DALEKO PUTOVANJE

Ibrahim Kajan

DALEKO PUTOVANJE  

1.

Između oblaka, kroz tamni tjesnac

pogledah prvi put zemlju na kojoj sam rođen

i učini mi se nepoznatom i ljudima nenaseljenom 

Koliko li sam na njoj bio nesretan!

Otkud se toliko nesreće navaljivalo, i u tako malo vremena,

kad na njoj ne živjeh orlova vijeka

niti korijenje svoje ne stigoh pustiti?

Stigoh se tek srca svojega osloboditi, i mesa, i kostiju – jer mi je

Melek koji rastavlja dušu od tijela, prenio riječi utješne Gospodara

velikog:

Pokaj se pa te neće više ništa boljeti. I upitaj se o žiću

pustopašnom 

što ga provede u neznanju dok na zemlji bje. Zavist te progonila jer

u živoj si Ljubavi  dane i noći svoga putovanja provodio, 

iza zavjesa skrivajući se, 

Ljubav ljubomorno čuvajući od zla jakih i od uroka 

prostih.

2.

Sjećam se, kako se ne bih sjetio! Iz šatora kad bih izišao

vezali bi me i na križu razapinjali kao onoga koji je Vijest radosnu 

u svojoj mladosti donosio.

Pravo da zemlju štite od bezbožnog Gospodara njima je dato,

              pa su marljivost veliku  pokazivali: pretjecala je na sve

 strane!

              Od nje  smo krv pišali i smrt slatku žudjeli i bez prestanka

 je dozivali.

Odvedi me Okrutni anđele, do mjesta kamo ti je naređeno.

3.

Melek  me nije mrzio niti mi sklon bi; bio je strog i nepopustljiv

u svojoj nakani da me sprovede, da me proprati

na Tajne mjesto o kojem nitko ništa nije znao. O kojem nikada ništa

nisam čuo. Nisu ga spominjali ni oni koji su se iz Smrti u život 

vratili.

Pitam, očajan, nevidljive: zašto ne prepoznajem ta mjesta u 

knjigama s neba ljudima spuštenim?

Da  nisu, u prijepisima svetih listina,  poruke oštećene ili

preskočene!

4.

Kad si u ovom stanju – više nema prijevara.

Više nemaš ništa, osim sjećanja. Ne traže ga besmrtni carinici.

Lebdeći aerom, vidjeh, najposlije, kerubine ožalošćene.

Ljube bivše tijelo po nevidljivim prstima i stopalima.

Nesmiljeni Anđeo ih je, bijesan, šibao

I u Pakao tjerao.

Ništa im nečastivi nije mogao;  Zli nisu od Gospodara svjetova!

Lažni su, djeca  zlih meleka i džinova, srušenih i po brdima 

povaljanim.

Kerubini iz Zebura, koji će na edenskim vratima stajati,

sigurno će ispuniti Božji nalog o meni.

Stvoreni su da Božje naume ispunjavaju, 

Snažni,  savršene  nevinosti

Bičevi ih okrutni ne mogu ni okrznuti!

5.

A onda se raširi ocean. Srebro od kraja do beskraja

Melek mi, Rastavljač, reče:

Sad pođi na mjesto svog rođenja.

Čeka te Ibrahim koji je pisao stihove

i nikad se više

na ovaj svijet

nije vratio..

(2011. - 18. 7. 2020.)
Rukopis "NAKON POTOPA. LABUĐI PJEV", Zagreb, 2020.

MUSA ĆAZIM

Ibrahim Kajan

MUSA ĆAZIM

Nikad nije bilo da nekak nije bilo, čak ni u paklu slijepog pjesnika

iz kojeg je Raj Izgubljeni diktiran

nikada dakle povijest poznata nije procesom knjižila u svoj 

tefter,

nego stanjem poslije života u kojem se živi, obilježeni, od postanka

vremena nalaze,

sa sviješću tek nedirnutom što brižno bilježi na traku jasnu

i nepotkupljivu da si tu,

na ovoj zemlji za koju su Bošnjani vjerni govorili

da je papcima nečastivog ogađena i svjetlonoščevim mislima

premrežena.

Kako onda valja otčitati veličanstvene ljudske pobjede

od početka svijeta do dana današnjeg poredane –

ako su prostrte po zemlji punoj krvi

i prekrivene gustom paučinom veselog Usrećitelja?

Tako, pri zdravoj pameti,

primjeri prošlosti blistave trajahu u vremenu kad na zemlji žih,

 

iz kojih snagu srkasmo poput krvi nevina janjeta,

nad mezarima pjesnika ostatke duša što lebde gutasmo,

i ništa,

baš ništa vidjelicama nepregledne budućnosti ne povjerovasmo!

Hoće li itko spašen biti?

Hoće li djeca nevina u berzehu nevina opstati?

Hoće li pjesnici griješni milost zadobiti?

Meni je u snu rečeno da samo onaj koji poželi

da se zemlja otvori,

zamlja će mu se otvoriti

da ga sačuva od nesreće koju ne može podnositi

i zbog koje nikoga ne želi optužiti

12. VI. 2007.

POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE

Ibrahim Kajan

POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE

Dugo sam pješačio ni na što ne misleći osim na ljubavni sastanak, 

davno zakazani,

kad zarobljen bijah od zlih pogana i kad ništa ne imadoh osim 

tijela svojega, s križa skinutoga.

I evo me na putu kojem kraja nikako ne nazirem, kao da se nikako 

ne skraćuje

ma koliko da sam računao prijeđenu udaljenost od poganog mjesta 

gdje me poniziše

            i gdje mi kosu spališe,

            i po goloj koži riječi postiđene istetoviraše, od kojih 

skrivah oči kad bi mi ih ponavljali

Hoće li me čekati ili će otići

vjerujuć da su me životinje na putu rastrgale ili da su me haramije u

 mojoj zemlji   

            bešćutnoj,

            poharale i život mi oduzele.

Naš je dogovor bio čvrst, mjesto i vrijeme utanačeno, i dobro je 

znala moja ljubljena da je dogovoren u trenu najveće milosti našeg

milovanja i da samo smrt može biti neprijatelj na putu

ponovnog sjedinjenja i prepletanja

Bijah toliko umoran i toliko nesretan jasnom spoznajom o 

razdaljinama.

Tad sjedoh pod usamljeno stablo zaklanjajuć hladom sprženo tijelo,

           na koje bi se svako stvorenje smilovalo kad bi ga vidjelo.

Obuhvaćen čežnjom u trenutku koji nije bio najpovoljniji, ništa ne 

osjetih,

ni zimomoru ni suze za onim što se neće desiti;

pomirih se sa sudbinom i smirih svoje srce.

Ali, tad se iz drevnih vremena neko sažali,

iz stabla me netremice promatrajuć,

pa reče u svojoj naglosti da se ne predomisli:

Idi svojoj dragoj, idi –

jer vidim da će umrijeti za tobom ako se ne pojaviš u skrivenoj 

kolibi

gdje ste se u nebo propeli

Poskočih lagahan poput paperja labudova!

Lebdio sam iznad prašine

čist i slobodan

poput oslobođenog meleka.

U neko doba osvrnuh se, nezahvalan,

da vidim ko mi to pomože i ko se to zauze za stranca

            kakav oduvijek bijah na ovome svijetu.

Ali, na obzorju nikog ne vidjeh osim tijela kojem više ne služim.

Ostavljeno, spava pod krošnjom golemom na stablovo deblo 

naslonjeno

24. VI. 2007.

KAO JELENA, SMAKNU ME BRAT IZ KUĆE IZLAZEĆI

Ibrahim Kajan

KAO JELENA, SMAKNU ME BRAT 

IZ KUĆE IZLAZEĆI

Tad siđoh s visoka gorja u zemlju iz koje sam nekoć, prije potopa,

prije smrti Haranove i djece brata njegova - Ishaka i Išmaila,

i sam potekao, gdje sam puzao i gdje sam se prvi put uspravio,

pa krenuo po rusagu da sam spoznam istinu o kojoj se toliko 

govori,

i da sam okusim med ljubavi koja je svijet stvorila.

A kad sam ih, stotinu godina lutajući pronašao i upoznao,

ponizno zamolih Gospodara Velikoga, da uzme ono što mi je 

posudio,

Dušu, jer ona se nije mogla priviknuti ni naučiti ni ljubavi ni istini

koju su ljudi nudili na svakom koraku.

U istini razlike ne bi od podlosti: od nje su plamtjele kuće moje 

braće.

Evo, i sada se po Dobroj Zemljici rasprostire užasan

smrad tjelesa spaljivanih, nekrštenih.

Ni ljubavi nisam našao u prvom stoljeću upornog traženja:

svaki put me prevarila, nudeći se samo noću, vrela i raskošna, a 

ujutro bih, poražen, vidio kako mi otpadaju nokti, kako me 

napadaju gnojne kraste i kako mi trnu čeljusti

i kako me pamet zanosi!

Pobjegoh, trčeći u veliku daljinu, potpuno lud od straha:

Mudri, uzdigni me, jer nema ni istine ni ljubavi na cijeloj zemlji –

jecao sam među rogozinom i kozjom krvi.

Je li me čuo?

Je li imao drugi naum o kojem ja nisam mogao znati?

A što, brate moj siroti, čovjek uopće može znati? Ništa!

Pa, evo, vidiš, ni samoga sebe on ne poznaje.

Pa ipak, pomislih, da se stvar s onima među kojima odrastoh

i od kojih potekoh u svijet,

promijenila.

Zato, jutros siđoh na svetu rijeku koja je još uvijek tekla i zvala se,

od samog postanka svijeta - Narentom, Darom Božjim koje teče.

Oprah prašinu s ruku sve do lakata, i lice, i uši, i noge.

Krenuh poput jelena i stadoh na proplanak.

Vidjeh kuću svojih roditelja i potrčah joj sa srcem puna divlje 

radosti!

Iz kuće izađe moj najmlađi brat, ne prepoznavši me,

i hitnu svoje svemoćno koplje ravno u moje srce!

8. XII. 2007.

DUŠA I TIJELO

Ibrahim Kajan

DUŠA I TIJELO

Dugo sam, poput prosjaka, žudio utapanje u Tebe,

Sjedinjenje s Tobom i Nerazdvajanje od Tebe.

Bio sam trajno pijan od zanesenosti

I nipošto se nisam želio otrijezniti.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Ali, dođe tren kojem se još nisam nadao:

Primijetih kako stari moje tijelo,

A duša koja u njemu pribiva ostaje dio Vječnog Proljeća.

Tako se razbolih od neiskazive žalosti

Pa se, da ne odmaknem od svog vremena,

Zaogrnuh crnim pokrovom.

Crnim pokrovom, jer pod njim se smiruje Kaos

I pod njim se preobražava tijelo u svoju vlastitu dušu.

Lebdim među svemirskim pašnjacima

S nadom velikom da tijelo je duboko u mrtvo more uronjeno.

I duša da je  Gospodaru Samilosnome vraćena.

Mostar, 7. VI. 2010.

LJUBAVNA MOLITVA

Ibrahim Kajan

LJUBAVNA MOLITVA[1]

Ljubavi, moja ljubavi golema

Zaštito moja, Božanska jedina

Štiti nas od potresa i nasilja

Zabrani, Ljubavi, da dođu ratovi

Da djeca prečista gaze u krvi

Molimo se, Tebi, Jedini:

Čežnjom ljubavi dušu ispuni!

Tebi se molimo. Budni, Iskreni:

Knjige Ljubavi ko nije čitao

Ko nikada Ljubav nije ljubio -

Od nas otkloni! Od nas otkloni!

Molimo se Tebi, Mudri:

Čežnjom ljubavi dušu ispuni!

---

[1]Posveta primadoni Ani Babić i kompozitoru Miri Panduru