KAJAN KAJAN: SARI SALTUK, HISTORIJA BEZ OBALA - Nad ranim tekstom Senada Mićijevića

dr. Ibrahim Kajan

Turbe Sari Saltuka i Ačik-baše.

Ovo je vjerovatno prvi pokušaj znanstvenog istraživanja u bosanskom jeziku osebujne historijske osobnosti Sari Saltuka, oblikovan u radu rahm. Senada Mićijevića pod naslovom Sari Saltuk – historija i mit.

Riječ je o relativno kraćem tekstu kojim se profilira priroda fenomena evlijskog u Sari Saltuku, historijskoj figuri uronjenoj u mitsku pređu stvaranu stoljećima u prostoru turskog, albanskog i bosanskog jezika. To, očito, nije bilo jednostavno.

U sklopu uvoda, autor razmatra odnos prema historiji u islamskom društvu, koji se ogledao preko imamskog sloja nositelja intelektualnog života, te kritike Ibn Sine i Ibn Halduna poimanja i interpretacije historije, koji, najposlije i definiraju prostor proučavanja historije kao dijalektičkog procesa vanjskih i unutarnjih uvjetovanosti.

Temeljna literatura kojom se Senad Mićijevič služio za izradu svoje teme poglavito je turskog porijekla, te nešto albanskog i makedonskog. Dijelom se služio i vlastitim bilješkama s terena, putujući tragom tekija i mekama posvećenih Sari Saltuku.

Potraga za osobom Sari Saltuka, njegovom historijskom odvajanju od maštovitih i fantastičnih predanja koji su ga uzdigli u mitsku osobu kadru da korespondira s obje dimenzije svijeta, ovostranom i onostranom, naprosto je nemoguća bez materijalnih i pisanih prosvjetljenja. Zbog toga će i nadalje Sari Saltuk biti ono što je i bio: zagonetna osobnost povijesnog porijekla. Gdje je skrivena istina? Najvjerovatni tamo, kamo nas upućuje Heinrich Heine, koji kaže da se najveće istine o ljudskoj prirodi skrivaju u bajkama, a ne u narodnosnim povjesnicama.

Senad Mićijević je Mostarac, pa nije morao „posuđivati“ krupnu temu „čudesne osobnosti“ Sari Saltuka iz dalekog islamskog svijeta. Sari Saltuk je, po predajama, prisutan u kaburu i naše, blagajske tekije od polovice 13. stoljeća, prije nego što je Osmaska Turska i zavladala Humskom zemljom.

Spominjanjem blagajske tekije i Saltukovog prisuća u njoj, otvara se zagonetka koju Mićijević želi eleborirati: je li baš ovaj kabur onaj pravi u koji je položen mejit Sari Saltuka? Ili: koji je kabur od dvanaest (ili sedam) kaburova u svijetu, pravi mezar dobroga - evlije Sari Saltuka?

Iz tog labirinta pitanja, autor će moguće odgovore najčešće tražiti u Saltuknami, slavnom eposu iz 15. stoljeća, ali i u spjevovima Knjiga Dede Korkuta i Hadži Bektaševej Velajetnami. Od rane putopisne građe, spomenimo barem dvije Seyahatname, onu Ibn Batute i onu Evliye Čelebije. Tu je, naravno, i veliki broj suvremenih pristupa, teoloških, znanstvenih i književno-teorijskih. Svi oni portretiraju Sari Saltuka poglavito kroz predaje koje Mićijević dijeli na tri glavne skupine:

U prvu grupu Saltuknamom fiksiranih predaja likovi i prostori pripadaju zbiljnoj historiji ili njezinim prepoznatljivim obrisima. One tematiziraju dolazak turskih nomadskih skupina na Balkan (Rumeliju), ratove s vladarima anadolskog i balkanskog prostora, te osnivanje Osmanske Turske. U njima je Sari Saltuk proslavljeni junak i nepobjedivi ratnik. Pojavljuje se s historijskim ličnostima prvog reda, kakvi su Osman Gazi, Umur Bey, Sultan Aleatin, Giyasettin Keyhusrev, Cingis Han, Nasrettin Hoca, Mevlana i drugi.

U drugoj grupi su predaje o dolasku Sari Saltuka na svijet i njegova rana mladost. Predaje imaju čisto mitologijsku podlogu punu fantastičnih osoba i nevjerovatnih događaja. Te predaje tematiziraju mitološke obrise Saltukove borbe s vilama, vješticama, džinovima, divovima i nedefiniranim natpirodnim bićima. Sari Saltuk izrasta u „izabranog junaka“ kojemu neki glas savjetuje što da radi i kako da postupa. Priče su pune bajkovitih pejzaža u kojima promiču krilati konji, sedmoglave aždahe, leteće vještice, a drveće i životinje imaju moć govora.

U treću grupu predaja autor situira Saltukove ratove u Indiji, Etiopiji, Arabiji, te njegove keramete, izjave kojima predskazuje buduće događaje, koji ga obilježavaju kao osobu kojoj je Allah dž. š. posebno naklonjen i nadahnjuje ga izravnim „porukama“.

Sari Saltuk je očito historijska figura koja se, ispod hagiografske prirode Saltukmame, pokazuje i osobom od krvi i mesa, koju je oblikovalo kolektivno sjećanje. To je sjećanje, zapamtljivo u tradiciji pjesničko-junačkog destana, prenošeno pjevanim epskim segmentima pučkih pjevača čiji su dijelovi nastajali za života samog junaka kojeg proslavljaju. Takve su pojave poznate u svim epskim krajevima, uključujući i južnoslavenske, posebice bosanske i sandžačke. Tekstove je skupio Ebul Hayr Rumi po naredbi princa Cema, sina sultana El Fatiha. Rumi je u toku sedam godina, od 1473. do 1480. godine zapisao ukupno 1236 stranica. Cjelinu, u tri knjige sabranih tekstova, zapisivač je nazvao Saltuknamom.

Po Saltuknami, ime mu je Šerif Hizr, a po Evliyi Čelebiji – Muhammed Buhari. Tim se imenima pridodaju i druga – Šerif-i Šami i Saltuk-i Rumi. Sari Saltuk je širitelj vjere, propovjednik, derviš i ratnik prvo seldžučkih a kasnije osmanskih sultana. Prostor njegovog kretanja je Krim, Kefa, Anadolija i istočni dijelovi Balkana, posebno područje Dobrudže, a često se spominju gradovi Iznik, Izmit, Edirne, Istanbul. Crpeći podatke od Mehmeda Fuata Küprülija, Mićijević utvrđuje zemljopisne i vremenske koordinate njegova pojavljivanja na historijskoj sceni.

Prvi glasi o Sari Saltuku mogli su se čuti vjerovatno nakon njegova susreta s Hadži Bektašem Velijem (1209. - 1271., Anadolija), kad mu je sa 700 osoba zvanih evlijai Horosani, došao pomoći, u prvoj polovici 13. stoljeća u izvršavanju naslijeđene naredbe šejha Ahmeta Yesevija u osvajanju zapadnih, rumskih oblasti Makedonije i Dobrudže. Po historijskim tragovima, Saltuk je u Izniku i Izmitu prebivao s brojnim pristalicama. Otud je prešao u Rumeliju i namjestio se u Dobrudži, te za kratko vrijeme osnovao dva-tri muslimanska grada i više desetina pokretnih staništa, oba. Po toj legendarnoj priči, Sari je Saltuk 1264. godine došao kao duhovni predvodnik desetak tisuća Turkmena. Od tih pohoda započinje vrijeme slave i legendi koje opjeva Seltuknama.

Ni o godini Saltukove smrti, historičari nisu suglasni. A. Baki Gölpinari navodi godinu 1291., preuzimajući podatak od Berzalija, dok Zeki Veli Togan, po Yusufu al Nabhaniju, misli da je na drugi svijet preselio 1256-57. Najkasniju godinu, 1300., kao godinu Saltukove smrti, spominje povjesničar Machiel Kiel.

U brojnim predajama, nerijetko kontradiktornima, Sari Saltuk je izuzetno teološki obrazovan u kršćanstvu, pa ga predaja spominje kao tumača biblijskih tekstova u crkvama, koji svoju publiku upućuje u pravu vjeru, uvodeći ih zapravo u islamski kanon. Zbog toga su ga nerijetko zamjenjivali s više kršćanskih svetih osoba: sv. Jurjem, sv. Spiridonom, Sv. Neumom itd.

Izvore za broj i mjesta u kojima se nalaze turbeta i mekami posvećeni Sari Saltuku, Mićijević prije svega pronalazi u samoj Saltuknami, putopisima, te u knjigama kasnijih autora koji su proučavali njegovu osobu i razloge zbog kojih ga muslimani vide uzvišenog i evlijom.

Do kraja 15. st. utvrđeno je da postoji dvanaest njegovih mezara. Naime, Saltkovi sljedbenici su po uputi koju im je on dao, sačinili dvanaest tabuta po koje će dolaziti ili koje će zatražiti vladari iz dvanaest zemalja. U svakom od tih tabuta, kad dođu po njih, vidjet će tijelo na tabutu. Prema Saltuknami, mejit je predan vladarima u Tatarski hanluk, Eflak, Bogdan, Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Bosin (Bosnu), Beravat (?), Karnatu (Giranatu ?), Baba i Edirne.

Varijanta predaje o mejitima i broju kabura koju bilježi Evliya Čelebi, reducirala je broj na sedam tekija u kojima se oni nalaze. Zanimljivo je da Čelebi, prolazeći kroz Blagaj godine 1664. opisuje tekiju na izvoru Bune, ali ništa ne govori o kaburu Sari Saltuka, koji je već trebao biti u njoj pohranjen! Zbog čega? Ostaje tajna.

Ovaj rani rad Senada Mićijevića pokazuje otvorenost za temu koju su, što je zaista neobično, mnogi naši stariji autori zaobišli. Prihvaćajući naslovljenu temu misaonog oživljavanja Dobrog iz Blagaja, a koja je istodobno bila i njegov diplomski rad na odsjeku historije Fakulteta humanistčkih nauka u Mostaru, Senad Mićijević je zapravo učinio svoj prvi ozbiljniji korak u svijet znanstvene elaboracije „plutajućih“ historijskih tema. Pokazao je nevjerovatnu žeđ za znanjem, oslobodio svoju viziju i opskrbio se saburom... S nekom je ozarenošću krenuo prema bespućima razbacanih povijesnih krhotina zatrpanih zaboravom, bajkama i mitovima – koje je valjalo prikupiti, analizirati i sintetizirati na način znanstvene uzročno-posljedične pokretljivosti a ne statičnog, okamenjenog, inventurnog popisa mrtvih stvari i mrtvih ljudi na traci beskrajnog kronosa... Da je autor ostao duže među nama na ovom svijetu, ovaj bi rad, vjerujem, bio upotpunjeniji, stilski dotjeraniji a „slabija“ mjesta osobito na strani „zanatske izvodljivosti“, bolja i uspjelija. Ali, svejedno, mislim da vrijednost rada leži u težnji da se našim spoznajama pridodaju nova znanja koja čovjeka čine duhovno bogatijim i mentalno zdravijim. Rahm. Senad Mićijević je, kao i svaka plemenita i umna osoba, težio svoje najbolje pridodati ovom svijetu.

U Mostaru, 18. II. 2014.