SARI SALTUK, HISTORIJA BEZ OBALA - Nad ranim tekstom Senada Mićijevića

dr. Ibrahim Kajan

 Turbe Sari Saltuka i Ačik-baše.

Ovo je vjerovatno prvi pokušaj znanstvenog istraživanja u bosanskom jeziku osebujne historijske osobnosti Sari Saltuka, oblikovan u radu rahm. Senada  Mićijevića pod naslovom Sari Saltuk – historija i mit.

Riječ je o relativno kraćem tekstu kojim se profilira priroda fenomena evlijskog u Sari Saltuku, historijskoj figuri uronjenoj u mitsku pređu stvaranu stoljećima u prostoru turskog, albanskog i bosanskog jezika.  To, očito, nije bilo jednostavno.

U sklopu uvoda, autor razmatra odnos prema  historiji u islamskom društvu, koji se ogledao preko imamskog sloja nositelja intelektualnog života, te kritike Ibn Sine i Ibn Halduna poimanja i interpretacije historije, koji, najposlije i definiraju prostor proučavanja historije kao dijalektičkog procesa vanjskih i unutarnjih uvjetovanosti.

Temeljna literatura kojom se Senad Mićijevič služio za izradu svoje teme poglavito je turskog porijekla, te nešto albanskog i makedonskog. Dijelom se služio i vlastitim bilješkama s terena, putujući tragom tekija i mekama posvećenih Sari Saltuku.

Potraga za osobom Sari Saltuka, njegovom historijskom odvajanju od maštovitih i fantastičnih predanja koji su ga uzdigli u mitsku osobu kadru da korespondira s obje dimenzije svijeta,  ovostranom i onostranom, naprosto je nemoguća bez materijalnih i pisanih prosvjetljenja. Zbog toga će i nadalje Sari Saltuk biti ono što je i bio: zagonetna osobnost  povijesnog porijekla. Gdje je skrivena istina? Najvjerovatni tamo, kamo nas upućuje Heinrich Heine, koji kaže da se najveće istine o ljudskoj prirodi skrivaju u bajkama,  a ne u narodnosnim povjesnicama.

*

Senad Mićijević je Mostarac, pa nije morao „posuđivati“ krupnu temu „čudesne osobnosti“ Sari Saltuka iz dalekog islamskog svijeta. Sari Saltuk je, po predajama, prisutan u kaburu i naše,  blagajske tekije od polovice 13. stoljeća, prije nego što je Osmaska Turska i zavladala Humskom zemljom.

Spominjanjem blagajske tekije i Saltukovog prisuća u njoj, otvara se zagonetka koju Mićijević želi eleborirati: je li baš ovaj kabur onaj pravi u koji je položen mejit Sari Saltuka? Ili: koji je kabur od dvanaest (ili sedam) kaburova u svijetu, pravi mezar dobroga - evlije Sari Saltuka?

Iz tog labirinta pitanja, autor će moguće odgovore  najčešće  tražiti u Saltuknami, slavnom eposu iz 15. stoljeća, ali i u spjevovima Knjiga Dede Korkuta i Hadži Bektaševej Velajetnami.  Od rane putopisne građe, spomenimo barem dvije Seyahatname, onu Ibn Batute i onu Evliye Čelebije. Tu je, naravno, i veliki broj suvremenih pristupa, teoloških, znanstvenih i književno-teorijskih. Svi oni portretiraju Sari Saltuka poglavito kroz predaje koje Mićijević dijeli na tri glavne skupine:

U prvu grupu Saltuknamom fiksiranih predaja likovi i prostori pripadaju zbiljnoj historiji ili njezinim prepoznatljivim obrisima. One tematiziraju dolazak turskih nomadskih skupina na Balkan (Rumeliju), ratove s vladarima anadolskog i balkanskog prostora, te osnivanje Osmanske Turske. U njima je Sari Saltuk proslavljeni junak i nepobjedivi ratnik. Pojavljuje se s historijskim ličnostima prvog reda, kakvi su Osman Gazi, Umur Bey, Sultan Aleatin, Giyasettin Keyhusrev, Cingis Han, Nasrettin Hoca, Mevlana i drugi.

U drugoj grupi su predaje o dolasku Sari Saltuka na svijet i njegova rana mladost. Predaje imaju čisto mitologijsku podlogu punu fantastičnih osoba i nevjerovatnih događaja. Te predaje tematiziraju mitološke obrise Saltukove  borbe s vilama, vješticama, džinovima, divovima i nedefiniranim natpirodnim bićima. Sari Saltuk izrasta u „izabranog junaka“ kojemu neki glas savjetuje što da radi i kako da postupa. Priče su pune bajkovitih pejzaža u kojima promiču krilati konji, sedmoglave aždahe, leteće vještice, a drveće i životinje imaju moć govora.

U treću grupu predaja  autor situira Saltukove ratove u Indiji, Etiopiji, Arabiji, te njegove keramete, izjave kojima predskazuje buduće događaje, koji ga obilježavaju kao osobu kojoj je Allah dž. š. posebno naklonjen i nadahnjuje ga izravnim „porukama“.

*

Sari Saltuk je očito historijska figura koja se, ispod hagiografske prirode Saltukmame, pokazuje i osobom od krvi i mesa, koju je oblikovalo kolektivno sjećanje. To je sjećanje, zapamtljivo u tradiciji pjesničko-junačkog destana, prenošeno pjevanim epskim segmentima pučkih pjevača čiji su dijelovi nastajali za života samog junaka kojeg proslavljaju. Takve su pojave poznate u svim epskim krajevima, uključujući i južnoslavenske, posebice bosanske i sandžačke. Tekstove je skupio Ebul Hayr Rumi po naredbi princa Cema, sina sultana El Fatiha. Rumi je u toku sedam godina, od 1473. do 1480. godine zapisao ukupno 1236 stranica. Cjelinu, u tri knjige  sabranih tekstova, zapisivač je nazvao Saltuknamom.

Po Saltuknami, ime mu je Šerif Hizr, a po Evliyi Čelebiji – Muhammed Buhari. Tim se imenima pridodaju i druga – Šerif-i Šami i Saltuk-i Rumi. Sari Saltuk je širitelj vjere, propovjednik, derviš i ratnik prvo seldžučkih a kasnije osmanskih sultana. Prostor njegovog kretanja je Krim, Kefa, Anadolija i istočni dijelovi Balkana, posebno područje Dobrudže, a često se spominju gradovi Iznik, Izmit, Edirne, Istanbul. Crpeći podatke od Mehmeda Fuata Küprülija,  Mićijević utvrđuje zemljopisne i vremenske koordinate njegova pojavljivanja na historijskoj sceni.

Prvi glasi o Sari Saltuku mogli su se čuti vjerovatno nakon njegova susreta s Hadži Bektašem Velijem (1209. - 1271., Anadolija), kad mu je sa 700 osoba zvanih evlijai Horosani, došao pomoći, u prvoj polovici 13. stoljeća u izvršavanju naslijeđene naredbe šejha Ahmeta Yesevija u osvajanju zapadnih, rumskih oblasti Makedonije i Dobrudže. Po historijskim tragovima, Saltuk je u Izniku i Izmitu prebivao s brojnim pristalicama. Otud je prešao u Rumeliju i namjestio se u Dobrudži, te za kratko vrijeme osnovao dva-tri muslimanska grada i više desetina pokretnih staništa, oba. Po toj legendarnoj priči, Sari je Saltuk 1264. godine došao kao duhovni predvodnik desetak tisuća Turkmena. Od tih pohoda započinje vrijeme slave i legendi koje opjeva Seltuknama.

Ni o godini Saltukove smrti, historičari nisu suglasni. A. Baki Gölpinari navodi godinu 1291., preuzimajući podatak od Berzalija, dok Zeki Veli Togan, po Yusufu al Nabhaniju, misli da je na drugi svijet preselio 1256-57. Najkasniju godinu, 1300., kao godinu Saltukove smrti, spominje povjesničar Machiel Kiel.

*

U brojnim predajama, nerijetko kontradiktornima, Sari Saltuk je izuzetno teološki obrazovan u kršćanstvu, pa ga predaja spominje kao tumača biblijskih tekstova u crkvama, koji svoju publiku upućuje u pravu vjeru, uvodeći ih zapravo u islamski kanon. Zbog toga su ga nerijetko zamjenjivali s više kršćanskih svetih osoba: sv. Jurjem, sv. Spiridonom, Sv. Neumom itd.

Izvore za broj i mjesta u kojima se nalaze turbeta i mekami posvećeni Sari Saltuku, Mićijević prije svega pronalazi u samoj Saltuknami, putopisima, te u knjigama kasnijih autora koji su proučavali njegovu osobu i razloge zbog kojih ga muslimani vide uzvišenog i evlijom.

Do kraja 15. st. utvrđeno je da postoji dvanaest njegovih mezara.  Naime, Saltkovi sljedbenici su po uputi koju im je on dao, sačinili dvanaest tabuta po koje će dolaziti ili koje će zatražiti vladari iz dvanaest zemalja. U svakom od tih tabuta, kad dođu po njih, vidjet će tijelo  na tabutu. Prema Saltuknami, mejit je predan vladarima u Tatarski hanluk, Eflak, Bogdan, Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Bosin (Bosnu), Beravat (?), Karnatu (Giranatu ?), Baba i Edirne.

Varijanta predaje o mejitima i broju kabura koju bilježi Evliya Čelebi, reducirala je broj na sedam tekija u kojima se oni nalaze. Zanimljivo je da Čelebi, prolazeći kroz Blagaj godine 1664. opisuje tekiju na izvoru Bune, ali ništa ne govori o kaburu Sari Saltuka, koji je već trebao biti u njoj pohranjen! Zbog čega? Ostaje tajna.

Ovaj rani rad Senada Mićijevića pokazuje otvorenost za temu koju su, što je zaista neobično, mnogi naši stariji autori zaobišli. Prihvaćajući naslovljenu temu misaonog oživljavanja Dobrog iz Blagaja, a koja je istodobno bila i njegov diplomski rad na odsjeku historije Fakulteta humanistčkih nauka u Mostaru, Senad Mićijević je zapravo učinio  svoj prvi ozbiljniji korak u svijet znanstvene elaboracije „plutajućih“ historijskih tema. Pokazao je nevjerovatnu žeđ za znanjem, oslobodio svoju viziju i opskrbio se saburom... S nekom je ozarenošću krenuo prema bespućima  razbacanih povijesnih krhotina zatrpanih zaboravom, bajkama i mitovima – koje je valjalo prikupiti, analizirati i sintetizirati na način znanstvene  uzročno-posljedične pokretljivosti a ne statičnog, okamenjenog, inventurnog popisa mrtvih stvari i mrtvih ljudi na traci beskrajnog kronosa... Da je autor ostao duže među nama na ovom svijetu, ovaj bi rad, vjerujem, bio upotpunjeniji, stilski dotjeraniji a „slabija“ mjesta osobito na strani „zanatske izvodljivosti“, bolja i uspjelija. Ali, svejedno, mislim da vrijednost rada leži u težnji da se našim spoznajama pridodaju nova znanja koja čovjeka čine duhovno bogatijim i mentalno zdravijim.  Rahm. Senad Mićijević je, kao i svaka plemenita i umna osoba, težio svoje najbolje pridodati ovom svijetu.

U Mostaru, 18. II. 2014.                                           

Senad Mičijević: 

SARI SALTUK HISTORIJA I MIT

Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 1435/2014.

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ: U "DANIMA" GODINAMA , OD MENE ,STVARATE RUŽNI LIK...VRLO RUŽNO SE STVARA

Interview

DANA

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ,

PREDSJEDNIK DRUŠTVA PISACA

BOSNE I HERCEGOVINE

(marta, 1998.)

 

Nedžad Ibrišimović, književnik i predsjednik Društva pisaca BiH, ima mnogo primjedbi na dosadašnje pisanje Dana, prije svega o njemu, njegovom književnom djelu i javnom angažmanu. To, ali i brojne kontroverze, koje prate ovog, po mnogima, najboljeg suvremenog proznog pisca u BiH povod su za ovaj vrlo otvoren, na momente polemilčan, ali istovremeno opušten razgovor u kojem Ibrišimović govori i bez dlake na jeziku iznosi svoja mišljenja o mnogim temema koje posljednjih mjeseci potresaju ovdašnju javnu scenu. Dakle, Nedžad Ibrišimović, njim samim: zašto su mu Dani odvratna novina, o polemikama koje vodimo tuđim parama, zašto je uz Latića, zašto žali za Vešovićem, Divjakom i Berićem, zašto su Veličkovićevi Konačari trebali biti objavljeni na Palama, a ne u Sarajevu, o crnoj krpi na bedru Multimedijalonog čovjeka, kako vidi Bošnjake i kakvu korist i pouke oni mogu izvući od Andrića i Selimovića.

                Knjiga Adama Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem bilo je prvo prozno štivo koje je prvih mjeseci opsade Sarajeva došlo do svojih čitalaca. Nedžada Ibrišimovića je rat dočekao na Dobrinji i on je odmah, onako, i dan-danas naočit i gord, zgrabio pušku i ušao u rat. Otad je prošlo šest, a od Daytona dvije godine, ali ovaj književnik, kojeg ovdašnja kritika smatra jednim od najboljih umjetnika i stilista proznog literarnog izraza, kao da još uvijek vodi neki svoj rat. Međutim, kada Nedžad Ibrišimović vodi rat, onda to nema nikakvih dodirnih tačaka sa dosadašnjim poznatim doktrinama iz umijeća ratovanja. Ibrišimović svoj rat vodi za svoje svetinje, a to su Bosna, Bošnjak, islam i musliman,vodi samo svojim srcem i emocijama, i svaki protivnik, htio- ne htio, u neko doba kod Ibrišimovića osjeti ruku pravednika. To ne znači da ni pravednik ponekad ne pogriješi; zato je ovaj razgovor unaprijed bio opterećen brojnim nesporazumima koji postoje između redakcije i danas već znamenitog bosanskog i bošnjačkog pisca. U pripremi za razgovor, Ibrišimović mi pokazuje oveću hrpu fotokopiranih tekstova u kojima su brojni ovdašnji novinari i književnici iznosili svoje kritičke zamjerke na njegov književni i društveni angažman ovih posljednjih pet-šest godina: tu su podvučeni tekstovi Senada Pećanina, Ozrena Kebe, Asmira Kujovića, Edina Avdića, te autora ovog razgovora, ali i članak-dva iz Ljiljana, kojeg Ibrišimović smatra svojim listom. Ta hrpa spornih članaka na njegovom stolu presudno utiče da planirani razgovor o književnosti ustukne pred prijekom potrebom razjašnjenja brojnih kontroverznih tema koje su, kao malo kad dosad, posljednjih mjeseci toliko uzbuđivale ovdašnju javnost. Kako bi na samom početku pozicije sugovornika bile jasnije, intervju je krenuo ovako:

                Ovo je razgovor dvojice Bošnjaka. Koliko su, po Vama, susjedi koji žive sa nama i oko nas spremni da nas prihvate onakvim kakvi jesmo u svemu onome što smo mi kao narod, kao ljudi koji vjeruju u svoga Boga, koji imaju svoju kulturu, običaje i vrijednosti do kojih nam je stalo?

                Uprošteno rečeno, Bošnjaci jesu spremni da žive sa svojim susjednim narodima, ali ti susjedni narodi nisu spremni da žive dobro sa Bošnjacima, a razlog zašto to nisu spremni jeste u težnji da se bosanska zemlja otme i podijeli između tih susjeda.

                Da li je to jedini razlog?

                Jeste. To je osnovna stvar. Pitanje je zemlje. Susjedi hoće bosansku zemlju i zato nisu spremni da žive dobro sa Bošnjacima.

                Iz toga slijedi da je nama braniti svoju zemlju Bosnu. Kako mi možemo odbraniti svoju bosansku zemlju?

                Mi je branimo sa onima koji hoće sa nama da je brane, jer bosanska zemlja je i ovih drugih Bosanaca, ne samo Bošnjaka. Koliko ti drugi Bosanci, osim Bosanaca Bošnjaka, žele da brane Bosnu, utoliko će se Bosna bolje odbraniti.

                Ovo Vas pitam zato što među piscima danas u Bosni postoji mnogo različitih interpretacija priče o Bosni, kakva je nekad bila, kakva je sada, ili kakva tek treba da bude. Džemaludin Latić je vidi na jedan način, Izet Sarajlić na drugi, Marko Vešović na treći...

                Svi ovi ljudi, književnici koje ste nabrojali bore se za Bosnu i svako, baš kako kažete, na svoj način.

                Krajem prošle godine ovdje je kulminirala energija polemika u kojima se Bosna spominjala gotovo u svakoj drugoj rečenici.

                Tu se ne radi o nekim polemikama. Tu se više radi o gušenju polemike, o gušenju dijaloga.Tu niko nikoga nije htio da čuje, ili još bolje da razumije, da prihvati, ili na jedan ljudski način primi.Uopće se nema utisak da se tu radi o nekakvim argumentovanim polemikama, naprotiv, ja imam utisak da se u toj galami potpuno ugušio dijalog između ljudi koji se možda tek u nekim nijansama razlikuju u svojim tezama oko Bosne. Ali, u mene je jači utisak da je tu bilo više nekakvih isključivosti, a ne nekih bitnijih  različitih stavova o Bosni i za Bosnu između tih književnika. Drugo su lične uvrede i netrpeljivosti.

                Dakle, neki postratni vijetnamski sindrom kod književnika?

                Tu je više došla do izražaja nekakva arogancija i neuljudnost nego argumenti i različitosti vizije. To je moj utisak. Prije svega, nema “strane u sukobu”, nema polemičara koji nije imao priliku i nije imao pravo da i na najgrublji, a i na najsuptilniji način, što je bilo veoma rijetko, izlaže svoju misao, svoju politiku, svoju poetiku. Svi su mogli da iskažu sve što god su htjeli u mnogim novinama, ili kako to Predsjednik (Alija Izetbegović, op. red.) kaže u “časopisima” i na televiziji. To je jedna stvar. Drugo, niti jedna strana nema u svojim rukama silu, moć s kojom bi mogli da utiču da neko ne može iskazati svoj stav, a istovremeno se za jednu stranu tvrdi da je vladajuća. U čemu je sila i moć te vladajuće stranke kada se protiv nje i protiv ljudi u njoj može iznijeti sve, od najgnusnijih laži i potvora do bilo kakvog proizvoljnog suda? Kao što se ni najdobronamjernija kritika i s jedne i s druge strane ne prima onako kako bi trebala. Ovdje niko nema monopol na istinu, niko. Potpuno je nerealno tvrditi – mi koji živimo ovdje to vidimo i znamo – da je nečije mišljenje zaštićeno, a da nečije nije. Svi s bilo kojih pozicija mogu javno i jasno na mnoštvo načina iznijeti svoje mišljenje, i svi to i rade, samo što se ne radi o polemici i suprotstavljanju mišljenja, nego se radi o tome da je dijalog ugušen vrlo niskim nivoom rezonovanja i političkim diskvalifikacijama sa mnoštvom iskrivljavanja, laži, netačnosti, uvreda, proizvoljnosti.

                Da li je možda sve tako teklo zato što svi mi naše polemike vodimo tuđim parama? Jer koliko je god tačno da “časopisi” ovdje izlaze uz financijsku pomoć raznih međunarodnih organizacija, jednako je tačno da su i ovdašnja vlast, pa i ta vladajuća stranka, živjeli ovih godina i živjet će još prilično dugo, sve dok ne postanemo ekonomski profitabilno društvo ili država, od tuđih para, svejedno da li dolaze iz Teherana, Bruxeelessa ili Washingtona. Bilo bi lijepo i skroz bosanski ili bošnjački da ljudi ovdje žive od svog rada, država i vlast od poreza, a novine od svojih čitalaca.

                Dobro. Prije svega, recimo novine u svom karakteru imaju nužnu i nezaobilaznu osobinu potrage za senzacijama; to su joj, jer ne mogu bez toga, bitne karakteristike. S druge strane, novine nemaju onaj značaj koji im mi sada pridajemo; novinama nije istina toliko ni bitna.

                Kao da vlast uvijek misli o istini.

                Dobro. Na kraju krajeva, kaže se: novine lažu. Međutim vi hoćete drugim riječima da kažete kako se niko ne svađa svojim parama. I to može da bude na tragu istine da se ljudi ovdje ne svađaju svojim parama. Kad bi se stvari pojednostavile - niko se ne svađa svojim parama. Što se tiče para, ja ne znam dobro narav pare, ali se bojim da tuđe pare krvavo ne iskišemo, jer para nije budala, s tim se nije igrati. Ali osnovna stvar koja je vrlo bolna i teška, vrlo nekreativna, neproduktivna i loša je ta nemogućnost dijaloga i razmjene mišljenja koja bi inače bila dragocjena i potrebna zato što se polemičari služe lažima, neistinama, proizvoljnostima, uvredama. Ali novinama ne ide u prilog ozbiljna rasprava. Iz prostog razloga što je onda niko ne čita. Ozbiljna rasprava je teška rasprava, prvo se treba dobro pomučiti pa je sastaviti. To što nema ozbiljnih rasprava vjerovatno je danak naše nezrelosti u ovom novootvorenom prostoru demokratije...

               

                Šta vi prigovarate novini za koju dajete ovaj intervju?

                Šta bih mogao prigovoriti? Ima hiljadu razloga zbog kojih za Dane ne bih govorio i samo jedan, ili eventualno dva razloga zbog kojih, evo, govorim: to je jedan istinit članak koji je vaša novina objavila kada je dolazio predsjednik Češke Republike Vaclav Havel u Sarajevo. Vaša novina je objavila potpuno istinit prikaz dočeka tog prijatelja Bosne u Kamernom tetatru 55, gdje je dočekan, da kažem, od gradske sarajevske inteligencije i taj mali članak ove vaše novine, koji je bio potpuno istinit i iskren, jedna je spona zbog koje ja s vama razgovaram za ovu novinu. A, inače, meni je ova vaša novina tako odvratna, da ja, kad je vidim na ulici u rukama prodavača, moram od nje glavu okrenuti. Odvratna mi je i ja je više ne čitam. Ali bila je ta jedna istina, moguće da je u vašoj novini bilo još istina, ali meni je ta istina ostala u sjećanju i ona je razlog zbog kojeg ja razgovaram. Drugi mogući razlog zbog kojeg govorim za ovu novinu je to što vašoj novini imam toliko mnogo zamjerki i pravedno je da ja ne govorim zamjerke o vašoj novini iz druge novine s kojom ste vi, također, možda u svađi, jer su sve novine u Sarajevu, izgleda, u svađi. Pravedno je da ako imam nešto što mi se ne sviđa u ovim novinama, a ima mnogo toga, da ja to kažem u vašoj novini.

                Možete li nam reći neke svoje argumente zbog kojih je ova novina Vama odvratna?

                Mislim da je potpuno nedopustiva, da je bizarna i da je katastrofalna naslovna strana na kojoj ste fotografisali Džemaludina Latića kao ludu, zbog koje ste sada na sudu.

                I za mene je nedopustivo, bizarno i katastrofalno da novine u kojima je Vaš kolega pisac bio glavni urednik, objave fotomontažu mog  kolege novinara kao Salmana Rušdija. Zna se šta to znači u islamskom svijetu.

                Drugo, što ste, recimo, stavili Marka Vešovića i pored njega kukasti krst i prekriženu pisaću mašinu. To su naslovne strane koje su potpuno van smisla, van pameti, van odnosa, van istine, van ičega produktivnog. To je ružan i nepojmljiv odnos prema piscima. Pogledajte ko su sve pisci, ko je tih 87 pisaca našeg Društva, ko su ti ljudi, ko su ti književnici. Mnogi od njih su sami za sebe institucije za poštovanje. Na kraju krajeva, samo jedna pjesma Ilije Ladina dovoljna je da se ta dva književnika i njihovo Društvo pisaca ne predstavlja tako.

                Bolje je da u jednoj ovakvoj raspravi ostavimo Iliju Ladina po strani. Za njega novina o kojoj vi sada govorite napisala da, ako postoji moralni svjetionik u ovom gradu među književnicima, onda je to taj pjesnik.

                Pa, eto, naprimjer, on mi je slučajno pao na pamet. A sigurno se u tih 87 pisaca može naći još ljudi za poštovanje.

                Sigurno, ali ne mogu oni očekivati da mogu da pišu šta hoće i da za to ne snose javne konzekvence.

                Treba, ali u svemu tome ima ružne proizvoljnosti i olahkih kvalifikacija. Pođimo, recimo, od vas. Vi ste jednom napisali za mene ovo:”...U borbi za nacionalnu katarzu uključuju se na krajnje rigidan način i oni od kojih se to najmanje očekivalo. Tako predsjednik Udruženja književnika BiH napada redakciju iznova pokrenutog časopisa Lica zbog pjesme jednog ovdašnjeg mladog pisca u kojem je prepoznat napad na Vođu, odnosno Predsjednika (Aliju Izetbegovića op. izd.), dok jednog drugog ne želi da primi u udruženje zbog navodnog ‘četništva’.” Vi ste to napisali, a niste bili na promociji časopisa i samo ste od svojih kolega čuli da sam ja “napao pjesmu”.

                Nisam imao nikakvog razloga da ne vjerujem Vašim kolegama iz Društva pisaca koji su tih dana hodali po gradu i to govorili.

                Dobro, ali ja slučajno imam snimak onoga što sam govorio na toj promociji i dio koji se eventualno može odnositi na tu nekakvu pjesmu može biti samo ovo. Poslušajte:” Kada sam imao čast upoznati gospodina Soroša lično, pitao sm ga: ’Zašto ste Vi tako dobri, gospodine Soroš, pa dajete pare za umjetnost i odakle Vam ta plemenitost...?’ i tako u tom smislu. On je meni odgovorio: ’Ja nisam taj, ja sam poslovan čovjek!’ Pa sam ja to onda, to što je on rekao, primio tako kako je on to rekao. Ako je gospodin Soroš poslovan čovjek kao što kaže, u šta ja ne moram sumnjati, a ja nemam ni vremena da u to sumnjam, ja ne vjerujem da bi, recimo, on platio rečenicu iz početnog teksta časopisa Lica koja glasi: ’Policijski je sat, prazne se sarajevske bašte i na sarajevskoj ulici, uz povike: Allah je najveći!, nožem izbodeni mladići oporavljaju se u bolnici.’ Ovaj uvodni tekst Lica nije potpisan, on je redakcijski početni pečat. Dakle ne vjerujem da bi poslovan čovjek Soroš platio ovu rečenicu. Možda bi je mogao platiti sad dok je mi ovdje čitamo, ali ne vjerujem da bi je platio ako bi se ta rečenica prevodila na engleski, njemački, ili neki drugi jezik.”

                Uredu, onda meni ostaje samo da konstatiram da neki od Vaših kolega pričaju gluposti kad nisu s Vama u društvu.

                Posljednje ratne godine gospodin Zdravko Grebo mi je poslao rukopis romana Konačari Nenada Veličkovića. Pročitavši roman, rekao sam gospodinu Grebi da mi se čini kao da je taj roman napisao Đogo perom Mome Kapora i da bi ga vrlo rado objavili oni s Pala. I to je moj sud. Roman je izašao i ja sam rekao, ako Veličković bude primljen u Društvo pisaca, da ću Društvo ja napustiti. I Veličković nije primljen. Od tada su prošle tri godine i ja više ne uslovljavam prijem Veličkovića u Društvo pisaca. Štaviše, preporučujem ga, ali, naravno, ja ni ovaj put neću glasati za njega.

                Nakon te situacije sa Veličkovićem, svi naredni članci o meni objavljeni u vašim novinama bili su negativni. Vaše novine vašim negativnim člancima neminovno stvaraju jednu negativnu sliku o meni u javnosti. Kad biste se trudili da napravite pozitivnu sliku o meni, ne bi vam pošlo za rukom. Ljudi su veoma skloni da prime ono što ne valja, a ne ono što valja. Vi kao od šale pišete ružno o mojim knjigama, ružno o meni, o mojim izjavama i o mom društvenom angažmanu, time stvarate jednu vrlo ružnu sliku o meni. Doduše, niste jedini, čine to i druge novine.

                Mislite da se to svjesno i organizirano radi?

                Radi se svjesno, sigurno. Ne znam kako se ne omakne nešto pozitivno ako se ne radi svjesno. Nikad se ne omakne ništa pozitivno. Kroz medije se stvara lik jedne ličnosti. Vrlo ružno se stvara. I o Džemaludinu Latiću su mediji stvorili vrlo ružnu sliku i on je više nikad neće popraviti. Ako se prate Džemaludinovi tekstovi, on je imao stotine i hiljade pozitivnih tekstova kojima niko ne bi mogao dati nikakvu zamjerku. Ali to sve ne pije vode. Neće niko da gleda te tekstove koje je on napisao. E, sad, vidite jednu stvar. U posljednje vrijeme desilo se da je Marko Vešović sa Džemaludinom Latićem bio u toj groznoj polemici. U posljednje vrijeme Gojko Berić je isto tako sa dosta mrzosti pisao svoje kolumne u kojima čak i najplemenitije misli i riječi, recimo, predsjednika Alije Izetbegovića, ne voli da primi objektivno.

                Stvarno mislite da Berić nije prijatelj Bošnjaka?

                U posljednje vrijeme, kažem. Ili, recimo, Jovan Divjak je vratio epolete Armiji. I Marko Vešović i Gojko Berić i Jovan Divjak, bez obzira jesu li se oni postidjeli ili uplašili svojih vlastitih opredjeljenja naspram Bosne i Bošnjaka, oni su nepopravljiv neuspjeh i bošnjački poraz, jer sva trojica ne pokazuju više simpatije prema Bošnjacima i onom bosanskom trenutku koji smo donedavno imali. Eto, ja smatram da je to nepopravljiv neuspjeh Bošnjaka u odnosu na ta tri čovjeka.

                Ako gledamo u širem historijskom kontekstu, jasno je da su Bošnjaci ušli i užasno stradali u ovom posljednjem ratu, dakle, bilo je to vrijeme kada je njihova nevinost bila bez zaštite. Ali, to ne amnestira Bošnjake za gluposti i greške koje čine u trenutnom, dnevnopolitičkom trenutku.

                Bošnjak nema šarma. Nije ga nikad ni imao, ali i nemanje šarma može biti šarm. Međutim nedostatak šarma ne smije preći u aroganciju.

                No, vrlo često Vaše izjave izazivaju kontroverzan efekat u javnosti.

                To izaziva nedoumicu, ali niko od mene ne traži objašnjenje.

                Evo, ja tražim. Recimo, o Meši Selimoviću.

                Ja sam objašnjenje dao u časopisu Mualim.

                To je jedan islamski vjerski list sa svojom specifičnom publikom.

                Ja jednino mogu ponuditi da objavite cijeli tekst i da vidite zašto sam ja to tako napisao. Evo, i ovo je jedan primjer, kako bih kazao, predrasuda prema nekom čovjeku. Te vaše novine bi trebalo da, ako već ne znaju da sam pisac, da znaju da sam čitav život strastveni čitalac i da jedna moja izjava ne bi trebalo da bude odmah dočekana na nož, ili na ruganje, kao što je bila dočekana jednako i u vašoj novini i u mom Ljiljanu.

                Na koju izjavu mislite?

                Ta izjava da Derviš i smrt nije muslimanska knjiga.

                Evo, sad Vas ja pitam...

                Ako ja izjavim nešto, bilo bi normalno da me se pita šta sam ja time mislio, a ne da mi se kaže da sam ja pogriješio, ili nešto još gore od toga, kao što je odmah rečeno i u vašim novinama, pa i u novinama kojima ja, na kraju krajeva, pripadam, što je mene naročito pogodilo i uvrijedilo. Dakle, tu nešto nije uredu. Niko neće da sasluša argumente, niko neće ništa da pita, nego se odmah donose sudovi, odmah se ljudi osuđuju, umjesto da se traži razgovor. Što se tiče izjave, ja sam je obrazložio. Ja vam jedino mogu dati svoj tekst da ga vi objavite.

                Mnoge je, također, zanimalo da objasnite zašto je crna krpa na Multimedijalnom čovjeku u parku ispred Vašeg stana “kulturni događaj 1997.”?

                I to je jedan dobar primjer koji govori u prilog onoj mojoj tezi da se u Sarajevu ne vode polemike, nego da je na sceni opće šamaranje. Ako ja kažem da je, pored ostalih kulturnih događaja, najveći kulturni događaj to što je skulptura Multimedijalnog čovjeka osvanula sa pokrivenim bedrima, tada nikome ne pada na pamet da mene, koji sam skulptor, kipar, koji sam završio Umjetničku školu, koji sam proveo pet godina u ateljeu akademskog kipara Arfana Hozića, koji sam, na kraju krajeva, uspio izvajati barem tri uspjele skulpture, da ne govorim da se cijeli život bavim skulpturom i da se bavim likovnom umjetnošću, da sam član Udruženja likovnih umjetnika da, na kraju krajeva, i nogu od ovog stola vidim kao skulpturu – pita šta sam time mislio.

                Objašnjenje je krajnje jednostavno. Mene, kao umjetnika, u najkraćem rečeno, raduje što se u slučaju Multimedijalnog čovjeka i te crne krpe poklopilo i podudarilo laičko i profesionalno mišljenje o toj skulpturi, ali ja bih o tome mogao još dugo govoriti, ali niko neće da sasluša argumente, niko neće da te čuje do kraja. Onda čovjek izgubi volju da objašnjava. Nema želju, jer će biti pogrešno interpretiran, bit će mu kidane njegove misli, kidane njegove rečenice, jer se o njemu već unaprijed stvorila jedna slika animoziteta ili surevnjivosti i tako. Prije svega ta skulptura je rađena u naturalističkom, realističkom tretmanu, a ako je rađena u realističkom tretmanu, ne može glava skulpture biti rađena u nerealističkom a svi ostali dijelovi skulpture u realističkom. Takav spoj nije prirodan i, bez obzira na sve slobode i mogućnosti likovnog izraza, on je pogrešan. Ne može se napraviti jedna realistička struktura sa glavom koja je samo jedna zategnuta forma na kojoj nema ni nosa, ni ušiju, ni usta, ni očiju. Međutim, moglo bi se o tome govoriti mnogo, ali o tome treba da govore ljudi koji su arhitekti, umjetnici, kustosi, i na kraju krajeva i građani čiji je taj park u kojem je ta skulptura. Hiljadu je tu stvari.

                Društvo pisaca je nedavno uputilo apel da se otvori rasprava o bistama u istom parku.

                I o bistama bi se mogle raspraviti vrlo zanimljive stvari i možda produktivne, ali ni o bistama neće niko da raspravlja jer svi odmah idu sa sudovima i sa svojim unaprijed donesenim stavovima. Dakle, kada bi se dozvolila istinska rasprava, ona bi imala mnogo više koristi. Ovako je sve to zakočeno. Mislim, ljudi neće istinski da čuju jedni druge. Što se tiče bista, one su bile tu, nek’ se sve vrate, ja lično nemam ništa protiv, čak ni protiv one dvije komunističke, ideološke – Masleše i Čolakovića. O tome bi trebalo da povedu računa ljudi koji uređuju parkove,  književnici koji brinu brigu o  tim različitim književnicima i o njihovim poetikama. Kada bih ja postavio samo jedno pitanje, ko zna na kakav bih opet sud i sječu bio dočekan, ali pogledajte u čemu je stvar. Da li je bista zaista adekvatan način da se obilježi jedan književnik, mada se ljudi s pravom pitaju i sljedeće: zar u Bosni imaju samo književnici, gdje su ljudi ostalih zanimanja, kojima bi također trebalo podići bistu, ali, eto, da sada ne širimo priču. Pogledajte samo sljedeće: šta je, ustvari, književnik i čemu bi trebali, kad bi se gledalo istinski, podići spomenik? Ne znam da li vi znate šta je to čakmak, kremen i trud. To su tri stvari s kojima bih ja uporedio književnika, knjigu i čitaoce. Ne može biti sam književnik bez svoje knjige niti sama knjiga bez svojih čitalaca. To su, znači, tri stvari, ako se hoće gledati istina. Ako bi, recimo, uzeli da je književnik čakmak, da je knjiga kremen, a da je trud čitalac, kome onda treba podići spomenik? Ni jednome od tog troga ne bi trebalo podići spomenik. Trebalo bi podići spomenik onoj iskri koja se dogodi kada se čakmakom udari kremen pa iz njega izbije iskra koja upali onaj trud koji daje mirisni žar. Tom mirisnom žaru bi trebalo, ako bi se istinski gledalo, podići spomenik i bistu. A ko će napraviti takvu bistu, naprimjer? Međutim, ljudi idu samo po površini i ja uopće ne znam kako će ljudi razumjeti ovu moju misao, ali ja mislim da je ona istinita, jer je bitno ono što se događa između ta tri elementa, a ne jedan od tih elemenata posebno.

                Ima li išta što valja u našem javnom životu? Vi ste preko 30 godina u književnom životu Bosne i iza sebe imate dovoljno iskustva da bi mogli govoriti o tome.

                Ima ogroman broj stvari koje valjaju, ali stvar koja je dobra i koja valja, nemaš je za šta uhvatiti, pogotovo što to ne interesuje novinu, niti javni medij, niti to interesuje površne ljude, niti se to uklapa u njihov površni interes ili nešto drugo. Kako da nema? Recimo, povika je na mnoštvo knjiga koje se objavljuju, navodno, bez ikakvih kriterija. Ja nemam ništa protiv te skribomanije, ali imam protiv načina vrednovanja. Svaki kulturni čin, a bilo ih je jako mnogo u Sarajevu, zaslužuje pažnju; samo Društvo pisaca je imalo mnoštvo plemenitih akcija, događaja. To sve propada kao u neki bunar bez dna. Ali je sigurno da ima mnogo stvari koje valjaju i vrijede.

                Razgovor se stalno vrti oko Bošnjaka. Da li mislite da ste Vi, ili, recimo, Džemaludin Latić bolji Bošnjak od mene ili od nekoga iz redakcije lista na koji imate toliko prigovora?

                Ne mislim ja da ste vi u Danima manje Bošnjaci nego ja, ali niste, recimo, vjernici, niste muslimani, ne idete u džamiju.  U tome je razlika.

                Nije moje da zavirujem u vjerska opredjeljenja mojih kolega, ali znam da se gotovo svakodnevno, u određeno doba dana, prekida posao, jer jedan važan čovjek za rad redakcije u to vrijeme ide u džamiju. Sluačajno znam i da je glavni urednik prepostio ovaj ramazan.

                Ne mogu ja reći ko je veći Bošnjak, ko je manji Bošnjak, niti su ovi manje Bošnjaci, niti su ovi više Bošnjaci, jesu li oni više muslimani ili su više...

                Krenimo onda ovako: što je, po Vama, bošnjački, a što antibošnjački?

                Ne znam koliko je bošnjački stvarati ružnu i netačnu sliku o nekome, ja o sebi mogu vama kazati mnogo ružnih stvari koje ja o sebi znam nego što vi možete i zamisliti. To je druga stvar. Koje su moje svetinje kojima se ja radujem? Moja svetinja je islam, moja radost je bošnjački narod, moje otkriće moga naroda, moja bosanska Bosna koju ja, kad je bila cijela Jugoslavija,  nisam tako dobro ni vidio; ja nisam vidio ni da su brda oko Sarajeva tako blizu gradu dok nisu zapucali sa tih brda. Svu svoju politiku u SDA ja svodim na riječ žao, ja nemam drugu politiku nego reći da mi je žao naroda koji strada, žao mi ljudi koji ginu, žao mi ovo malo dobrote i ljepote što se razara na sve moguće načine. Vidim da sve ide protiv mene, moga naroda i ovih mojih svetinja, zato hoću da svjesno budem u Stranci demokratske akcije, u onome što se zove pokret SDA. U SDA je ogromna većina moga naroda i ja sam u tom pkretu. To su moje svetinje i ja o njima ne pišem od jučer; pisao sam svoje knjige sa muslimanskim imenima prije nego što se iko od vas u vašoj redakciji rodio. Sada me raduje što je džamija širom otvorena i jako me žalosti što je hiljadu džamija srušeno. Ako su to moje svetinje i sva moja politika, šta to onda u meni ne valja? Ako sam ja uzeo pušku da branim svoj narod, šta je to ružno u meni da o meni pravite nekakvog ružnog čovjeka? Ako smo svi Bošnjaci, je li ovo nešto protiv Bosne što ja činim, je li to nešto što je nečasno i nemoralno? Mislim da nije.

                Niko ne dovodi svetinje, koje, također, nisu samo Vaše, u pitanje. Mi ovdje razgovaramo o konkretnim ljudskim djelima i riječima. Ostavimo, recimo, islam po strani...

               

                Šta sam ja to pogriješio? Zašto se samo u vašim novinama pojavio jedini negativni prikaz pjesme Bosna koju sva Bosna voli i svi autori u Bosni cijene?

                To nije još nikakav argument za vaše tvrdnje da je riječ o kampanji protiv Vas. Može li se destiti da se nekom ne svidi nešto što Vi pišete?

                Ali to je samo u vašim novinama.

                Druge novine neće to da objave.

                Objektivno ta pjesma se svima sviđa. Kako to da se samo u vašim novinama nađe negativan prikaz?

                Nemam sve informacije o tom tekstu, jer ja tada nisam ni radio u Danima, ali to nije toliko ni bitno. Mene zabrinjava to što vi mislite da je sasvim prirodno da se svakome svidi ono što Vi pišete. Meni lično se sviđa, ali ni ja nisam niakav politički komesar koji će svojim suradnicima određivati šta treba da vole, a šta ne. I nije samo tako u novinama. Evo, u slučaju polemike Vešović – Latić dvije asocijacije pisaca (Društvo pisaca i PEN) oglasile su se posve različitim saopćenjima.

                Društvo pisaca je odlučilo tako i to je ono što ja mogu reći o tome. Uprošćeno rečeno, Džemaludin Latić nije član PEN-a, a jeste član Društva pisaca. PEN ga je napao, a Društvo pisaca ga nije branilo. Ali i Marko i Džemaludin su su članovi Društva pisaca i ono je u tom kontekstu branilo i jednog i drugog kao svoje članove. Ali dok je PEN simbolično Džemaludina nabijao na kolac, dva bošnjačka Džemaludina su tih dana i faktički ubijena u Kalesiji. Jedan se zvao Hasan Džafić, a drugi Rifat Muminović. Međutim ja mislim da su bošnjački pisci pogriješili što su svoj PEN formirali u multinacionalnom sastavu, jer se PEN-ovi osnivaju na nacionalnoj osnovi. Bio je srpski PEN, bio hrvatski PEN, nije bio bosanskohercegovački PEN. Bošnjački pisci nisu iskoristili šansu da osnuju svoj PEN. Tako sada u Bosni postoje dva multinacionalna društva pisaca, a nema nacionalnog bošnjačkog društva pisaca, a moglo se po međunarodnim uzusima djelovanja PEN-ova, i to imati. Nadam se da će bošnjački pisci imati toliko svijesti o sebi da će oformiti bošnjački PEN. Tada bi se  neke stvari mogle mnogo lakše i bezbolnije izvesti na čistac. I onda ja, kao jedan od osnivača tog PEN centra BiH, ne bih dobijao poziv za proslavu petogodišnjice osnivanja PEN-a u petak, 7. novembra 1997. godine u 12. sati kada je džuma. To je nepristojno, možda čak i provokativno, a u svakom slučaju uvredljivo.

                Sada mi na pamet pada rečenica “Bošnjaci su narod neizgovorenih riječi”, koju je rahmetli Alija Isaković izrekao i napisao negdje uoči početka ovog rata. Tada mi se činilo surovo istinitom, kao što mi se sada čini da se to počinje okretati u svoju potpunu suprotnost kada Bošnjaci postaju jedan vrlo brbljiv, čak lajav narod.

                U svakom slučaju, ja ću se uvijek čuditi, najmanje čuditi. Jedino ako ne budem prisiljen umuknuti i u sebi čuvati sve ono što je mene obradovalo kao moja svetinja, sve ono što sam nabrojao maloprije, moja vjera, moj narod, moje brdo, moj potok, moja politička angažovanost koja se svodi na riječ žao. Ako i dalje vaše novine budu ružno govorile, ja ću se uvijek samo čuditi što su te svetinje za vas nešto ružno, što je to za vas nešto nedostojno.

                Ovdje nešto moram da ponovim: nisu to samo vaše svetinje.

                Za mene je itekako dostojno i mene to raduje što to imam. Ukoliko ne umuknem, je li? Ja sam Sarajlija i ja hoću da živim kao Sarajlija. Ja osjećam svoj grad i svoje ljude. Ako vaše novine meni budu stalno govorile da sam ovo ili ono, a ja ne mogu na to da pristanem, ja ću morati umuknuti jer ne znam šta da radim. Morat ću se povući iz javnog života i negdje skloniti, jer da vam uzvraćam istom mjerom, ne mogu. Prvo, to nije produktivno, ništa ne znači, drugo, nemam ni vremena za takve stvari koje počivaju na lažima, na predrasudama, na zlom uvidu. Ja sam uvijek govorio i uvijek ću govoriti: najvažniji su odnosi, a najpogubniji sudovi i mi ovdje moramo stvarati odnose, a ne donositi presude. Nije važna bista, nije važna knjiga, nije važan čitalac. Važni su samo sve troje i čakmak i kremen i trud, onda kada padne iskra na mehko tijelo truda koji daje miris. Taj miris i ta iskra, to je bitno. A ne mogu postojati odnosi ako se ljudi vrijeđaju, ako ne nastoje na lijep način kazati ono što misle, jer i najgore stvari mogu se kazati na lijep način. To smo mi potpuno ispustili iz vida.

                Vrijeme je bilo burno i odnosi uopće nisu bili idilični. Zato ja, recimo, mislim da su za mene mentalno zdravlje Bošnjaka novine koje su se zvale Slobodna Bosna i Dani bile i još uvijek jesu važne.

                Znate, svako može nešto zamišljati, ovo i ono, ali treba raditi nešto, učiniti nešto. Ne znam zašto bi ikakvo kulturno pregnuće, koliko god bilo malo, trebalo biti krivo, nazadno, pogrešno, kao što bilo koji lopovluk, bilo kakva nepravda ili krađa uvijek ostaju lopovluk, nepravda ili krađa. U kulturi, ako je nešto i loše urađeno, to ne može, u krajnjem slučaju, biti i negativno.

                Onda govorimo o istom.

                Šta se sve moglo uraditi i napraviti, to su sve krupne stvari koje tek treba raspraviti. Ali mi sada govorimo o jednoj atmosferi u Sarajevu koju su stvorili mediji, atmosferi koja je zakočila dijalog...

                Mislite da su to sve “zakuhali” mediji?

                Ja mislim da su to mediji, nema ko drugi. Toliko se sada novinara tuče po sudovima i koliko će ih još tamo otići. Negdje smo tu nešto pretjerali. Neku mjeru nismo našli. Ovo bolno, ranjeno, iskidano, krvavo tkivo Bosne ljudi uopće ne njeguju, ne miluju, nego naprotiv, i dalje ga kidaju i razaraju, nema dana kada Bosnu, njeno ranjeno tkivo ne ranjavaju s raznih strana i uvijek to ide preko medija. To su prenosioci tih rana, što svjesno, što nesvjesno, što namjerno, što nenamjerno, i sada mi, koji smo Bosanci, treba još u tome da učestvujemo, da pomažemo, da ranjavamo to bosansko tkivo time što će nam biti mnogo važnija neka naša lična osobina ili hatar, nego cjelina i jedan opći interes. To je previše prisutno. U ovoj dobroj zemlji ludi se tako bahato ponašaju kao da je u Bosni sve hiljadu godina zlatom popločano. A preosjetljiva je ova bolna Bosna i vrlo lahko ju je raniti na hiljadu načina i na hiljadu načina se ranjava. Ljudi nemaju osjećaja za to i mislim strašno je to što su kod svih Bosanaca koji žive u Bosni, koji vole Bosnu i osjećaju Bosnu, naoko velike razlike u onome kakvu Bosnu hoće. To mi nije jasno. Dovoljna su mala uvažavanja i mala poštovanja tih razlika. A neki Bosanci, ti koji hoće Bosnu i koji je vole, od tih svojih malih razlika, političkih ili ličnih, prave bedeme i razaraju to bolno tkivo Bosne koja treba da se digne, oporavi i da dođe na svoje. Ponašamo se tako kao da smo već u obilju istine i svakog bogatstva. Treba neke stvari potisnuti u ime općeg interesa i dobra.

                Nisu ni pisci od toga imuni.

                Strašno je to, treba svoje individualne osobine u jednom prostoru, u jednoj zemlji, koja je tako ranjiva kao što je sada naša Bosna, potisnuti negdje u sebe, dok naša moć ne ozreli pa da se stvore neki uslovi za taj luksuz u kojem ćemo imati pravo da realiziramo svaki individualni hir.

                U posljednje vrijeme dosta se govori o našoj književnoj prošlosti i tu postoje mnoge kontroverze. Sve češće se postavlja i pitanje može li se i kako književnost tumačiti izvan historijskog i ideološkog konteksta u kojem je nastajala. Tu su Andrić, već pominjani Selimović, Derviš Sušić...

                Sigurno da je  Ivo Andrić bosanski pisac, prije svega bosanski pisac, jer je tu rođen, jer je tu pisao o Bosni i, na kraju krajeva, najbolji je pisac, nema boljeg. Sigurno je da je Meša Selimović bosanski i bošnjački pisac. Musliman ne smije odbaciti Ivu Andrića iz dva razloga: prvo zato što je Ivo Andrić pisao o muslimanima onako kako ih vide oni narodi za koje ste na početku pitali šta misle o njemu, i tu je jedna istina koju musliman treba da podvuče olovkom u Andrićevom djelu – ovako me, znači, vide i, to je već jedna dobit za muslimana što preko Andrića uočava negativno svjetlo u kome ga vide narodi koji ga okružuju. To je jedna dobit. Druga dobit zbog koje musliman treba da čuva tog bosanskog pisca jeste vrijednost njegove umjetnosti, jer musliman, zapravo, ima dvostruku korist od čitanja Ive Andrića. A muslimani su, spoznavši i dočekavši pravo na vlastitu recepciju umjetničkog djela, odbacili Ivu Andrića, što je vrlo pogrešno jer, naprotiv, dvostruka je korist: musliman može da uživa u visokoumjetničkom djelu Ive Andrića, a s druge strane, kao na dlanu mu je nacrtano ono kako ga drugi ružno vidi. Dakle, ima mogućnost da to uvidi, da se prema tome postavi i prema samome sebi i prema drugome, i to je ta dvostruka korist. Zato muslimani krivo čine kad kažu da je Ivo Andrić ružno govorio o muslimanima, pa zato neće da ga čitaju. Baš ću ga zato i čitati, jer čitav svijet posmatra Bošnjake, u ovom slučaju muslimane, na način kako je to prezentirao najpoznatiji svjetski pisac iz Bosne – Ivo Andrić. S druge strane, Derviš i smrt Meše Selimovića jeste najbolja bošnjačka knjiga, ali ja kao strastven čitalac i kao musliman moram dati zekjat, porez na svoje znanje, na čitanje. Moj porez na moje znanje je to što sam studentima ukazao na pedesetak mjesta na kojima muslimansko srce mora zadrhtati i kazati “jarabum tobe estakfirullah” (Bože oprosti) kada čita Derviš i smrt Meše Selimovića. To nije razlog da se Meša Selimović ne čita. Naprotiv, to je najbolja bošnjačka knjiga, a s druge strane, može se vidjeti gdje je Meša Selimović kao ateista i komunistički pisac, pogriješio u odnosu na islam. Eto, i to je dobit. Sudbina Meše Selimovića je poučna za muslimane, treba je istražiti, na kraju krajeva, može se razmišljati i o njegovom unutarnjem lomu i bolu, jer ne može čovjek jednom izjavom pokidati hiljade imenovanih i neimenovanih veza sa svojom zemljom, sa svojim narodom. I sudbine takvih ljudi, njihovi unutarnji lomovi mogu biti vrlo poučni za jednog muslimana intelektualca.