KAD SU POLICAJCI TUKLI POLICAJCE

ZAPISI IBRAHIMA KAJAN

© by ibrahim kajan

Govori Atif Džafić, načelnik PU Ključ, o danima koje nikada neće zaboraviti

Prvog juna 1992. godine pritvorili su me u Sanici, i u pritvoru sam proveo jednu noć i jedan dan. Autobusima su nas povezli preko Međedovog brda, gdje su nas, po svemu sudeći, kanili likvidirati...

Autobusi su stali pred Radio-stanicom Ključ. Poveli su nas u fiskulturnu salu. Tu nas je, u onom stepeničastom prolazu, dočekao prijeteći špalir sastavljen od muškaraca, žena i vojnika, kroz koji smo morali proći. Izlazeći iz autobusa, susreo me je bivši komšija Janjin, i on mi je zadao prvi udarac koji sam dobio, niti ne sluteći u tom trenutku, koliko ću ih još dobiti u danima koji slijede. Bio je obučen, kao da ga sad gledam, u farmerke, vojnu bluzu, s poluautomatskom puškom na ramenu. Prije rata sudjelovao je u brojnim nepodopštinama, postao problematična ličnost, bio je i kažnjavan. Često sam mu i pomagao, savjetovao ga, nekad smo nedjeljom znali igrati šah... Samo što sam izašao iz autobusa, on mi je opsovao majku, galameći: "Šta to ti radiš u Sanici? Kakvog mi to komandira imamo?!" Nisam se ni snašao, dobio sam dva-tri udarca; prvi je bio njegov.

Vidio sam neke žene, počele su nas udarati, pljuvati, bacati kamenje. U rukama su imali, pretežno, noge od stolova i električne kablove. Penjući se tim stepenicama, ne sjećam se koliko sam udaraca dobio; rukama sam držao zaklon glavi, samo da glavu zaštitim. Ušli smo u salu. Tu su nas pretresali. Jedan mi je uzeo novčanik, nekih 300-400 maraka, pitam zar je to normalno, a on da mi majku: "Otkud ti hrabrost da to govoriš?!"

Ulazeći u salu, u hodnicima oko nas bilo je 300-400 ljudi, a u samoj smo saIi zatekli jedno 150 osoba. U hodniku, prolazili smo između naoružanih ljudi s maskama navučenim preko lica. Budući da sam vrlo dobro poznavao policiju našeg područja, shvatio sam ulazeći u salu - da su svi uhapšeni (dakako, bošnjačke nacionalnosti), bili tu, u redovima, s rukama na tjemenu, glave oborene, sjedeći s opruženim nogama. U tom stavu su morali ostati.

Najgore su prošli oni koji su mijenjali iskaze

Odmah su me prozvali na saslušanje. Ušao sam u jednu učionicu. Zatekao sam one moje kolege s kojima sam radio. Iznenada, kad sam najmanje očekivao, zapljuštali su udarci sa svih strana: onaj me šuta nogama, čizmama, drugi šakama; najteži su udarci bili s onom kratkom palicom. Na kraju me uvedu u jednu učionicu, a tamo Dragić Željko, mlađi je dosta od mene, šef kriminalističke policije. Bili smo prijatelji, kolege, često je navraćao k meni, u kancelariju. Kada smo polagali ispite u Zagrebu, bilo me je sramota ići s njim, jer baš ništa nije znao; potpuno odgojno zapuštena osoba, apsolutno nekulturan, eto taj me je dočekao i još jedan kapetan po činu, imao je neku ogrebotinu na vratu, zaraslu... i počela su ona pitanja: "Zašto nisi potpisao lojalnost Republici Srpskoj?", "Što si to ti radio u Sanici?", "Gdje si vršio obuku?" i slično. Pred njima su bile pive, a čim sam došao, oglasili su se povicima "Živio rat!"

Dragić je ovisnik o alkoholu, a eto, ipak sam mu bio i na svadbi kad se ženio, a moja i njegova žena su bile vrlo bliske, redovito su se posjećivale i on mi je ovako rekao: "Da ti majku jebem, šta si to uradio!"

Zanimljivo, samo prije dvadeset dana dolazio je u moju kancelariju, pa sam mu tom zgodom rekao: "Ma čovječe, ja se nisam nimalo promijenio; kakav sam bio prije, takav sam i sada" - a on "Majku ti...", pa uze svoju pivu i izađe, prepuštajući me onoj dvojici-trojici... Dovodi još jednog policajca. Postavili su mi dva-tri pitanja a ja sam stalno odgovarao: "Ako nešto imate, spreman sam da moralno i materijalno odgovaram, nemojte me tući, nemojte mi uništavati zdravlje - sutra neću biti u stanju ni da živim a kamoli da uzdržavam familiju, imam dvoje male djece."

Dali su da potpišem ono što sam već rekao. Boraveći u njihovim rukama i kasnije u logoru, na brojnim ispitivanjima, vidio sam da su najgore prošli oni koji su mijenjali iskaze, govorili čas ovako čas onako, te oni koji su prihvatili da im budu saradnici.

Kad se, dakle, vratismo u dvoranu, posadiše me na sred goleme fiskulturne sale. Svi smo mi, uhićenici, bili poredani u pet-šest redova, jedan do drugoga, ko šibice zbijeni. Dvojica policajaca su motrili na svaki naš pokret, s automatskim puškama i prstom na obaraču. U salu je mogao ući ko je god htio i istući bilo koga. Navalili bi na mene, govoreći: "Ti si bio komandir!" – i udaraj čizmama. Sva sreća da sam tada imao spuštene ruke iza leđa, pa sam zaštitio slabine. Ruke smo naizmjenično mogli držati ili na potiljku ili iza leđa. Bio sam napet kao fudbalska lopta, pa su udarci jednostavno odskakali. Pitaju me silnici zbog čega sam takav.

Prelazeći u učionicu, zaustave me, okrenu licem prema zidu, opirući se pestima i pokazujući tri prsta, a oni su obavljali pretres. Potom su me udarali jedan s jedne strane, drugi s druge strane boka. Tada sam pao pod udarcima.

Jedan je policajac, kojeg sam poznavao, tada rekao: "Majko, šta rade od našeg komandira!" Naravno, to je samo priča, jer me je vjerovatno i on tukao s leđa. To su bili visoki momci, policajci, mislim da su bili "uvozni", osim možda jednog s maskom na licu da ga ne prepoznam, jer sam poznavao gotovo sve na našem terenu, godi- nama sam radio i obavljao dužnost u policiji.

Onda su me vratili u salu. Ispitivali su nas od 11 do 12 sati pa do pred cik zore. Pred zoru je uslijedila prozivka, između 3 do 4 sata, i opet kroz isti špalir i prema autobusu parkiranom pred Radio-stanicom, s rukama na leđima ili na zatiljku. Glava je morala biti oborena dolje, tako su stalno komandirali. Ne smiješ vidjeti ni ko te vozi, ni kuda te vozi. Bio sam u prvom autobusu, negdje na jednom od prvih sjedišta. Tada su jednog, Mirsu, htjeli zaklati. Sjedio je na dnu, na sećiji, ali se nekako uspio izvući, sakriti, što Ii...

Policajci ispituju policajca

Dovezli su nas na Sitnicu. Tu smo već zatekli neke ljude. U Sitnici je jedna mala dvorana, u odnosu na ovu ključku je za trećinu manja. Tu su nas sve ukrcali, ubacili, unutra smo našli samo dvije stare strunjače, i dali su da se malo sjedne i predahne. Već je bilo blizu svitanju. Uz salu je bio wc, dopustili su da se može izaći, ali jedan po jedan. Dan je nekako protekao. Tu sam zatekao učitelja Ganu (Blaževića), Merimina oca, malo sam razgovarao s njim, međutim negdje ga je predvečer odveo policajac Jovo Perišić.

U toj nas je sali bilo, po slobodnoj procjeni, oko 450 do 500 osoba. Tu su nam tek drugog dana, negdje oko 11 sati, podijelili po jedan mali sendvič sa salamom, od dva zalogaja.

Tu smo ostali oko sedam dana, a sendviče smo dobivali tek svaki drugi dan. I ništa više. Više nije bilo ni kretanja. Već su se mlađe komšije, mladići, žalili na bolove u utrobi, jaučući po cijelu noć. Više nije bilo sna, stiješnjenima, prislonjenim jedan na drugog... U toku noći se više puta čulo pucanje, rafali, vjerovatno iz obezbjeđenja.

Saslušanja. Dan prije nego što smo krenuli, došli su policiji, moje bivše kolege iz Mrkonjića, odnosno Jajca, da me saslušaju.

Pojavio se jedan kolega koji je bio načelnik (policije) Jajca, koji je, u međuvremenu pustio bradu, i jedan iz Državne službe bezbjednosti, Duško Pavlović. I tako, počeli su priču, ponudili me da "fino sjednem i zapalim" i tako, kao, čudili se "šta se to desilo".

"I mene čudi, a ne treba vas da čudi, ja se nisam ništa promijenio" , kažem. Onda su došla ona standardna pitanja, gdje su me zarobili, te zašto nisam potpisao lojalnost Republici Srpskoj, da zašto nisam obukao uniformu srpske policije, jer bi sad "radio kao i mi". Pitali su me za neke ljude, a ja sam odgovarao ono što sam znao. Nisu me tukli, ali su bili nezadovoljni odgovorima, budući da im nisam ništa novo rekao što već nisu znali. Vidio sam na kraju onog Pavlovića, koji je rekao, psujući državu, da "kakvo je ovo došlo vrijeme da policajac policajca ispituje". Po stručnosti sam bio iznad njega, pa sam znao i pitanja koja će mi postaviti i davao sam takve odgovore za koji sam pretpostavljao da će za njih biti nedovoljni.

Tih pet-šest dana niko nije znao ni gdje smo ni kako smo. Inače, Ključani još nisu masovnije krenuli u izbjeglištvo. Žena mi je, s djecom, bila u Sanici. Kad su nas od- veli, na Radio-Ključu su pročitali obavijest da onaj ko se ne vrati u stan u roku od sedam dana, da će mu stan biti oduzet. Dosta je Bošnjaka iz svojih stanova otišlo braći, kod nekog da ih je više i da bi bili sigurniji. Sve je prestalo s radom - sve veze, saobraćaj.

Poslije mi je žena pričala da je, čuvši tu obavijest, s dvoje male djece došla pješice iz Sanice u ključki stan, a u stan je već bio uselio policajac, prisilno, te je nekoliko dana imala problema dok policajac nije iselio. Naravno, stan je opljačkan i devastiran. Čak su sve roletne pocijepali - tražeći oružje.

Da se vratim na Sitnicu. Onoga jutra kad ćemo biti prebačeni, odnosno pješice otići za Manjaču, pojavio se N.N. ...iz bivše JNA, ispostavilo se da je bezbjednjak iz Mrkonjića. Pitao me za neke ljude koji su studirali u Zagrebu, ja sam rekao da znam i... tako. Tada je dao jednu interesantnu izjavu. Kao, biva, ja sam utjecajna ličnost među zarobljenicima, i da ćemo ići pješice za Manjaču i da ja trebam, uz još petoro naših policajaca-uhapšenika da organizujem, da idemo pješice na Manjaču i da ne smije niko pokušati bježati, jer će svi biti pobijeni.

Međutim, ja nisam ni uspio ući u salu, sastaviti se sa tim policajcima, a već je bio dat znak za pokret. To su bili zapravo samo prepadi, sistemi zaplašivanja. I tada je opet uslijedila prozivka. Koliko se sjećam, bio sam među prvih tridesetak prozvanih. Kad smo izlazili iz sale, postrojavalo se u grupe po pet. Stavljali smo ruke na glavu i stoj, poredani pod špagu. Mene je zapalo, po spisku, da budem u sredini, drugi s lijeva, u pravcu relacije Sitnica-Manjača. Iza ili ispred mene prozvan je Ivica Orešković. Kad je prišao, jedan pripadnik JNA ga je toliko izudarao, da je jedva jedvice uspio sačuvati ravnotežu na nogama...

Iza nas je išlo jedno vozilo, minibus, koje bi pokupilo one koji su iznemogli, na tom putu do Manjače, dugačkom nekih trideset kilometara.

Škola u Sitnici je negdje u središtu, tu su tri četiri zgrade naseljene srpskim mještanima. Vidio sam na terasi starije žene kako plaču. To sam i kasnije vidao oko logora, jer je po smjenama dolazila policija iz Sitnice koja je čuvala na Manjači po sedam dana, po tri nedjelje, i tako. Jedan koji je bio na obezbjeđenju, a inače vozač po zanimanju, u više mi je navrata tamo davao po kutiju cigareta, komad kruha... To je bio policajac sa Sitnice, bio je u mom rezervnom sastavu. Ja sam tu bio izvođač obuke u rezervnoj policijskoj stanici.

Veli jednom prilikom: "Vama je sva sreća što niste otišli u Ribnik. Ovaj rat neće biti kao što je bio onaj '44." "Zašto?" - pitam. "Moj komandiru - tako me je i dalje oslovljavao - neće više nas Sitničane prevariti Srbi iz Ribnika." "Što" - upitah. "Oni su, moj komandire, svi bili četnici od 41. do 44., i onda su odjednom preko noći prešli u partizane, a naši to nisu..."

Četnik, moj bivši policajac zadužen da nas sprovodi, rekao mi je: "E, moj komandire, sve će ovo biti i proć', opet će naša djeca ići zajedno."

I eto, za cijelo vrijeme rata, logora, pa i ovo najnovije vrijeme, uvijek mi te riječi prođu kroz glavu.

Kolona je bila sastavljena od oko 300 ljudi, najviše iz Sanice, dijelom iz Velagića, te nešto malo iz drugih sela.Odstojanje se uvijek moralo držati, ruke smo držali sad na zatiljku, sad na leđima. Bilo je dosta starijih i iznemoglih, od kojih su neki trpani u onaj minibus, pa ga malo potom opet izbace i mijenjaju za drugog. U minibusu, u jednom trenutku, nije bilo nikad više od pet ljudi.

Zanimljivo je, na više smo mjesta susretali mještane koji su nas dočekivali s vodom. Bio je i jedan oficir koji nas je pratio s autom. Osim njega i vozača, unutra su bila još dvojica. Otišli su naprijed. Čuo sam galamu i saznao od žena da su se skupile grupe četnika odlučnih da nas odmah pobiju. Zbog toga smo zaustavljeni na tom mjestu, da predahnemo, pa su nas Srpkinje, pretežno starije žene, iz donesenih kanta nudile vodom. Sjećam se dobro jedne koja je najviše kukala i govorila kako ovo nikako nije dobro. Tako je bilo dva-tri puta, u dva-tri naselja kroz koja bismo prošli.

Kad smo stigli u Manjaču, već je bilo večer, između 6 i 7 sati, doveli su nas pred kasarnu. Tamo je bila srpska vojska pod šatorima.

Logorski protokol

Sa svake su nas strane obezbjeđivali na svakih pet metara po jedan policajac. Pred kasarnom vojska je krenula na nas, pljuvala nas je i htjela tuči, ali nas je zaštitila policija pucajući u zrak.

Tako smo stigli na odredište. To su zapravo štale vojnog ekonomata. Prvo su rekli da sjednemo, onako kako smo prilazili u kolonama i potom je uslijedila prozivka i ulazak u štale. Prozivali su po deset imena.

Lijeva strana je slična desnoj, samo što nije betonirana, to je gola zemlja s koje je svježe pokidano đubre, malo poravnato, presuto tankim slojem pijeska i povrh slaganim slojem slame i najposlije, po površini, zategnuta tanka deka, vojna, jedna do druge. Taj koji je prozivao, doznali smo, zvao se Špaga, bio je upravnik zatvora, logora. (Imam negdje zapisano ime i prezime.)

Već je jedna strana bila popunjena, a mene je zapalo mjesto u samom vrhu štale, gore. Legne se potrbuške i ne smije se pomjeriti da se slučajno ne bi vidjelo što oni rade. To je cilj tog položaja. Trebalo je onemogućiti svjedoka pretresa, premlaćivanja i ubojstava.

Štaja se zaključavala. Ljudi izubijani, gladni, žedni. Ujutro rano došao je Špaga, i tražio da se odabere jednog koji će nas predstavljati. Jedan iz Prijedora, kapetan Cerić, odabran je za taj položaj.

Ujutro je došao Špaga s tim kapetanom, povjerenikom logoraša, Cerićem, i objasnio nam neku vrstu logorskog protokola. Tada je tražio da se odredi dežurni štale. Dakle, kad u štalu uđe neki policajac, dežurni mora komandirati mirno, zatim mu mora predati raport, a svi zarobljenici se trebaju okrenuti k zidu, tako da niko ne može vidjeti ni ko je došao ni šta radi. Dežurni mora sve znati i njemu se zarobljenici trebaju prijavljivati ako trebaju ići u poljski zahod, a tamo se opet ne može ići dok ih se ne prijavi deset; zatim liječniku ...Poslije, kad se uhodalo, čim vidiš da dvoje-troje čeka, ideš iz solidarnosti da ne čekaju. Tada smo organizirali jednog dežurnog, koji nije mogao zbog povreda odlaziti, na jedno tri-četiri dana, sedam, ne sjećam se tačno, znam da smo mu bili postavili kante, zapravo buradi koje su podrezane na 30-40 cm za vršenje nužde poslije devet sati navečer, jer više nije bilo izlaska. (...)

Bio je tu i vojni policajac kojeg sam poznavao (Srbin). Više puta je navraćao kod mene da nazove roditelje u Banja Luci, više je puta tražio neke intervencije za svoju familiju, i ja sam mu tu izlazio u susret. On me je, na neki način, postavio za starješinu te, srednje štale. Dežurni je za sve kriv, ako se galami... Unutra je bilo po 600 do 800 ljudi, bolesnika, ljudi koji su trebali pomoć, koji su umirali na našim rukama, kojima je nekad život doslovno ovisio i o kapi vode.

Najbolesnije su tek pred kraj, već kad je cijeli svijet saznao za logore i započeo pritisak svijeta - dopuštali odvesti u stacionar.

Liječenje i mlaćenje

Stacionar je bio izvan žice. Tamo, u krugu kasarne. Sjećam se jednoga iz Jajca, bio je bez stopala. Pomažući mu u hodu, malo sam ga prislonio na svoje rame, ali tada je naišao policajac i zaprijetio mi da će me ubiti što mu pomažem, pritišćući mi cijev pištolja na čelo, udarivši nas snažno obojicu, psujući ovoga što je ratovao u Jajcu. Dakle, ljekar pregleda, eventualno da neku tabletu, premaže se rana, ali kad se vrati bolesnik u štalu - sve počinje nanovo: udaranje po starim ranama i stvaranje novih. Policajac je mogao prozvati, postrojiti i premlaćivati doslovno svakoga, koga je god htio.

Jedne večeri su prozivali i pozvali sve Džafiće. Četiri brata Džafića. Džafića, međutim, ima u više mjesta - i to me je spasilo. Spasilo me i to što sam ja bio dežurni u stali, pa sam mogao razgovarati. Tu je bio još moj rahmetli brat i još mojih bližnjih, jedan iz Sanice. Postrojili su nas. Potom su pitali koji su braća. Rekao sam da smo mi Džafići iz Sanice, a da ima Džafića u Sanskom Mostu, u Prijedoru itd. Oni su tražili Džafiće koja su se prije rata bavili švercom devizama.

Na fizičke radove izvan žica, svaki je dan išlo u prosjeku, nekada, i oko 500 ljudi, a kad su otišli Prijedorčani, izlazilo je na radove i po 2000 logoraša. Prvi radovi koje su nam dali, bilo je čišćenje nekog njihovoga groblja. Onda, okopavanje krumpira, okopavanje kukuruza, pravljenje puta, sječa i izgon drva, a krajem ljeta i početkom jeseni opet vađenje krumpira, čuvanje ovaca itd.

Predmeti za premlaćivanje

Njihovi su policajci tukli logoraše najčešće s višežilnim kablovima, drvenim pa licama, čvrstim predmetima.

Jednom dođe policajac i kaže: "Daj mi 500 ljudi za rad, ili 200.“ Kako su logoraši bili potpuno iscrpljeni dugotrajnim gladovanjem, nerijetko u ranama, ozlijeđeni, i ne žele izaći - onda dežurni pozove dvadesetak policajaca s drvenim toljagama, koljem, uđu u štalu i - nastaje lom. Istjeruju sve: jedni čekaju na vratima, drugi tuku. Razbolijevali smo se vrlo često zagađenom jezerskom vodom. Budući da smo stalno bili žedni, pili smo iz jezera u kojem su obučavali srpski tenkisti, izvodili vježbe, teško zagađujući vodu uljima i benzinom. Da nije došao Crveni križ i dao nam tablete za neutraliziranje, zacijelo bismo vremenom poumirali trajnim trovanjem.

Ili, na samom ulasku u logor, na kojem je pisalo Logor Manjača, ima jedna kućica u kojoj je stražar, bio je niskog rasta, pa kad bi kažnjavao logoraša, zapovijedao mu je da čučne, legne, klekne, ili da siđe u jarak - jer je tek tako mogao udarati, gaziti ili šamarati nekog od naših nevoljnika.

Onda, jedne prilike dežurni pozove nas četvoricu, na čelu s Cerićem, prvo nam podijeli šamarčine, potom odvali po udarac palicom, a onda nam naredi da napravimo svaki po sto sklekova. U normalnim okolnostima, čovjeku je teko napraviti više od 25 do 30 sklekova, a kamoli nama, iscrpljenim. Onda smo prisiljavani da jedan drugog šamaramo. Tu su metodu dugo vremena primjenjivali, ponižavajući nas.

Kad su vodili na radove, najčešće su se na taj način iživljavali nad jadnim ljudima. Mada lično nisam vođen na radove, ali sam zaključio na temelju niza razgovora s po znancima koji su to doživjeli, šta se zapravo sve dešavalo. Pričali su mi ljudi da su ih prisiljavali da, kako da se izrazim, "puše" spolni organ jedan drugome, ma nema što im nije palo na pamet! Ipak, najviše su naređivanje da se međusobno tuku, osobito po leđima. Sjećam se kad smo pokazivali predstavnicima Crvenog križa tragove mučenja, leđa bi bila potpuno crna. Onda da ne govorim o ucjenama, osobito kad smo počeli dobivati pakete. Između ostalog, u paketu se nikad nisu mogle "zateći" cigarete.

Deformiranje svijesti

Pričaju da je bilo slučajeva, da su se neki logoraši ponašali "gore od četnika". Razumijemo, u tim uvjetima u nekih se ljudi deformiraju svijesti, u prvi plan izbija gotovo životinjski nagon da se preživi pod svaku cijenu... Vi mi, gospodine Kajane, kažete da je do vas doprla jedna karakteristična priča o nekom imamu, koji se gotovo isticao svojom neljudskošću. Zanima vas koliko u tome ima istine?

Bilo je takvih slučajeva koji su upečatljivi prilozi najbrutalnije borbe za opstankom: rođeni sin recimo optuži oca, ili bi mu prisvojio hranu, ode da podigne hranu na njegov račun. Teško je o tome govoriti sada i teško je to razumjeti izvan logora.

Što se tiče tog primjera sa imamom, nisam svjedok, ali su mi pričali. Znam da je imamima bila poslana tegla meda. Bilo je pet imama u logoru, oni su i prvi izašli.

Med koji spominjete došao im je nastojanjem "Merhameta". Jedan od njih, po mojim spoznajama, počeo je otkucavati muslimane, ljude iz svoga naroda. Svaki onaj koji, nakon saslušanja, dobije mogućnost da može ići u kuhinju da dobije dodatni komadić kruha više nego što drugi dobivaju, koji dobiju čaj, onda je jasno za koje ih je zasluge dobio. Znam da je bio jedan vrlo bolestan čovjek, s našeg područja, stariji čovjek, penziju je zaradio u Sloveniji, takvih je slučajeva bilo iz stale...

Meni je bilo omogućeno, bio sam ovlašten do desetak ljudi staviti na spisak da dodatno mogu dobiti neki čaj... ali to je bilo kasnije, kad je već Crveni križ bio prisutan, kad smo već naslućivali da bismo mogli preživjeti. Kad sam tom čovjeku osigurao taj dodatni čaj, on je od imama zatražio tog meda, ali je najgrublje odbijen s porukom da "namaže malo govana".

Bolesnik koji je to doživio, ispričao mi je tu priču. Velim, mada nisam bio prisutan, a znajući tog imama i njegovo ponašanje, vjerujem da se baš tako moglo i očekivati 

odigrati. Ali, bilo je više primjera ljudskosti, kada se logoraš trudio da pomogne svom prijatelju, dajući sve od sebe.

Kad bi se ljudi vraćali s radova, ubrali bi po koju voćku, jabučicu ili šljivu, ili glavicu luka, želeći je donijeti svom najbližem, da utoli glad i prebrodi još jedan dan u logoru. Međutim, nekad bi policajac to "previdio", doveo bi ih do kapije i predao drugom policajcu i jednostavno rekao: "Pretresi ih, nose luka, brali su šljive..." Tada bi nastalo još jedno premlaćivanje!

Jesu Ii gledali da nas sukobe sa uhićenim Hrvatima, pitaš? Jesu... Kad je palo Jajce, bilo nam je najteže. Kad je Jajce palo, nama su pustili i dali tri noći da gori svjetlo, koje do tada nismo imali!

Zanimljivo je i ovo: četnici su upotrebljavali svoje pozdrave: Pomoz Bog junaci. pjevali četničke pjesme itd., a samo nakon tri-četiri dana i među našim se okrenulo: počeli su govoriti selam alejkum, merhaba, sabahhajruiah itd. Samo ponašanje četnika, na neki način poticalo je da se zapitamo pa ko smo to mi, koji su naši pozdravi, drugim riječima - četnici su djelovali da se i mi okrenemo svojim zaboravljenim izvorima.

Dolaze iz svijeta

Kad se u svijetu doznalo za četničke logore, primjetno su se počeli mijenjati i postajati nešto susretljiviji. Pred prve pritiske iz vana i najave posjeta, tražili su da se sve očisti, sredi, naročito kuhinja. Osobitu su pažnju posvetili pripremama logoraša. Recimo, pozovu nas na "edukacijski razgovor"... Prvi kontakti su uslijedili nakon deset-petnaest dana. (o tome bi mogao ispričati Adem Medić. On je rodom iz Sanice, živi u Sanskom Mostu, sad je predsjednik Udruženja logoraša).

Došli su predstavnici "Merhameta", Crvenog križa, Caritasa, predstavnici civilne vlasti iz Banja Luke. Oni su se zapanjili kad su nas vidjeli, koliko nas je i šta je od nas ostalo! Onda su oni tražili da se obavi razgovor sa jedno deset logoraša iz sve tri štale.

Omer Filipović

Ja sam ga cijenio kao čovjeka, kao stručnjaka, kao profesora. On je imao osim izraženog bošnjačkog ponosa koji tako rijetko zna krasiti naše ljude, i nešto što se nije uvijek znalo prepoznati u kontekstu u kojem se dešavalo, nešto najbliže onom što zovemo prkosom, inatom - koji je glasno izgovarao pa taman mu škodilo i bilo prijetnja vlastitom život. Mnogi će to prikloniti onom pojmu koji se zove hrabrost, ustrajna i promišljena nepopustljivost pred neprijateljem. Je Ii se tragedija mogla izbjeći, je Ii Omer Filipović mogao danas biti živ - ili se sve treba zaključiti sudbinskom odrednicom?

Vidite, Muhameda, brata njegova, odmah su pretukli, i to nisu prestajali ni kasnije raditi, ali Omera nisu dirali u prvo vrijeme.

Sjećam se Muhameda u krvavoj košulji. To je bilo jedno jutro, prije nego što će ga zatvoriti u samicu. Omer, obučen u tu košulju, jaknu, što Ii, kaže: "Vidite što su od mene uradili."

Oko njega stoje logoraši i četnici, samo se zgledaju što ovaj govori, znaju oni ko je on, znaju njegove kvalitete, ali znaju da još nije diran. Svjesni smo da svi slušaju, oko mene se okrenu Manjača, znam da je pokriven, kao i ja, kao i svaki nas iole poznatiji čovjek, sa 4-5 dojavljivača vrbovanih između naših ljudi, koji im dojavljuju svaku našu riješ i svaki nas pokret i svaki nas susret.

Tu je bio onaj Špaga, Fadil. Bulatović Željko zvani Bula, pita ga: "Šta ćeš raditi kad izađeš iz logora?"

Omer kaže: "Bio bih zadovoljan da budem osuđen na pet godina, a potom idem na izbore. Na plakatima će biti dvije fotografije: jedna iz civilstva i jedna iz logoraškog života..."

Ja sam malo zaostao, da vidim ko je - Špaga, Fadil, Bulatovlć i tri-četiri policajca, kuhari, ostalo logoraši, a oni čekaju, nema mrdanja, čekaju. Kaže, potom, da će napisati knjigu o logoru Manjači.

Bula ga pita: "Šta ćeš ti biti?"

Rekao je: "Pa zna se..."

Oko mene se sva Manjača okrenula.

Poslije tih riječi teško može preživjeti - pomislio sam. Uzdahnuo sam, okrenuo se i vratio. Nisam ni pitao o čemu su dalje razgovarali. Te dvije-tri stavke su možda bile presudne za Omera, to sam pričao i Merimi, njegovoj supruzi. (...)

BEHAR JOURNAL, 1998., br. 25-26