24. lip 2011.

DNEVNIK: PAKAO U SARAJEVU, PAKLENE BOMBE U ZAGREBU

IZ DNEVNIKA SVILA I KRV

Behar je izašao na Icin rođendan
18. VII. 1992.

Današnji Vjesnik objavljuje u svom subotnjem prilogu veliki intervju s mojom malenkosti. Branka Sömen je to ispisala zaista vrlo lijepo i vrlo vješto. Zadovoljan sam, mada mnogi prijatelji to zasigurno neće biti. A što ja mogu...
Kod Ice (Voljevice) i Kaseme na ručku, sa Smailom. Tu je i g. Čičić sa suprugom. lco je napunio 70 godina! Čestitke, svako dobro Dobrom Duhu Grada Zagreba. Donosim mu na dar prve otiske Behara na kojem je zdušno i s golemom radošću radio.

 Čuveni Ismet Ico Voljevica, autor "Grge", Dobrog duha Zagreba

 U prvom broju Behara, Voljevica je objavio "bosansku varijantu" svog nenadmašnog lika

U 22 sata, u Europskom domu, nakon recitala - predstavljam Behar. Kratko, jer je već prekasno. Organizatori su, nairne, priredili dvodijelni program u kojem su sudjelovali glumci Amir Bukvić i Hasija Borić, njezin suprug, književnik i urednik Oslobođenja, Mile Stojić, i Mile Pešorda, pjesnik, bivši urednik Masleše (koji su za razliku od sirotinje, uspjeli preći graničnu crtu...). 


Pjesnik i glumica, Mile i Hasija, tada su se zatekli među izbjeglicama

Taj posljednji je upravo završavao svoj govor napadajući Sidrana. Predstavijanje prvog broja Behara je trebalo biti kratko, pri kraju večeri - a ne nakon neplanirane pauze, koja je više poslužila za razlaz ljudi. Neko se trudio pokvariti promociju. Pa, njihova stvar.


„Draga mama, sram te bilo!“
15. XI. 1992.

Upoznao sam je prije dva-tri mjeseca. Pokrenula je žene BiH uoći raspada Jugoslavije. Ideje su joj nedefinirane: želi samo dobro, ali to nije u stanju definirati. Zato je prisloniia svoje bosansko društvo žena, društvu Bedem ljubavi. Viđamje u Mešihatu, u džamiji. Putuje po svijetu.
Neobična je - jer sve u njoj i na njoj odaje običnu ženu koja kao da je prije kojeg trenutka napustila štednjak i djecu. Pokazuje mi pismo koje je dobila prije dva dana od kćerke iz potpuno zatvorenog Sarajeva, grada pod najstrašnijom paljbom. Otima se, prekriva s čudnim osmijehom koji graniči s plačem. Spominjem Jevrema, pjesnika u egzilu, pa me pita za njegov broj telefona i napominje da mu je dala kopiju pisma. Čim sam joj izdiktirao broj, okreće brojčanik. Razgovara s Jevremom.
I ja mu se želim javiti. Jevrem mi govori: „Ibrahime, učinit ćeš dobro djelo ako je prisiliš da ode u Sarajevo. Znaš li ti da ona ima desetoro djece?! Kćer joj je u
Podgorici, Bog zna kako se snalazi među vukovima. Sinovi u Skoplju. Nagovori je, oni će u Sarajevu umrijeti bez nje. Nagovori je da napusti sve aktivnosti..." Ne mogu vjerovati da ova žena ima desetero djece, nemoguće, mlađa je, čini mi se od mene!
Pažljivo birajući riječi, zamolih je da i meni ostavi kopiju kćerkinog pisma. Spremno mi ga ustupa. Prepisujem ga, mada znam da će me danima, koji dolaze, uznemiravati.

3. IX 1992.
Draga mama!
Ponekad neki novinar ide prema Zagrebu, pa aka nađem nekog pokušaću da pošaljem ova pismo.
23. VII Natko je poginuo na Dobrinji. 30. VIII Zoka je poginuo na Alipašinom polju u redu za hljeb. Ovdje je užasno. Vode nema već tri mjeseca a struje mjesec dana. Meni je pravo teško. Svaki dan idem po vodu u D. Ozme, a sada kako je Zoka poginuo moram češće i kod majke.
Svaki put kada izađem iz kuće izljubim djecu jer ne znam hoću li se vratiti živa. Kuća je za sada čitava, sarno su na spratu popucali prozori. Prije mjesec dana čula sam se sa Mehmedom. On je u Tetovu kod Kenana pa pokušaj nekako da stupiš u kontakt sa njim. Tata je pokušavao da nas izvede iz Sarajeva ali su svi njegovi pokušaji ostali uzaludni. On je smršo 14 kg i od kako su Nako i Zoka poginuli on je pravo slabo, bojim se da ga ne udari srce.
Asko je prije dva mjeseca pao niz stepenice i imao je
frakturu lobanje ali sva sreća sada je dobro. Danas smo dobili tvoje pismo iz Londona a prije 5 dana smo dobili pismo od Hane.
Sada je na redu kritika. Da li ti uopšte pokušavaš da nas izvućeš odavde? Ne shvataš kako je meni teško samoj sa 5 djece, sa nanom koja ne čuje. ne vidi i
tatom koji je totalno nervno rastrojen. Svaku noć kada legnem molim Boga da se živi probudimo. Ja sam skroz osijedila. Nemamo hrane, vode, struje a ti meni čestitaš rođendan. Kao da je meni do rođendana. Nije mi jasno kako te duša ne boli za ovom djecom koja propadaju ovdje. Tariku je kosa počela da opada pa sam morala da ga ošišam na čelavo. Nana je neki dan pala i udarila se u glavu i sada ne vidi dobro. I pored sve moje brige dolazi mi pismo iz Londona. Ti mi pišeš da si na demonstracijama a nije te briga za djecu. Ako dočekamo zimu ovdje, pomrijećemo. Nemamo drva za ogrijev, nema hrane. nema struje i još pored svega toga, ovi sa brda nas non-stop gađaju granatama. Kako nemaš srca ni trunke ljubavi prema nama?
Mnogi su svoju djecu već odavno izvukli odavde a ti ni prstom da mrdneš. Sram te bilo!!!  Meni je mladost upropaštena a ti se setkaš po Londonu. Učini nešto, ako ne za mene onda bar za ovu djecu koja se svaki dan tope na moje oči a ne mogu da im pomognem. Pokušaj preko Ćire, Karitasa, UNPROFOR-a. HVO, bilo kako da ih izvućeš. Ti to iz Zagreba možeš da uradiš.
Ne znam više šta da ti napišem. Ti si me razočarala za cijeli život. Ostavila si me ovdje sa djecom i ne činiš ništa za njih pa se pitam gdje ti je duša nestala. Djeca su te skroz zaboravila i znaju te samo po slikama a ja sam im sada i mati i otac. Nemam više riječi za tvoje postupke.
Ako postoji neka pravda ja ću zaboraviti i nadoknaditi ovih 5 mjeseci pakla ali mladost i živce mi niko neće nikada vratiti.
Opet te molim. smiluj se ovoj djeci i vadi ih odavde jer zima u Sarajevu za djecu znači smrt. Eto toliko od mene, nadam se da će ovi moji vapaji stići do tvog srca! Voli te
Atka.
P.S. Pošalji garantno pismo za nas i ako možeš para (MARKE) jer se ovdje može nešto i kupiti ali sarno za marke.
MAMA UMRJEĆU OVDE AKO ME NE IZVADIŠ
MAMA U SARAJEVU JE GROZNO, SELMA
UMlREMO OD GLADI A TI SI U LONDONU, SRAM
TE BILO, DŽ.(...)

Vadi nas odavde jer je ovdje pakao. Djeca nisu izašla dalje od hodnika 5 mjeseci. Bolesni su i bojim se da ne dobiju tifus.



Odgađano priopćenje hrvatskoj javnosti
7. IX. 1993.

U svim današnjim hrvatskim dnevnicima osvanulo je, gotovo da ne vjerujemo svojim očima, tekst priopćenja hrvatskoj javnosti, kojoj smo se obratili - jer se više nemamo kome obraćati! Prije desetak dana postojao je prijedlog da napišem a da Crnalić, kao pravnik, eventualno redigira jedno javno priopćenje koje bi potpisali čelnici nacionalnih i vjerskih muslimanskih udruga. Tri dana nakon dogovora, donio sam tekst, Crnalić je obavio primjerenu lekturu - ali ga nismo poslali. Jedan ga čelnik jedne udruge nije potpisao. Četiri dana kasnije, odjeknula je paklena naprava pred vratima krojačke radnje Salima Šabića. Tekstu sma dodali samo uvodnu i završnu rečenicu! Više nismo ni tražili potpise jer su svi osim jednog potpisali prvu verziju) - nego je tajnik Mešihata "udario muhur" i potvrdio vjerodostojnost teksta.

Priopćenje za javnost
vjerskih, kulturnih, humanitarnih i nacionalnih
muslimanskih organizacija u Hrvatskoj

Danas je u središu Zagreba, u lokalu gospodina Salima Šabića, predsjednika Sabora Islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju, eksplodirala podmetnuta naprava i prema izvješćima sredstava javnog informiranja, demolirala lokal.
Taj teroristički čin očekivana je posljedica organiziranag progona Muslimana u Republici Hrvatskoj.
Zbog sukoba i ratnih okršiaja Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini, pripadnici Islamske zajednice i muslimanskog naroda nastanjeni u Hrvatskoj, dakle lojalnih građana hrvatske države, koji iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, postaju svojevrsne žrtve, postaju slobodne mete na kojima se iskaljuje bijes, koji po srazmjerima i brojnosti obuhvaćenih ljudi, nema usporedbe ni s jednim događajem u zadnjih pedeset godina.
Naše tvrdnje ilustrira:protuustvano negiranje etničke i nacionalne opstojnosti Muslimana, podjednako u brojnim pismima čitatelja, autorskim novinarskim tekstovima, ali i od utjecajnih pojedinaca iz samog vrha države. Mediji javnog priopćavanja prepuni su tekstova punih nevjerovatne mržnje prema islamu i muslimanskim vjemicima (muhamedanci, osmanlije, balije, ništarije itd.), što se u svim prethodnim režimima smatralo kažnjivim, budući da širi mržnju i netrpeljivost prema drugom svjetonazoru; gotovo svakog drugog tjedna traumatizira se muslimanska zajednica nekom bombastičnom izjavom oIslamskom centru, kao "terorističkom leglu", a trajne (svakodnevne i cjelodnevne policijske kontrole, legitimiranje vjernika - ne više na pristojnoj udaljenosti nego na samom ulazu, u vratnicama džamije), pa odvođenje građana i izbjeglica u nepoznatim pravcima;
- pretresi domaćih i stranih (uglavnom islamskih) humanitarnih organizacija u Zagrebu, i ostalim većim gradovima u Hrvatskoj, opisani su u novimana, radiju i HTV, kao otkriće "terorističkih centara" - ne imenujući ni jednu, a niti nudeći ni jedan konkretan dokaz za otkriće te vrste;
- tzv.“informativnim razgovorima“ prethodilo je policijsko privođenje u zoru, s ciljem da se ponizi lojalni građanin hrvatske države. Koga se privodilo? Muslimane koji su među najuglednijim pripadnicima našeg naroda: prof. dr. Izeta Aganovića, predsjednika Dobrotvornog muslimanskog društva "Merhamet", prof. Šefika Nadarevića, potpredsjednika SDA Hrvatske, dipl. inž. Farisa Nanića, glavnog tajnika SDA Hrvatske...;
I prema drugim građanima Republike Hrvatske, pripadnicima muslimanskog naroda, izražava se nasilje, (prebijanje naših radnika u brodogradilištu u Splitu, napadi na Muslimane koji rade u građevinskim i komunalnim poduzećima i stanuju u radničkim barakama prigradskih naselja, vrijeđanje Muslimanki na ulicama i u tramvajima zbog dimija i šamija).
Veliki broj Muslimana još uvijek nije riješio pitanje državljanstva u Republici Hrvatskoj. U odnosu na broj podnesenih zahtjeva, najveći je broj odbijenih upravo među pripadnicima muslimanske nacionalne manjine.
To je manji izbor iz pošireg kruga problema koji čine nesiguran život Muslimanima, hrvatskim građanima koji Hrvatskoj, u posljednjih stotinu godina ne pridodaju ništa drugo, osim vidljivih vrijednosti u kulturi, znanosti i gospodarstvu.
Nakon medijske sotonizacije, uskraćivanja državljanstva, privođenja, hapšenja i deportacija u nepoznatom pravcu, podmetanja eksplozivnih naprava - umjesto svakog zaključka, postavljamo javno pitanje: Što je sljedeće što mogu očekivati Muslimani u Hrvatskoj?

MEŠHAT IZ za Hrvatsku i Sloveniju
MDD "MERHAMET"
KDM "PRE POROD"
NACIONALNA ZAJEDNICA MUSLIMANA RH
SDA HRVATSKE - ZAGREB
MUSLIMANSKI OMLADINSKI SAVEZ RH
IZ ZAGREB
Zagreb, 6.IX. 1993.
                                                             
                       Vjerodostojnost teksta potvrdio:
                                  Tajnik Mešihata
                             AHMED IKANOVIĆ

BEHAR JOURNAL (Zagreb), 1999., br. 31-32, str. 15-16

23. lip 2011.

USTAVNA SMRT BOŠNJAKA


Uvodnik broja

Piše: Ibrahim Kajan

Rijeke nikada nisu tekle od ušća prema izvoru, niti se rast i zrenje čovjeka kretalo od časne starosti prema djetetu - "čovjeku koji puže". A kada se to ipak stane dešavati, govorimo o najavama velikih bolesti, potresa pa čak i o smaku svijeta! Razvoj u društvu nema prirodno-zemljopisna niti biološka oblježja, ali, svejedno, imaju neke bitne trenutke frapantne sličnosti! Obrnutosti od "prirodnog toka" i "skraćivanja" ili "preusmjeravanja" u svim će slučajevima dovesti do katastrofalnih životnih potresa, neprirodnih kretanja, najposlije do nestanka!
Pri samom kraju godine 1997. poslali smo dva otvorena pisma - jedno Predsjedniku Republike Hrvatske, a drugo javnosti Republike Hrvatske. U prvom smo napisali: U uvodnom raspoloženju dolazećih blagdana, Božića i Nove godine, kada se duše posebice kršćanskih vjernika pripremaju bližnjima podariti radost od Stvoritelja usađenu, kada se čak i srca koja ne znaju za ljudskost otvaraju prema svijetu - pišem Vam uznemiren vijestima koje sve češće i sve upornije pristižu o "izgonu i doportacijama" muslimanskih radnika rudarske Labinštine, ali i iz drugih krajeva posebice Primorsko-goranske i Istarske županije.
 Vrlo cijenjeni gospodine Predsjedniče, iz istih smo izvora obaviješteni da se radi o ljudima koji su deset, petnaest, dvadeset ili više godina živjeli u tim mjestima, da se radi pretežno o rudarima koje je, nakon toliko godina, snašla dvostruka nesreća: da ostaju bez posla (zatvaranjem rudnika) i bez mogućnosti dobivanja hrvatske dokumentacije. Podvukli smo da je riječ o ljudima koji su Hrvatskoj dali najviše što su imali, zdravlje i život. Da su brojni ... sudionici Domovinskog rata. Zatim da su mnogi od njih formirali obitelji u svojim novim zavičajima, koja su, dakako i njihovim znojem desetljećima podizana, što izaziva najbolnija previranja "domovinske neravnopravnosti" između roditelja i djece, nerijetko muža i supruge! Naime, ponekad supruga dobije domovnicu, a suprugu se odbije, ili se prijeti deportacijom roditeljima a djeca, po rođenju, ostvaruju prirodno pravo državljanstva...“
Prije nego je to pismo i stiglo do uvazenog Predsjednika, pročitao ga je MUP i ostodobno, s objavljivanjem pisma (u državotvornim medijima - prepričanom varijantom), odgovorio na njega - blagim ali odlučnim demantom.

Drugo pismo nisam imao komu poslati, nego sam ga predočio cijeloj hrvatskoj javnosti; da ostane pohranjeni dokument o jednom vremenu u kojem se oduzimalo već stečeno i potvrđeno! "Izgon" Bošnjaka (i Slovenaca) iz Ustava RH kao "neautohtonih" nacionalnih manjina - razlog je koji nema baš nikakva utemeljenja ni u jednom hrvatskom dokumentu od nastanka mlade demokratske države, čijoj su se ideji Bošnjaci radovali, pridodavali svoj nimalo zanemarujući prilog nastajanju glasom plebiscitarnog stava, obrani krvlju i životima, te širokoj afirmaciji u svjetskim relacijama od diplomatskog do kulturnog i znanstvenog prostora. A ipak, Bošnjaci u Hrvatskoj lahko će zaobici "problem" ustavne smrti... jer postoji nešto krupnije od Ustava.
E, da! najveći je problem međutim... u diktatu našeg najdubljeg jezgra, pojavi našeg središnjeg glasa koji nam je prijećio da pristanemo na vlastito zatiranje i vlastiti samozaborav: nikad nećemo prestati biti to što jesmo! Bošnjaci! Mi smo živi. I kad nam duša krene svom Gospodaru, mi ćemo govoriti: Mi smo dio Vječno Živog.

BEHAR (Zagreb), 1997., br. 31, str. 3

SJEĆANJE: OSNIVANJE KULTURNOG DRUŠTVA BOŠNJAKA PREPOROD HRVATSKE

NAKON DVADESET PET GODINA...


Ibrahim Kajan: Ovako je bilo...




Ideja o Preporodu

Početkom ljeta 1990. vratio sam se, nakon godinu dana, iz Istanbula. Ta je godina obilovala nevjerojatnim političkim kretanjima po cijelom prostoru Jugoslavije. U mjesecima pred moj povratak,  politička klima je bila usijana, s pokretnim, režiranim masovnim  demonstracija nazvanim jogurt-revolucijom. „Ugroženo srpstvo“ je, na valu Miloševićeva uspona, upravo tim putujućim demonstracija, rušilo nepoželjne političke strukture kao kule od karata: tada su u prah pretvorene obje autonomne pokrajine, pa je Srbija, dotad „sastavljena iz tri dela“, napokon odahnula i postala – „cela“.
Smaila mi je, neposredno pred polazak autobusa iz Stambola, uznemirena, javila: „Demonstracije se kreću prema Zagrebu, za sutra su najavili prelazak hrvatske granice…“ Ali, jutarnji ulazak u Zagreb bio je siguran, demonstranata ipak nije bilo na vidiku, a ja nisam imao nikakvu mračnu viziju… „novog vremena“ u koje je upravo ulazio moj autobus i ja u njemu.

Prošla je nova 1991. godina, i jednoga je predvečerja iz telefonske slušalice zašuštao „pušački“ glas Mersije Omanović. Malo sam je poznavao, njezin mi je brat bio drag, Mirza, a posebno Smaili, koja je bila, kad sam je upoznao ujesen 1969., dio mladog studentskog društva u kojem su bili, pretežno, njezine kolege iz zagrebačkog medžlisa  – brucoši s Pravog fakulteta.

Pričala mi je (Mersija hanim) da je dio ljeta provela u Sarajevu, da se tamo najviše govorilo (kao top-tema), o obnovi nacionalnih kulturnih društava koja su ideološkim diktatom pozatvarana neposredno nakon Drugog svjetskog rata, naravno, među njima  i Kulturnog društva Muslimana Preporod.  Tamo je pribivala Obnoviteljskoj skupštini Preporoda, i tom je zgodom razgovarala s dr. Mustafom Imamovićem, dr. Atifom Purivatrom, dr. Muhsinom Rizvićem, koji je aklamacijom izabran za prvog predsjednika... Iz Sarajeva je ponijela neke papire po kojima se može i u Zagrebu formirati Preporod, kao ogranak... Bilo bi joj drago da se, u vezi te teme, susretnemo.

Dok sam je slušao, kroz vijuge su mi protjecale misli o Mersijinoj temi zbog koje sam, prije dvadesetak godina, dobrano ispaštao... Odmah sam pristao da se susretnemo.  Našli smo se u Tomašićevoj 12, starom mjestu mojih dragih susreta, gdje se, osim Medžlisa Islamske zajednice, nalazila i koji mjesec ranije formirana Stranka demokratske akcije.

U jednoj od onih manjih prostorija, susretoh, u prolazu dr. Šemsu Tankovića. Bio je nasmijan, srdačan. „Tamo su ti, čekaju te“, pokaza mi u neki plišani zastor koji je dijelio prostoriju na dva dijela. Nisam znao ko se krije u množini, jer sam očekivao samo Mersiju, ali, s njom je bio i Abdulah Muftić. I njega, naravno, poznajem, od onog trenutka kad sam u ove prostorije ušao prvi put sa, sada već rahmetli, književnikom Enverom Čolakovićem.  E, Enver me i doveo, tada, na svoje književno večer, u medžlisu, u jesen godine1968., u doba moga služenja JNA. Sjedio sam u zadnjem redu, s vojničkom titovkom na glavi...

Pokazali su mi radne materijale o osnivanju društva i zamolili da preuzemem jedan dio poslova, vjerujući da se neću skanjivati. Naravno, objeručke sam prihvatio prijedlog i – naša je suradnja započela. Tada nisam ni sanjao da će priprema Osnivačke skupštine teći vrlo dugo, naporno, s nizom peripetija – sve do 2. svibnja 1991. – kada je, napokon i održana.

Među prvim poslovima znam da smo pripremili adresar mogućih sudionika koji bi prihvatili ideju o kulturnom društvu određenog leksemskim obilježjem tada službenog nacionalnog imena Muslimana.  Popis stanovnistva koji će te godine biti obavljen, pokazao je da u Hrvatskoj živi oko 50.000 Muslimana  u nacionalnom smislu, što je predstavljalo 1% od ukupnog stanovništva u SR Hrvatskoj. 

Po obrazovanju, vidjeli smo, najviše je nekih „nedefiniranih zanimanja“, pa zanatlija, pa trgovačkih, mešetarskih, a bilo je i nešto profesora, nekoliko liječnika. Međutim, vremenom, lista se proširivala, tako da se došlo do jednog vrlo pristojnog broja, od kojih većinu, ruku na srce, nikada ranije nisam ni vidio a za golemi broj tih ljudi - nisam nikada ni čuo. Živjeli su u Zagrebu, ali mi smo poznavali one koji su barem jednom posjetili prostorije Medžlisa - ili kao vjernici ili kao znatiželjni slušatelji Tribine četvrtkom koja je tada započela s radom,  koju je vodio njezin osnivač prof. dr. Sulejman Mašović. Temeljna intelektualna jezgra ipak se nalazila u našoj blizini, nama poznati i u Zagrebu cijenjeni ljudi.

Od muftije Omerbašića i dr. Tankovića dobili smo obećanja da će izaći u susret svakom našem zahtjevu koji bi bio nužan u pripremi i proceduri same pripreme Društva. Imena za koja smo držali da će se odazvati za prvi, inicijativni sastanak, ispisana su na koverte, a u popratnom dopisu naznačili vrijeme i mjesto našeg prvog susreta. Od tog trenutka, Mirsad Srebreniković je bio osoba koja je udovoljavala svakom našem traženju: osigurao bi prostor i ugodnost susreta (čitaonica u novoj Džamiji, sokove, kahve, hurmašice, hehehehe…). Pribivao je svim sjednicama  (a vala ih je bilo bezbroj u mjesecima što su slijedili), pomagao pravnim savjetima itd. Tada me i upoznao s čovjekom koji će pokazati pravo lice dobrog organizatora kakvih je zaista malo: sa Asimom Crnalićem, pravnikom, glavnim urednikom Službenih novina Republike Hrvatske. Od tog, prvog, službenog skupa, na koji  se odazvao na poziv naše inicijalne trojke  – Asim će biti nezamjenjiv.
Sjednice su se održavale u čitaonici (Džamije) za dugačkim stolom, koji bi zaposjelo oko 20, 25 osoba.
Redovito su dolazili, uz nas troje,  Crnalić, Srebreniković, Mustafa Plićanić (predsjednik Medžlisa), zatim meni dotad manje poznati (ili potpuno nepoznati) Zinka Hadžić (profesorica), dr. Džemal Pezerović (liječnik), dr. Husein  Džanić (sveučilišni profesor), ali i poznati ljudi čija  sam imena znao godinama ali ih nikada nisam susreo ni vidio (npr. Ico Voljevica, čuveni karikaturist)...  Tu se našao i jedan čovjek koji mi je predstavljen kao „Hilmija, brat Salima Šabića“, potom dr. Nedžat Pašalić (sveučilišni profesor) , književnik Nusret Idrizović, glumac Amir Bukvić, profesor i prevoditelj Edib Muftić, pravnik Nusret Mekić, ing. Kemal Nanić,  dr. Sulejman Čamdžić, dr. Zijo Haznadar (također sveučilišni profesori), najposlije prevoditelj i novinar Fikret Cacan. itd. Na samom, posljednjem sastanku, uoči same skupštine, na sjednici se pojavio i ing. Sulejman Čičić. Tako smo i njega pridodali, dok je uskakao u posljednji vagon, među osnivače Kulturnog društva Muslimana Hrvatske PREPOROD.

Zanimljivo je bilo promatrati te ljude: neki su govorili otvoreno i spontano, unosili i lijepe emocije (poput Voljevice), neki kao da nisu voljeli govoriti pa su redovito bili potpuno šutljivi (npr. dr. Sulejman Čamdžić), jedan se redovito javljao za riječ, a kad bi je dobio – iz unutrašnjeg bi džepa sakoa izvadio po nekoliko stranica pripremljene diskusije i zamorno i zamorno (kroz vrlo klimavi i raštimovani gebis) čitao, čitao i čitao.  Čudili smo se, jer je bila riječ o poznatom „gospodaru riječi“, književniku  Nusretu Idrizoviću. Nusret je, ponekad, znao i podignuti tlak nekim ljudima. Vrlo brzo sam shvatio zašto čita: čitanjem izbjegava odgovarati na neposredne diskusije, a u njima se nije dobro snalazio. Jedanput je, bez veze, izvalio: “Pa svatko zna koliko je zla napravljeno pod ovim krovom!“ - na što je skočio, kao oparen, Mirsad Srebreniković i ledenim ga glasom upitao neka „gospodin malo pojasni“. (...)
Ipak, najkonstruktivniji i najekspeditivniji (s velikim oratorskim sposobnostima), bio je nezamjenjljivi Asim Crnalić.

Na toj posljednjoj sjednici sačinjene su  izborne liste. Do same polovice sastanka, prijedlozi (za predsjednika) kretali su se između vrlo vrijednih imena (dr. Haznadar, pa Voljevica, pa Pašalić, najposlije Crnalić). Haznadar se opravdavao da kao profesor vrlo često putuje po svijetu , na isti način i Pašalić, a Voljevica je naveo svoje svakodnevne obaveze u svom matičnom Večernjem listu. Na polovici sjednice je izgledalo da će biti izglasan svima dragi pravnik Asim Crnalić. „Moja (duhovna) generacija“ (Srebreniković, Tanković, Muftić) na jedan tihi i pristojni način navijala je za mene. Prije nego što je diskusija dovedena do kraja, zaučio je ezan. Tada smo prekinuli sjednicu, a na jacijski su namaz otišlo nekoliko sudionika sjednice, a s njima i Asim Crnalić. Srebreniković je tad izveo nešto što još nije potpuno shvatljivo. Umornim je ljudima predložio da mi, koji smo ostali, nastavimo sjednicu a da joj predsjedava također pravik  - Abdulah Muftić. Ali, koliko se sjećam, u jednom je trenutku izašao i Abdulah..., pa je nastavio Srebreniković. Neko je (Mirsad?) rekao da bi bilo najbolje da predsjednik bude mlad čovjek, prisutan i u kulturnom  životu Hrvatske i u našoj zajednici, Ibrahim Kajan.
Ljudi kao da su jedna dočekali! Željeli su otići što prije, vani je bio gusti mrak, sjednica je bilo preko svake mjere, kao da su govorili: Dajte samo da svršimo.
I tada se desio zaokret: Svi su digli ruke za taj prijedlog  i sretni zaključili sjednicu. Njihov posao je bio završen. Oni će se sljedeći put pojaviti na samoj Osnivačkoj skupštini!

(...)


Napisao sam tekst za pozivnicu... i razaslali je na 2.000 zagrebačkih Muslimana. Evo tih riječi...

Stotinu i kusur godina doseljavamo u Zagreb, pa nam je postao kućom, a Hrvatska dragom domovinom. Od onoga što smo najbolje znali i umjeli, utkivali smo u njegovu povijest. I mi smo, zajedno sa Srbima i Madžarima, s Talijanima i Slovencima, sa Židovima i Slovacima izgrađivali hrvatsku kulturu, osvješćujući znanu činjenicu da nema na svijetu ni jedne nacionalne kulture koju su izgradivali isključivo i jedino oni po kojima je dobila ime.

Ali, gdje god bili, koliko god dugo godina ovdje živjeli i tu umirali, što god da smo radili – u našim je dušama središnji dio bio i ostao nezadovoljen: najmanje smo učinili za same sebe kao Muslimane! Krhku stvarnost našega kulturnog nasljeđa davno su ispraznile brojne silnice povijesnog vremena. Oni koji su se trudili da povežu konce i naslute bar privid trajnosti, gušeni su, a njihova djela prešućivana. Težnja je čovjekova da nešto ostavi iza sebe, da nešto s v o j e dade svijetu, da mu pridoda baš onu inačicu koja će biti drukčija - a svima korisna. Vrijeme je, pridodajmo je.

Zatim je slijedila stranica s tačnim uputama gdje će se održali, u kojoj dvorani i u koliko sati...


Skupština je bila nešto najblistavije što sam ikada vidio u Zagrebu! Jednom ću je opisati, a sad nudim samo

ZAPISNIK

s Osnivačke skupštine Kulturnog društva Muslimana "Preporod", koja je održana 2. svibnja 1991. godine u Kristalnoj dvorani hotela "Intercontinental" u Zagrebu s početkom u 18.00 sati.
Prisutno: 750 sudionika.

Prije početka rada Osnivačke skupštine izveden je umjetnički program u režiji Amira Bukvića, dramskog pisca i glumca iz Zagreba.
U programu su sudjelovali: Đelo Jusić, skladatelj, Amir Bukvić, glumac, Enes Kišević, pjesnik, i grupa djevojaka, članica MOS-a iz Zagreba.
Uz glazbenu pratnju Đele Jusića, Amir Bukvić je recitirao stihove W. Shakespearea, M. Selimovića, T. Ujevića i M. Ć. Ćatića, a Enes Kišević je govorio vlastite stihove.
Po završetku umjetničkog programa prisutnima se u ime Inicijativnog odbora obratio Asim Crnalić. U kraćem je govoru istaknuo zadovoljstvo zbog velikog odziva i naznačio razloge zbog kojih Inicijativni odbor predlaže osnivanje Kulturnog društva Muslimana "Preporod". Nakon toga je pozdravio ugledne zvaničnike iz javnog i kulturnog života Republike Hrvatske i zahvalio im što su svojim sudjelovanjem ukazali čast tom skupu. Predložen je sljedeći

Dnevni red:
1. Izbor radnog predsjedništva
2. Izbor Kandidacione komisije
3. Programski i pozdravni govori
4. Donošenje odluke o osnivanju Društva
5. Donošenje odluke o Statutu Društva
6. Izbor tijela Društva
a) glavnog odbora
b) predsjednika i dopredsjednika
c) nadzornog odbora

Ad. 1
Nakon što je aklamacijom usvojen dnevni red, bez ijednog glasa protiv, A. Crnalić je predložio Radno predsjedništvo:

Dr. Meliha Aganović
Dr. Zijad Haznadar
Dr. Asim Kurjak
Ismet Voljevica
Asim Crnalić, predsjednik

Ad2

Prisutni sudionici Osnivačke skupštine aklamacijom su izabrali Radno predsjedništvo.
Na prijedlog predsjedavajućeg za članove Kandidacione komisije aklamacijom su izabrani:

Emir Altić, predsjednik
Meliha Mehmedagić
Nordin Smajlović

Ad. 3
Predsjedavajući je dao riječ Mersiji Omanović, koja je iznijela Kratak pregled povijesti Kulturnog društva Muslimana "Preporod". Potom su Skupštinu pozdravili gosti:

Stjepan Sulimanac, potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske,
Dr. Rusmir Mahmutćehajić, potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine,
Dr. Muhsin Rizvić, predsjednik KDM "Preporod" Bosne i Hercegovine,
Mr. Zdravko Mršić, ministar u Vladi Republike Hrvatske,
Vlado Gotovac, predsjednik Matice Hrvatske,
Dražen Budiša, predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke,
Dr. Šemso Tanković, predsjednik Stranke demokratske akcije za Hrvatsku.

Ad. 4
Zagrebački imam dr. Mustafa Cerić govorio je na temu Odnos između religije i nacije u islamu.

Ad. 5
Književnik Nusret Idrizović govorio je o kulturološkim dimenzijama muslimanske dijaspore, a književnik Ibrahim Kajan o povijesti Muslimana u Hrvatskoj i njihovom doprinosu vlastitoj i hrvatskoj kulturi.

Ad. 6
Skupština je jednoglasno aklamacijom donijela odluku o osnivanju Kulturnog društva Muslimana "Preporod".

Ad. 5
A. Crnalić, kao predsjednik Radnog predsjedništva, obrazložio je prijedlog Statuta KDM "Preporod" i u ime Inicijativnog odbora predložio izmjene u odnosu na predloženi tekst: Članak 17. se mijenja i glasi: "Glavni odbor se sastoji od 24 člana, čije su funkcije:
  • predsjednik
  • 4 potpredsjednika
  • tajnik i
  • blagajnik
  • 17 redovnih članova Glavnog odbora s posebnim zaduženjima u skladu s odredbama ovog Statuta.
Glavni odbor, predsjednika i potpredsjednika bira Skupština, većinom glasova, aklamacijom.
Jednoglasno je donijeta odluka o usvajanju Statuta.

Ad. 6
Na prijedlog Kandidacione komisije koji je u ime Komisije iznio predsjednik Emir Altić Skupština je jednoglasno izabrala:

Glavni odbor:
1. Ibrahim Kajan, predsjednik
2. Nusret Mekić, potpredsjednik
3. Dr. Nedžat Pašalić, potpredsjednik
4. Ismet Voljevica, potpredsjednik
5. Asim Crnalić, potpredsjednik
6. Mersija Omanović, tajnica
7. Midhad Šećerkadić, blagajnik
8. Murat Alihodžić, član
9. Amir Bukvić, član
10. Fikret Cacan, član
11. Selma Čamdžić, član
12. Dr. Sulejman Čamdžić, član
13. Dr. Husein Džanić, član
14. Zinka Hadžić, član
15. Dr. Zijad Haznadar, član
16. Uzeir Husković, član
17. Dr. Asim Kurjak, član
18. Dr. Sulejman Mašović, član
19. Abdulah Muftić, član
20. Edib Muftić, član
21. Kemal Nanić, član
22. Dr. Džemal Pezerović, član
23. Mirsad Srebreniković, član.
24. Hilmija Šabić, član

Nadzorni odbor:
Za članove Nadzornog odbora izabrani su:

1. Sulejman Čičić
2. Enisa Muftić
3. Nermina Husković

Nakon izbora književnik Ibrahim Kajan je zahvalio na ukazanom povjerenju u ime članova Glavnog i Nadzornog odbora i u svoje ime.
Predsjedavajući je zaključio rad Skupštine u 21.30 minuta.

                                                      Zapisničar: Mersija Omanović

DNEVNIK: SVILA I KRV 11/ PLAČ ZA MOSTAROM JEVREMA BRKOVIĆA




Pismo Melike Friis:
Enver Čolaković, čovjek iz dubine vremena
11. VI. 1993.

Među pismima koja su pristigla dok sam boravio u Americi, jedno je doista vrlo uzbudljivo, pismo koje predstavlja pravu dokumentarnu vrijednost! Napisala mi ga je još 30. V. 1993. godine Melika Jarebica Friis, s kojom sam se upoznao i sprijateljio - telefonom! Nairne, Smailina sestra, Šerifa, vrijedna aktivistica udruge Žena BiH, putujući po svijetu, susrela je u Danskoj vrlo neobičnu i mudru gospođu. Prvi put smo se čuli telefonom. Ja sam sjedio u Zagrebu, a ona u jednom malom mjestu, na svojoj drugoj adresi - u blizini čuvenog talijanskog sportskog centra : Como.
Pismo bilježi i spašava od zaborava jedno iznimno svjedočenje o intimnom njegovanju kulture u ženskom bošnjačkom, muslimanskom krugu, kakvo se rijetko gdje moglo susresti! (...)

Da ga pročitamo:

Poštovani i dragi gosp. Kajan, Da zahvalim dragoj Šerifi što sam došla do saznanja o jednoj jako markantnoj ličnosti našeg vremena kao što ste vi. A ja zahvaljujem vama posebno na vašem radu - u ime nas Muslimana, nas Bosanaca i naše Bosne i Hercegovine, sa ezanom, musatirlukom, tolerancijom i Kitabom. Tako sam sretna da ima neko vaseg kapaciteta da progovori u naše ime - da objasni i zapise - a sve treba zapisati da bi se upamtilo ovo zlo i da se nikad ne zaboravi i ne oprosti, jer bi bio i „zločin oprostiti ovaj zločin“, kao što je to rekao neko u Sarajevu. Specijalno sam sretna za novo izdanje Behara - Behar je u našoj kući čitan i pročitavan - cak sam kao dijete mogla ići na sijela s mojom majkom Allahrahmetile, kod komšinki i tamo im čitala – kakva povlastica u životu! Poslije sam imala tu sreću da sam radila za prof. Hamdiju Kreševljakovića u njegovih posljednjih 6 godina života. Možete pretpostaviti u kakvom sam se društvu nalala zahvaljujući njernu i šta sam naučila - ni jedan mi fakultet ne bi mogao to dati. I knjige koje izdajete su za čitati - i te kako. „Legenda o Ali-paši“ Envera Čolakovica je stajala u jednom dijelu kredenca u našoj kuhinji koji je bio samo za majku, skupa s Kur'anom, tespihom i naočalima. 1 to je hila lektira koja se čitala češćim gostima ili se s njom išlo kod tih istih na sijelo.



Enver Čolaković i njegovo čuveno djelo - 50 godina pod embargom



Takve književne večeri ja nisam nikad srela kod drugih osim.. mozda arapskih divanija. Ja sam dobivala dozvolu da im čitam samo kad se njima nije čitalo, ili kad su imali neki ručni rad u rukama. One su to čitale jedna za ostale ili za drugu. I to čitanje je bilo popračeno komentarima, ne u srnislu "sjećaš li se...", nego ponavljanjem rečenica a nekad i čitavih pasusa, da bi se saznao i izvukao savjet - u moralnom smislu... Usput rečeno: moja majka Fatima Hadžiselimović udata Jarebica, Mostarka, spornenuta je kao majka Mahmuta Jarebice u "Mladim Muslimanima", ali i u monografiji Hamdije Kreševljakovića o mostarskim selimima. Moja majka sa njene dvije sestre, Zibom Serdarević (ibid) i Pašanorn Mrkonjić, bili su jedini preživjeli potornci, u to doha, od tog mostarskog selima – koji je prije bio katolik, 3-4 generacije prije njih. Ova vam pišem s obzirom da ste Mostarac, pa tu smo negdje (danas se vrlo često upotrebljava taj izraz), aka ne u familiji a ono u komšiluku.
A sad da vam ispričam interesantan događaj, karakterističan za nas i naše doba. U vezi je Envera Čolakovica. Ostala mi je njegova Legenda u uspomeni stvamo kao legenda i s tim, za mene, Enver je bio isto legenda, čovjek davne prošlosti, otprilike tamo negdje sa Bašeskijom...
Od 1963. ja živim i radim u Danskoj, kao arhitekt. Bila sam našla posao i svojoj dobroj prijateljici i kolegi Vesni Bugarski. 1967. je došla njena majka, g-đa Jelena Bugarski, da je posjeti.
Odvela sam ih u Louisianu, divan rnuzej (Šerifa vam to može reći), jedne srijede kada je muzej duže otvoren, a skandinavski dugi ljetni dani stvaraju specijalno prijatnu atmosferu u tom ambijentu; došlo je iznenađenje, rnuzej je bio tu, u klubu, gotovo prazan, nas tri na jednoj strani i tri osobe na drugoj strani tog klupskog prostora koji gleda na more. Jedan muškarac i dvije dame.
On nam je prišao. „Čujem da se govori hrvatski - pa da vas pozdravim...“ „Srpskim!“ – rekla je gospođa Bugarski, i taka bez pardona proglasila naš čisto bosanski kojim je i ona govorila u srpski!! Enver je rekao da je to njemu svejedno, jer je on Bosanac ali je navikao da kaže hrvatski za jezik - pitao je da priđu u društvo, na što sam se brzo digla i ponudila prije nego (je) „srpski“ jezik uspio da zamrzne dobru namjeru. S Enverom je bila njegova gospođa i jedna Dankinja, folklorista, rekao je da je on iz Sarajeva, samo tamo gotovo više i ne ide, jer su svi njegovi na groblju, a posljednji put je bio tamo na dženazi Hamidu Dizdaru - mom komšiji! To mi je dalo znak da je neko koga bi trebala znati - i on se predstavio: Enver Čolaković. Ime je probudilo moje prijatne asocijacije na majku a. r, i ja sam im ispričala kako je prijatno sresti čovjeka sa istim imenom kao i pisca „Legende...“ - a na to je njegova gospođa pokazala u njega i rekla: „Evo ga, živ i zdrav“. Možete li misliti mog iznenađenja i radosti - poljubila sam ga u ruku. Toje bio fantastičan događaj – podsjetiti se na najbolju majku, na divno djetinjstvo uz prisustvo jednog od njegovih činilaca. Pa iako se Enver predstavio kasnije i sa sarajevskom adresom, kao njihov komšija, g-đa Bugarski, Srpkinja – nije nikad za njega čula!!!
Mogla bib vam puno ovakvih priča ispričati. Onda sam mislila „ma nek priča...“, a sad mislim da je njoj i svim takvim trebalo reci, odgovoriti, upozoriti, korigovati. Jer kad jedna osoba kaže nešto što nije tačno, znači da je neznalica ili što je još gore, zlobna, pa namjemo kaže laži da uvirijedi – onda je to loša osobina te osobe, a ne one kojoj se govori - i zato se ne treba ženirati, nego reći toj osobi da je neznalica ili zla i da je i jedno i drugo sramota. Kao što vi kažete: „Bolje razgovor, nego prešutkivanje...“
(,..) Gospodine lbrahime Kajane - u ruku vas ljubim. I najsrdačnije selamim sa željama da nastavite i uspijete u vašem radu.
                                                        Melika Jarebica Friis

Bio sam ganut. Bio sam... pomalo postiđen. Nipošto ne zaslužujem toliku nježnost! Pohvalu pogotovu. Ali, zašto ipak prepisujem njezino pismo? Zbog toga što sam mislio da su izumrli Dobri Bošnjani i Dobre Bošnjanke koji su znali vijednost pohvale i snagu njezine potpore. Ljudi mi, danas, čak i najobrazovaniji - prvo istresu 1001 kritiku, podvuku sve što im se ne sviđa... pa za lijepu riječ ne ostave ni truni vremena, bar onoliko koliko bi čovjeku trebalo za lijek! Bošnjačko je kritizerstvo i nepoštednost prema svojim (Bošnjanima, muslimanima) postalo pogubno i izuzetno opasno.


Plač za Mostarom Jevrema Brkovića
Zagreb, 16. V. 1992.

U azilantskom sam stanu crnogorskog barda Jevrema Brkovića, u zagrebačkoj IIici... Između nas je diktafon koji precizno bilježi riječi pjesnikove.


 Najveći živi crnogorski pjesnik - bijeg od izroda svoga naroda

Što je s Mostarom, s Hercegovinom, koja je bila nekakav biljur, sunčani biljur gdje su šipkovina, grožđe, smokve i kajsije, shvavite, gdje su mirisali podjednako za sve  - i za Srbe i za Muslimane i za Hrvate. Hercegovina je bila stvarni, gotovo bib rekao skoro izmišljeni predio sa Mjeseca, u kojem su se ti narodi, ipak, tolerisali, vjekovima. U onom prošlom ratu, koji eto nije i posljednji, nego ga samo možemo zvati II. svjetskim ratom, došlo je do grdnih raslojavanja, ali sigumo ne do kojih i do kakvih je došlo danas.


DON'T FORGET - NE ZABORAVITI!

ZamisIite Mostar, najpjesničkiji grad na svijetu. Mostar, grad Alekse Šantića, grad Ćorovića, grad Hamze Hume, grad Osmana Đikića... Taj naš Mostar je, mislim, jedini grad koji su baš svi voljeli, i mislim da nema pjesnika, pravog pjesnika iz bivše avnojevske geografije Jugoslavije, Južnoslavije, koji nije dolazio u Mostar kao u neku svoju kuću za koju samo on zna. Svi smo se radovali, svako je od nas, pravih pjesnika, sa čistim ljudskim srcem, imao svoj kamen u Mostaru.Svoj kamen u onom simbolu mostarskom, Starom mostu na Neretvi, svoju kaplju vode u Neretvi, svoju Neretvu, svoj Mostar, svoje šipkovine, svoje smokve, svoje vinograde oko Mostara... Pa samo ta, sunčana mostarska jara! Mediteran je svim svojim zracima pritiskao Mostar, tu je bila njegova prava kuća. Valjda sam, bilo da sam dolazio iz Crne Gore, bilo iz Sarajeva, u Mostar ulazio kao u početak Mediterana. I odmah mi je bilo bolje. Sve mi se čini da mi i neki prsni, plučni, grudobolni, bolni, kad sam imao i inače TBC, sve mi se čini da me ie prestalo boljeti. ulazeći u Mostar, noćeći u Mostaru. U Mostar sam dolazio kao TBC bolesnik, donekle sa TBC, bolesnim sa tzv. zamračenjem kako sam to ja govorio "u ljevičarskom vrhu". Lz Mostara sam odlazio izliječen. Pa kakve su sarno tamo liske mostarske, takozvane liske! Divni ljudi, slikari Meha Sefić, pa lco Voljevica, pa Nikšić... Kakvi ljudi! Imam njihove slike, a imam i fotografije.
To je neshvatljivo. Sad vidim, gledam, ne vjerujem. Sad mi se čini da je to neko magnovenje, da sanjam pred televizorom!


Titov most..., Hotel Bristol...

Vidim ruše Mostar, ruše onu divnu kuću, pucaju s druge strane Neretve? Ko to ruši? Ruše banditi, crnogorsko-srpski, srpsko-crnogorski, ruše nažalost i Srbi sa druge strane Neretve, koji vjekovima žive s Hrvatima, sa Muslimanima, koji su, neshvatljivo, odjednom, dolaskom tih tzv. rezervista dobili opštesrpsku, velikosrpsku paranoju, poludjeli, donijeli su im ludilo, oni njihovi tzv, sunarodnjaci. Donijeli su im kame, ludilo, mržnju prema svima. I. sami vidite te divne ljude ispod Veleža, pokraj Neretve. Kako su sarno mogli gledati rušenje Mostara? Kako su samo mogli gledati rušenje one divne, božanske robne kuće gdje su možda prve cipelice, gdje su možda prve gaćice, prvu odjeću svom djetetu, prve pelene svom djetetu, novorodenčetu kupili?! Kako im ruka nije zadrhtala rušeći Mostar! Taj Mostar koji su svi okupatori, ipak, zaobilazili, i niko u njemu nije rušio i razbijao, do te mjere uništavao ono što zaista čini Mostar - Mostarom! To je samo mogla jedna vandalska, jedna varvarska, jedna bizantijsko-vlaška, ostaci, neki relikti u ljudima, neko ludilo u srpskom čovjeku, velikosrbinu.
Kako se sresti sjutra? Sa Dijanom Burazer? Sa Alijom Kebom? Sa Mišom Marićem? Sa divnim mostarskim pjesnicima i slikarima, sa Vladom Puljićem, veličanstvenim slikarom Hercegovine i pjesnikom Hercegovine? Kako Vladi Puljiću u oči pogledati? Kako Dijani Burazer pogledati? To su uradili ljudi-neljudi mnogo manji od Srba, koji se, evo, nazivaju Cmogorcima. Mene je prosto sram, stidim se takvih vandala koji su došli kao rezervisti iz Crne Gore i potčinili se toj zločinackoj armiji.
Sve bi, možda, i oprostio - moju kuću,jednu, drugu, rušili su mi prozore, pucali su na mene... sve bih im oprostio, da nisu dirali Mostar, Dubrovnik, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo... To im ne mogu oprostiti.

BEHAR JOURNAL (Zagreb), 1996., br. 12, str. 18-19

21. lip 2011.

DNEVNIK: SVILA I KRV – NEW YORK, MOSTAR '93.



Naslovnica priloga Behar Journal, detalj


„Behar“ u New Yorku
22. V.1993.

Telefonom razgovaram s H. Š u Zagrebu. Pitam što ima u Društvu. „Za sutaradan smo sve pripremili - osnivamo Nacionalnu zajednicu Muslimana Hrvatske“ - kaže. „I mi ovdje večeras osnivamo „Behar“! - govorim šaljući tako prvu vijest o novom kulturno-sportskom sjecištu Muslimana iz raznih krajeva bivše Jugoslavije.
„Behar“ u New Yorku - svakako je pojava od značaja koju treba objaviti a ne samo zapisati u dnevniku koji se možda nikada neće ni pomoliti u javnosti, bar ne u obliku kako ga bilježim.
Moji domaćini, pretežno plavsko-gusinjski Bošnjaci-Muslimani, koje ću zasigumo pamtiti do kraja života, opkoljavali su me takvom toplinom neviđena prijateljstva, da bi čuvjek od sreće, skriven da ga niko ne vidi - mogao i zaplakati!

Mustafa - Mrki 
(iz albuma)

Moji domaćini, a to nisu bili samo braća Mrkulići (onaj s neobičnim imenom  - Bajko i onaj koji je u stanju svojom pojavom otvoriti najnepovjerljivije srce - Mustafa, Mrki!), nego i Šada Erol, dragi Halil Čantić, bliski rođaci Radončići, braća Bručaj (albansko-bonjačkog porijekla!), pa Kučević koji je rasipao svoju pažnju po mojoj malenkosti... U sljedećim nadnevcima spomenut ću sve one kojih se sjetam. Za sada samo ovo: oni su ti koji su poželjeli da utemelje prvo Kulturno-sportsko društvo BEHAR (inspirirano imenom našeg časopisa čiji su prvi pretplatnici od prvog broja - da se ne zaboravi istina: trudom g. Salke Kriještorca!).
Pomogao sam malo, a oni su obavili ogromni dio posla. U prekrasnoj dvorani astorijskog hotela priredili su Osnivačku skupštinu.
Došli su naši ljudi izbjegli pred različitim policijama, pred siromaštvom, pred nevoljama svih režima bivše Jugoslavije. Obukli su najbolje što su imali. Ove sam se večeri nagledao ljepote!
Mladosti poput sna! Raskošnih gospođa pa i dobrodržećih nena u večernjim haljinama smjelih krojeva, ali i u svili sandžačkih nošnji svoje mladosti!
Mnoge sam upoznao i ponio u sjećnju njihove likove: Almiru, Muharema, Suada. Među njima i jednog od Trepčinih direktora. Ili nevjerojatnog g. Mešalića, najaktivnijeg Bosanca na skupljanju pomoći zemlji koja ga je rodila! Njegovim ću zalaganjem uskoro odletjeti u Chicago. Gotove da ne vjeruju da prisustvuju stvaranju prvog društva koje će biti samo njihovo, kojim će oni upravljati i kojim će se moći - siguran sam u to! - ponositi.

Mostarci,  ubijeni i bačeni na smetljište
9. VI. 1993.

Sinoć sam se vratio iz N. Y. Probudio sam se...  i vidim da je gotovo deset sati uvečer. Moram "odviti" vrijeme koje se ukovrđalo povratkom iz Amerike. U kući sam zatekao Samira, sina najmlađeg brata moje rahmetli majke. Ima devetnaest godina a ja sam ga vidio davno, dok je bio dječak, pa ga sad ne prepoznajem. Prvi je put u Zagrebu. Prvi put u Hrvatskoj. Čudno, sve do najnovijeg vremena 'pravi' su Mostarci zadržali nešto potpuno nemoderno: ne putovati, što manje putovati, biti stalno u Mostaru! Golema ljubav i nevjerovatan patriotizam? Hm...
Samir je iznenađenje za mene. A njegov razlog dolaska iz Mostara – doslovno je šokantan! Priča: "Izvukao sam glavu iz pakla. Mostar je srušen. Ahmetovog (to je moj najstariji dajdža) sina su ubili u kući. Ubili su ga pred roditeljima dok su im HVO-ovci pljačkali u kući. A on je, kad su tjerali četnike, bio u redovima HVO...", govori djačak, mladić i gotovo da ne vjerujem, mada sam već u New Yorku saznao o „zaštiti Muslimana“ na gradskom stadionu, i o vijestima da su na najneljudskiji način pobili desetine mostarskih intelektualaca. Potom ih bacili u kontejnere, u smetljište. Mladić potvrđuje.
Mladić mi potvrđuje najporaznije vijesti koje sam doznao u Americi o događajima u Mostaru. Taj grad pamti sve. Ali ne pamti da mu je u ukupnoj povijesti toliko ljudi pobijeno. Onih koji su ga uzdigli i koji su ga opjevali. Muslimana, Mostaraca, 'rođenih'.
- A ti, kamo si se uputio? - pitam nemirnim glasom.
- U Švedsku, kaže. Prikupio sam papire.
Samir mi priča: "U Mostaru se dobije propusnica za Hrvatsku, od HVO, s potpisom Mire Lasića (dan kasnije sam jednu takvu potvrdu vidio) i ona se preda na granici pri ulasku u Hrvatsku. Zatim se treba javiti na jedan od telefona koje objavljuje Hrvatski radio Mostar. Preko tog telefona se dolazi na mjesto gdje te čeka dokumentacija (Putni list, nova osobna iskaznica, putna karta)."
- Mogu li vidjeti te papire, gotovo šapućem ispunjen sumnjom i strahom da mu nisu namjestili klopku. Oni koji su ih izbacivali iz rođenog grada, gdje su im rođeni roditelji, djedovi, pradjedovi, čukundjedovi i djedovi njihovih djedova! Ako su dokumenti lažni, smrt na putu može biti istinita.
Listam ih zaprepašten: Putni list za putovanje samo u jednom pravcu: Švedska. Putni list Ureda vlade Bosne i Hercegovine koji ne postoji puna tri mjeseca. Ispod originalna potpisa (u. z. Željko Knežević) vidi se tiskano ime: dr. Šemso Tanković (tada već ex direktor Ureda Vlade BiH). Telefoniram i Šemso se javlja. Ne zna ništa o tom papiru. "Ured je prestao raditi prije tri mjeseca, objavili smo u svim novinama, javili svim diplomatsko-konzularnim predstavništvima" - kaže Šemso. Uvjeravam ga da ipak držim takav papir u ruci, s antidatiranim nadnevkom 6. 3. 1993. Doći će sutra do mene, aka ne ode iz Zagreba, da vidi to čudo, kaže.

BEHAR JOURNAL, Zagreb, 1993., br. 2, str. 9

14. lip 2011.

S IBRAHIMOM KAJANOM U ZAGREBAČKOM „BEHARU“


Piše: Zija Sulejmanpašić

S Ibrahimom Kajanom upoznao me 1992. karikaturist Ismet Ico Voljevica u crnim danima kada je počela velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu. U Zagrebu smo saznavali za zločine u Bijeljini, Višegradu, Foči, Sarajevu. U gradu su bile desetine tisuća izbjeglica. Tada sam radio u Večernjem listu kao grafički urednik, a objavljivao ondje i feljtone na aktualne teme.
Icu sam poznavao godinama još dok je bio u Kerempuhu, znao da je dobitnik najprestižnije nagrade za karikature u svijetu, one iz Montreala, pa i najviše nagrade za kulturne djelatnosti Vladimir Nazor koju je dodjeljivao nekadašnji Sabor SR Hrvatske. Djelovali smo u istom uredništvu. Rekao mi je da jedna skupina Bošnjaka namjerava pokrenuti časopis Behar. Pitao me bih li ondje htio preuzeti grafičku realizaciju. Imao sam već nekoga iskustva u tome, jer sam uradio i honorarno mnogo takvih poslova.
Moram priznati da sam nerado pristao, zapravo samo zato što sam htio barem nešta pridonijeti svojim zemljacima u onim teškim trenucima. Nekoliko mjeseci ranije za isti takav neki posao htio me angažirati rahm. Salim Šabić, istaknuti funkcionar Islamske zajednice u Zagrebu. Govorio je u ime nekoga dioničarskog društva koje želi izdavati Ogledalo. Uputio me na Mujagića, bivšega dopisnika Vjesnika iz Sarajeva, glavnoga urednika koji je tada bio u Zagrebu. To što je taj tada zamišljao o broju stranica, koje bi se uređivale u Sarajevu, a štampale svakih 14 dana u Zagrebu, tehničkoj opremi itd. bila je čista fantazija. Nisam to njemu rekao nego Šabiću. Napravio sam neke skice, nadajući se da će se opametiti i onda digao ruke. Dioničarsko društvo je onda izdalo dva-tri broja mjesečnika Ogledala i zatvorilo dućan, kako kažu: uz velike troškove.
Zato sam pitao Icu:
- Ko će to uređivati?
Rekao je:
-Predsjednik novoosnovanoga kulturnog društva Preporod.
Nije mi mnogo znao reci o Kajanu. Ja sam ipak znao za to prezime, jer mi je nekako anadolsko, a pamtio sam dobra da je neki Kajan bio u književnom listu koji je bio pokrenuo Zlatko Tomičić s nekim zagrebačkim piscima. Ali kako ta publikacija nije bila dobrodošla ideološko-političkim komisijama gradskog, ili ko zna kojeg komiteta, ili nekom čelniku s nomenklature, nisu ga htjeli zabraniti nego je organizirano da ga "klasno svjesni radnici" odbiju štampati. Tako se ugasio za dvije godine. Pamtio sam i to kako sam u sarajevskom Preporodu krajem osamdesetih godina pročitao neko pismo čitateljice, inače profesorice marksizma-lenjinizma, koja je dijelila packe desno i lijevo, pa i Kajana optužila da je "hrvatski nacionalist", ili nešto slično.
Otišao sam, dakle, ipak da vidim što Kajan misli uraditi. No u glavnom uredniku budućega Behara susreo sam čovjeka koji je s obje noge bio na zemlji, a ne u oblacima. Ono što je spremao bilo je 36 stranica, od toga četiri višebojne. Pitao sam:
- Kada bi Behar trebao izlaziti?
Odgovor me je odmah raspoložio, jer ga nikada nisam dotada čuo u tom poslu:
- Behar će izlaziti kada se napravi. - I onda dodao sa smješkom: - Odnosno: kad mu se prahne.
To bi se zaista moglo reći za časopis koji izlazi šest puta na godinu.
Ipak, trebalo je krenuti od nule. Behar je, doduše, imao uredništvo "na papiru": Fadil Hadžić, Nedžat Pašalić, Asim Crnalić, Fikret Cacan i Faris Nanić. Osim Hadžića i Cacana, niko nije znao ništa o tome kako se rade novine. Pašalić je bio sveučilišni profesor elektrotehnike, Nanić arhitekt, Crnalić advokat...
Kajan, koji je tada, uz pomoć malobrojnih pomagača, s puno volje i entuzijazma pokretao kulturno društvo Preporod, savjesno se primio toga posla. Nije to bilo jednostavno: tada je kompjutorizacija u izdavaštvo tek ulazila. Nije mi to bilo teško, iz iskustva sam znao da se za svaki prvi broj neke periodike suradnici obicno dvostruko namuče, a poslije nekog duljeg vremena, kada ga pogledaju, budu razočarani, jer se s vremenom dotjerava i forma i sadržaj.
Ico nam je napravio prvu stranicu, jedan svoj kolaž napadnutoga Mostara. U sredini, na dvije stranice, objavili smo i njegove aktualne karikature. Uz ostale sadržaje, Kajan je imao i specijalno za Behar napisane članke Fadila Hadžića i Jevrema Brkovića, a dr. Ivo Pranjković dao je opširan osvrt na Bosanski jezik Senahijia Halilovica. U informacijama o zbivanjima u BiH objavili smo i sporazum Boban-Karadžić u Grazu od 6. maja 1992., od kojeg dobro pamtim točku šest u kojoj se zaključuje: "Slijedom naprijed dogovorenog, prestaju razlozi za oružane sukobe između Srba i Hrvata na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine."
Na sastanku uredništva poslije izlaska prvoga broja, Fadil Hadžić je upitao zašto je objavljen sporazum Boban-Karadžić. Ja sam se iznenadio. A zašto ne bi? To smo ga i pitali. Onda je Hadžić izjavio da će surađivati samo u književnom časopisu. Tako se povukao u sfere literature i iz uredništva.
Bili su to dani kada su se u Bosni i Hercegovini gomilali leševi Bošnjaka i tekli potoci njihove krvi. Kajan nije pristao da se ograničimo. Držao se osnovne orijentacije: to je časopis za kulturu i društvena pitanja. Sve dotle dok je on bio glavni urednik, čitatelj je u Beharu mogao naći cijeli jedan registar zanimljivog štiva - od lijepe književnosti do znanosti, povijesti i teologije. Dakako, nisu zanemarivana vanjska zbivanja, od Kosova do Čečenije.
Već u nekoliko prvih brojeva Kajan je organizirao suradnju istaknutih zagrebačkih intelektualaca i poznatih imena javnih i kultumih djelatnika. Samo neka imena umjesto mnogih: prof. dr. Muradir Kulenović, dr. Muhamed Ždralović, dr. Sulejman Mašović, Mersad Berber (intervju), dr. Smail Balić, prof. dr. Osman Muftić, Roger Garaudi, prof. dr. August Kovačec i drugi.
Dakako, usto je Behar informirao i o ratnim zbivanjima u BiH, a objavljivao je i tekstove autora iz Bosne aka se do njih moglo doći: mr. Mirza Hasan Ćeman, prof. dr. Husein Džanić, Džemaludin Mustapčić, Velija Čampara, Ismet Grbo, Irfan Horozović. Nema smisla ovdje navoditi bibliografiju tih autora; navodim tek toliko da je više puta s mjerodavne strane Behar ocijenjen kao "najbolji časopis neke nacionalne manjine u Hrvatskoj", a i izgled ocjenjivan kao "najljepši". Ko zna kolika je izdavačka djelatnost tih manjina, znat će što takva ocjena znači.

Na udaru Ante Bakovića

Ubrzo, poslije dva broja, našli smo se na udaru jednoga opskuranta, umirovljenoga katoličkog svećenika sarajevske nadbiskupije i jednog od više dopredsjednika HDZ. Pisao je da je rođen u Goraždu, odrastao u Sarajevu i da je robijao deset godina po zatvorima. Poslije pobjede HDZ-a na izborima, u uvjetima preuzimanja kontrole te stranke nad svim važnim medijima, njemu su se širom otvorila njihova vrata. Stao se obračunavati s onim što je smatrao "protuhrvatskim".
Potkraj 1992. prihvatio se mahnitog posla: organizirao je "u slobodno vrijeme" u Zagrebu simpozij "Povratak iskonu". Uz predsjedavajućeg Organizacionog odbora "književnika Nusreta Idrizovića", u Organizacionom odboru i među referentima našao je i neke koji su se tada smatrali "Hrvatima islamske vjere", a sve s namjerom da Bošnjake, koji su tada svrstavani pod Muslimane, vrate u okrilje hrvatstva.
Behar je o toj predstavi objavio dio referata Josipa Šentije (autora koji je bio zamoljen da ga napiše za simpozij), a nije mu bila dopušteno da ga pročita, kao i pismo uzvanika dr. Smaila Balića, koje također nije pročitano. Kajan se na sam simpozij osvrnuo kratko u uvodniku i ovim riječima: "Bilo je na Bakovićevu iskonu neljudskosti i beščašća koje su vlastitoj braći predijevali imena i porijeklo, njihovu prošlost i sadašnjost! Oni će biti zapamćeni u enciklopediji naših nesreća i narodnih izdajica."
Na to je Baković, polupismen čovjek pogana jezika, gotovo pobjesnio. Reagirao je opsirno, u nastavcima. "Poznata je stvar da u islamskim zemljama postoje tzv. muslimanska braća", pisao je u Vjesniku gdje je komentirao i koješta drugo: "To je teroristička organizacija. Radi po principu džihada, tj. svetog islamskog rata i služi se terorističkim metodama. Nakon pročitanog trećeg broja Behara, lista koji bi trebao da služi kulturi i društvenim pitanjima, nemam drugag tumačenja nego da taj list pišu pripadnici 'muslimanske braće', kojoj se u Kairu, u islamskoj zemlji Egiptu sudi na smrt. [istakao Z.S.] Ili, ako nisu 'muslimanska braća', onda ovaj časopis izdaju bivši boljševici i komunisti, vjerni učenici Moše Pijade, Milovana Đilasa i ostalih šefova nekad moćnoga agitpropa." Onda je locirao "tri centra muslimana fundamentalista" u Zagrebu, prvi oko Mustafe Cerića, u drugi svrstao poimence sve nas iz uredništva Behara, a u treći Šemsu Tankovića i SDA.
Nije se Baković ustručavao ni da jednako primitivno napadne i provincijala bosanskih fratara fra Petra kada je putovao u Rim s Alijom Izetbegovićem u posjet papi, optužujući ga, uz ostalo, da ide na put s čovjekom koji "je poklao Hrvate". Odgovorio mu je, isto u Vjesniku, fra Mirko Filipović.
Zaključujući ovu temu koja u prvim danima i u onim ratnim uvjetima, kada su i u mirnim gradovima letjele kuće u zrak, nije bila bezazlena, jer je Baković svojim lociranjima "neprijateljskih centara" upravo pozivao na obračun s nama, navodim ono što je o njemu u Globusu napisala profesorica Fakulteta političkih znanosti dr. Mirjana Kasapovic:
"Uzgred, u Hrvatskoj se istodobno Muslimani sve više nazivaju 'Osmanlijama', a perverznost toga političkog novogovora sjajno ilustrira notorni don Anto Baković. On je samo prije nekoliko mjeseci organizirao putujući cirkus pod nazivom 'Povratak iskonu', tj. etničkom zajedništvu Hrvata i Muslimana, a danas sa stranica režimskog Vjesnika u tekstovima, koji su otjelotvorenje 'pučkog fašizma', ultimativno zahtijeva da bosanske muslimane i njihovu vojsku zovemo 'Osmanlijama', dakle ljudima druge vjere, nacije i rase."
Kajan je uradio ono što je korektno: objavio sve njegove objede, a kao komentar ono što je napisala dr. Kasapović. Pametnome dosta. Više se na Bakovićeva talasanja nije ni osvrtao.

Plaćanje benzina i islamski fundamentalizam

Kada sam s Kajanom ugovarao suradnju, nije uopće bilo govora o plaćanju.
Poslije dva-tri broja pitao me:
- Koliko da te platimo?
Rekao sam:
- Ništa.
Bilo je za to i valjanih razloga. Taj me posao oko Behara i radovao. On, rahmetli prof. Edib Muftić i ja počeli bismo završavati Behar popodne u kući izvjesnoga Vukmanića, koji je imao tada jog veoma skupa računala, skenere i drugi pribor. Njemu bi Kajan ranije dostavio rukopise na papiru, taj je imao neke dame koje su to unosile i onda bi to Edib još jednom čitao, a ja bih onda sjeo pored Vukmanića uz Aple Maclntosch, pa bismo stranicu po stranicu prelamali, a zavrsavali bismo oko ponoći, pa i kasnije.
Vukmanić je pobožni adventist, iIi, kako ih zovu, subotar. U tom društvu nas trojice "fundamentalista'  i njega subotara, znalo je uz ozbiljan rad biti veselo: Ibrahim je veoma duhovit, Edib je bio ne samo vrstan poznavalac običaja Bošnjaka (o tome je napisao i knjigu iz koje je Behar objavio izvode), nego i mnogih anegdota i šala. Vukmanića to nije smetalo, naprotiv: on je samo bio protivnik "vjerske tolerancije", zalaže se za "vjersku slobodu". "Neću da me neko tolerira, tj. trpi!"
Tako je meni, poslije onoga svakodnevnog ubitačnog tempa u Večernjem listu, rad na Beharu bio donekle i rekreacija. Ali Kajan mi je rekao da moram uzeti neki honorar. Onda sam rekao:
- Plati mi benzin.
To je imalo smisla: stanovao sam u Velikoj Gorici, a Vukmanić navrh Pantovčaka. Onda mi je Kajan zaista neko vrijeme plačao benzin, a poslije smo se dogovorili oko nekoga honorara, jer me je uspio uvjeriti da to tako ne ide.
Behar, a i knjige koje je Preporod izdavao, tiskali smo i dorađivali u Velikoj Gorici, u pogonima rahm. Sakiba Topića, čovjeka veoma razumnoga i inventivnog, ljubitelja likovne umjetnosti. I on je lahko i bez problema ugovarao poslove s Kajanom, a i ja sam, jer mi je to bilo u susjedstvu, lahko dolazio do montaže i s njim ubrzo uspostavio gotovo prijateljske veze.
Možda će se nekome učiniti da isuviše idilično prikazujem ove međuljudske odnose. Namjemo to ističem, jer se u dijelu bosnjačkih krugova u Zagrebu obasipaju besmislenim optužbama, priopćenjima i izjavama. Sve se to može pročitati na Intemetu ili u njihovim publikacijama. Na površinu izbijaju rovarenja kojih je bio i žrtva lbrahim Kajan kada je napustio i Behar i Preporod.
Ja nisam isprva pisao za Behar: Poslije sam počeo pisati, na njegov nagovor. Koliko puta, više i ne znam. Ali, kako sam nešto ranije objavio jedan feljton u Večernjem listu o tome tada toliko spominjanom islamskom fundamentalizmu, Ibrahim mi je ponudio da ga objavi kao posebno izdanje u skračenom obliku.
On je tada to uređivao u izdavačkoj kući Kaj. To me je iznenadilo, a on je uradio 1993. dosta lijepo, pa i danas, kada u onom mnoštvu knjiga na mojim regalima nađem tu brošuricu, obradujem se kao nekom starom znancu kojega sam već bio zaboravio.
Poslije demokratskih promjena u BiH poslao sam sarajevskom Muslimanskom glasu svoj feljton o 13. SS Handžar diviziji koji je o tome objavio više nastavaka preko cijele stranice (usput: nikada mi nisu platili ni dinara). Kajan je to uočio i upitao zašto o toj temi ne napišem knjigu. Bilo mi je to prvo takvo pitanje u životu, pa sam se ozbiljno zamislio i prionuo na posao. Godinama sam to radio, ali knjigu nikada ne bih završio da me on nije podsticao, tako da imam više razloga da mu budem itekako zahvalan.
Između nas dvojice nikada nije bilo nekih nesporazuma tijekom mnogih godina suradnje na Beharu, mada u takvom poslu to ne bilo ništa neobično. Uvijek smo se lahko dogovarali o svemu.
Poslije sam se i ja, na njegov nagovor, učlanio u Preporod, pa stekao uvid i u njegove organizacione vještine i smisao za pokretanje kulturnih aktivnosti.

Pisano specijalo za Votum separatum: Ibrahim Kajan
DIWAN, god. X, br. 23-24, 2007., str. 154-159

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...