DŽAMIJA U KOTEZIMA, SLIČNE NEMA

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Kotezi: Džamija Muje Kotezlije s kraja 15. st.

Putovali smo prema Trebinju, a razlozi nisu bili turistički. Na desnoj strani ceste bi mala, žuta  putokazna pločica: Kotezi. U imenu je odzvanjalo nešto zvonko a prigušeno, kao doziv iz neke velike daljine. Suputnici o Kotezima „znaju sve“, a ovaj siroti potpisnik – ništa! Zbog toga smo skrenuli i uplovili u gluhu nijemost, u selo na strmini, puno bivših kuća lomljenim kamenom zidanih, sivim razdrtih zidina u kojima niko ne obitava. Ispod ceste provirivao je zvonik crkvice, pomalo „dalmatinski“. Na tom smo mjestu, na pustoj cesti središta sela, vidjeli  (možda) jedinog živog čovjeka, ali, ipak, nije bilo tako… Nekoliko metara dalje, poredane uz desnu strminu obronaka brda Lipnica, bjehu tužne ruine koteške džamije. Takva, tako stoji od godine 1942. Onomad su, doduše, a ima tomu 13 godina, Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika, pokrivene papirnatom metaforom i smještene na privremenu listu nacionalnih spomenika. Vide se tragovi blagih konzervacijskih radova i novija željezna žičana vrata u ogradi haremluka  (zaključana). U haremluku, klupica novije izrade i pored nje metalni koš za otpatke. Ne vidim što je to još, osim toga, država uradila: po  razornoj moći prirode i ustuknulom Povjerenstvu koji čuva ovaj spomenik uzvišen u rang nacionalnog dobra – nije ništa! Izvori, zaduženi osigurati izradu tehničke dokumentacije i priliv novčanih sredstava za rekonstrukciju – nisu ništa osigurali. Po stavu 4 Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, to je bila „Republika Srpska“, jer se Kotezi u njoj nalaze, u općini Trebinje. A od Vlade RS - ni habera: gluha ne čuje, bešćutna ne haje!

 Kotezi: Bivši muftija mostarski 

Seid ef. Smajkić i publicist Hasan Eminović

Džamiju, najstariju u južnoj Hercegovini, prema narodnoj predaji podigao je Kotezlija Mujo, najvjerovatnije u drugoj polovici 15. stoljeća. Kaže se da je on, po osvajanju Hercegovih zemalja, od sultana ovlašten iz poreza erazi-emirije stanovnicima podijeljenih parcela Popova polja, ovu džamiju napravio. Džamija je, u dimenzijama 7.70x10.10, imala četverostrešni pokrov od kamenih ploča, baš kao i njegov produžetak iznad trijema s uobičajenim sofama.  I mektepsku je kućicu napravio i jedan majušni, skromni imamski stan. Od svega toga, i sada postoji poneki zid. Iza mihrabskog zida, u greblju, bit će da je njegov mezar ograđen kamenim pločama s omanjim bašlukom bez natpisa. Umjesto klasične munare, džamija u Kotezima ima jednu jedinstvenu kakvu ne viđate svaki dan: omanju, valjkastu, odvojenu od džamijske zgrade i podignutu na široki kameni zid. Do nje se uspinje kamenim stepenicama, dobro učvršćenim i uglavljenim poput suhozida. Nezaobilazni H. Hasandedić je rekao da „svojom arhitekturom nema slične na našim prostorima“. Iznenađuju dvije spašene čatrnje, dobro zatvorene poklopcima i tako zaštićene od zalutale živine i ljudi mutnog pogleda.

 Kotezi: U ruinama drevne džamije

Ibrahim Kajan i Seid ef. Smajkić

Posljednji od „slavnih ličnosti“, dok je uzgor stajala, bio je Fehim ef. Spaho, „Njegova Preuzvišenost Reis-ul-ulema“ hodočasteći Hercegovinu i Crnu Goru u godini 1939.

Kotezi su vrlo staro selo, jer mu je u neposrednoj blizini kasnosrednjovjekovna nekropola stećaka. Danas u selu živi sedmoro ljudi, a nekoliko ih desetina dolazi s novih životnih adresa, vikendom. I onaj što smo ga vidjeli pri ulazu, reče se Dubrovčaninom. Vikendom je u Kotezima, pripazi svoju crkvu katoličku. U selu nema pravoslavne crkve pa ova pozvoni i kad umre neko i od njih. Čudi se da džamija nije obnovljena jer je „starina od vrimena“. Rado bi pomogao; živo se sjeća da su svi muslimani, svi do jednoga, donirali obnovu katoličke crkve u Kotezima. Ali, šta ćeš, ništa se samo ne podiže.

Da apeli što pomažu, dosad bi pomogli. Odgađanje daljnjeg rasula pripomažu „radne akcije“ koje nerijetko predvodi imam trebinjski Husein ef. Hodžić. Doduše, onomadne, krajem 2014., umalo i glavu ne izgubi jer mu je baš u nju „sam od sebe“ poletio jedan povelik kamen „otkačen“ od drevnog duvara Muje iz Koteza! 

I ovog trenutka, zapis čitajući, šiblje šiklja iz mihraba, iz surih zidina, razvaljuje i ono što jučer nije bilo razvaljeno, drobi dobro djelo duhom Gospodara nadahnuto. Tu džamiju - u ljutom kamenu, kamenom napravljenu.

AVAZ, prilog SEDMICA, 26. 9. 2015., str. 14-15

Ibrahim Kajan: KRICI I ŠAPUTANJA, Putopisi iz Humske zemlje, Bosanska riječ, Tuzla, 2017., str. 218-220

SJAJ I RUINE KUĆE KAPETANOVIĆA

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Nešto je zbunjujuće i nelagodno s čim smo se suočili tokom boravka i nakon povratka iz Vitine. Jest, Vitina je poznata u turizmu raskošnim vodopadima Kravice, ali njezina je (prigušena) slava prije svega na kulturnoj mapi našeg naroda. 

 Mehmed-beg Kapetanović - Ljubušak

Tu je, u rubnom mjestu države priljubljenu uz Ljubuški, rođen g.1839. Mehmed-beg Kapatanović Ljubušak „začetnik preporodne bošnjačke književnosti austrougarskog razdoblja“. Dva je puta gradonačelnik Sarajeva: u doba kraja turske uprave i sredinom vladanja Austro-Ugarske. Obrazovan je političar, znalac jezika i reafirmator bošnjačke kulture, autor prvih bošnjačkih knjiga objavljenih latinicom i ćirilicom. Kaligraf. Putnik po Istoku i Zapadu. Musliman europske orijentacije. Svjestan svog porijekla i „zadanog vremena“. Izradio porodičnu genealogiju - do dobrih krstjana. Vlasnik i glavni urednik lista „Bošnjak“. Potpisivao se bosančicom. Umro je u Sarajevu 1902. godine.

Vozeći Vitinom vidjesmo nad uzdignutom horizontu obrušene i potpuno u bršljan uvijene fragmente nekoć čudesnog zdanja posljednjeg ljubuškog kapetana Sulejman-bega, djeda Mehmedova, iz 1835, na kojem je pisalo: „Moj dvorac“. Od 22 sobe, 11 ih je imalo hamame. Pored likovnih arabesknih čarolija drvorezbarenih šiša, dlijetom su urezani i kur'anski ajeti da podsjećaju i opominju. Po zidovima su bile freske sarajevskog slikara Saliha Ćeremidžija. Posljednje fotografije dvora, uradio je g. 1931., uoči smrti, pjesnik Ali Riza Kapetanović. Dvorac je urušen 'sam od sebe' nebrigom „narodne vlasti“ 1950. godine. 

                      Dvorac Kapetanovića

A ovo je vitinska džamija koju je izgradio Ali-beg Kapetanović, muteselim, sin Sulejman-bega, otac Mehmed-begov. (Pored džamije - postiđena je ruina: „u ratu stradala“ porodična kuća Kapetanovića. Nalik je filmskim kulisama u koje se obnoć skupljaju zli dusi i prognani Iblisovi sinovi.)

U godinama '92-'95. džamija je strahovito oštećena, mada ovdje nije bilo „ratnih dejstava“. Ostala je bez krova, bez inventara, bez prozora i bez vrata. Unakažena. Na bijeloj metalnoj ploči  trojezični je tekst koji govori o njezinim graditeljima, o njezinom proglašenju nacionalnim spomenikom 2006. i otvaranju 2010. U kriterijima za proglašenje nacionalnim spomenikom, uzelo se u obzir da je historija „objekta povezana sa znamenitom ličnošću“ što upotpunjuje „priču“ o spomeniku kulture. 

 Džamija Ali-bega Kapetanovića

Džamija je jednostavna: jednoprostorna, s trijemom otvorenim na tri strane, šatorastim krovom prekrivena pod kojim je skrivena drvena kupola. Munarica je potpuno odvojena, podignuta na sučelje dvaju zapadnih zidova. Zgrada džamije je kubasta građevina, visoka oko osam metara. U gornjoj zoni kubusa vidljive su zvučnice, glineni ćupovi ugrađeni zbog akustike prostora. Urešena je levhama ispisanim po zidovima, arabeskama i floralnim dekoracijama. Prostor gotovo da lebdi i leluja na nježnim tepisima što zastiru svaki posvećeni milimetar.

Zaslugom države i Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, koja je donijela Odluku o zaštiti džamije, vraćen joj je prvobitni sjaj. Vraćeno je ponešto i od historijskog dignititeta Kapetanovićima. Bilo bi i više, da nije u Odluku unijeto i nešto potpuno amaterski i nekritičko! Tamo se navodi ničim potkrijepljeno „porijeklo“ te porodice po novinskoj varijanti Kasima Gujića iz g. 1938. On tvrdi  da Kapetanovići potječu „od izuzetno bogate i utjecajne hrvatske porodice conte Cvitković-Zdilar iz sela kraj Imotskog“; da je sin conte Petra i Katarine Cvitković kao časnik u austrijskoj vojsci sudjelovao u nekoj pobuni pa morao pobjeći u Tursku (tj. u Bosnu), „te primiti islam iza 1814.“ Tako je „rođen“ - Sulejman-beg, „osnivač porodice Kapetanović“. Zbog toga se, bezbeli, u literaturi „stručnog mišljenja“ Komisije ne spominje Ali-bega Kapetanovića koji Gujićeve podatke iste godine potpuno potire u Jugoslavenskom listu, pozivajući se na Mehmed-begovu genealogiju urađenu prije nego što je Gujić i rođen. Po toj, nedemantiranoj historiji, Kapetanovići su domorodni Bošnjani bogumilskih korijena. Zadržali su sve bosansko - uz bosančicu, bosansko ime jezika, i ime starih, dobrih Bošnjana. Zašto je Komisiji bilo nužno „zamijeniti historije“, nejasno je. I nelagodno.

AVAZ, prilog SEDMICA, 19. 9. 2015., str. 14-15

PLJAČKE NACIONALNOG BLAGA

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Josip Juraj Strossmayer: "Čuvar" tuđe baštine

Od rata se ne smiruje „crno tržište“ ukradenih umjetnina, i to onih koji predstavalju jezgru kulturne historije BiH. Tokom agresije „razvlaščeni smo“ od 40 eksponata Umjetničke galerije BiH i više od 60 iz Međunarodne galerije portreta grada Tuzle.

U nezakonito iznošenje nacionalnih vrijednosti upleteni su i „najugledniji“! U Sarajevu se još priča kako je za rata njemački ambasador Johannes Preisinger nezakonito iz BiH iznio jednu od temeljnih slika Karla Mijića kupljenu za bagatelu! O tom je govorila i P. Mikulić: „Ambasador ju je našao u kući nasljednika... Bio je to pejzaž od onih čiji je stil definiran kao nova metafizika bosanskog krajolika. Nije ukradena, samo je više nema u bosanskoj baštini.“

I tako - stoljećima! Ukradena Povelja Kulina Bana Dubrovčanima iz 1189. je u Sant Petersburgu, slika Krist i donator Luke Dobrovića (15. st.) iz Kraljeve Sutjeske je u Galeriji HAZU-a u Zagrebu…

Najveće odvlačenje bosanske baštine, obavio je biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.–1905.). Dva svjedočenja su prvorazredna, fra Antuna Kneževića (1834.–1889.) i kustosa Ćire Truhelke (1865.-1942.).

Fra Antun je biskupa upoznao za kratkog služenja u Đakovu. Biskup mu je bio gotovo idolom bez sjenke. Kad je Kneževića crkveno starješinstvo opozvalo 1871. i dalo mu službu u Varcar Vakufu, Strossmayer ga je kanio zadržati u Đakovu. Zašto? To saznajemo nakon 100 godina, nedavnom objavom Kneževićevih memoara. Citat počinje biskupovim riječima da će se zauzeti da njega: „To je moja briga! Samo vi meni obećajte što ja želim i stvar će biti gotova! Vaše je starješinstvo pridobro!“ –zabilježio je fratar. Strossmayer: „Ja sam čuo kako kod vas u Bosni imade starinskih paramentah, kaležah, slikah itd. pa sam zamolio vaše starješinstvo nek sve ustupi meni, a ja ću sve smjestiti u naš Museum, u Zagrebu, da se tako starine učuvaju i umjetnici okoriste; a vaše je starješinstvo moju želju ispunilo, te mi javlja nek pošaljem umjetnika koj će stvari probrati. U tu svrhu ja mislim vas odpremiti s mojim umjetnikom Doneganiom. Pa kad je vaše starješinstvo moju želju ispunilo, zar neće ispuniti i da vi na moju poslugu ostanete?"

Fra Antuna „presječe kao mač, oli kao grom siloviti, ove njegove rieči“! Mislio je: „Dakle nije bilo dosta što su naši starinski novci i druge dragocienjenosti pridane u Beč, Peštu itd. nego i zadnje naše svete ostanke, naše je starješinstvo izdalo?!“ Problijedio je, počeo drhtati što opazi i biskup, te brže bolje nadodade: "Ja sam obećao vašem starješinstvu od svake poslane stvari po jedan novi snimak na uzdarje poslati; a kad vi imadnete svoj Museum, vaše će se stvari opet vama povratiti, i tako vi ćete dobiti!"

"Sve je to istina" rekoh mu "i ja sve to vjerujem… Naše starješinstvo nije imalo odvažnosti da ne ispuni želju tolikog našeg dobročinitelja i toliko uzvišene osobe: nu, znajte da ste i vi takim zahtjevom i starješinstvo svojim odobrenjem u svakog Bošnjaka srdcu učinili grdnu i nigda nepribolnu ranu!"

"Zašto?" upita u čudu biskup -"Ja ne mislim da su u vas u Bosni baš ne znam kakve dragocienjenosti! Pa na svoje vrieme opet dobit ćete vaše stvari!"

No, sve je to bilo uzalud! Fra Antun Kneževih je morao, pun tuge, sudjelovati u popisivanju umjetnina koje su tajnom karavanom u Zagreb gdje i dan danile pribivaju.

U svojim „Uspomenama jednog pionira“ o tome piše i Ćiro Truhelka. Njega je na zbirku upozorio kanonik Jagetić („Radi se o važnim povijesnim i umjetničkim spomenicima Bosne“), a potvrdio i živi fra Antun. Truhelka je, tragom snažnog Kneževićeva apela pisao (1905.) Strossmayeru. Odgovorio je mons. Cepelić i „u biskupovo ime javlja da je ovaj predao sve te stvari zajedno sa svojom ga­lerijom slika jugoslavenskoj akademiji i neka se za to obratim njoj“.  Truhelka piše dr. Račkom, koji kaže „da je akademija te stvari dobila od biskupa bez ikakva ograni­čenja, da ih smatra svojom svojinom i da nema govora da bi to akademija vraćala“.

I to je tako: pun je svijet otete bosanske baštine, od galerija i riznica rimskih, bečkih, stambolskih, santpeterburških i - našeg dragog komšiluka. Sve je jasno da jasnije ne može biti. „Slučaj“ je još otvoren!

AVAZ, prilog SEDMICA, 12. 9. 2015., str. 14-15

TAJNA DJEČJE LUBANJE

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

   

                                    

                                  Živa prahistorija nad tekijom blagajskom

Prijatelj pokazuje dvominutni videosnimak izvora rijeke Bune. Snimatelj je pokrenuo kameru iz središta bazena pred samim grotlom iz kojeg kulja najbogatije vrelo u Europi. Uhvatio je sunce zaljuljano na površi rijeke. Oko kamere podiglo se prema stijeni: svjetla iz vode šaraju ploču hridine. Kamera se pomicala tekiji. I gle! - čudo koje nikada niko nije vidio: Odsjaji su na stijeni formirali buktanje, stvarne i dojmljive da smo ostali bez daha: plamen je lizao kameno nadsvođe  poput „Božjeg davanja“ bez presedana!

Područje oko izvora Bune u Blagaju od pamtivijeka je „čudno“ i „tajnovito“, mjesto pučkih molitvi – od bogumila i prije njih rimskih mnogobožaca, i starijih od njih, ilirskih obožavatelja bogova voda i zaštitnika ljudskog života.

Tvrđava na vrhu litice u gradbenoj strukturi krije svaki od tih slojeva vremena. Nauka ih je „sortirala“: od austrougarskih i turskih adaptacija, ruina kuća Hranića, do rimske „riblje kosti“ i ilirskih megalita. Historije je „malo“: brat bratu -  2000 godine!

A znanstvena ekipa okupljena oko prof. Envera Imamovića, nakon one s početka pedesetih godina 20. st. (otkriće „Zelene pećine“) – donijela je nove „činjenice“ prahistorije!  Imamović je pronašao još dva neznana lokaliteta – Veliku pećinu i Vučje točilo.

Velika pećina se nalazi 70-80 m iznad vrela. Pred njezinim ulazom uzdignut je kameni stup. Imamović misli da je to žrtvenik od prirodne stijene s dvije-tri dorađene stepenice, nepoznatog božanstva neolitskih stanovnika. Profesora podsjeća na onaj iz delfijskog svetišta što je nekoć resio hram boga Apolona, falusnog oblika, imenom Pupak svijeta. U pećinu se ekipa uzverala uz pomoć alpinističkog tima, a kad su se iz lebdeće pozicije domogli „kopna“, vidjeli su prizor koji stotinama ili hiljadama godina nije viđen. Opisan je, telegramski, ovako: Površina pećine cca 40 m2. Dimenzije: 11.5x4.80. Na rubovima otvora: suhozid... Odvojak-pripećak: 2.90x1.70 m. Tu je zakopana prva sonda. U prvom sloju nađena drevna keramika; u drugom, od metar, komadi obrađene daske i jedna letva. I ljudske kosti. Nekoliko ulomaka metalnog lima. Željezni klin od 6 cm. Ulomci staklenih čaša. Tu su nađeni i komadići neke žute smjese, mineral. Ulomci keramike, dijelovi ljudskog skeleta, ostaci daske i komadići minerala upućuju da se „radi o grobnici“. Predmeti su iz različitih epoha, a „kretanje zemlje“ ih je izmiješalo i ispreturalo!

Zaključak kaže „da keramika i žučkasti mineral pripadaju prethistoriji, ulomci čaša i daske s komadićima lima srednjovjekovni su proizvodi, kao i nekoliko četverobridnih željeznih vrhova strijela tipa veretoni. Neko ih je „upucao“ iz prostora današnje tekijske avlije ciljajući orlušine ili kumrije. Utvrđeno je da su komadići minerala – sumpor. Upotrebljavan je u prethistoriji i ranoj antici u kultnim obredima.

Mještani su skrenuli pozornost profesoru na još jednu pećinu u litici, zvanu Vučje točilo. Devastirana je od neznanih posjetitelja. Obiluje ulomcima metalodobne keramike pune impresso ukrasa: otisci noktom, žigosanjem, štipanjem prstima, bockanjem.

U njezinoj blizini je i poznata Zelena pećina.  Alojz Benac je mislio da je bila povremena boravište ljudima mediteranskog tipa, dok za Vučje točilo Imamović vjeruje da je bila stalno boravište istog rasnog, kulturnog i običajnog tipa naših prapredaka. Zelena pećina je, novijom istragom, ne samo potvrdila prvorazredno prošlostoljetno otkriće, nego i produbila spoznaju da su joj stanari slijedili obred prinošenja ljudskih žrtava! „Uz ognjište su pronađene dječje kosti na kojima su tragovi oglođanosti. Pripadale su djeci do pete godine starosti“ – kaže izvještaj. Prazni pogled dječje lubanje nijemim je krikom trebao „odobrovoljiti zle duhove“, „zaustaviti pomor članova zajednice“ u godinama gladi ili suočenja s opasnošću.

Sve se to „ogromno vrijeme“ skriveno od historije javlja iz šupljina blagajske litice i oko nje, kazujuć da smo ovdje najmanje 7.000 godina. Tajna dječje lubanje i dalje tjera zle duhove od nas, a podzemni tragovi dovišta ispod tekije – prigušenim ehom molitve dobrih krstjana i muslimana, odzvanjaju, preoblikovani, do dana današnjeg…

AVAZ, prilog SEDMICA, 5. IX. 2015., str. 14-15