IME BOSANSKOG JEZIKA

Piše. Ibrahim Kajan

Kome god (političku) sudbinu ispisuje i propisuje drugi i nepozvani - neće se imati vremena spasiti od propasti.

Čak i u najslabijoj definiciji jezika naći će se oni pojmovi koji upućuju da je riječ o pojavi koja zadire u samo jezgro čovjekova bića ili da je zapravo samo jezgro bića. Kada se govori o materinskom jeziku, izvornom i prvotnom jeziku kojim smo otkrivali, opisivali i spoznavali svijet i svoj položaj u svijetu - tu se ponešto mijenjaju pozicije već prema tome govorimo li to o svom ili o tuđem materinskom jeziku, kao da su, gle, različita mjerila bîti - mjerimo li je prema sebi ili prema drugom Božijem čeljadetu iz nekog drugog Božijeg naroda!

U rasplamsalim pisanim i govornim borbama za pravo na imenovanje hrvatskog jezika krajem 70. i početkom 80. godina, Krleža je stavio tačku na i, izgovarajući rahm. Enesu Čengiću rečenicu za koju će se svi podjednako, kao za jedinu slamku spasonosnu u "jedinstvenom" misaonom komunističkom potopu, čvrsto hvatati: Hrvati su oduvijek svoj jezik nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim.

Tim su jezikom, o kojem govori Krleža, a kako je u tadašnjim najrelevantnijim knjigama, udžbenicima i enciklopedijama obrazlagao akademik Brozović, govorila „četiri naroda: Hrvati, Srbi, Crnogorci i Muslimani“. Muslimani su, naravno, nasljednici povijesnih Bošnjaka, koji su - ko ne vjeruje neka otvori bilo koju prašnjavu knjigu tiskanu prije svake Jugoslavije - govorili, pisali i imenovali svoj jezik dugim stoljećima, dugim upravo onoliko koliko i narodi iz Krležine rečenice, bosanskim jezikom.

Ukratko, pošto je Bog dao ista prava svakom svom djetetu, a o tome je potvrda u duši koju mu je udahnuo u grudi, onda je valjda i narodu bošnjačkom dao nimalo manja prava da svoj jezik imenuju baš ovako: bosanski jezik, a ne onako kako bi htio neko drugi, pa taman to htjeli i nagovarali "prijatelji Bošnjaka", kakvi se, recimo, pojavljuju na "prosvjetiteljskim tribinama" (čak i nekih naših udruga). Ime jezika je sveto ime svakog naroda. U njemu se kriju sve tajne, sve ljepote, sve spoznaje, sve nesreće i svi uzleti duha naroda koji ga govori od kâlu belâ i kojim ispisuje sudbinu kalemima ljudi i meleka na vidljivim i na nevidljivim papirima. Ko god nisti ime (jezika) drugog naroda, navlači na sebe gnjev Onoga koji to dobro vidi. Kome god (političku) sudbinu ispisuje i propisuje drugi i nepozvani - neće se imati vremena spasiti od propasti.

A ako ipak ima i takvih koji misle suprotno i, k tomu, rade suprotno, neće nauditi narodu kojem nauditi žele, nego će nauditi sebi i navući drva za lomaču na kojoj su uvijek, pred očima cijelog svijeta, izgarale slične, nesretne ideje.

Behar, br. 38, IX – X / 1998., str. 3