Piše: prof. Dr. Husnija Kemberović
Ovo je ulomak znanstvenog rada prof. Dr. Husnije Kamberovića. U njemu autor zastupa „ključnu tezu u vezi s povijesnom kontekstom nacionalnog identiteta Bošnjaka 1968., sadržanoj u činjenici da su bosanskohercegovački komunisti priznali taj identitet kako bi zadržali vodeću poziciju unutar muslimanske zajednice, i marginalizirali utjecaj Islamske zajednice među Bošnjacima. No, priznavanje tog identiteta nije bilo praćeno širokom promocijom tog identiteta putem masovnih medija, što se može objasniti činjenicom da je taj identitet bio dovoljno jak u toj zajednici i nije ga bilo nužno posebno promovirati, s jedne strane, ali i općim odnosom vladajuće elite koja je svako naglašeno promoviranje tog identiteta odbacivala i čak osuđivala kao „nacionalističko“ djelovanje. U toj atmosferi od pomoći je mogla biti nauka, historiografija posebno, pri čemu je poseban značaj imao jedan naučni skup što ga je u jesen 1968. organizirao Institut za istoriju u Sarajevu. Tema skupa je bila posvećena historijskim pretpostavkama RbiH, ali se u tom našlo i puno prostora za dodatno naučno argumentiranje bošnjačkog nacionalnog identiteta.“
Naslovnica zbornika radova o bošnjačkom identitetu: o ulozi Islamske zajednice kad joj je Reis bio komunistički poslušnik, kada je priznat identitet nacije Muslimana ali ne ništa što čini njezinu supstancu (ni jezik, ni historija, ni književnost). Ako smo zatražili, bili smo šovinisti, ustaše, neprijatelji. Kamberović, zanimljivo je, piše i o meni kada sam imao samo 24 godine
(...) Nakon što je Vrhovno islamsko starješinstvo 6. maja 1962. donijelo Pravilnik o nošenju ahmedija, prema kojem je veliki broj imama izgubio pravo nositi ahmedije izvan džamije, došlo je do otpora takvoj naredbi, pa je čak i Komisija za adnose sa vjerskim zajednicama ocjenjivala kako je ta naredbe nepopularna, i kako se ona u nekim krugovima tumači kao reisova samovolja, a sam reis Kemura se u tim krugovima ocjenjuje kao komunistička marioneta, čije djelovanje kao krajnji cilj ima "odumiranje islama". Prilikom jedne posjete predsjedniku vjerske komisije za BiH Todi Kurtoviću 10. oktobra 1962. reis-ul-ulema Sulejman ef. Kemura ja naglasio kako oni provode izbore u Islamskoj zajednici na način da se istakne samo jedna lista, o kojoj se glasa, što je po njegovom mišljenju, "za sada najbolji način, jer bi u suprotnom mi (misli na pozitivne snage unutar IVZ) mogli ostati kratkih rukava".
Zbog toga su komunisti odlučili marginalizirati Islamsku zajednicu, a svako djelovanje te zajednice izvan striktnih vjerskih okvira počinje se sve snažnije osuđivati i kvalificirati nacionalizmom, šovinizmom, kleronacionalizmom i slično. U Zaključcima sa proširene sjednice Komisije za vjerska pitanja NR BiH 3. aprila 1962. konstatira se kako vjerske zajednice često identificiraju religiju i naciju (katolicizam i hrvatstvo, pravoslavlje i srpstvo,
„muslimanstvo kao izraz etnicke pripadnosti s islamstvom, u čemu se najče naziru korijeni šovinizma i vjerske netrpeljivosti"). O ovom identificiranju nacije i religije te utjecaju religije na svijest "običnih ljudi" često se raspravljalo na sjednicama komunista. Na sjednici Komisije za politička pitanja i kulturno-prosvjetni rad Izvršnog odbora Glavnog odbora SSRNBiH održanom 16. marta 1965. jedan diskutant govori o tome kako postoji neujednačen odnos prema pojedinim vjerskim funkcionerima, mada su komunisti 1962. zauzeli stav da partijski funkcioneri ne prisustvuju ili ne organiziraju dočeke vjerskih funkcionera. No, reis-ul-ulema Kemura se žalio da ga u nekim mjestima partijski funkcioneri dočekuju, a u nekim ne, a on tvrdi da zaslužuje da ga partijski funkcioneri dočekuju i u manjim mjestima prilikom njegova dolaska. Rešad Dizdarević u diskusiji navodi i slučajeve dočeka vjerskih lidera u Hercegovini, kada su organizirani pravi dočeci sa motociklima i slično. Također se navodi jačanje solidarnosti među pripadnicima razlicitih vjerskih zajednica, pri čemu jedni druge pomažu i dolaze na otvaranje vjerskih objekata druge vjerske zajednice.
Postoji niz izvještaja kojima bi se mogla argumentirati ova teza. Ovdje ću navesti dva primjera iz kojega se to može jasno vidjeti.
Prvi primjer je uzet iz materijala pripremljenog za Četrnaestu sjednicu CKSKBiH održanu 11. decembra 1969. godine. U informaciji o djelovanju antisamoupravnih i antisocijalističkih snaga u Bosni i Hercegovinu dosta je prostora posveceno djelovanju klera, te je u tom kontekstu dosta prostora posvećeno djelovanju Islamske zajednice i njenih vjerskih sluzbenika.
"Očevidno je da kod nas postoji podcjenjivanje pojave klerikalizma u muslimanskoj crkvi. Na osnovu površnih ocjena i nepoznavanja stvarnog stanja stvari tvrdi se da se ne može govoriti o muslimanskom kleru u pravom smislu riječi, da je on primitivan, da muslimanska crkva nema materijalnih uslova da rodi klerikalne tendencije kao druge crkve, da nije povezana sa nekim nacionalnim kozmopolitskim međunarodnim centrima itd. Upravo ova zabluda nas je demobilisala u akciji i pogodovala narastanju ovih tendencija.
S druge strane smatrali smo da je onim, što je Savez komunista BiH učinio na afirmaciji ravnopravnosti i narodnog identiteta Muslimana u BiH sve učinjeno i da nema više realnog osnova iz koga bi izrastale nacionalističke tendencije kod Muslimana. Činjenica je da je Savez komunista učinio veomamnogo u borbi za afirmaciju ravnopravnosti Muslimana i njihove individualnosti naročito u posljednjih nekoliko godina. Međutim, postoji i popratna pojava ove borbe SK - rađanje muslimanskog nacionalizma i šovinizma, bilo kao otpor tome kursu ili kao reakcija na otpore na koje je taj kurs nailazio i nailazi. Izvjesnim krugovima muslimanske reakcije i klerikalaca ne odgovara naš kurs na afirmaciji Muslimana kao ravnopravnog naroda u BiH, jer on svodi muslimanstvo na etnicku kategoriju i oslobađa ga religioznog balasta koji je u pojmu Musliman još prisutan u svijesti mnogih Muslimana. Ovi krugovi vide u tome opasnost po svoje ambicije da izigravaju ulogu političkih reprezentenata Muslimana i tobožnjih branilaca njihovih interesa. U nekim člancima u najnovijem Takvimu /kalendaru/ ovaj stav je uočljiv, premda je vrlo oprezno i zakukuljeno iznesen. U tom smislu očevidno treba shvatiti i forsirano propagiranje anacionalnog panislamizma. Na toj liniji je, svakako i sve veće isticanje posebnosti Muslimana i naglašavanje svega onoga što ih izdvaja od Srba i Hrvata u BiH, a prigušivanje ili negiranje onoga što ih sa njima spaja. Ističe se da su Muslimani jedino autohtoni elemenat u BiH; pjavljuju se mišljenja o posebnom muslimanskom jeziku, o potrebi predavanja u školama posebne knjževnosti Muslimana, drže se posebna predavanja za muslimansku omladinu, održavaju se poetske večeri muslimanskih pjesnika itd. Vode se razgovori oko pokretanja muslimanskog lista, ustvari o oživljavanju nekadašnjeg reakcionarnog "Novog behara", o osnivanju "Muslimanskog centra" u Zagrebu itd.
Sve to može da vodi samo raspirivanju šovinizma i stvaranju nepovjerenja prema Muslimanima i da najviše štete danese upravo samim Muslimanima, a da SK otežava borbu za ravnopravnost Muslimana i svih naroda BiH. Time ove tendencije pomažu objektivno i zastupnicima "srpstva" ili "hrvatstva" BiH, zastupnicima politike opredjeljivanja Muslimana, odnosno manipulacije Muslimana u duhu starog besprincipijelnog laviranja između Beograda i Zagreba.
U posljednje vrijeme može se zapaziti težnja muslimanskih klerikalaca da reformisu muslimansku crkvu (vjerovatno ugledajući se u katoličku crkvu) da je izvuku iz čisto teoloških okvira i aktiviraju u svim tokovima savremenog života. U tom pravcu je usmjerena i znatna aktivnost da se proširi klerikalni uticaj na mlađu generaciju i inteligenciju. Pored ličnih kontakata taj uticaj ostvaruju i raznim priredbama i predavanjima, naročito za studentsku i srednjoškolsku omladinu. Znatan broj muslimanske inteligencije ljekara, inženjera, profesora univerziteta itd. šalje svoju djecu u Mekteb da uče vjeronauku, a u sredini u kojoj se kreće istupaju kao veliki Muslimani, premda neki od njih nisu religiozni.
U najnovije vrijeme sve su izraženije težnje najreakcionarnijeg dijela klera u sprezi s nekim ustaškim elementima da se dočepaju komandnih pozicija u islamsko-vjerskoj zajednici da bi je pretvorili u busiju klerikalizma. Najveću aktivnost u ovom pravcu razvijaju Alija Nametak, Mušić i Đozo".
Drugi primjer koji ću navesti odnosi se na diskusiju na sjednici RKSSR - NBiH 29. 9. 1970. gdje se osuđuje djelovanje muslimanskih nacionalista iz kruga muslimanskih intelektualnih krugova u Zagrebu "pod uticajem sa strane od (...) krugova u Zagrebu, koji su za tu svrhu koristili mostarskog mladog pjesnika Kajana, koji je bio svojevremeno postavljen za sekretara lista.
U okviru zamisli orijentacije za oživljavanje muslimanskog nacionalnog bića, Kajan je bio jedan od nosilaca inicijative da se u Zagrebu, zatim u Sarajevu i drugim mjestima BiH formiraju klubovi Muslimana u kojima bi se okupljali mladi intelektualci koji će, kako je on isticao, uložiti napore za konsolidaciju i efikasniji rad IVZ na nacionalnom pitanju. Kajan se zajedno sa još jednim brojem muslimana istomišljenika oslanjao na akcije ekstremnih nacionalista među muslimanskim intelektualcima u Sarajevu. Nagovještavao je i pokretanje književnog lista sa tematikom o muslimanskom duhu u jugoslavenskoj književnosti." (Ovdje je akcenat na sprječavanju rada IVZ na nacionalnom planu). Teza koju ja zastupam glasi da je afirmacija bošnjacke nacije od strane komunista značila pokušaj izbacivanja Islamske zajednice iz kompleksa nacionalnog djelovanja. Međutim, ubrzo će komunisti ponovo koristiti Islamsku zajednicu i neke njezine lidere i sklapati s njima sporazume radi provedbe
strateških komunističkih političkih ciljeva. Tako će Islamska vjerska zajednica biti maksimalno korištena u vrijeme popisa stanovnistva 1971, ali će ubrzo nakon toga njezino djelovanje opet biti strogo ogranićeno i nadzirano. (....)
Objavljeno u: Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Zbornik radova, Institut za istoriji u Sarajevu, Sarajevo, 2009., str. 59-81
Nema komentara:
Objavi komentar