OSMAN DŽIHO I NJEGOVO PERO KOJE SE SMIJE

Osman Džiho: ŽIVIO HUMOR

Pogovor: Ibrahim Kajan

Godine 1994., u danima najveće patnje naše domovine, izgovarajući posljednje riječi kratkoga govora golemom broju (pretežno) izbjeglica koji su se odazvali humanitarnom koncertu u jednoj zapadnoj zemlji, zaustih ime onoga koji će izaći na scenu. I baš tada, u tom hipu, iz dvorane me doslovno zapljusnuo silovit val pljeska, da se zbunih i otvorenih se usta okrenuh oko sebe, pogledah po hlačama bojeći se da su se - gluho bilo! - morebit spuzle u mom govoničkom zanosu... ali sve je bilo na svom mjestu, osim što krajičkom oka spazih priliku što mi se, s leđa, primaknu lijevoj ruci: admiralska, prebijela odora, s grozdom odličja na prsima, pod zapovjednom kapom - a u svemu tome: živa, uparađena slika i prilika dr. Franje Tuđmana!

 "JA SAM DOKTOR FRANJO TUĐMAN!"
(klikom na sliku - povećat ćete njezinu veličinu)

Tako sam se susreo sa snažnim prizorom scenskoga nastupa Osmana Džihe, jer to je bio on, u što nije bilo nimalo dvojbe jer je okupljeno mnoštvo skandiralo njegovo ime: Dži-Ho! Dži-Ho!kao što se u dalekoljudskom kineskom moru klicalo:Ma-O! Ma-O!

Prije nekoliko dana taj mi je gospodin, taj isti Osman Džiho izrazio želju da objavi knjigu od svojih na kasetama i CD-ovima snimljenih tekstova. Naravno, jednom takvom humorističkom i satiričkom geniju je teško odoljeti, osobito ako zaželi da mu svi poslovi od ideje do izlaska knjige budu zgotovljeni u istom danu.

Bilo je i onih njegovih rođaka koji su mi zapisali uvodne rečenice, a moje je bila samo da ih prepišem, npr. ovu (njegova, u Hercegovačko - neretvanskom kantonu, znamenita rođaka): „Pred nama je rukopis iz kojeg vrca humor od kojega stradaju srca, koji će nadmašiti Držića, lljfa i Petrova, Nušića, Twaina, koji nije zapamćen ni u usmenoj ni upisan u umjetničkoj bosanskoj književnosti! (...) Ali se to ne odnosi na bljutavo štivo Osmana Džihe". (Alaselamet!)

S indignacijom sam odbacio podvale (jer one uvijek dolaze po crti "ko će kome ko svoj svome"), i pokušao na jedno mjesto okupiti nekoliko svojih vlastitih zapažanja o prvom pisanom humorističkom djelu u Bošnjaka s. Dračevice.

***

Nešto više od stotinu stranica humora, nešto je što se samo može poželjeti. Te kratke forme, od eksplozivnih sentenci "bosanske filozofije" do proširenih "igrokaza" u kojima su glavni akteri političari suvremenih dana i suvremene politike (Alija Izetbegović, dr. Franjo Tuđman, Haris Silajdžić; Jadranko Prlić, Zlatko Lagumdžija, Alija Behmen, te niz "usputnih" protagonista), ispunjavaju jednu vremensku i prostornu kataklizmu - koja se obrnuto duhu Džihina teksta mogla opisati još jedino i još samo u jednoj formi: shakespearovskoj tragediji. Humor i satira, uz tragediju - jedine su umjetnine riječi koje su kadre, čak i kao udaljene fikcije, pronaći svoju zbiljnu adresu u živoj istini zbiljnoga života.

Osman Džiho je pisac s "perom koje se smije", prepisuje bosansku, proje svega političku, zbilju. Zbilja politike i ljudi koji je "vode" ovim se kratkim prozama opisuje svojim vlastitim, unutarnjim paradoksima koji vrište podjednako od jada i bola koliko i od cinizma i sarkazma. Njih, te paradokse, ništa na svijetu ne može bolje i ilustrativnije raskrinkati od onoga što je Bog dao samo ljudima: smijehom!

Otuda piščeve proze i smatram lijekom: uzimati ih svaki dan, u pisanom i u govornom obliku, "pakirane" u kasetama, diskovima ili ukoričene u ovu, lijepu i dragu prvu knjigu našega vrijednog prijatelja!

Mostar, na dan 1. aprila 2003.
                                                                  lbrahim Kajan

Izvor: Ibrahim Kajan: Pero koje se smije, pogovor u knjizi

Osmana Dzihe "Živio humor", DES, Sarajevo, 2003., str. 174-175