16. tra 2020.

PUTOPISI IBRAHIMA KAJANA



PUTOPISI IBRAHIMA KAJANA
Piše: Bea Balta Mango

Početak priče – početak je svijeta. Svijet se rađa svaki put ponovno, kaže neporeciva mudrost, kad se rodi novi čovjek na staroj i jedinoj Zemlji koju imamo.
Ibrahim Kajan, „Surovi krš i rajski prizori“



Ibrahim Kajan je mostarski pisac i pjesnik, rođen 1.11.1944. godine. U književnosti se javlja kao pjesnik objavljujući u mostarskim, sarajevskim i zagrebačkim časopisima Mlada Hercegovina, Život i Polet. Uvršten je u brojne panorame i antologije pjesništva, zbornike i čitanke i višestruki je dobitnik književnih nagrada. Iako u svojoj osnovi pjesnik, Kajan se okušao i u drugim književnim formama.


U radu će biti govora o autorovim putopisima: Tragom Božijih poslanika, Tragom bosanskih kraljeva, Put u Blagaj – blagajske vedute i Grad velike svjetlosti – mostarske vedute. Navedeni putopisi su tematski potpuno različiti, ali u svima njima se ogleda autor, njegova vizura svijeta i njegovo neprekidno interesovanje i pokušaj otkrivanja historije i odgovora na pitanje koje nas stoljećima okupira: „Ko smo, odakle smo i otkad smo?“. Uvodni citat rada, preuzet sa autorovog bloga „Humska zemlja“ nam govori upravo o tome, o autorovom nastojanju da pronikne u početak priče.

Iako autor novog doba, zapaženog  stvaralaštva, njegovi putopisi još uvijek nisu pronašli svoje mjesto u antologijama bošnjačkog i bosanskohercegovačkog savremenog putopisa, što nikako ne umanjuje njihovu vrijednost. Štaviše, vrijeme će zasigurno pokazati da su ti radovi itekako vrijedni pažnje i podrobnije analize.
Žanrovski, putopis spada u granične književne forme i predstavlja nefikcionalnu književnu vrstu koja podrazumijeva  fizičko prisutvo i opservaciju autora na tematiziranom lokalitetu. [1]


Kajan je u navedenim djelima ispoštovao ta dva elementarna uvjeta za postojanje putopisa: fizički je bio prisutan na svim opisanim mjestima i dao je vlastitu opservaciju lokaliteta držeći se činjenica, historijskih i relevantnih podataka, što znači da unoseći sopstvena razmatranja nije „oduzeo“ ništa od autentičnosti opisanih lokaliteta. Iako putopisi često imaju formu reportaže, to kod Kajana nije isključivi slučaj jer, bez obzira na esejističku formu tekstova, iz svih misli negdje proviruje i Kajan pjesnik. To je posebno primjetno u Vedutama o Mostaru i Blagaju u kojima je neosporno subjektivan, ali tragove pjesnika Kajana nalazimo i u govoru o bosanskim kraljevima i Božijim poslanicima, posebice u putopisima Tragom bosanskih kraljeva gdje iz svakog napisanog reda čitamo autorovu veliku ljubav prema domovini. Ti putopisi pisani su ih formom, složenim rečenicama, uz mnogo pjesničkih opisa, što vidimo već u prvom poglavlju o gradu Srebreniku gdje autor dolazi spustiti dlan na opipljivu prošlost zbog koje smo još tu[2]. Putopis je podijeljen na sedam poglavlja u kojima su opisani lokaliteti na kojima su obitavali bosanski srednjovjekovni vladari: Srebrenik, Počitelj, Ključ, Tešanj, Stolac i Blagaj. Svojim „hodopisima“ autor nas stalno opiminje da pamtimo, da utuvimo sebi u glavu bosansku da će se sve ponoviti ako zaboravimo. U tom smislu ogleda se i vrijednost njegovog pisma. Pisati i zapisati za vječnost. Historiju Kotromanića, Tomaševića i Kosača čitamo prateći Kajanova putovanja. Autor nijedno mjesto ne pohodi nepripremljen. Njegovi zapisi nisu temeljeni isključivo na iskazu vlastitosti, već i na onome što su rekli njegovi prethodnici pa se intertekstualnost ogleda u Truhelkinim, Anđelićevim, Evliyinim Čelebijinim ili pak Dizdarevim zapisima:

Jednu se večer probudih, ustadoh gotovo sklopljenih očiju i posegnuh prema Makovoj knjizi „Starih bosanskih tekstova“ i gotovo u zatravljenu hipu otvorih stranicu na kojoj su prijepisi triju povelja od kojih je baš prva predana izravno iz kraljevih ruku Stjepana Tomaševića na ruke ispružene poklisara dubrovačkog – Jakete Palmotića...[3]

U citiranom odlomku primjetna je upotreba aoristnih glagolskih oblika čime autor (svjesno ili slučajno?) aludira na prošlost. Oblici imperfekta i aorista često su u upotrebi i u ostalim poglavljima putopisa. Priče o gradovima u kojima su obitavali bosanski kraljevi praćene su i slikama pa svako poglavlje prati i slika (skica) grada o kojem će biti riječ.


Jedna od tema koje Kajana veoma okupiraju je i tema rata. Rat i njegova razaranja suptilno spominje u djelu Tragom bosanskih kraljeva, a jedan je i od razloga nastanka Mostarskih veduta gdje njegova opsesija, kako navodi Spahić, postaje upravo pitanje šta se zapravo u žrvnju 90-ih dogodilo sa gradom[4]. U preostala dva putopisa Tragom Božijih poslanika i Put u Blagaj ta tema je, shodno ostalim tematskim preokupiranostima, izostala. Ipak, u putopisu o bosanskim kraljevima je stalno prisutna pa uz priču o našim nekadašnjim vladarima konstantno pratimo priču i o hrvatskom i bošnjačkom „nesporazumu“[5] zbog kojeg je u nekada jakim, moćnim i neuništivim gradovima svaki oblik života odbjegao[6].


Putopisac Kajan ne krije simpatije prema svim gradovima koje je obišao, ali posebna privrženost osjeti se prema Hercegovini. Opisujući hercegovačke predjele Kajan prestaje biti samo putopisac. Pjesnik u potpunosti izbija iz hercegovačkog kamena. Npr. grad Tvrtka Prvog Kotromanića opisuje nimalo esejistički. Uz mnogo ekspresionističkih pjesničkih opisa stvorio je sliku kamene oaze – Počitelja:
...to je smrtonosna pesnica! To je krv! To je erekcija šiknula iz blage arhitektonske nježnosti poredanih kućica na brdskoj strmini. To je Počitelj – svila i krv.[7]
Metaforom svila i krv autor govori o prošlosti tog srednjovjeknog neuništivog grada te i poglavlje u putopisu naziva upravo tako – „Počitelj / svila i krv“. Počitelj koji nikada niko nije razrušio.[8]Krvavi Počitelj, iz kojeg u ključalom mjesecu augustosu tisuću devet stotina devedeset i treće uhitiše Počiteljce i pridadoše ih u zloglasne logore Jadranka Prlića[9]. Još jednom ispod priče o bosanskim kraljevima proviruje priča o bosanskohercegovačkom ratu koja autora, bez obzira na sve ljepote koje ga okružuju, neizmjerno tišti i boli.
Ljubav prema Hercegovini posebno je izražena u putopisima Put u Blagaj – blagajske vedute i Grad velike svjetlosti – mostarske vedute gdje u slikama (vedutama) grada ili objekata oživljuju ljudi o kojima Kajan priča. U Blagajskim vedutama ponovo čitamo već ispričanu priču u Tragom bosanskih kraljeva, priču  o čuvenom hercegu Kosači i njegovom gradu na litici, ali ovaj put stilski drugačije uobličenu. U 17 zapisa putopisa sažeta je historija Blagaja, prvi put spomenutog u 10. stoljeću u čuvenom spisu De Administrando Imperio bizantskog cara Porfirogeneta. Na samom početku putopisa, u poglavlju Grad na litici autor naglašava da historija Blagaja u dubokim slojevima vremena nije dovoljno ispitana, za razliku od arheoloških slojeva do kojih je znanost došla i precizno je propitala. [10]Ne krije simpatije prema mjestu koje opisuje i nastoji potvrditi njegovu hiljadugodišnju historiju, ali za razliku od prethodno pomenutog putopisa u kojem, uz esejističku formu osjetimo i pjesnički senzibilitet autora, ovdje je pak stil pisanja mnogo ozbiljniji, esejistički, faktografski. Čitajući Kajanove Blagajske vedute čak i mi, rođeni na prostoru Hercegovine, možemo naučiti mnogo, što i treba biti jedna od zadaća putopisa – geografske i etnografske priče.
Također, Kajan ne bježi od inkorporiranja narodnih priča i legendi u putopise pa u Tragom bosanskih kraljeva čitamo legendu o „banici“ Grada Srebrenika i njenoj nesretnoj, nerazjašnjenoj smrti ili pak u Blagajskim vedutama legendu o Sari Saltuku ili provaliji na Buni. Kajan priča o svemu što je činilo i čini jedan lokalitet, stvarajući od niza veduta[11] jednu cjelovitu. Da koristi sve raspoložive resurse potvrđuje i sam: Povijest nije znala, ali je znala usmena predaja![12]Spominje i one koji su ostavili trag u umjetnosti pa čitamo o geniju iz Blagaja, glasovitom Fevziju, autoru filozofsko-pedagoškog djela Bulbulistan koji je četrdesetak godina prije bosanskog čitan na francuskom jeziku – jeziku tadašnjeg obrazovnog svijeta našeg kontinenta.[13] Posljednje poglavlje putopisa posvećeno je „blagajskom kistu“ gdje autor ide od austrougarskog do današnjeg doba i spominje imena najznačajnih slikara sa tog prostora, prikazujući i fotografije njihovih prikaza Blagaja i njegove tekije.
Da je u stalnom nastojanju očuvanja kulturološko-historijske slike predjela koje opisuje, posebno svjedoči Kajanovo djelo posvećeno rodnom gradu Grad velike svjetlosti – mostarske vedute.Djelo za koje Gradimir Gojer kaže: Ne pripada putopisu, a opet je putopis![14]
Mostarac je žedan samo Mostara, uvodna je krilatica putopisa, pisanog autentičnim mostarskim jezikom. Putopisa za koje je Džemaludin Latić rekao da je za Mostar isto što i Bašeskijin ljetopis za Sarajevo. I putopis i ljetopis! Vidjeli smo da je Kajan žedan bilo kojeg predjela zemaljskog, ali u Mostarskim vedutama ipak vidimo da njegova žeđ prema gradu koji je svojevremeno nakratko napustio nikad ne jenjava. U 40 tema riječju je „naslikao“ sliku grada, otkrio nam njegov identitet. Identitet koji se možda godinama gubi i mijenja autor želi sačuvati. U jednom od intervjua, na pitanje o pomenutom putopisu, odgovara da djelo modulira temeljnu kulturološko-historijsku sliku identiteta Mostara, od njegovog prvog spominjanja 1440. kao anonimna mjesta, do godina kad na smetljište ideologizirano društvo baca i remek-djela vlastite baštine[15]time prodirući u kontekst vremena u kojem se Mostar nalazi danas, a opet vraćajući nas konstantno, sa prizvukom nostalgije u neko ljepše vrijeme, vrijeme Mustafe Ejubovića – Šejh Juje, Mujage Komadine, Derviš-paše Bajezidagića, mostarskih liskaluka, anegdota, preko Šantića, Ćorovića ili lijepe Emine pa sve do danas. Svoje poglede na grad Ibrahim Kajan daruje nama i budućim pokoljenjima[16], kazala je dr. sc. Senija Milišić u recenziji rukopisa Grad velike svjetlosti. I ovdje su prisutne, pored historijskih činjenica i legende koje su se stoljećima pričale, a sinestezija čula i autorova ogromna ljubav prema gradu prenosi se kroz slike stabala košćela, zove ili bludnih[17]smokava, cvijeća, u pjevu ševa ili bulbula. U svemu onome što Mostar zapravo oduvijek čini Mostarom. Govoriti o Mostaru, a ne pričati o Starom mostu je nemoguće pa autor posebnu pažnju poklanja upravo tom arhitektonskom čudu, ali i njegovoj tragičnoj sudbini. O tome kako je Mostar oduvijek bio centar kulture, nauke, umjetnosti i obrazovanja, piše Kajan opisom bijele kocke čardaka, lebdeće kuće iznad mosta:
...u tom čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu raspravljaju o svim pitanjima transcendentalnog života i šerijatskog prava.[18]
Mostarske džamije, turbeta, crkve, štamparije, ljudi... Ništa Kajan nije zaboravio ni zanemario, od Kosača, preko Osmanlija, Austrougara do nas danas. Njegova „knjiga o Mostaru“ veliki je doprinos kulturnoj i društvenoj historiji grada.
Sjećanja su važan elemenat svih pomenutih djela. Autobiografska pristrasnost paralelna sa činjeničnim manirom putopisa.
Tragom Božijih poslanika Kajanovo je putovanje kroz religiju. Putopis drugačiji od svih prethodno analiziranih, nastao prije svih njih. Mogli bismo reći da spada u liniju putopisa-deskripcije, čijim začetnikom se smatra Ćamil Sijarić koji je dotadašnji bh. putopis obojio drugačijim senzibilitetom u kojem historijski fakti postaju nevažni, a ostaje historijska priča kao umjetnost putopisa.[19]Tragom Božijih poslanika - turski dnevnik putopis je nastao 90-ih godina XX  stoljeća, prilikom autorove posjete Turskoj. Kajan obilazi mjesta za koja se smatra da su nekada bila boravišta poslanika, tzv. „Pejgamberleri ovalari“ ili „Područje Božijih poslanika“, pričajući predanja vezana za njih. Putopis počinje poglavljem Uvod u golemu tajnu gdje na samom početku autor donekle otkriva i razloge svojih putovanja po Turskoj:
Kao što ljudska duša osjeća trajnu težnju da nađe svoje izvorište, i svoju dopunu, tako i probuđena misao traži po svjetskim mapama svoja prapočela, ognjišta i verige svjetlećeg kruga u kojem su, okruženi povijesnom tminom, slijedili one od kojih smo potekli u potocima na sve strane svijeta. Otkuda čovjek? – eto pitanja sa bezbroj odgovora! Gdje su mu bila prva staništa, gdje je utvrdio svoje prve gradove?[20]
Još jedan Kajanov putopi pisan pjesnički izbrušenim jezikom, složenim rečenicama, sa mnogo opisa, u 1. licu i potkrijepljen autentičnim fotografijama sa putovanja.
Turske putešestvije Ibrahima Kajana kreću iz Diyabekira, drvenog grada starog 3000 godina, prema Nemrut Dag – Gori Nemrutovoj. Konstantno se prepliću historija, prošlost i sadašnji trenutak pa dok pod košćelom jedna seljanka prodaje rashlađenu coca colu[21] gledamo i razmišljamo o reljefnim skulpturama Herkulesa i Mithridatesa I.[22]Do skulptura antičkih bogova na Nemrutu autor dolazi turističkim autobusom, često malim dolmušom što cijelo putovanje čini još uzbudljivijim.
Čitajući paralelno putopise o Bosni i putopise o Turskoj, primjećujemo mnogo veću povezanost sa opisanim predjelima i mnogo veću osjećajnost autora u Tragom bosanskih kraljeva, dok se ovdje pak zrcali momačka radoznalost. Priča nas sa planine Nemrut vodi prema gradu Urfi, rodnom gradu poslanika Ibrahima a.s. Religijsko-filozofska misao prisutna je u opisima tog magičnog grada. Autor je nepristrasan i cijelo vrijeme pokušava otkriti tajne religije, svoje, ali i tuđe. Navodi:
...ljudi mi i zdesna i slijeva i iza leđa uče Fatihe, jedan obavlja i redoviti namaz što je pao baš u tom trenutku. A onaj što je upravo ukoračio križa sa načinom rimokatolika... Žena, uz njega, spremno je otvorila molitvenik, crnu knjižicu s riječima nade u vremena koja su nam zapisana.[23]
Dalje, sa Kajanom putujemo u Tarsus (mjesto Adema a.s., Have, Šita i Lukmana a.s.), putujemo kroz džamije, sela i gradove, dolazimo do mezara Danijala a.s., Idrisa a.s., Junusa a.s., Ejuba a.s. i dr. i ponovo čitamo legende, što je u tom putopisu možda i najprirodnije, shodno opisanom vremenu.
Kao zanimljivu, izdvojit ćemo legendu o kalemu koja se vezuje za Idrisa a.s.:
Tamo mu je prišao Džebrail i rekao:
-         Tvoj ti Gospodar šalje nešto s čim ćeš ukrasiti svijet koji dolazi. Ovo je kalem.
-         O Rabbi! A što je to kalem?
-         Kalem je ono što piše i tako zakiva riječi da ne odu kad se izgovore.
-         O Rabbi! O čemu i koje riječi zapisuje kalem?
-         Kalemom se zapisuje sudbina. Sudbina ljudi. [24]
Ipak, autor svjestan zamke u koju je mogao upasti navodi kako ga je tokom putovanja sagovornik Hakan upozorio da ne smije pomiješati mit i povijest[25]pa uspješno, cijelim putopisom, balansira izmeđe tih dvaju pojavnosti. Zanimljivo je i da se skoro svako poglavlje završava interdijagetski, direktnim uplitanjem pripovjedača – putopisca u ispričanu priču. Npr. poglavlje Zeleni čovjek na izvoru života,u kojem pratimo priču Ilyasa a.s., završava rečenicom:
Minibus se pokreće, a ja uporno zagledam u dubinu tame rasprostrte po pijesku i po moru već nevidljivu.[26]
Naposlijetku, dolazi do Konye, mistične zbornice, mjesta na kojem je napisana Mesnevija, grad povijesne punine i mjesto vjerskog zanosa[27], grad velikog Dželaluddina Rumija. Rumija koji nije bio poslanik, za razliku od ostalih pomenutih u putopisu. Derviša. Mistika. Pjesnika. Pjesnika koji je u stalnom nastojanju da pronađe sebe.
U pogovoru putopisa Tragom Božijih poslanika autor navodi kako je najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi susret sa samim sobom. Da li je autor pronašao sebe ne znamo, ali ono što je potvrdio je da je putujući tragovima poslanika, pa evo i na kraju i tragovima velikog pjesnika, bio sretan te da je djelo i nastalo iz velike potrebe da svoju sreću podijeli sa drugima. Kaže i da je tada otkrio najpogodniji oblik njegove „1001 noći“, u putopisu koji doista najviše naliči životu samome: prima sve i emitira sve![28]
Kad bi putovanje imalo cilja, ljudi bi ga odavno našli, i skrasili.[29]
Ibrahim Kajan svojim putopisima poručuje da se nije skrasio i da nije prestao da putuje. U stalnom je traženju sebe, istine, historije, (pra)početka i na stalnom je putovanju u potrazi za ciljem te zbog toga i ostavlja zapise i priče, nama koji idemo za pričom i poukom.[30]Njegovi putopisi zaslužuju podrobniju analizu jer su značajne interpretacije i svjedočanstva života, kulture i običaja opisanih područja


[1]Beletrizacija kulturne povijesti u istraživačkom prečitavanju prošlosti Mostara (studijski esej o Kajanovim mostarskim vedutama), prof. dr. Vedad Spahić, kajankajan.blogspot.com
[2]Tragom bosanskih kraljeva, Ibrahim Kajan, str. 7
[3] Ibid, str. 72
[4]Beletrizacija kulturne povijesti u istraživačkom prečitavanju prošlosti Mostara (studijski esej o Kajanovim mostarskim vedutama), prof. dr. Vedad Spahić, kajankajan.blogspot.com

[5]Tragom bosanskih kraljeva, Ibrahim Kajan, str. 26
[6] Ibid, str. 27
[7] Ibid, str. 58
[8] Ibid, str. 58
[9] Ibid, str. 60
[10]Put u Blagaj – blagajske vedute, Ibrahim Kajan, str. 8
[11]veduta (tal., vidik, pogled); termin iz slikarstva, označava slike ili grafike koje prikazuju dio grada ili arhitektonske objekte oživljene ljudskim likovima ili skupinama
[12]Put u Blagaj – blagajske vedute, Ibrahim Kajan, str. 35
[13] Ibid, str. 45
[14] kajankajan.blogspot.com, Gojer: Iz duše mostarske
[15] kajankajan.blogspot.com, intervju za Bošnjaci.net
[16] Ibid, Recenzija rukopisa, dr.sc. Senija Milišić
[17] Ibid
[18] Ibid
[19]Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, predgovor, str. 7
[20]Tragom Božijih poslanika, Ibrahim Kajan, str. 5
[21] Ibid, str. 18
[22] Ibid, str. 18
[23] Ibid, str. 27
[24] Ibid, str. 68
[25] Ibid, str. 93
[26] Ibid, str. 129
[27] Ibid, str. 146
[28] Ibid, str. 158
[29]Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, Predgovor, str. 5
[30]Tragom Božijih poslanika, Ibrahim Kajan, str. 138

7. velj 2020.

ŠIMO EŠIĆ, PRINC DJEČJEG PJESNIŠTVA



Piše: Ibrahim Kajan
ŠIMO EŠIĆ, PRINC DJEČJEG PJESNIŠTVA
Zapis uz 50. godišnjicu književnog rada



Nakon 50. godine, nakon polovice jednog stoljeća književnog i osobnog prijateljstva – mogu reći da je bilo „vedro i sunčano“ živjeti u vrijeme pjesnika Ešića, s njim kojem su roditelji, u rudarskom kućerku, nadijenuli ime : Šimo. Ime je prinčevsko, Šimo, Šimun, Sigismund - kakvo je i kraljica bosanska Katarina dala svom vlastitom sinu. Šimo Ešić je svojim krhkim pjesničkim kreacijama koje već punih pedeset godina plijene srca djece i osjetljivih, uzdigao svoje ime među zvjezdane dosege bosanskog dječjeg pjesništva.

Jednom, davno, u Sisku...
Nakon završene književne priredbe, napustili smo zgradu jedne osnovne škole u Sisku, desetine djevojčica i dječaka, slijedilu su Šimu s papirićima moleći ga autogram – a on im je bježao kao u igri, pun smijeha i radosti! Ta mi je slika ostala u svijesti do dana današnjeg.
Na toj je školskoj književnoj priredbi Šimo Ešić govorio svoje stihove iz netom izašle zbirke pjesama Vezena torbica, s briljantnom naslovnicom velikog hrvatskog slikara Otona Glihe Selena, kojeg smo obojica posjećivali u redakciji zagrebačke „Radosti“, jednog zasigurno od najljepše uređivanih dječjih listova u Jugoslaviji. U redakciji smo ponekad zaticali Gustava Krkleca, Vjekoslava Majera, Matu Lovraka, Vesnu Parun, Paju Kanižaja ili Zvonimira Baloga. „Radost“ je bila bogato ilustrirana, najraskošnjim i najmaštovitijim prizorima Glihina kista – prizorima svijeta iz davnine, u kojem su djeca i odrasli susretali princeze i kraljeve, patuljke i divove, u kočiju zapregnute krilate konje, žar ptice koje u gluhim noćima kradu zlatne jabuke sa stabla, zle i dobre vile, odvratne maćehe i rugobe od vještica poput one ljudožderke do koje su zalutali nesretni Ivica i njegova sestra Marica – i sretno se spasili Od toga nam i danas drhti srce kao što je drhtalo i onda.... . Jest, takav je nekad bio svijet: čudesan, jer je bio promatran očima djeteta. Mada je Zemlja samo jednom doživjela svoje porođajno praskozorje – sa svakim novim djetetom svijet se nanovo rađa: svijet nepoznat, pun tajni koje treba otkriti i pun čuda koja pozivaju na živo sudjelovanje.
Djetinjstvo je poezija tog svijeta. Homo ludens, čovjek koji se igra, ključ je njezina postojanja. Zato je ta književost i njezino pjesništvo poput bistre kapi rose na listu i kojoj se ogleda sva jednostavnost filozofije našeg bića: da se bude dobar sve do svoje smrti.

Vezena torbica
Dječja književnost i dječje pjesništvo u Bosni i Hercegovini, zasigurno je među najmlađim u Evropi. Obično se uzima da je „pravu“, „istinsku dječju knjigu“ napisao i objavio g. 1939. Branko Ćopić, U carstvu medvjeda i leptirova. Nakon 40-godina burnog poslijeratnog pjesničkog razvoja, dok su paralelno egzistirale različite generacije (i „klasični“ versifikatori djetinjstva kakav je Šukrija Pandžo, i pjesnici „oživljene zoologije“ npr. Dragana Kulidžana, disperzivnog tematskog izbora Ismeta Bekrića, poetskog domoljublja Vladimira Miloševića, te nenadmašne po senzibilnosti i poetskom nervu Nasihe Kapidžić Hadžić)   - s prvim knjigama pojavila su se dvojica mladića u kratkim hlačama: Ivica Vanja Rorić a drugi Šimo Ešić. Svaki od njih je imao svoj vlastiti put kroz začaranu zemlju djetinjstva stvarnih dječaka i djevojčica koja im je toliko naličila, jer su – i djeca i dječaci-pjesnici - podjednako  pripadali – moru beskrajne imaginacije u kojoj zbilja sa svojom surovošću još nije bila kontinentom, nego dalekim plutajućim otocima na horizontu. Nakon prvotnje ukoričene objave Zdravica na kraju djetinjstva (1969), u izlozima se, tri godine kasnije, pojavila knjižica koja je dosad izašla u brojnim izdanjima - Vezena torbica
Bilo kako bilo, prvo cjelovito i zaokruženo djelo Šime Ešiča kojim je sebe predstavio ne samo publici, nego i budućoj historiji dječjeg bosanskog pjesništva.
Vezena torbica je neveliko djelo  koje oblikuje autorova poetska načela kojih će se dobrim dijelom držati kroz dolazeća desetljeća, postajući i autorskim praizvorom nekih budućih knjiga naslovljenim po pjesničkim ostvarenjema upravo iz te knjige. Strukturira je pet ciklusa pjesničkih i proznih oblika.
Nije čudno da pjesnikov raj počinje rodnom kućom jer tu i počinje prvi isječak svijeta u otkrivanju  - pa se i Vezena torbica prepoznaje najbližim i najintimnijim,  kućom, domom. A kuća je postojanost, utemeljenost koja (podrumom u rovu) veže zemlju na koju se oslanja, (crvenim krovom) s nebom punim zvijezda! Zašto je kuća središte svijeta, dom čovjekova bića, njegova intimnost i njegova zaštita.
Poetsko uznesenje porodične vedrine (u antologijskoj „Tako smo rasli“) konstituira magično vrijeme djetinjstva bez historije, vrijeme sretnog leta koje se ne reprizira.
Ta pjesma je pokazala novum bosanskog dječjeg pještva a on se sastoji od jednog fatastičnog amaglama porodično-intimnog i socijalnog „sadržaja“, koji u poetičkom smislu oblikuju „fabulu - priču“ (mitsko) i semantički subjetivitet (jezgra bića – značenje).  
Nevjerovatna vedrina, pa i osjećanje blaženog humora u ubrzanom, ritmičkom recitativu imena rudareve djece, s kombinacijom narativnih a ritmiziranih ulomaka „priče“,  ostvarenje je visokog poetskog dometa.
Sva flora i fauna uklopljena je u Ešićev stvoreni svijet po slici i prilici zavičaja („sela Brez... s kojeg se napajam životnim sokom“). U takvom svijetu koji se tek pomalja u dječjim očima pjesnika, nitko ne živi izolirano, nigdje nisu odijeljeni jedni od drugih (ni ptice od ljudi, ni ljudi od stvari, ni čudo od stvarnog) – sve što postoji – postoji samo da dopuni nešto drugo ili nekog drugog. Ni kuće ne postoje samo da bi u njima živjeli ljudi, nego i mravi, kao što je npr. u pjesnikovoj živjelo „trideset hiljada mrava – pjevača, mrava – trubača, mrava – nosača i svih drugih zanimanja koje imaju – vjerovali ili ne – isto kao što imaju i ljudi!
Vezena torbica Šime Ešića iz davne godine bila je i ostala jedna od najvažnijih knjiga  bosansko-hercegovačke dječje poezije.

Najljepše i najpotresije, Sličice iz Bad Wildingena
Da, sve se uklopilo u mozaik Ešićeve pjesničke škole snažno najavljene Vezenom torbicom, sve – osim jedne koja izmiče dječjoj književnoj estetici i dječjoj razvojnoj pshologiji. Riječ je o knjizi Sličice iz Bad Wildungena, nastaloj u klinici u postoperativnoj boli. Zbog toga knjiga izmiče dječjoj vizuri života i dječjoj književnosti kao autonomnom literarnom korpusu.

Pisana je bez stilističkog nakita, jer bol reducira govor i izražava se gestom; gesta svodi cijeli život na znak koji je svima rječit. Ali, ta naracija „svakodnevnog“ leksika, koji će, kad „zaboli“,  zanemariti i građansku probirljivost, funkcionira – metaforički, očudjujući kontekst iz kojeg izrasta pritajena „poruka ljudskog krika“. 
Stihozbirka „crtica“ Šime Ešića  je svojvrsni poetski dnevnik, ispovijedan po svom biću – jer teško je i pomisliti da ima išta intimnije osim iskustva boli bez obala  - i po tom je dragocjenost za koju bismo voljeli da se nije dogodila. Ali su, te iste Crtice iz Bad Wildingena, nešto najljepše kazano bosanskim riječima. Najljepše i najpotresnije. 


31. lis 2019.

II. LIKOVNA KOLONIJA GALERIJE "ART ANTIKA" U STOCU

U ruševinama, mala Galerija "Art Antika"



GDJE NEMA UMJETNIKA – NEMA NIŠTA
Uz II. likovnu koloniju u Stocu

Piše dr. Ibrahim Kajan

Tek kad su okrutno spalili Stolac, u uništenim je vidu  ostalo pamćenje: grad je bio čudesan, prekriven bojama božanskog porijekla i arhitekturom estetske skladnosti i neponovljivosti. Ovdje smo, usprkos svemu, na zemlji najstarijih tragovova humanističke svijesti.  Objavila se, prvi put, u obliku kamene grafike konja urezane u badanjsku pećinu, prije dvanaest tisuća godina, koje ne pamti ni sama povijest. Od njega je ostao fragment, sapi i rep ata iz divljine.
Donedavno nisam ni znao da je u Stocu rođen i u njemu živio Mehmed Šarić, najiskrenijeg usmjerenja, amaterskoga, najsrčanijeg, slikar iz ljubavi. U austrougarskom se dobu izvio u sami vrh na međunarodnim likovnim izložbama u Budimpešti  1885. i 1896., odnoseći prve nagrade između stotine slikara!
Čudno je da se u surovim vremenima, bila to ona u prahistoriji, ili nakon posljednjem rata – iz sveopće mržnje i  materijale bijede, svijetu objavljuju ljudi s vizijom koje umjetninama ublažuju čovjekovu nesreću na ovom svijetu - a grad, bez ikakve naknade, kultiviraju duhovnošću i plemenitošću.
Milada i Menso Medar otvorili su malu stolačku Art Antiku. Pohodio sam je sa Smailom prvi put prije više od pet godina. Neveliki prostor je bio ispunjen uramljenim uljima i grafikama, akvarelima i gvaševima. Po nekoliko uporabnih predmeta, seharama bogatih rezbarija prekrivenih serdžadama, bili su poredani malehni odljevci stećaka bijelih poput krede!

Milada i Menso Medar

Prije dvije godine, Milada je s Mensom organizirala prvu dvodnevnu likovnu koloniju. Unijela je upaljenu luč u tužni, likovno prazni prostor koje je, i inače, ostao i bez one poznate Galerije „Milena i Branko Šotra“. Razbijena je, i u Bregavu bačena, i Makova bista. Uništena je vrlo lijepa biblioteka. Kad su me pozvali, s radošću sam pozdravio slikare, od afirmiranih i poznatih Ibrahima Novalića i Gorana Milinkovića, do novijih, već formiranih, Halila Salčina i Slobodana Borozana, do najmlađih, koji su došli naučiti kako „disciplinirati maštu“ i kako uhvatiti one neponovljive vizije „podrhtavanja zbiljnog prizora“... Tu im je prof. Milada, slikarica, od neprocjenjice pomoći.
Tako sam nekako pozdravio i otvorio izložbu njihovih radova nastalih na toj „koloniji“ u ljeto 2017, u Šarića kući, istoj onog u kojoj je rođen pionir bh. Slikarstva novog vremena..
Galeriji Art Antika i ovogodišnjoj Drugoj likovnoj koloniji, čestitke na ustrajnosti, na velikoj ljubavi. Da, naravno, bez nje nema svijeta niti bi ga bilo!

U Zagrebu, 20. listopad 2019.


15. kol 2019.

IZGON IZ RAJA



ibrahim kajan

IZGON IZ RAJA


Stotinu puta dušu predadoh, ali mi je svaki put vrati Gospodar moj
Želeći mi pokazati kako se trebam golemim strpljenjem opskrbiti
i ljutu patnju sam samcat podnositi, kako trebam biti nijem i bešćutan
poput kamena šutnuta,
tjerajući od srca zle primisli i osvetu i uskratu brižnosti prema najbližima
koji su se pokazali najgorim.

Pokaza mi Gospodar moj ono što je samo svojim miljenicima pokazivao,
a nekima ni od njih nije sve podario.
Proširio mi je grudi da ne rasprsnu od čežnje koju nisam nikako mogao zadovoljiti
dugim putovanjima po svijetu,
ni ljubavlju prema onima od kojih sam bio rastavljen,
ni pjevom sto tisuća poredanih anđela  do samog Graničnog Lotosa.

Tek jutros, budeći se u poharanoj pustari koja mi bî baština plemenita,
shvatih koliko je bila golema Gospodarova ljubav prema meni,
Ljubav Ljubljenog i Beskrajnog data sićušnom i nevidljivom:
Mislili smo da su stvari i pojave kojima se opiremo
zagradile prolaz svijetu prema našim srcima, ali nije tako:
srcu smo svome zagradili prolaz prema svojoj kući, domu svome,
kozmosu pod crnim pokrovom iz kojeg trajno struji Džibrilov glas.
Zar me ne čuješ? – kaže.
Zovem te jer ja ne napuštam – kaže.
Stvorio sam te kao samoću, kao ranog Adema, bez oca i bez majke.

Prekrih se pepelom, skrih tijelo postiđenim listovima,
Vitak krik od srca otisnuh da gorje humsko zadrhta i raspuknu od strašnog udesa
pa mi ponudiše skrovište u otvorenim spiljama – kući šišmiša i crnih udovica.

Tako me svijet nije vidio i tako ja nisam vidio svijet.
Hranih se samoćom noć i dan, tolika je bila moja glad za njom!

Ona je samo sjećanje na moga dobroga oca,
Onoga od gline i od vode, koji je rođen bez oba roditelja, a nije bio siroće.
Koji je zaveden i davno iz Raja, iz lijepoga Dženneta, protjeran.


Mostar, 10. XII. 2007.


30. srp 2019.

PISCI U VRTU SABLASNE KUĆE. Autobiografski fragmenti (5)

  Stojan Vučićević
(Turkovići, BiH, 7. VII. 1941. - Zagreb, 22. IX. 1989.)




Autobiografski fragmenti (5)
PISCI U VRTU SABLASNE KUĆE
Piše: Ibrahim Kajan


Ponoćnim busom, u Zagreb

Lutanje i potraga Mostarom za tačkom oslonca svom življenju, bila je pri kraju.Pedesetak dana ponovnog uvoda u civilni život, nakon ovog predvojnog kad sam otišao na granicu Bosne, nije me ohrabrio: složio sam mladićku garderobu u malu putnu torbu. Majka me izljubila i zavukla mi u džep 30.000 dinara. Ponoćnim,
prolaznim zagrebačkim busom, s Musale sam se „otisnuo u svijet“. Niko nije znao da odlazim, nikom nisam imao što reći na rastanku.

Sutradan sam, oko podne, otvorio vrata uredništva časopisa „Republika“. Mladić je korigirao šlajfne pristigle iz tiskare; jedva je podigao glavu. „Ibrihime!“ - vedro je uzviknuo, ustao i prijateljski mi stegao otvorenu ruku, zdraveći me. Stojan
Vučićević, dragi pjesnik s kojim sam (obojica „zbigecani“ u sivomaslinastim odorama), nastupio na „Goranovom proljeću“ – odnedavno je tajnik slavnog časopisa. Urednici - „komplet klasika i akademika“ – Vjekoslav Kaleb, Ivan Raos, Novak Simić, i uz njih, namlađi, Jozo Laušić. „Znači, bit ćemo u Zagrebu, pa ćemo se ispomagati...“ – rekao je, ohrabrujući me.

Stojan je, na povjerenje, od kipara Stipe Sikirice dobio ključeve stare, oronule kućice u Zajčevoj ulici, uz Laščinski put. U susretu na Trgu Republike, izvadio je ključeve iz džepa i pozvao me poput bliskog rođaka: „Stanovat ćeš sa mnom, imaju dvije sobe, djevojačka sobica i drvarnica“! U kući su živjeli Sikiričini rođaci,
starac i starica. Lani je starica umrla. Jutro nakon pokopa, starac se u drvarnici... objesio. Kuća je u vrtu s travom do pojasa. Uz vrata, razgranati orah.

Stojan je sebi izabrao veliku sobu s golemim krevetom. U sobi je i starinski ormar. Otvara se uz jezivu škripu. I, začudno, tu je i veliki raštimovani klavir! Uselio sam se u sobičak. Između soba, kuhinja: stol, tri štokrle, šporet...Iznutra se kućna vrata nisu dala zaključati. Vezivali smo ih kanafom.

Pokosili smo travu i pozvali prijatelje u vrt. Došli su iz „Republike“, Simić i Laušić. S njima i Duško Arežina, Novakov prijatelj i staračka potpora, novinar i kritičar. Nešto kasnije stigao je Tomičić sa suprugom Anom i Mirjanom, koja se upravo
udala, ili se spremala udati, za Predraga Matvejevića...

Bilo je to vedro, mediteransko, duhovito predvečerje. Akademika Novaka sam već ranije susreo u redakciji. Iskoristih pogodnost pa ga zamolih odobrenje da dramatiziram jednu njegovu „bosansku novelu“. Tako me uputio urednik dramskog programa Radio-Zagreba, Mato Ganza. „Šta biste dramatizirali?“, upita me i zbuni, jer još dočitavam prvi put otvorenu knjigu velikog pisca, za kojeg
nažalost ranije nisam čuo. I ne razmišljajući, bubnuh zapamćeni naslov: Zakoni i ognjevi! „Ma radi, sine, slobodno!“ - reče između dva dima cigarete.

Zlatko je prisutne pozivao na feštu Zajednice pisaca Tin, ko može, na Okrugljak.

Duhovi, štakori ili tajna policija?

Stojan je Ani i Mirjani pričao nešto očito napeto. Gledale su ga ne trepćući. Slušali smo: „Odnedavno su nam se u potkrovlju pojavili duhovi; po cijelu noć tumbaju i premeću neke stvari da nas je više puta obuzimao duboki strah...“ Stojan im ne kaže da je nekoliko puta, da se ohrabri, i potegao iz flaše, pa je jednu noć i mene
do smrti prepao. Elem, u gluhu ljetnu noć probudio me Stojanov krik: Ibrahime, ustaj, napadaju nas, uzmi staklo! On je već s kuhinjskim sječivom trčao po vrtu prekrivenom ljetnom mjesečinom, urlajući, gdje si, gdje si, gdje si.... Potrčao sam
za njim kroz željezne vratnice na Zajčevu; nije bilo nikog, sve je bilo pusto.

Ponovilo se ponovo, kroz nekoliko večeri. Pokušali smo dokučiti otkud ta orljava u gluho doba noći, u potkrovlju, s jedinim otvorom daskama zakovanim? Najposlije smo „otkrili“ porijeklo urnebesnih orgija u ponoćnim satima, i dugo se tom „otkriću“ smijali. Doduše, činilo se, da ni meni ni Stojanu to javno priznanje – nije bilo i intimno uvjerenje. Neću vam reći što je bilo na tavanu, da nam tu legendu, o kojoj se već pričalo po Zagrebe, ne uništi banalna „zbilja nestašnih bakanalija tustih i veselih štakora“. Stojan je vjerovao da nas uhodi i uznemirava tajna policija, prati i snima, da su kroz potkrovlje ugradili prislušne instalacije.

Nisam ništa znao iz Stojanovog predživota, tek da je rođen u Turkovićima, u Popovu Polju, školovao se u Metkovićima, studirao u Zadru. Jedanput mi je, i nikada više, spomenuo da je bio uhićen krajem srednje škole i osuđen „zbog mladenačkih političkih nepodopština“. Zatočen je u kaznionicu na otoku Sv.  Grgur, nadomak Golog otoka. U Splitu mu je nekoliko mjeseci prije nego smo se upoznli, izašla zbirka teške hermetičke poezije, stilski savršene, višeslojna naslova Šibanica. Kad bi pisao ili
prevodio, tražio je osamljenost. Tada bi se odmicala i divna Nada koju je volio do kraja života.

S radošću mi je čitao pod našim orahom ili u obližnjem restoranu putopise o pariškim mostovima, o „četiri stolačke serdžade“, ili prijevode s francuskog ....

Nisam mu trebao ništa komentirati, vidio je refleks opisanih pejzaža ili sjaj izgovorenih stihova na mom licu. Osim u „Republici“, tekstovi su mu izlazili u Akademijinu „Forumu“. Prisjećam ih se u rukopisu: eseja Guillević i njegov Carnac,
ili onog o Herbertu Marcuseu, filozofskoj zvijezdi evropske mladeži 80-tih godina. Prevodio je Camijev Mit o Sizifu. U „Madost“ se spremao predati Knjigu puta i vrline Lao Tzea.

Rastajući se s društvom, „padaju“ šale o „našim duhovima“ – sve do njihova izlaska na Zajčevu ulicu.

Bijes Envera Čolakovića

Početkom svibnja je na Okrugljaku Zajednica pisaca Tin feštala svoju obljetnicu. U jednom trenutku, došlo je do oštre prepirke, pa i opasne svađe između tajnika, književnika Nikole Pulića, i Zlatka Tomičića, predsjednika Zajednice i glodura „Hrvatskog književnog lista“. Oko čega su se zakačili, nagađao sam: oko tekstova u
listu.

Netom izašli HKL izazvao je, dan-dva poslije, i uraganski bijes Envera Čolakovića. U njemu je objavljen Enverov esej Pjesnik – nerazjašiva zagonetka (Pedesetogodišnjica smrti Endrea Adyija, 1877. – 1919.). Kad ga je Enver pročitao – iz njega je prokuljao neviđen vuklan emotivnog naboja! A šta je bilo? Tomičić je
i Enverov esej, kao da je početnikov, poslao „navudrenom“ lektoru. A lektor je, ne samo arhaizirao hrvatski, nego, po Enverovu mišljenju, i ideologizirao. Vikao je: „Nikad nisam pisao ni ustaškim ni proustaškim jezikom, ni u NHD! Lektorirate mi, pakujete mi, kao što je Matičin lektor 1943. lektorirao u NDH-aški korienski moga Ali-pašu!“

Enver je ogorčen napustio Savjet lista. Tekst njegove ostavke nikada nije objavljen. U jednoj bilješci o napuštanju Savjeta i uredništva Pulića, Maruševkog i Čolakovića, navode se „njihovi osobni razlozi“. To nije tačno, barem nije u Enverovom slučaju. Njegov je razlog jasan: zbog ideologiziranja jezika.
Poslije je o tome govorio smireno, uz kahvu i svoju dozu nikotina. „Jedanput su „lektorirali“ prisilom državnog zakona o uporabi korijenskog pravopisa, moj roman, koji 1942. nije pisan tako, ali kad je 1943. dobio Matičinu nagradu i bio objavljen, izašao je u Brozovu fonološkom pravopisu, „oživjelom“ izravno Pavelićevom naredbom...“

Od kapitulacije do kraja 1945., Čolaković je bezbroj puta hapšen i ispitivan do krajnjih, iscrpljujućih granica. Propitivalo se njegovo eventualno priklanjanje „ustaškom pokretu“ „i djelovanje u diplomaciji“, u ambasadi NDH u Budimpeši, od augusta 1944., kada je u nju iznenada „pozicioniran“ funkcijom „povjerenika za
kulturnu razmjenu“ , do kapitulacije 9. maja 1945.

Nakon preseljenja Čolakovićevih iz Budimpešte, na svoje imanje koje se prostiralo na mjestu današnje Željezničke stanice, netom iza Prvog svjetskog rata, Enver je imao manje od 15 godina. Mali je „poliglot“ brzo usvajao „babin jezik“ ali u školi se mučio s bosanskom terminologijom matematičkih izraza, pa ih je izgovara na mađarskom. Djeca su mu se grohotom smijala, nazivala ga „Švabom“ i spominjali „krmetinu u jelovniku“. Njegova je majka iskreno prihvatila islam, izabrala je sebi ime Fatima, ali je sredina nikada nije primila kako su očekivali. Dječak je patio.

Dok je Enverov otac ratovao kao austrougarski vojnik u Velikom ratu, dijelovi naslijeđa bezočno su otuđeni. Da bi sudskim putem barem nešto spasili od imanja, preseljavaju u Beograd 1939. Rat ih vraća u Sarajevo.

Godine 1944 hapse ga na putovanju između Sarajeva i Konjica. Pronalaze muantifašističke letke. O tome je svjedočila Truda Reich – Ribar, poznata muzička pedagoginja. Za Envera su se, tvrdila je, zauzeli muslimani u vrhu NDH. Intervencija je uspjela – poslan je u Budimpeštu... Enver dobiva vijest da je Sarajevo bombardirano od saveznika 11. 11. 1944.,, da mu je stradala kuća i u kući
poginuli roditelji. Zbog traume tim događajem, živčano je oboljela njegova zaručnica Nella K., za koju porodični podaci kažu da je umrla u Jankomiru. Meni je Felicitas Reiser rekla da je, u rastrojstvu, izgubila život utopivši se u maksimirskom
jezeru. Za sahranu se pobrinuo Hamid Dizdar. Mak mu javlja da ne dolazi u Sarajevo, jer će biti uhapšen. Putuje u Zagreb. Hapse ga, zatvaraju, puštaju. Napokon, od 1946., prestaju ga „tretirati“ - bez procesa i sudskog pravorijeka.

Međutim, obnovljeno Društvo književnika Hrvatske – zadužuje Sud časti kao „operativni instrument“ Agitpropa CK KPH, da propita sve hrvatske književnika „šta su radili za vrijeme Nezavisne države Hrvatske“. Sud časti izriče više od 100 „etičkih“ odluka - oduzimanja građanskih prava: ne smiju javno nastupati, ni objavljivati niti tekstove potpisati svojim imenom. Među njima su bili Cesarić, Kolar, Ujević..., ali i Husejn Gjogo (promijenio prezime u Dubravić), Salih Alić, Hifzija Bjelavac (kasnije je promijenio u Bjelevac) i, naravno, i Enver Čolaković.

Cesariću je „skinuta“ zabrana nakon pola godine, Tin Ujević ju je nosio do smrti 1955. Budući da nije nikada „sudski osuđen“, g. 1947., Enver se zapošljava u Enciklopedijski zavod, pozvan od direktora Krleže! Krleža ga je, naime, prvenstveno trebao da prevodi s mađarskog proze i romane partizana Ervina Šinke, Mađara, koji se „morao proizvesti u hrvatskog pisca“. A prevoditelj nema imena, osim sitnog inicijala: E.Č.

Sve mu je to prohujalo mislima, kad je otvorio HKL sa svojim esejom o Adiyju. Bijes koji je izlio na Zlatka Tomičića, bio je sastavni dio njegove životne drame koju je živio, ni kriv ni dužan, uzrokovane jezikom kojim nije ni pisao ni govorio.

STAV, br. 228, od 18. 7. 2019,  str. 72-73


26. srp 2019.

ODVRATAN PRILOG NEGIRANJA GENOCIDA TV SARAJEVA, NA DAN DŽENNAZE U POTOČARIMA 11. 7. 2019.



Osuđen za genocid: Radislav Krstić 


Institut za istraživanje genocida Canada
Internacionalni ekspertni tim
Dr. Ibrahim Kajan

ODVRATAN PRILOG NEGIRANJA GENOCIDA TV SARAJEVA, NA DAN DŽENNAZE U POTOČARIMA 11. 7. 2019.

JU TV Sarajevo dala je, u sklopu programa kojim je obilježila genocid 11. jula 2019., svoj prilog kulturi sjećanja, možda politički najpervezniji dosad, koji nadmašuje vrhove antigenocidnog narativa velikosrpske politike.

U terminu sjećanja na genocid urednica i v.d. direktorica TV Sarajevo, Kristina Ljevak,  smatrala je – na zaprepaštenje ne samo boraca i porodica srebreničkih žrtava, nego i svakog lojalnog i istinoljubivog građanina Bosne i Hercegovine – da treba pustiti “dokumentarni film” koji jednog sudionika genocida u Srebrenici osuđenog po pravorjeku Međunarodnog suda u Hagu – prikazuje kao potpuno nevinu osobu!

Dokumentarni film “Tužilac, branilac, otac i sin”, inspiriran navodno “istinitom pričom”, režirala je i za njega scenarij napisala Inglika Triffonova. Glavni lik je – Radislav Krstić, procesuirani sudionik genocida i po sudskom pravorjeku osuđeni ratni zločinac. Ali, “istinita priči” autorice Inglike, “dokazuje ono što veliki sudski stroj i desetine svjetskih pravnika nisu mogli” – Krstić je potpuno nevin, on je žrtva svjetske zavjere protiv Srba. Urađen je u koprodukciji Bugarske, Nizozemske i Švedske. “Dokumentarni” film je prije kratkog vremena prikazan u sklopu Motovunskog festivala, i ekspresno – plasiran na javnom mediju u srcu bošnjačkog i bosanskohercegovačkog naroda!

S predumišljajem je izabran trenutak plasiranja: Dok su se novoiskopanim grobovima u Potočarima prinosili tabuti identificiranih srebreničkih žrtava, TV Sarajevo je, pod moralnim stjegom novopostavljene v.d. urendice Ljevak, započela emitirati priču njezine vlastite projekcije pravde. Pravde kakvu zastupaju negatori genocida.

Evropska deklaracija o genocidu očito nije dovoljna. Ovaj čin v.d. direktorice TV Sarajevo Kristine Ljevak, nedvojbeno ukazuje na urgentnu potrebu da se što prije donese Zakon o  negiranju genocida i veličanju ratnih zločina.

U Zagrebu, 26. VII. 2019.                   

23. srp 2019.

USAĐIVANJE EKAVICE, DR. NAMETAK, PORUKA KOJU NISAM ODGONETNUO. Autobiografski zapisi (4)



Dr. Abdurahman Nametak
(Mostar, 7. oktobra 1908. - Mostar, 11. oktobra 1982.)



Autobiografski fragmenti (4)
USAĐIVANJE EKAVICE, DR. NAMETAK, PORUKA KOJU NISAM ODGONETNUO

Piše: Ibrahim Kajan

Polovicom matra 1969. napokon, skraćenje - „vojska gotova“! Otputih se sa Željezničkog kolodvora noćnim vozom, ne spavajući, u mislima dijaloge vodeći, ustreptao, pun nekih nejasnih planova za koje sam vjerovao da će se, svi do jednoga ostvariti.

Kad je u prvom izaponoćnom satu  voz stao u Bihaću, pomislih kako sam prije manje od dvije godine prvi put izašao na ovaj peron, odazivajući se na povoljno riješenu molbu za mjestom nastavnika srpsko-hrvatskog jezika u OŠ „Ahmet Fetahagić“, u nedalekom selu  Kamenici.  Nikako sebi nisam mogao objasniti, zašto učenici miješaju ekavski i ijekavski izgovor, dok mi direktor škole ne reče da im je prethodni nastavak bio iz Šumadije. Učenicu su ime predmeta skratili na srpski jezik, jer, eto  – „nema veze, sve je to isto“. Od prve sam plaće u bihaćkoj knjižari kupio sam sebi Odabrane pjesme Muse Ćazima Ćatića što ju je priredio dr. Abdurahman Nametak uz 50. godišnjicu pjesnikove smrti. U Bosni i Hercegovini Musa je bio potpuno zaboravljen, nikad ga niko nije spominjao, sve dok nije u Zagrebu na njegovu djelu doktorirao  Abdurahman, brat Alije Nametka. I dok Nametkov izbor Musinih pjesama nije  objavljen u „Zori“ zagrebačkoj g. 1965.

Jednostavan život, do surovosti

Kad sam najposlije došao doma i kad je majka zalila kahvu, pa sjela preko puta mene – osjećao sam se lagahan, potput lebdećeg kućnog meleka na kojem počiva pogled one pod čijim je nogama džennet. Dugo me gledala i dugo je tekla njezina priča bez riječi. Otac je ležao. Iz grla mu je virila sjajna čelična karnila. Nije bio dobro. Sestra je bila u školi. A brat, najmlađi, dječak, zamazam mašinskim mastima i uljima, učio je zanat. Crnac kod svog majstora.  

Civilni život me podsjećao, nakon samo nekoliko dana, na onaj stari  - jednostavan do surovosti, financijski grub i ovisan. Majka se „dala u biznis“: Dogovorila je s „kvartovskim  političarima“ održavati čistim i urednim prostorije Narodne  fronte (poznate „Lire) , posluživati kahve,organizirati tombole, pretplatiti političke listove Oslobođenje i Borbu, osiguravati sjednice SSRN kvarta Carine, u radnom vremenu od 6 do 21 h. 

Šamar uvlakuše zvanog „simbol jugoslavenstva“

Jedva sam čekao susret s prijateljima od kojih se nisam razdvajao od kasnog djetinjstva, pjesnicima Kebom,  Kordićem, i Radom Budalićem. Žudio sam za mostarskim govorom i paprenom zafrkancijom... Sjedio sam za okruglim stolom u velikom dvorištu „Abraševića“, kad dođoše (slikari) Cuco Stajčić i Krešo Ledić, s vijestima da Ancona pokreće pitanje pobratimstva naših dvaju gradova i pozivnicom za kolektivnu izložbu mostarskih umjetnika. U tim trenucima prskajuće radosti, odnekud naleti  „simbol jugoslavenstva“, tj. vjetropir, nazvan tako zbog skakutanja od funkcionera do funkcionera po vascijelom Mostaru, pobirač isplativih partijskih simpatija.  Ništa nije bez veze, već je „naš M. M.“ zaposjeo mostarske informativne punktove („Slobodu“ i Radio)... a u godinama koje će slijediti, stići će svojim patetičnim rodoljubnim kajdama „Mostarskih kiša“, do vrha države. Već izdaleka nam se obraćao kako „žuri iz škole“ (jer i tamo nešto honorari), hvali jednog učenika kojem je „morao dati peticu iz srpskog“. E, k vragu, u zao čas istisnuh uobičajenu dozu cinizma: „Dečku si morao dati desetku!“ – i to popratih smiješkom. Priupita me iza leđa: „Desetku?“ „Pa ja - peticu za srpski i peticu za hrvatski – deset!“. On mi, neočekivano, skinu naočale s nosa! „Da ih ne oštetim“, reče i desnom mi odvali zvonku pljusku. Mogao sam ja svašta nešto očekivati, ali takvu reakciju nisam mogao ni sanjati od tog velikog prevejanca i „našeg generacijskog prijatelja“. Krešo i Cuco  – ni mukajet.  Šutio sam i ja, sleđen i nepokretan. Šokiran, shvatio sam da je to moja „pozicija“, pozicija Bosanskog Muslimana, identična praznini između „srpsko-hrvatskog“, koji se doduše samo tako zove, a u zbilji je to bio isključivo - „srpski jezik“. E slavljeni mostarski partioti, gdje li ćete završiti kad zagusti u domovini?

U Pozorišnoj, s dr. Nametkom

Svratih u Pozorišnu kafanu. Tamo zatekoh dr. Abdurahmana Nametka; gustirao je u svojoj kahvi. Prijatelj sam s  njegovim sinom Hamicom.  Priđoh mu i srdačno ga pozdravih. Mostarci su ga izuzetno cijenili, možda i zbog toga što se „eto, usudio“, prvi iza rata, doktorirati na odbačenom Musi Ćazimu Ćatiću. Dugo je bio naš jedini sugrađanin s doktoratom književnosti, a temeljna mu je vokacija bila, zapravo, teatrologija. Bio je, u svojoj karijeri i direktor banjalučkog pozorišta (1943-1945), a poslije rata profesor u srednjim i višim školama, te dramaturg baš ovog pozorišta u kojem se susrećemo. Autor je drame u stihovima po motivima epske pjesme „Ženidba bega Ljubovića“,  Legenda o jednoj ljubavi, na daskama ove kuće izvedene. Hrpimice smo je dolazili gledati, jer je jedna od rijetkih koja je zahvaćala bošnjačku prošlost Mostara i Hercegovine.

Gotovo istodobno sa izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazina Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj je financirala Sabrana djela Musina, što ih je Nametak priredio. Štampat će je mostarska štamparija „Rade Bitanga“. Ali,  slovoslagari, „politički svjesni“, upozorše svog direktora da u knjizi pjesama „ima jedna politička podvala“. Direktor obavijesit mostarskog načelnika Miricu. Mirica  nazove predsjednika Općine (Tešanj), Saliha Sarića, i reče mu da „Bitanga“ prekida štampanje, jer je pjesnik u  knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma? „Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića!“ – odgovori Mostarac.  Sarić ga upita: „Kolega Mirica, znate li vi kad je umro taj pjesnik? „Ne znam“. „Umro je 1915., kad nije bilo ni poglavika ni doglavnika.“ Knjiga je odštampana do kraja. Taj zanimljivi detalj, osobno mi je ispričao Salih Sarić.
Nametak mi je mahnuo rukom, pozivajući me  za svoj stol,
„Pa kako je bilo u Zagrebu, je li i vojska napokon gotova“ – pitao me, polušaljivo, brižnim, očinskim tonom. „Pričaj!“ – i ja sam pričao, nadugo i naširoko, skrećući i krivudajući po temama i mimo njih. A kad dođoh do Envera Čolakovića, upitah ga, nesmotreno, poput djeteta „je li čitao Legendu o Ali-pašu“! Nasmijao se pun blagosti, govoreći: „E moj Ibrahime, nije bilo nijedne muslimanske porodice u Bosni koja je držala do sebe, a da taj roman nije imala u svojoj kući. Da je nije imala i da je nije držala u blizini Musafa Istinitog... Envera je puno bolje poznavao moj brat Alija, nego ja. Moguće je da je Alija bio „krivac“ da je Enver napisao pod njegovim pritiskom salonsku komediju Moja žena krpi čarape, pa je i postavljena na scenu sarajevskog Narodnog pozorištva 1943., koje je, Pavelićevim anschlussom u NDH,  preimenovano u Hrvatsko narodno kazalište. 

„Pa i Alija je ovih mjeseci nekoliko puta išao u Zagreb, mogo si ga susresti bar u mesdžidu... „Stvarnost“ se zagrijala da, nakon Biblije, objavi – eto, prvi put od 1945., Kurani – Kerim, onaj prijevod Pandžin i Čauševićev. A Alija bi se prihvatio redakture, koliko sma shvatio. Šteta da nije moglo u Sarajevu, ali hajde-de... Nego, reci ti meni šta sad namjeravaš?“

 Rekoh da kasnim s diplomskim, ali da sam datum dogovorio... moram naći neki posao. „Najbliže mi je novinarstvo, pa pokušat ću...“ U to, na ulazu u dvoranu pojavi se s velikim smotkom novina Šefkija Pašić, zamjenik glavne urednice „Slobode“ Nade Bitange. Pašić je bio markantan, stariji gospodin, strastveni pušač, zaljubljenik u historiju i u svom je listu gotovo redovno objavljivao vrlo zanimljive crtice iz mostarske prošlosti. Dok se pozdravljao s nama, Nametak mu pokaza mjesto do sebe i naruči mu kahvu. Dobri Nametak, odmah je krenuo u intervenciju: „Reci mi Šefkija, šta ti misliš bi li Ibrahim mogao naći kakva prostora za zaposlenje u „Slobodi“? Šefkija podiže obrve, blago se osmjehnu i reče da je u njih ograničen broj radnih mjesta, a „Ibrahim je i tako naš saradnik“. „Objavili smo mi prije par mjeseci intervju s Ibrahimom, povodom izlaska njegove prve knjige pjesama u Sarajevu, ali i vijesti da je izabran i za člana Društva pisaca Hrvatske. Novinar mu je postavio dva pitanja, a Ibrahim mu odgovorio na tri!“ – reče g. Pašić gledajući u svog starog prijatelja. „Pa morao sam – nasmijah se i dodadoh: „Taj se novi novinar, Milivoj Mrkić, malo poigrao aluzijama („otkud tebe tamo“)...  Mada ja ne znam otkud Milivoje u Mostaru, ni kad je odnekud došao, ni kad je preko noći u „Slobodi“ posao našao?“  

Nije znao Pašić te čudne putanje ljudi i načina ekspresnih rješenja njihovih egzistencija, ili se tako činilo. Svojim je sporim govorom i duhanom izgriženim glasom, prije nego što je počeo skupljati u smotak svoje novine, rekao „da bi me volio ujutro vidjeti u redakciji“ i da mu ponesem „Arabiju ljubavi“, volio bi je pročitati. Rukovao se s nama i otišao.

„Otiđi sutra kod njega, dobar je Pašić...“, rekao je dr. Nametak ustajući. Pozdravismo se.

Ujutro sam posjetio Šefkiju Pašić, a on je bio baš na odlasku na neki sastanak. Silazili smo zajedno niz stepenice koje su izlazile na Musalu. Zastao je negdje na sredini, izvadio cigaretu i zapalio. „Nesto razmišljam o sudbini naših pjesnika. Mlad si. Vrlo si mlad. Vidio sam kako su neki, vrlo talentirani, utonuli u islamsku mistiku – i njih danas nema.“ Otpuhnuo je dim cigarete, pogledao u nebo, i lagano zakoračio niz stepenice.

Šutio sam, jer nisam ni s čim mogao povezati njegov kratki monolog na stepeništu redakcije. Ima li veze sa mnom? Biskao sam po glavi tražeći šta bi to moglo biti? Je li to možda poruka? Možda mu je na umu jedna od onih mojih „Pet pjesama Ibrahima Kajana“ iz „Telegrama“?
Mislio: kako izvoru / Da se vratim // Mislio Euzu billahi mineššejtaniradžim // Mislio Riječ / Amin – ili to ima veze s tek izašlom Akšam olur (Vidik br. 5, 1968.).
Ko zna šta mu je na umu? Odrastao sam kao nevjernik. Kada me otac upisao u mejtef 1950.,  mjesec poslije je bio zatvoren. Ja ne znam ništa o islamu.  Ne znam ništa od vjere, ne znam abdest uzeti, ne znam klanjati, a ni Musaf majčin ne znam čitati, niti bih ga razumio, jer je u arapskom pismu i na arapskom jeziku. Pašićeva „poruka“ ostat će mi tajnom.
STAV, br. 226, od 4. 7. 2019., str. 76-77

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...