PUT U KANADU

Putopisno zapisivanje Ibrahima Kajana (1. dio)

  Mostarske vedute odvest će me u Toronto

 Nisam imao nijedne primisli, nijednog razloga ni razmišljati a ni planirati putovati tamo gdje ne poznaješ nikoga, u neki daleki strani svijet odijeljen od moje humske zemlje nepreglednom opnom oceana. 

Bio je kraj mostarskog mjeseca maja; provodio sam mu dane pri mekintochu pripomažući Edinu Džihi pri prijelomu ispisa svog doživljaja rodnog grada, Mostarskih veduta, Grada velike svjetlosti. 

Knjiga veduta nastajala je u „nastavcima“, na internetu, objavama na web stranici Moinfo.ba, podstaknut „razgovornom idejom“ s urednikom tog portala koji je, zapravo, želio „kupiti“ moje putopise.  

Knjiga u nastajanju dolazila je, u fragmentima, u sve krajeve svijeta. A onda me, pred sami kraj uvezivanja knjige, nazvao Mirsad Smajić iz kanadskog grada Toronta; tako smo se upoznali – telefonom. Čita je, kaže, i na Bošnjaci.net-u. Pitao je - je li gotova. Koliko košta. Želi je. Želi je za Mostarce. Želi je za sve one koji Mostar nikada neće zaboraviti. 

                                                      Mirsad Smajić

Nerješivim nam se činio problem prekooceanskog transporta koji je prijetio svojim troškovima unakaziti cijenu knjizi, a ja nipošto nisam želio da zbog toga ljudi okrenu glavu od nje. Dumali smo i dumali, ne samo ja i Mirsad, nego i Esad u New Yorku, koji je, izgleda i inicirao cijelu ovu priču meni iza leđa – ali se nismo mogli domisliti kako upucati i oboriti putne troškove dalekog putovanja Mostarskih veduta. Ali, jednog dana začuo sam Mirsadov vedri glas iz mobilnog telefona: „Uzmi olovku i zapiši!“ I ja sam zapisao: Hajrić. Ramo Hajrić. Slijedili su brojevi. „Nazovi ga, u Sarajevu je...“ – govorio je Mirsad. 

 

Ramo Hajrić sa suprugom i kćerkicom

Sutradan sam u naselju u blizini sarajevskog Stupa, među kućicama okruženim baščama, pronašao i dom Rame Hajrića. To je mlad čovjek, visok, bijelog lica uokvirena izrazito crnom,  njegovanom bradom. Izrazio sam bojazan da mu svojim paketom knjiga narušavam zrakoplovni limit od 20-tak dopuštenih kilograma po osobi, a on se nasmija i odmahnu rukom! „Ehehehe, mogao si još koji kufer donijeti! Nas putuje šestero, ja i žena i naše četvero male djece!“ Ovdje nije vrijedilo ono: Ništa me ne smije iznenaditi! Bio sam i iznenađen i zatečen! G. Hajrić mi je izgledao premladim da bi „stigao“ biti ocem „tolikim“ mladim Bošnjankama i Bošnjacima.   Srdačno smo se nasmijali, i uskoro se, pošto su ga u kući čekali gosti, rastadosmo kao stari poznanici koji (u hitnji!) ne stigoše ni kafenisali... Uvečer sljedećeg dana Mirsad je javio: Grad velike svjetlosti sletio je u Toronto.

Nakon junske mostarske promocije Grada velike svjetlosti i njezina medijskoj odjeka, nazvao je Mirsad i rekao da bi „valjalo razmisliti da dođem“, a „valjalo bi i sa Enesom (njegovim Ključaninom, Kiševićem) da se pojavim“ – kao što smo kroz sve ratne godine bili svugdje gdje je biti trebalo... To je značio izravan poziv da sudjelujem(o) kao „posebni gosti“ na otvaranju Bosanske biblioteke u Torontu, da promislim o jednoj „simpozijskoj temi“, da se odazovem velikom entuzijazmu bošnjačke zajednice koja se okuplja oka dva-tri organizacijska oblika: Islamske zajednice „Gazi Husrev-beg“, Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, Ogranka za Kanadu i Humanitarnog društva između njih. Nisam se mogao „pojaviti sa Enesom“; svoje dogovorene obaveze nije mogao odgoditi  – pa sam, s popratnim pismom kojim je za mene jamčio „Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i Canade“ i njegov potpisnik prof. Emir Ramić – 30. septembra bio iznad hrvatskih oblaka u letjelici kljunom okrenutim prema Londonu... a iz Londona, prošavši vijugave kontrolne puteve zrakoplovnog koridora čuvenog aerodroma Heathrow, izdigoh se iznad nesagledivih obala goleme površi „velike bare“. U „baru“ bih „bacio pogled“ tek s vremena na vrijeme, pogledao s mislima koje su me primoravala da sklopim oči i obuzdam svoju tamnu, bujnu i neobuzdanu maštovitu stranu što me, povremeno, obuzimala. Pitao sam se koje će biti doba dana ili noći kad moj shuttle klizne po torinskoj pisti. Priznajem, nestrpljivo sam je priželjkivao zgužvan i umoran u stolici uz okrugli prozor tačno iznad desnog boingova krila. Pogledom sam ga provjeravao: stalno je bio na svom mjestu!

Ponovno sam prolazio kroz kontrolna vrata, ponovno sam vadio iz džepova metalne novčiće iz Bosne i Hrvatske, ponovno sam izuvao cipele – bio sam sasvim ok, i bez hladnog oružja i bez ikakvih narkotika. Posljednji uniformirani brko zvonko mi je doviknuo vraćajući mi putovnicu: Dobro došli u u Canadu! Na engleskom naravno.

U odjeljku garderobe pažljivo sam promatrao kovčege po klizećoj traci. Bio sam strpljiv, mada se moj kožni kofer koji mi je punac ostavio u naslijeđe – jednostavno rečeno – nije pomaljao! Nije se pomaljao, pa sam još malo čekao. A onda još malo. Potom sam osjetio kako mi tijelom, ispod košulje, curi znoj od neke mješavine neugodnosti, muke i nadolazećih pitanja o koferovoj sudbini: Gdje je nestao? Je li poletio iz Londona? Da nije ostao u Zagrebu?

Požalih se djevojci u policijskoj odori: tako i tako... Ona pogleda na odrezak moje putne karte pa na boing screen... i pokaza mi to ljupko čeljada da se desetak metara dalje... okreće druga, „moja“ klizeća traka. Na njoj je plovio jedan jedini kovčeg. Osamljen, od čiste kože sačinjen i moj. 

Na samom izlazu, na samo nekoliko metara do ljudi koji su me čekali, zaustavi me osiguranje, jedan bijeli i jedan crni policajac. Dadoh im svoje isprave i Emirovo pismo, u redu je, čitajte...

Ali crni pozva nekoga na mobilni i osmjehnu mi se. „Samo trenutak“, reče. Ubrzo je došla policajka i progovorila... na mom vlastitom, bosanskom jeziku! Bila je vrlo ljubazna, osmjetnuha. Pitala me kao stara zemljakinja – „kojim poslom“ pa joj rekoh i darovah je knjigom iz zavičaja. Pitala me i listala je – usput – moju knjigu „Katarina, kraljica bosanska“. „Vi ste je napisali?“ – rekla je s trunom nevjerice. „Da... ja sam je napisao“, kazao sam potiho, ali sasvim sigurno a možda pomalo i neskromno. Gledajući u naslovnucu, upita me preko reprodukcije Katarinine stare slike, s kraja 15. stoljeća:  „A... gdje ste bili u vrijeme rata?“ Uperila je pogled prema mojim očima. „Bio sam u Zagrebu, svaki dan, uređivao časopis Behar...“ Možda nisam stigao izgovoriti tu posljednju riječ, Behar, kad se ona prelijepo nasmiješila i rekla: „Sretno!“

Moji novi, kanadski prijatelji nisu mogli izdržati: bili su na samim raskrljenim vratima i zagrlili me. Mirsad Smajić i Muharem Obradović.

(Nastavit će se)

ŠEKSPIROV SONET U TRAPISTIMA

 Piše: Ibrahim Kajan

 

 Gradimir Gojer

ŠEKSPIROV SONET U TRAPISTIMA

Gariwo, Sarajevo, 2015.

 

 Gradimir Gojer

Najnovija pjesnička knjiga stihova Gradimira Gojera Šekspirov sonet u Trapistima, strukturirana od devet ciklusa pjesama u znaku je paradoksalnog otajstva zbiljnog svijeta i čovjekove uznemirene savjesti u njemu. Već i sam naslov stihozbirke, neuobičajen i višeznačan, okuplja temeljne  plutajuće oaze čovjekova bića u kojem obitava, kojem stremi i pred kojim kleči. U toj ključnoj i očuđenoj trostrukosti, mogao bi se otčitati neobičan i zagonetno-sugestivni sloj triju riječi u imenu knjige, koji očito krije smišljeno zaogrnutu  nakanu  Gojerovog pjesničkog imaginarija: čovjekovu dramu bića (Šekspir), čovjekovu  potragu za skladom (sonet) i čovjekovu žudnju za mirom  (Trapisti).

Jezik kojim pjesnikovo biće komunicira sa svijetom i kojim opisuje svijet svoga  fizičkog i duhovnog prostora, kreće se od jednoznačnih, uporabnih, „dnevnih“ jedinica „govornog materijala“,  do bogatih slojeva leksike koji,  sami po sebi, referiraju porijeklo svoje historičnosti, kao i svoju prvobitnu postojbinu.  Pažljivo birane riječi Gojer nalazi  u arhajskom, u antičkom, u crkvenom, u profanom,  a potom u dramskom, likovnom i glazbenom, i prije svega, u idejnom i spekulativnom načinu promišljanja životnih fenomena i senzacija. Tu leksiku okuplja, po bliskosti  tema koje mu se nameću kao živom čovjkeu naše suvremenosti, koje ga pohode, koje ga opsjedaju i koje mu ne daju mira, koje remete njegov unutarnji svijet i ranjavaju njegovo jezgro.

Vrlo bogata mreža motiva Gojerovog (i našeg suvremeniteta) kojima tka svoj tematizirani poetski dnevnik, pjesnički se uobličuje i svaki put  ostvaruje unikatno, baladično ili ironično, po nekoj izdvojenoj inačici iz samohvalne humanističke  ruševine. Već je u prvom ciklusu, u Ramu za ikonu, označena refleksivna, misaona putanja uvida u sliku obmanuta svijeta ljudi: esencijalnia, ključna, humanistička točka oslonca na kojoj počiva ljudsko biće – snažnim se poetskim diskursom razotkriva zakašnjela prijevara „naših maga“.   Reklo bi se: humanističko i oljuđeno - zamijenjeno je magijskim i alkemijskim, a bivša plodna zemlja čovjekova obitavanja – postala je odvratna razvalina! Biće pjesme, kao samodiktat subjektova jezgra iznosi na vidjelo porazni, banalni detalj koji je kadar smrviti supstancu našeg vjerovanja.  „Uletjeli mali internetski foto“ razara istinu („laž svu našu“) koja se vidi više nego ikad, i pred kojom se tresu temelji, „kruni se san o crkvi“. U posvemašnom neredu svijeta, potraga za „starim ljubičastim“ a izgubljenim  „ramom za ikonu“ , pretvara se u paradoks: više nije nužno pronaći ram u neredu, nužno je „pronaći sveca u ramu nereda, zapanjujućeg“. Naravno, da ovdje svaka riječ sjaji sjajem simbola – noseći i zbiljno i metaforično - podjednako i zbiljnu crkvu  i zbiljnog svetca, a još češće lažne crkve i lažne svece (od religijske do političke manipulacije).

Stihovi nadahnuti svojevrsnim dijalogom sa Sofoklom, ili monologom pred slikom Karavađovom, ili evokacijom na Joneska, referiranje na Krležu, pa apostrofiranje imena Dimitrija Popovića, Mersada Berbera ili Mehe Sefića, ili Ante Brkića – čine nam se pjesmama dubokog samoispovjednog zahvata. Među njima je upravo „Razgovor sa Sofoklom“ paradigmatična pjesanca, uzbudljiva pjesnička tvorevina puna tamnog lirskog tragizma, koja kroz dramatski agon pravi luk od „zrcala ispunjena vatrom“ do zrcala u samom sebi, do kojeg se došlo medijem iz „paralelnog svijeta“ i koji se nekad nekom kao sukus življenja s ljudima - desio...(Ovdje se sugerira porijeklo nadahnutog „paralelizma“: sjećanja na  „Edipa“ s dubrovačkog Svetog Ivana). 

U zrcalu ispunjenom vatrom / Ugledam osobnost tragičnu – kaže se u poetskoj prolegomeni koja neće reći čija je „osobnost tragična“ – svoja, „druga“ ili „tuđa“? No, središnji dio pjesme je prevratnički jer onaj koji piše otkriva, tragajući, „ožiljke na svojim rukama“ i „nedopijen pelen i zore / Ružoprstoj po ratovima stoljetnim, po miru / što se valjda zgodimice javi pa nestane...“

U Gojerovim pjesmama nerijetko dominira jedna prikrivena ironija, po čijoj se površi ispisuje otklon od licemjerja, od svakodnevice u kojoj se glavno zamjenjuje za sporedno, u kojoj se dvosmisleno mudruje, muti i prodaje sve – tamo gdje više ništa i ne postoji. Takve pjesme autor okuplja u ciklusu Poštapalica za gusara, u kojoj istoimena pjesma izrijekom govori:

Na brodici otpuhujem lulu,

Nepostojeću.

Na pohotnoj postelji sanjam ženu,

Nepostojeću.

U okrilju sjeni umrlih predaka ćutim

Obiteljski sklad,

Nepostojeći.

Molim se na oltaru za gusara,

Na priliku Dimitrija Popovića, portreta mu, nepostojećeg!

Šest Gojerovihih pjesničkih fresaka (Freska I.-VI., s ključnom pjesmom na kraju od samo šest stihova, kojem je inače naslovljena i cijela knjiga – Šekrspirov sonet u Trapistima), čini nam se  jednim od najcjelovitijih i samosvojnijih ciklusa u knjizi. Plamene pelerine, Demoni, zaogrnuti blud, krinke i obrazine, zaglupljujuće ponavljanje „kaze o prvosti“, prerije neuma, svenarastajući zadah, bakanal nastranosti! – koja je to autorova paklena uzvitlanost duha uznemirena i nadahnuta, očito, suvremenitetom našeg idejnog svijeta!

Dakalo, ni u završnoj minijaruti - Šekspirov sonet u Trapistima – nema utjehe! Ona je višeznačna poetska konstatacija. Nije ništa ostalo – odgovora nema, čovjek je potpuno beznadan i čini se da utjehe nema?

 Dok suhonjavi trapistički svećenik, / Nevoljko prihvata dar moj knjižni, / u mrak samostanski odnoseći mrmor / Osobni, tiho recitiram Shakespearea... / U inat! / Za inat!

Šekspirov sonet u Trapistima je knjiga lijepih iznenađenja. Ona je cjelovita i čitka. Ona razgovara s obje dimenzije našega svijeta, vidljivom i nevidljivom. Zašto je onda ne bih smatrao dobrom i preporučio je za objavljivanje i čitanje? To sam uradio sa ovim tekstom.

U Mostaru, 11. studenog 2014.                             

A KAD SE POJAVIO MUJAGA KOMADINA, PROGLAŠEN JE „NAJGORIM“

Ibrahim Kajan

Dnevnik, subota, 7. II. 2015.

Mustafa Mujaga Komadina

(1839. - 1925.)

Iz stogodišnje prošlosti izranjaju neobjavljene istine iz onih godina kada su bile zbiljna suvremenost: prelistavam prvi bošnjački politički list, prepisujem poneku sitnu vijest i skeniram poneki komentar bez potpisa. Po stilu otkrivam da ih je mogao ispisati Husaga Ćišić, ali je, u svakom slučaju, na sebe preuzeo odgovornost onaj koji je potpisan kao glavni i odgovorni urednik, Smail-aga Ćemalović. Novine iz kojih prepisujem izašle su prije tačno 105 godina, 1910., a ime im je Musavat, što bi se bosanski reklo: Jedinstvo. 

Čitam ih, iznenađen nepodnošljivim sektaškim otklonom od osobe koja je s velikim izbornim uspjehom tek izašla na mostarsku političko-društvenu scenu a  ime joj je bilo Mustafa Mujaga Komadina. 

Nedosegnuto je dno bošnjačke „gajretovske“ zločestoće koje je tada, u tom listu, zakreštalo, citiram „protiv Komadinovu načelništvu, jer je on potpuno nepismen čovjek, ne zna šta je općinski štatut, ne zna šta je spis, ne zna šta je ured. Može mu opć. činovnik donijeti smrtnu osudu i kazati mu, da je to neka  nepoznata stvarčica; on će je potpisati.“ A to je, naravno, bila bjelodana laž. 

Vrijeme i suvremenici rijetko prepoznaju buduće velikane u svom narodu.  U najboljem i najgorem slučaju – u takvima otkrivaju snažnu konkurenciju, koju svim silama pokušavaju na sve načine i u svakom pogledu - sravniiti sa zemljom - prije svega u intelektualnom i moralnom.

ZOV NEPOSPREMLJENIH KOSTIJU

Historija i zanovijetanja iz zasjede

Piše: dr. Ibrahim Kajan

Već noćima ne mogu mirno zaspati: čujem zov nepospremljenih kostiju iz harema Kapetanovina, koji je tri stotine godina bio na istom mjestu u starom mostarskom kvartu Predhumu; bio je do jednog poslijepodneva najnovijeg vremena, a onda je, na brzu ruku, nestao tijekom osam radnih sati, kao da ga nikada bilo nije! Nije to nikakvo čudo u ovom vremenu svake pogani, u kojem, ipak mislite da se neke stvari ljudski obavljaju, osobito ako je u te poslove – možebit ̒ - umiješana kakva vjerska organizacija. 

Kapatanovina je lokalitet stare jezgre grada Mostara. Nazvana je po prvim kapetanima  grada koji su krajem 17. i početkom 18. stoljeća u sjenci brda Huma izgradili svoje konake (kapetan Vučjaković i nasljednici), od kojih su se dijelovi, održali do danas. Sjevernu stranu konaku pripadajućeg zemljišta, uključujući i džamiju nazvanu po njihovu zetu Nezir-agi, zapremala su dva groblja, jedan uz džamiju, manji, i jedan veći, Veliki harem. U haremima su sahranjivani pripadnici poznatih mostarskih obitelji – Vučjakovići, Kapetanovići, Efice, Milavići i brojni drugi. 

Kada su 50-tih i 60-tih godina mostarski građani prigušeno negodovali tako da niko živ ne čuje, nezadovoljni urbanističkim planovima koji su predvidjeli da se na Velikom Carinskom haremu izgradi (današnja) željeznička stanica i autobusni kolodnor, poslano je na adresu Đure Pucara Starog jedno pismo. Jedno jedino pismo – ali ono i danas odjekuje! Napisao mu ga je čuveli mostarski političar Husaga Ćišić. Šira javnost je to pismo mogla prvi put pročitati kad je nestalo socijalizma, 1991. godine. Husaga piše da je to nedopustivo, nedopustovo je razoriti baš sve stare mostarske hareme – „jer su haremi spomenici o nama“, haremi su naše enciklopedije, naše prisustvo, naše horizontalno i vertikalno svjedočenje da smo tu bili i da ćemo tu zauvijek biti. 

Prošlo je desetak godina kako je, u posvemašnjoj tišini razoreno groblje Kapetanovina, posljednja adresa slavnih Mostaraca. Ne znam ko je to uradio niti me zanima. Ne znam ni u ime kojih je to neupitnih razloga urađeno, niti me oni zanimaju. 

Zanima me nešto drugo.

Zanima me zašto nije obavljena ekshumacija. 

Mislio sam, kad sam ljetos parkirao svoj automobil na bagarima sravnjeno stoljetno mostarsko grobište, i on njega uređeno parkiralište - da je sve u redu, da je grobni prostor potpuno ekshumiran, da su bivši mejiti prenešeni na mjesto gdje im neće ponovno kosti vaditi i premećati, da su pokupili i posprelimi polomljene bašluke kako Bog zapovijeda – ali sad znam da nisu, i znam to od prije desetak dana. 

Tada su, u drugoj polovici mjeseca januara, došli na moja kućna vrata momci, donijeli fotografije i podastrijeli ih ispred mene: vidio sam divovsku kašiku-grabilicu bagara GP Hercegovina kako se zariva u tlo i zahvaća bivše mezare bivših mostarskih kapetana, njihovih žena, sinova i kćerki, njihove rodbine i bliske svojte. Na fotografijama se sasvim bjelodano vidi kako se, iz zahvaćene mezarske zemlje, otiskuju i zemlji vraćaju butne kosti, sitne košćice prstiju, nadlaktica, dijelovi slomljenih rebara i kružni kičmeni pršljenovi! Vidi se i jedna kartonska kutija i koju su, kažu mi, „utrkujući se s bagerima, Semir Pintul i njegov, u međuvremenu umrli prijatelj – rahm. Senad Mičijević, uzimali i stavljali kosti...“ Njih dvojica su i snimili te fotografije, a snimili su ih ne za arhtiv, nego za svjedočenje pred živima šta ljudi rade od bivših ljudi.  

Oni dijelovi skeleta bivših Mostaraca koji po vjerovanju nisu umrli, koji se na fotografijama ne vide, utovareni su bezbeli sa šutom, s dračom, životinjskim helaćom, zgužvanim „Oslobođenjem“ i ostalom nećisti u kamion Građevinskog preduzeća Hercegovina.

Zar je dotle došlo? Zar smo se toliko osilili kao da nikad nikom polagati računa nećemo? Zar je toliko ponestalo prostora za žive da krademo – bez truni pijeteta - od mrtvih?