AMIR BRKA: ZAŠTO TONEM U TUZLI

Amir Brka

ZAŠTO TONEM U TUZLI

                                                 Ibrahimu Kajanu

Danas tonem u Tuzli, ka davnom i slavnom porinut

koje bijelu nije imalo kraljicu, kakvu ja imam,

kakvu sam oduvijek imao. To nije racionalno pitanje,

iako znam i priznajem i tako da može izgledati

ako Bošnjanin nije drukčiji već nauk vojački iskusio.

Poslije, u diskreciji, glase o indiskretnom slušam

hercegu, a šumska mi muzika ime šumno njegovo

ne dopušta razumjeti. A onda - a da se, začudo,

ne čudim - u magmu sredovječne mi povijesti

potone kosmata kraljica, koju nemam,

koju nisam imao nikada. Stabla, pak, hroma postaju:

klateći se, sa svih mi strana, opsjednutom,

kroz paprat prilaze, s tajnom zamamnom

u klorofilu vrištećem, a vretena njina korijenja

kroza me boju ćudi mijenjaju, pa kromija nebosklona

sad siva je ponjava, sad tužna simfonija jesenja.

I znam: taman i mali danas, u tmasti san samotnog

dijaštva životnog ukoso opet sam potonuo.

Među puzavice na ruinama Bobovca s jutra da ćemo -

jedan me smrknuti čempres opominje. Ja baš i ne moram,

omamljen otpovrćem, jer u trenu svakome, na svakoj

grudvici rusaga bosanskog, kroz amforu vina kraljičina

u nesaznato mogu misno da uronim.

                                                         (29.10.2004.)