Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti iz Egipta bez kojih se “niste mogli” vratiti kući. Sjećam se prelijepih minijaturnih kozmetičkih posudica s mirisima i mehlemima, tajnovitih predmeta izrezbarenih u slonovoj kosti i izrađenih u keramici “porijeklom” iz “Kleopatrina budoara”… Neke, kad se otvore, pokažu purpurni ruž ili samljeveno crnilo za podvlačenje obrva i izvijanje trepavica, ili neku pihtijastu, zelenu melasu za nježno nanošenje na lice, grudi i tijelo.

U koferima mjesto nađoše ručnici i stolnjaci s otisnutim motivima faraonskih fresaka, žetelica, plesačica ili pogrebnih povorki, do izdvojenih glomaznijih predmeta – goleme bakrene tepsije što će nam služiti umjesto stola, te zanimljive sklopive stolice u obliku samara na kakvoj sam se, devu jašući, do krvi nažuljao. U Zagreb smo donijeli i mapu oslikanih papirusa s likovima Tutankamona i njegove svite iz lova, pa Nefertiti, “ljepotice koja dolazi”, i najzagonetnijeg faraona, njezinog muža Amenhotepa IV. Da, baš onog reformatora i autora psalmi u fantastičnom pokušaju da – prije nego što ga pogube – oblikuje svoju “jednobožačku viziju”, progovarajući kao Atonov, a ne Amonov profet – imenom Eknaton.


SMRTONOSNA TEMPERATURA

Javio sam se na posao i prvog dana počeo po knjižnici (“Bogdan Ogrizović”) prikupljati knjige o Egiptu, historiji i arheologiji. Sve me zanimalo… i putopisi, i istraživanja, i romansirani pustolovni opisi pisaca, znanstvenika i probisvijeta iz cijelog svijeta.

Sve mi se kovitlalo u užarenoj mašti između viđenog i dotaknutog. Svaki je muzejski predmet bio – savršen. U Egipatskom muzeju otkrio sam da uz vid, poput nevjernog Tome, koristim i precizniji senzor – jagodice na prstima. Jagodicama prstiju prelazio sam po “licu” Tutankamona… Radih to podsvjesno jer je opip jasnije čulo od očinjeg vida.

Javio sam se telefonom majci u Mostaru, žudeći za susretom. Htio sam da bar malo suzbijem usamljenost koja ju je morala skoliti nakon očeva odlaska u onostrano. Htio sam majci što prije odvesti kćerkice; da ih vidi i da ih obje što prije posjedne u krilo i prekrije svojim zagrljajem.

Direktor knjižnice odobrio je slobodne dane za putovanje u Mostar. Smaila je u kofere već posložila darove kupljene na kairskom bazaru “Han Halili”. Mart je, dani sve ljepši. Treba biti oprezan, bit će još hladnih dana i vjetrova. Jedne večeri, vraćajući se iz popodnevne smjene, još u tramvaju osjetih da gorim. Dolaskom doma, Smaila mi doda termometar. Živa je pokazivala 39°. Mislili smo da je prehlada. Smaila mi je napravila uobičajeni “lijek” za “skidanje vatre”, tj. izmiješala je sirće i istucan saransak s nešto vode i u to namočila ručnike i čarape za obloge. U 10 navečer temperatura je krenula naprijed, već je bila na 39.8. Nazvali smo hitnu, ali dispečer odgovori da nemaju kola i da stavimo obloge za skidanje temperature. “Probajte poslije nazvati…” Oko ponoći je vatra splasnula. Zaspao sam.

Ujutro me Smaila odveze u kliniku “Dr. Fran Mihaljević” na Mirogojskoj. Imao sam 38 i po. Liječnik me primio na pregled s desetak studenata, pitajući ih što oni misle o mom stanju. Zajedno mi sastavljaju anamnezu. Otkud temperatura iz čista mira? “Odakle ste, Ibrahime?”, pita liječnik. “Iz Mostara.” “Jeste li bili u Mostaru?” “Ne, nisam. Bio sam nedavno u Egiptu.” “Eto!”, kliknu doktor. “Šta mislite”, upita studente, “koje zarazne bolesti imamo u Egiptu, tropskom pojasu?” Spominju malariju. Medicinska sestra odvozi me u bolesničku sobu. Temperatura je lagano rasla cijelo poslijepodne. U 7 navečer već sam gorio. Sestre su mi golo tijelo uvile u hladnu mokru plahtu. Pred jutro je temperature gotovo nestalo. Na viziti liječnik reče da će pričekati još jednu večer: ako se visoka temperatura pojavi, treba mi izvaditi “gustu kap”. “Gusta kap” vađenje je likvora iz kičme. Nije valjda faraonov duh došao po mene samo zbog toga što sam doticao njegov sarkofag?!

Ali, te se večeri ne pojavi nikakva temperatura. Iznenada se povuče u svoju uobičajenu, između 36 i 37° C. Ta nikad objašnjena temperatura tresla me tri dana, odgodila je moje putovanje sve do 1. maja. U otpusnom pismu pisalo je nešto kao respiratorni katar.

Na Dan Svetog Josipa, uz državni praznik, stigli smo u Mostar.

NENA TIDŽA

Najdraži mi je trenutak u kojem grlim majku. Osjet njezina daha na mom licu. Prva, uvijek ista pitanja: Jesi li dobro, sine, jesi li ogladnio, mili… i jedno tiho, tiho da niko ne čuje: Jesi li…, srećo? Volim promatrati kako se Leyla i Hana sramežljivo uvlače u njezino krilo. Moja ih majka čvrsto grli, a curice stišću očne kapke, s osmijehom koji je nemoguće opisati.

Nena podsjeća Leylu da joj je, kad je imala samo pola godine i boravila u Mostaru, svako jutro djed Ahmed pripremao hapicu i pitao je. “Zaboravila si to… Bila si u dupku, a on bi ti do daske pustio Vajtinu Lejlu s gramofona. Smijala si se, poskakivala poput čigre.”

Onda smo sjeli za stol kad je napravljena ova fotografija: majka sjedi u sredini, a mi svi oko nje: desno od mame je Esad s trogodišnjom Majom u naručju, između majke i Esada stoji Smaila s Hanom, Majinom vrsnicom, a sasvim lijevo sjedi do svoje nene Zlatko, sin našeg rahmetli brata Mirze. Leyla je između njega i moje majke. Munevere nema, na poslu je.

Pričamo o majstoru koji je solidno, po majčinom mišljenju, napravio spomenik našem ocu. “Sigurno ti nedostaju njegove šale”, kažem. “Uvijek se šalio, nikad bez mostarske trehe…” Jako je volio majku, znao je to i pokazati. U ratnim, nesretnim okolnostima regrutirao se u domobrane, da izmakne ustaškoj odmazdi zbog pijanog klicanja Lenjinu u “Liri”. Početkom 1941. godine rodila je četvrto dijete – i ostala sama. Pokazuje nam tu fotografiju snimljenu u cerničkoj avliji 1941: naša prelijepa mama, slijeva joj sjede Remzo (9 godina) i Mirza (6 godina) u ljetnim odijelcima, a na desnoj je Amira (3) u haljinici, u krilu joj je Mersa, tek rođena.

Zamišljam majčine postupke u tom vremenu, njezinu odvažnost kojom je, prekrivena feredžom, bez zaštite poput Amazonke, tražila posao po Mostaru. Našla ga je u “Krankasi” kao pomoćna radnica u kuhinji. Bolničke barake bile su podignute na Baštini pa joj ni stan u Stupčevom sokaku nije bio daleko. Remza se, najstariji, brinuo o bratu i sestricama. Povremeno bi ih pripazila komšinica Duda Hadrović. Za američkog bombardiranja majka bi, zbog djece, umirala od straha. Jedanput je eksplodiralo vrlo blizu. Potrčala je kroz ruševine vjerujući da neće nikog živog zateći. Ali, kuća je stajala netaknuta. U kući nije bilo nikog.

Pogledala je niza sokak što je oštro padao niz strminu obale rijeke Neretve, prema pećinama i bunkeru. Vidjela je Remzu kako se uspinje iz provalije. Na ramenima je nosio Mersiju. Mirza je koračao iza njega držeći Amiru čvrsto za ruku.

“Od tada sam sigurna u svoju djecu. Momci se hrabro brinu o svojim sestrama. Znaš li ti, Ibrica, da sam 1943. putovala u Zagreb?” Bio sam – zapanjen. “Nemam pojma! Pričaj!” Ostala sam bez posla, glad je bila velika. Hranom mi je znao pomoći i otac, ali tada nije mogao… Kuma od koje sam kupovala duhan, iz Brtonja, ponudi mi da prodam škiju u Zagrebu. Morala sam, glad se djeci ne može objasniti. Kuma donese duhan, zbijen i ušiven u male platnene vrećice slične džepovima. Pomogla mi ih je poredati uz tijelo, onda prekriti i učvrstiti odjećom, a preko svega feredža. To mi je putovanje bilo jedno od najmučnijih u životu, ali vratila sam se…” Osmjehnula se blago, bez želje da priča o tom putovanju koje joj danas, nakon toliko godina, izaziva intimnu neugodnost. Zašto ga je spomenula? Da mi kaže kako siromaštvo u kojem se našla nije sramota, nego ponižavanje i strašna nepravda.

OŠIŠALI SU ZINETU DO GOLE KOŽE

Kad se s večeri djeca smiriše i kad ostasmo sami s majkom, reče kako bi na kraju dana znala zaliti kahvu – mada joj vrijeme nije! – samo za sebe i svog Ahmeda. U tim trenucima svoje blagosti hvalila ga je i kudila, da niko ne čuje i da niko, ne dao Bog jedini, o njemu loše ne pomisli.

Bio je jedan događaj iza godine 1950/1951, nakon što smo preselili iz Cernice u Bakamluk. Otac je, nema tome dugo, polagao zanatski ispit i položio je za kvalificiranog mašinbravara. Dobio je posao u ložioni, na Željezničkoj stanici.

Nije mu bilo jednostavno: sam je uzdržavao i hranio svih nas devetero. Iznenada je, da bi došao do još nešto novca, započeo s “malim biznisom”. Uz malu novčanu naknadu nudio je poznanicima “nabijanje šporeta” zvanog “fijaker”. Takav se šporet morao, prije prvog loženja, doraditi. Dorada se sastojala u “nabijanju” lijeve i desne šupljine ložišta s dvjema ciglama obloženim glinenim malterom. Posao mu je, činilo se, cvjetao!

U to je vrijeme komšinici Fati Karajica došla ljepuškasta rodica iz Beograda. Činila nam se pomalo ekstravagantna. Brzo se upoznala s majkom. Počela je dolaziti svaki dan na kahvu i svaki bi put okrenula fildžan da pogleda “šta je čeka”. Pogledala bi i mami. Obavezno bi joj rekla: “Muška glava je u mislima. Stoji mu susret s vranom ženskom osobom.” Mama je to okretala na šalu. I tako iz dana u dan. Nakon posla, otac se sredi, opere, namiriše, odjene čistu košulju i odlazi. Zineta popije kahvu i “čita” mami kako “muška glava noćas ima sastanak s vranom ženskom osobom”.

Bit će da je majka imala još nekih sporednih signala jer je postala šutljiva, zabrinuta i prestala se veseliti Zinetinom dolasku. A onda je došla teška gusta noć. U mračnoj avliji kroz koju se u Fatin stan vraćala Zineta dočekale su je četiri čelične ruke: dvije su je stezale, a dvije su, velikim nožicama, šišale!

Sutradan je cijeli Bakamluk znao da je Zineta ošišana do gole kože. Vratila u Beograd. Mada niko nikada nije rekao ko ju je držao, a ko šišao, mislim da znam. Mami su sijevale oči, a Mirza je zviždukao Mama mia, naučenu od italijanskih vojnika.