OČUĐENI SVIJET IBRAHIMA NOVALIĆA

Piše: Ibrahim Kajan

 

1. Od svijeta diktata, do svijeta izbora

Niti je slikar Ibrahim Novalić onaj kojeg sam upoznao 2000. godine, a niti su slike koje posljednjih pet godina potpisuje, slike slične onima koje sam vidio potpisane njegovim imenom u prvim godinama poznanstva. Njegove slike, njihova unutarnja struktura, od tematske do vizualne, poprimale su dinamične promjene - od stvarnosne opipljivosti i prepoznatljivosti, do očuđenih predjela zbilje ispražnjene od svega živog – osim floralnog, osim prirodnog kretanja vjetrova, sunčeve i mjesečeve energije koji oživljuju ili umrtvljuju zakrivljenu površ  zemlje izgubljene na horizontu ili zagrađenu vijencima modrih, zelenih i ljubičastih planinskih vijenaca.

 Ibrahim Novalić: Drvo nasred svijeta

To novo nadahnuće izvanosjetilnim, autor je prepoznao u osebujnoj stvarnosti koju vide djeca i pjesnici, bliskoj  onoj u snoviđenjima koja se ne može “precrtati” ali se može, kako njegov “slučaj” pokazuje, visokom imaginacijom primaknuti svojim osjetilima i na slikarsko platno, uljem i akrilikom, podastrijeti.

U tom “prekretničkom” smislu, između njegovih ranijih, mladenačkih djela s kraja i početka stoljeća, koja su likovno intervenirala po baštinskim motivima graditeljstva, uporabnih predmeta i ozloglašenih šipaka, Novalić je – reklo bi se iznenada! – svoje lice okrenuo Početku, svijetu koji se zatekao nakon što je Jedini izgovorio Budi! – pa je Svijet nastao. Tada su počele nastajati slika za slikom koje je, kasnije, prepoznao u zatvorenoj sintagmi “svog Puta”, pa je i cijeli taj krug brojnih slika nazvao Put moj…

2. Motivska i stilska razdjelnica: Put moj

Kad promatrate slike Ibrahima Novalića, nametnut će vam se ključno pitanje najintimnijeg odnosa prema njegovim vizijama, prema njegovoj moći uzdizanja  zbilje u prostor  lebdećih činjenica ovoga svijeta. Takva mogućnost  očuđene zbilje ili njezinog podizanja u prostor magijske stvarnosti,  prepoznaje se kao nešto što smo izgubili pa zaboravili, a što proizvodi i konstituira građu našega temeljnog odnosa prema Novalićevim motivima i kompozicijskim strukturama,  linijama i sjajnim koloritnim blokovima   u doticanju ili prelijevanju...
 Novalićev ciklusa Put moj, ponovit ću, predstavlja razdjelnicu od onoga što je donedavno slikao: ako je donedavno slikao pogledom izvana, pogledom na stvari -  sad slika pogledom iz stvari na zbilju kakva sebe zamišlja: To je svijet bez grijeha. To je čisti svijet, pa se zato čini – nama, ljudima – kao magijski realizam koji je lijep, a zapravo ne postoji – osim u arhajskom dijelu naše poetske svijesti. 

 Ibrahim Novalić: Zlatna jabuka

Ovaj svijet postoji, barem na dvije razine: postoji kao čovjekov san o budućnosti. I postoji kao budućnost bez ljudskog sna.

Ibrahimove slike sugeriraju da su oba sva – gotova stvar, da se javljaju istodobno, nakon dovršene drame, apokalipse, u svijetu ispražnjenom od ljudi, u ponovljenoj obnovi zaobljenih brda prekrivenih nježnom travnatom pokožicom, s ostacima prekinutih, presječenih putova, s cestama koje nemaju perspektive beskraja, nego su redovito presječene nekim zaklonom (ljubičastim brdom), ili su potonule (u nevidljivoj, možda samo slućenoj onostranoj nizbrdici).

Veliki, srednji i mali formati ispunjeni su strašnom dramom koju je prekrila tišina. Zeleni listovi i trava. Beskrajni prostori brdovitih konfiguracija u zelenim prelijevanjima i isijavanjima od svjetlo-zelene do maslinastotamne, zgusnute boje noćne trave...

I motiv usamljenog drveta, pod snopom svjetlećeg zračnog mlaza koje ga veže sa samim nebom, nije manje dramatično. O čemu ono svjedoči? – Svjedoči da je drama čovjeka dovršena? Nakon što je svijet obnovljen bez intervencija onih koji su ga „popravljali“, pružala su se cvjetna polja nevidljivih meleka, zeleni tepisi nježne netaknute trave, a staze i putovi koji odlaze u nikom poznata mjesta – nejasno je zašto uopće postoje! Svi su brežuljci zaobljeni – samo su udaljeni planinski vijenci nerijetko oštri, ljubičasti i gotovo nedostupni.

Svjetlosne aure iznad krošnji drveća koje urnebesno kovitlaju vjetrovi džinskog svijeta (u kojem se Ruhom nadahnuti opiru djeci Iblisovoj), nagovještavaju dramu punu svjetlosti – poput pročišćenja – u površinama „između zemlje i neba“ s neviđenim svjetlosnim transformacijama!

Smeđa ili travnata površina zemlje su od takvih mineralnih struktura, kakve ljudsko oko rijetko viđa, boje koje nam se svojom jačinom i bljeskom nagovaraju da pomislimo da jednostavno nisu ni za kakve usporedbe, da su svoje, izabrane, „uzete“ sa „lokaliteta“ i donešene nama, na ovu istu, kasniju planetu. Plavet neba s bijelim pramenima svjetlosti, „pomalo surrealistički“, kako bi rekao jedan moj prijatelj (i dodao da je takvu atmosferu tišine mogao „naslikati“  još jedino grko-talijanski slikar Giorgio de Chirico).

3. Gdje je skriveni Čovjek?

Gdje je skriven Čovjeka, ako je ova likovna perspektiva – sufijski pogled iz stvari na svijet u nastajanju? Pitanje je vidi ga ili (ga) ne treba, pa ga zato i ne vidi?

Možda je ovaj svijet Novalićeve vizije namjerno izbacio čovjeka iz središta Božjeg stvaranja?  

 Ibrahim Novalić: A na Putu... 

U Mudroj knjizi – čovjek postoji, Gospodar mu se obraća na različite načine, zaziva ga kao dijela vrste (O ljudi, ili: o muslimani...), ili pojedinačno i izravno  (O čovječe!)

Novalićev novi i otkriveni svijet je blizak dubokom misaonom paradoksu koje je iskustvene prirode:  Čovjek je prisutan po svom fizičkom odsustvu, a Gospodar svjetova - po obilju znakova koje, poput Velike Knjige, valja u(o)čiti i pretvarati u volju svog vlastitog duha i svoje vlastite pameti.

Novalićev novi, uzbudljivi likovni svijet je svojevrsno sjećanje na zbilju koja je bila na početku svijeta i koja se, kaže vizija, mora ponoviti. Jer:  sve je zaobljeno, sve je čisto, brda su valovita, bez strmoglavih ponora i orlovskih visova, a polja beskrajna… - ali tu je još 'vidljiva' pritajena drama, u toj velikoj tišini, drama odsutnog svjedoka. 
Jedno je savršeno jasno: samosvojni, autentični likovni svijet Ibrahima Novalića umjetnina je velike duhovne nade i duhovne obnove koja snažno računa u bolji svijet od svijeta koji smo naslijedili i s kojim, ponekad, od jada, ne znamo što bismo uradili!

Mostar, 2011., 2014.

USPON I PAD KUĆE DŽABIĆA

PUTOVANJE MOSTAROM - MOSTARSKE VEDUTE

iz novizašle knjige 

IBRAHIMA KAJANA

GRAD VELIKE SVJETLOSTI

Muzej Hercegovine - Štamparija IC, Mostar 2014.

Na dan Sultan Nevrusa, na mostarskom haremu u Sutini, koji dodiruje selo Vrapčiće, derviš mi pokaza rukom gdje bi otprilike bila Džabića kula, ljetnikovac glasovite mostarske ulemske porodice Džabića. Stajali smo u tom trenu oko mezara i bijelih jednostavnih bašluka na ahiret preseljenog bektašije Senada Mićijevića. Jedan mi njegov intimus, vrijedni Pintul, obeća biti putovođom, pa u kasnije izabranu danu pođosmo u pohod toj napuštenoj kući znanja...

On je vozio, a ja sejrio, iznenađen skrivenim vrapčičkim sokacima. U malo vremena potrefio je sokak uz desnu stranu dugačkim zidom omeđen, s kapijom – prekriženim daskama pokovanom i za ulaz zaboravljenom. Sjeti se prijatelj da bi se, možda, s donje strane, od Taslidža kuće moglo ući, pa pođosmo tražiti mjesto koje će nas kroz zeleni gustiš do ljetnikovca i njegovih unutrašnjih avlija propustiti. Huseina zatekosmo pod sunčanom odrnom, sa ženom kahveniše,  a i Faruk baš pristiže, pa se svi uputismo  pred samotnu kući muftija, hafiza, šehova, kadija, alima, književnika, muderisa... sve iz korijena Džabića, koji, kažu od dalekog patarenskog pretka potekoše, od Džabe, tj. Gavre!

 Džabića kula, početkom mjeseca aprila 2014.

Ljetnikovac izvan grada, Džabići su nazivali ishodnom kućom. Kuća bi se otvarala prvim beharima a zatvarala s kišama i prestankom ljeta. U posjed Džabića ovaj je seoski dvorac ušao ženidbom jednog od njih s  djevojkom iz porodice Bašo, jer joj je nekoć ime i bilo - Bašina kula.

Priđosmo nas četvorica južnom visokom kamenom zidu i u njima  glavnim dverima ugrađenim. U zidu od lijepog tesanog kamena građen i kameni vijenac s polukružnim svodom, a u njemu uglavljene baglame s teškom dvokrilnom kapijom. Ali, i ona su zamandaljena i kuću nam  čini nedostupnom. I tada spazih na desnoj strani kapijskog polukruga, u klesanoj plohi, u arapskim brojevima i pismu ispisan nijemi kronogram gradnje: 1216. godina hidžretska, koja odgovara 1801., gregorijanskoj.

 

 Južna kapija s uklesanom godinom gradnje  1216. / 1801.

Sa zapadne strane, s livade - pristup je bio slobodan i čist. Odmah smo joj spazili onaj doksat, istureni drveni ćošak istočnjački na prvom spratu. Taj, očito najstariji dio kuće zidan je lomljenim kamenom. On predstavlja posebnu cjelinu, mada se to na prvi pogled, izvana, ne vidi. Naime, uz nju je, možda u isto vrijeme građena još jedna stambena cjelina, u prepoznatljivoj arhitekturi bosanskih orijentalnih kuća s kraja 17. i prve polovice 18. stoljeća – sa zasebnom avlijom namijenjenom privrednim obiteljskim poslovima: tu je još uvijek konjušnica s podosta sačuvanih dijelova drvenarije – sjenikom, konjskim jaslama, s krovištem poduprtim istrulim gredama s ponekom, još vidljivom, utisnutom gravurom... U sredini dvorišta je čatrnja, malo podignuta nad razinom zemlje, a otvor joj je očito ne tako davno neko zaštitio daskama, provirozno, eto tek toliko da se voda ne truni i u nju ne unese kakva pasja nečist.

 Unutrašnja avlija, južni pogled na hajat, trijem, u zelenu brežuljku skrivena čatrnja

U prizemlju ove nekoć vrijedne stambene kuće, središnji je prostor koji smo u djetinjstvu nazivali hajatom: on je poput produžetka dvorišta a ipak unutar kuće, prostor s tri čvrsta zida a četvrti joj je od zraka – s podom popločanom rezanom miljevinom koja se dodiruje s avlijskom kaldrmom. Iz hajata se kroz troja vrata ulazi u  tri odaje. Na desnoj strani zida, uzdižu se basamci prema drvenom tavanu i odajama na gornjem boju. Sve je to još tu, i basamci i tavan, ali su im zaštitni trabozani nestali svi do jednoga. Tavan je sigurno, u sretna vremena, morao izgledati prelijepo, sa zelenim cvjetnim povijušama propetim uz središnji potporni stup nadnesenog i produženog kućnog krovišta. Ta se snažna, četverokutna greda oslanja na čvrst kamen u hajatu, a pri vrhu je, dobro se vidi, vrlo bogato ukrašena rezbarijama ili dlijetom urezanim šarama. 

 Iz hajata sam zakoračio, usprkos bojazni od urušavanja, u lijevu odaju: bilo je užasno! Spazih nejasne krhotine čajnika, polomljene i na pod bačene dijelove musandere, truhli dušek s provaljenom i prokuljalom kudeljom, i jedne modre traperice u strašnu prljavštinu uvaljane... A onda se, iznenada, ispod dasaka na koje sam stao, izvio roj neočekivanih muha, koje su zujeći poletjele na sve strane! Iz strašne sam odaje izjurio – glavom bez obzira!

 Dio unutrašnosti divanhane na prvom spratu mogli smo vidjet kroz polomljeni drveni doksat, s balkona (a on je dograđen, gle ti to, od armiranog betona, 1936., s godinom utisnutom u balkonsku ogradu).

Ubrzo smo pronašli ulaz koji je vodio u tu prostoriju. Nalazio se na sjevernoj strani, u čvrstom dijelu najstarijeg krila ljetnikovca. U prizemlju smo zatekli bivšu kuhinju, sa zapuštenim, zaprašenim kredencom iz 60-tih godina. Kaže mi Taslidža da su ovdje donedavno boravile nevoljne ratne izbjeglice iz Bosne... a da su sve do rata kuću i imanje koristili posljednji potomci Džabića, sada u nekim drugim prezimenima, još živi i navodno razbacani po neznanim  zemljama i nepoznatim adresama. 

 Šta su ovo rafe pretrpjele, dobro izgledaju!

 Uz drvene stepenice pođosmo na gornji boj. Najfascinantnija je, u cijelom tom prostoru – divanhana!  U sredini njezinog zida je jedan lijepi kamin, a s obje njegove strane – od poda gotovo do šiše – u zid su ugrađene drvetom obložene rafe s policama za muftijine rukopise i  muftijine knjige. Rafe su još uvijek, znajući šta su sve pretrpjele, u dobrom stanju! Sećija koja je rubila zidove, sada je potpuno skršena. Od radosnih ćilima koji su zasigurno prekrivali ovaj topli prostor, ne postoji ni jedne jedine niti. Po podu je žbuka, daščice, nejasne zgužvane i prljave platnene krpice, uvaljana i skorena ljudska nesreća.  

 Divanhana, mjesto velikog stida

Kakva su ovdje morala biti sijela i prijateljske, intelektualne  rasprave za muftija Ali Fehmi Džabića i posljednjeg, poznatog, Omera Besima, mog suvremenika! 

Najveću slavu ovoj je kući priskrbila osebujna osoba Ali-Fehmijeva. Svatko će vam reći da su njegove zasluge, u žestokom i upornom otporu Austro-ugarskoj, za Bosnu i Bošnjake zaista bile u mnogo čemu presudne. Ali, još to do nas, zaboravnih nasljednika, nije doprlo i ne znam kad će. Jer, da jest – samo mrvicu! – onda bi se barem jedan maleni, majušni mostarski sokak po njemu nazivao!  

Uspon hafiza Ali Fehmi Džabića započeo je i prije njegovim ustoličenja na muftijsku stolicu grada Mostara 1884. godine. Uživao je neporecivo poštovanje, o čemu pišu i strane studije, ne zbog svog bogatstva, „nego svoje intelektualne i jednodušne odanosti islamu“.  U Roznamedži Ibrahim ef. Medresi, više je godina bio profesorom „bez ikakve plaće“.  Stručna kritika , i znanstvena i književna, ubraja ga među vrhunske znanstvenike u područjima gramatike, stilistike i književnosti arapskog jezika.

Muftijino je stradanje započelo nužnim „uplitanjem u politiku“  - jer čovjek koji ima savjest – ne može prekriženih ruku promatrati prozelitizam, ugnjevatavnje i obespravljivanje svoga naroda – a on to, posigurno – nije mogao. Započelo je nestankom i pokrštavanjem 16-godišnje Fate Omanović u Vrapčićima, iz zaseoka Kutilivac, početkom mjeseca maja 1899.  Priča o njezinu nestanku uznemirila je muslimanski svijet do te mjere da je muftija zatražio od kotarskog  supervizora da i vlada poduzme akciju u potrazi maloljetnice i kažnjavanju otmičara, te one koji su je, maloljetnu, u katoličanstvo uveli. U međuvremenu je gnjev mostarskih muslimana narastao jer je narastao i broj motiva nezadovoljstava. Brzinom požara, zahvaćeni su bošnjačko-muslimanski problemi prosvjete  i ekonomskog života, pa se iz nezadovoljne mase naroda separiraju prvi oblici „Džabićevog pokreta“ koji se, potpuno nenadano, pojavljuje sa svojim nedvojbeno  političkim uozbiljenjem i zahtjevima za prosvjetno-vakufskom autonomijom. Kada se krajem godine 1902. Ali Fehmi Džabić, zatekao u središtu političke oluje, otišao na konsultacije u Istanbul – Austro-ugarska mu je zabranila povratak i proglasila ga – „ilegalnim iseljenikom“ i zapriječila mu povratak sudski ovjerenom zabranom. Umro je i pokopan u Istanbulu nekoliko mjeseci prije nego se rasula u paramparčad država protiv koje se borio. Ali, njegov je mezar još uvijek u tuđini, daleko od ovog ljetnikovca, ove zemlje za koju se borio.

Da, to je to... šutimo i stresamo se od neke tihe duboke nelagode. Od sudbina... Ali Fehmi Džabića, s kojeg još nije skinuta stoljetna zabrana „ilegalnog iseljenika“ i Džabićeve kule, koja je sada, pred nama živima i na naše oči - postala kuća strave i užasa!

U Mostaru, 1-4. IV. 2014.

BRUTALNI PLAGIJAT: KAKO ME POKRAO JEDAN POLICAJAC

Piše: Ibrahim Kajan

Jučer je bio 1. april. Jest, ali nisam ni u snu mogao sanjati da ću na taj dan svekolikog humora doživjeti nešto nevjerovatno! A počelo je pozivom jednog bošnjačkog hadžije iz Dubrovnika, predsjednika tamošnjeg „Preporoda“, koji se, eto,  našao u Mostaru pa poželio popiti sa mnom jedan dobar espresso!

Zatekao sam ga s gospodinom Kemalom Tursunovićem – Zmajom, autorom niza knjiga, kako mi je predstavljen. Jednu mi je odmah i darovao. Knjiga se zove „Bosna je jedna ili je nema“, s podnaslovom Sjećanje zlatnih ljiljana. Izdavači su joj Preporod iz Dubrovnika i Mjesno područje Tinja. Objavljena je, kako tamo piše, u Srebreniku 2013. godine. 

 U ovoj se knjizi nalazi jedan moj  plagirani putopis, 

a autor joj je Kemal Tursunović zvani Zmaj

Gospodin Tursinović mi je napisao i lijepu posvetu koja glasi: Dragom profesoru Ibrahimu Kajanu od kojega dosta naučih i još uvijek učim. Doduše, u tom trenutku nisam ni slutio što li je Zmaj od mene mogao naučiti, kad sam ga samo jednom, čini mi se, susreo u prolazu na Skenderiji, na Sajmu knjige, prije više godina. Uskoro ću i to saznati… listajući njegovu knjigu. Tako, iznenađen, spazih jedan naslov u sadržaju „sličan“ naslovu mojega putopisa kojim mi započinje   knjiga Tragom bosanskih kraljeva (Bosanska riječ, Tuzla, 2007.) više puta objavljivana (Zagreb, 2009., Sarajevo, 2010.). Njegov putopis u rečenoj knjizi nosi naslov Srebrenik – brdo bosanske vječnosti[1], a moj: Brdo bosanske vječnosti, Srebrenik na brdu.[2]

Ali, kad sam kasnije započeo čitati putopis tog, inače, simpatičnog umirovljenog policajca koji se sada bavi masovnim „pisanjem“ knjiga, ostao sam doslovno zatečen, dapače: zgranut!

To nije bila slučajna sličnost među naša dva teksta, nego je to bio brutalan plagijat! Da ne dužim, ovako to izgleda na samo prvih nekoliko stranica naših uspoređenih tekstova. Pošto sam bliži sebi nego njemu, započet su citatom iz svoje knjige:

Kajan:  Došao sam vidjeti Srebrenik. Došao sam spustiti dlan na opipljivu prošlost zbog koje smo još tu, u svojoj domovini. To je stari grad, lijep poput usnula ratnika i tajnovit poput patarenskog zapisa o cvijetu.

Tragom bosanskih kraljeva, str. 7

Tursunović: Došao sam vidjeti stari i novi Srebrenik. (…) Želimo baciti pogled na opipljivu prošlost zbog koje ste vi Bošnjaci još tu. Uostalom to je Stari grad koji nam se (…) uvijek čini lijepim poput usnulog ratnika, ali i tajnovitim poput tajnovitog zapisa

Bosna je jedna ili je nema, str. 217/218

Kajan: Šta ima tamo? A tamo nema ništa. Nema nikog.

Tragom bosanskih kraljeva, str. 7

Tursunović: A što se penjete gore, šta ima tamo među onim zidinama? Tamo nema ništa.

Bosna je jedna ili je nema, 217

Kajan: Takav je sad u nebo dignuti Blagaj neobičnih Kosača, gdje je prvotnju svjetlost ugledala Karatina, kraljica nesretna bosanska… Takav je ljetos provjerih i Ključ, gdje se najavi Smrt zadnjoj bosanskoj krunjenoj glavi nepromišljena Tomašića.

Tragom bosanskih kraljeva, 8

Tursunović: Takvi su danas skoro svi drevni i napušteni srednjovjekovni bosanski gradovi, takav je i stari grad Blagaj koji je bio postojbina neobičnih Kosača - iskreno će Nermin.

Bosna je jedna ili je nema, str. 217

Kajan: Kad si se već zaputio, morat ćeš proći kroz tvrde vratnice, kroz glavnu kapiju, u zidu čvrstu poput gore Altajske, u bedemu, pouzdano su vjerovali veseli pučani – od srebra čista izidanu.

Vidjesmo tvrđu iz daljine, sa strme ceste što je povezivala suvremeni i nabujali Srebrenik s Gornjim Srebrenikom (…)

Tragom bosanskih kraljeva, 9

Tursunović: Kad si se gospar Mato već zaputio gore, moraš proći visećim

mostom koji nije baš stabilan, pa onda kroz vratnice, kroz glavnu srebrenu

kapiju u zidu.

Nedugo zatim iz automobila kroz gustu maglu vidjesmo tvrđavu iz daljine, sa strme ceste što je povezivala savremeni i narasli Srebrenik s naseljem Gornjim

Srebrenikom.

Bosna je jedna ili je nema, 217

Kajan: Pazi, mezar je do mezara, šehid do šehida. Ovi su šehitluci od onoga doba, kad mađarski kalpaci pobjegoše a turske čalme dođoše, moj Ibrahime. Tada se polomi Srebrenička banovina po kojoj je kralj Matičaš Korvin baš razastirao plan o osnivanju svog malog marionetskog Bosanskog kraljevstva (...). Tek te godine 1512., Turci završiše svoj posao i zapremiše i posljednju stopu bosanske zemlje nesretnog Kraljevstva ostalog iza Tomaševića… (…)

A malo podalje, pod hladom listopadnih stabala, skupina je šehidskih bašluka posljednjih boraca za Bosnu. Zaista, ko god razmijeni vlastiti život za slobodu…… Među njima je i turbe otvoreno, na stupove podignuto. Jedan ga otac sčini svojim rukama, svojim sinovima i svojoj rodbini, s lijepim imenima na ploči mramornoj ispisanim, da se nikad ne zaboravi, ni ko su bili, ni zašto sada gnjiju njihove mlade kosti. Pruči: el Fatiha! Prouči i utuvi sebi u glavu bosansku putniče koji putuješ po Božjoj zemlji! Pamti! Sve će ti se ponoviti, ako zaboravis.

Tragom bosanskih kraljeva, str. 10

Tursunović: Sve mezar do mezara, šehid do šehida. Ovi su šehitluci od onog doba, kad mađarski osvajači pobjegoše, a turski vakat dođe. Nestade kralja Matijaša Korvina i Srebrenička banovina bila je skršena. Godine 1512., Turci, kao po običaju, završiše svoj posao i zapremiše posljednju stopu bosanske zemlje preostalog kraljevstva iza Tomaševića.

Otada je ono šehidsko mezarje, ali ko su šehidski junaci ondje pokopani, još uvijek se sigurno ne zna. Među njima se nalazi otvoreno turbe kao spomen da se nikada ne zaboravi, ni ko su bili, ni zašto gnjiju njihove mlade kosti. Zato prijatelju moj, prouči Fatihu! Jer zaista, ko god razmijeni vlastiti život za slobodu, na pravom je Božjem putu! – dodade stidljivo Nermin.

Bosna je jedna ili je nema, str. 218

Kajan: Potom stigosmo na rub ambisa, na mjesto pred samim Gradom Srebrenikom, pred kulu stražarnicu kroz koju su nekoć, ishodilo k visećem mostu. Most, taj bivši, bje na vjetru olujama uzdizan i bacan u bezdan, smrtni je strah urezivao u kosti onom ko ga mosti, koji bi preko ambisa prelazio do tvrđe s glavnim gradskim dverima ulaznim, onomad još željezom pokovanim.

Edo, vješto se krećući bivšom izujedanom površi, u stijenju usađenog Srebrenika, razvija priču protkanu nizom upozorenja, vokativnih govornih oblika kao iz Torina smotka poispadalim: Obrati pozornost! Nije riječ o tvrđavi, nego

o strateškoj zamisli u hrid ukovanoj, skupini, nizu, seriji povezanih tvrđava poput hrastova izniklih iz ljuta škrapa! Zauzevši mjesta na različitim razinama, rastvaraju se u nepobjedive građevine što čine cijeli kompleks od ukupno četiri odvojene kule. Rekao bih da su raspoređene poput dijelova kakva razlomljena nebodera, međuse spojenim prirodnim kamenim rampama, zidinama, potpornjima, doksatima, te onim davnim skalinama istruhle drvene grade koju je vrijeme davno pojelo kao sto je i ljude oglodalo, sve do kosti! Opustošilo je najposlije i nju, tvrđu - stegnutu pesnicu izniklu iz ponosne i svete bosanske

zemlje. Baš tako: gazimo po svetoj zemlji koja je bila bosanska krv i bosanska koža. Zato, pazi prijatelju!

Tragom bosanskih kraljeva, str. 11

Tursunović: Stigosmo na rub ambisa, na mjesto pred samim Gradom, pred kulu

stražarnicu kroz koju se izlazilo na viseći most. Viseći most, već utvrđen

novim debelim gredama, smrtni je strah ulijevao svakome ko njime

kroči. Prelaskom preko njega vješto se penjući po debelim novourađenim

daskama, Nermin razvija priču protkanu nizom upozorenja:

-Obratite pažnju. ..Nije riječ samo o tvrđavi, nego o strateškoj zamisli,

o seriji povezanih tvrđava poput hrastova! Pogledajte kako izgledaju!

Zauzevši mjesta na različitim razinama, rastvaraju se u nepobjedive

građevine sto čine cijeli kompleks od ukupno četiri odvojene kule. Rekao

bih, - kaže Nermin - da su raspoređene međusobno spojenim prirodnim

kamenim rampama, zidinama, potpornjima. Srećom, uz malo straha, prešli

smo novim drvenim mostom. Eto, mi sad gazimo po svetoj bosanskoj

zemlji po kojoj se lila bosanska krv i bosanska koža! - u šali je naglašavao

Nermin.

Bosna je jedna ili je nema, str. 219

To je tek prva polovica teksta, ali „autor“ Zmaj-Tursinović uporno vozi do kraja! Ako kod mene govori putopisni lik dr. Mutapčića, historičara, kod njega se javlja „zamjena“ u mr. Nerminu, a tako gdje je govorim u prvom licu, moje riječi stavlja u usta dubrovačkom književniku Mati Jeriniću, ili ovom, na početku spomenutom hadžiji koji se imenom i prezimenom spominje kao izdavač i u impresumu knjige!

Jučer je dakle bio prvi travanj, pa ne znam šta je od svega ovdje ujdurma, šega ili obijesna podvala? Ili je, jednostavno – banalna krađa?

Zmaj je proveo radni vijek ispitujući kriminalce u Dubrovniku, kao inspektor. I umjesto da uživa blagodati mirovine, on je koristi da bi nam pokazao što je naučio od kriminalaca, a to brate nije pošteno! To je brutalni plagijat!

Ova je knjiga izašla u tri izdanja od 2007. do 2010., u Tuzli, 

Zagrebu i u Sarajevu

U Mostaru, 2. IV. 2014.

---

[1] Kemal Tursunović-Zmaj: Bosna je jedna ili je nema, Srebrenik, 2013., str. 216-225

[2] Ibrahim Kajan: Tragom bosanskih krljeva, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.

„SIDRANE, JAVNO NAM SE IZVINITE“

Piše: Ibrahim Kajan 

Šta je napisao prof. dr. Zvonimir Radeljković predsjednik PEN Centra u BiH, akademiku Abdulahu Sidranu

 

Akademik Abdulah Sidran

Otkako mi je 24. III. 2014. predsjednik prof.  dr. Zvonimir Radeljković,  kao i ostalim članovima PEN Centra Bosne i Hercegovine, poslao e-poštom svoje pismo... osjećam duboku nelagodu.    Pismo je trebalo biti odgovor na upit akademika Sidrana kako da, kao bivši član PEN-a ponovno, „uspostavi“ svoje članstvo u organizaciji koju je, uz još neke slobodnomisleće bh. intelektualce i osnovao tijekom ratnih godina.

Umjesto jednog uljudnog, statutarnog, korektnog, manje više administrativnog odgovora, predsjednik PEN-a mu je poslao, kao i svima nama na uvid, jedno moralističko, bešćutno i nepotrebno pismo kojim izravno zahtjeva prethodnu ispriku zbog navodnih teških grijehova koje je, gle ti to, akademik Sidran počinio – pa će tek onda moći uslijediti razgovor o ponovnom učlanjenju u PEN Centar BiH!

Gospodin Radeljković , između ostalog, piše: S obzirom da ste svojim istupima i tekstovima posljednjih desetak godina često napadali PEN Centar u BiH, njegov Upravni odbor i poimence mnoge njegove članove, očekujemo od vas da se prije toga javno izvinite zbog nanesenih kleveta, objeda, kontinuiranog vrijeđanja i nanošenja društvene štete bosanskohercegovačkoj organizaciji Međunarodnoga PEN-a.

Tako ta nevjerovatna intelektualna pojava, taj gospodin dr. Zvonimir Radeljković, ucjenjuje na neviđen način nekoga ko se javno očitovao u javnim medijima polemičkim „istupima i tekstovima“ – u skladu svakog demokratskog javnog očitovanja svoga mišljenja. Ove pastoralno- odvjetničke invektive gospodina Radeljkovića u ime uvrijeđenih članova Upravog odbora, koje uzdiže u rang „društvene štete“, a da nigdje ne nudi odgovore na Sidranove javne „istupe i tekstove“, više je nego nevjerovatno.

Naučen sam da se na pojave javnog očitovanja vlastitog mišljenja, ako mislimo drukčije, javno očituje, odgovori, demantira, polemizira. Kad se to uradi, to je kraj priče (ako se pak na neki drugi pravni način ne nastavi). Nagovaranje akademika Sidrana na pokoru, više je nego besmisleno. 

                                                                        

U Mostaru, 31. III. 2014.