na nježnim tepisima što zastiru
svaki posvećeni milimetar.
Zaslugom države i Komisije za očuvanje nacionalnih
spomenika, koja je donijela Odluku o zaštiti džamije, vraćen joj je prvobitni
sjaj. Vraćeno je ponešto i od historijskog dignititeta Kapetanovićima. Bilo bi
i više, da nije u Odluku unijeto i nešto potpuno amaterski i nekritičko! Tamo
se navodi ničim potkrijepljeno „porijeklo“ te porodice po novinskoj varijanti
Kasima Gujića iz g. 1938. On tvrdi da
Kapetanovići potječu „od izuzetno bogate i utjecajne hrvatske porodice conte
Cvitković-Zdilar iz sela kraj Imotskog“; da je sin conte Petra i Katarine
Cvitković kao časnik u austrijskoj vojsci sudjelovao u nekoj pobuni pa morao
pobjeći u Tursku (tj. u Bosnu), „te primiti islam iza 1814.“ Tako je „rođen“ -
Sulejman-beg, „osnivač porodice Kapetanović“. Zbog toga se, bezbeli, u
literaturi „stručnog mišljenja“ Komisije ne spominje Ali-bega Kapetanovića koji
Gujićeve podatke iste godine potpuno potire u Jugoslavenskom listu, pozivajući
se na Mehmed-begovu genealogiju urađenu prije nego što je Gujić i rođen. Po toj,
nedemantiranoj historiji, Kapetanovići su domorodni Bošnjani bogumilskih
korijena. Zadržali su sve bosansko - uz bosančicu, bosansko ime jezika, i ime
starih, dobrih Bošnjana. Zašto je Komisiji bilo nužno „zamijeniti historije“,
nejasno je. I nelagodno.
AVAZ, prilog SEDMICA, 19. 9. 2015., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar